Snježana Banović u razgovoru za H-Alter "brani" svoju doktorsku radnju o Hrvatskom narodnom kazalištu u doba NDH: "Pred svaku svečanu predstavu dizale su se ruke u nacistički pozdrav. Za čestih dolazaka Slavka Kvaternika sve je odjekivalo od usklika 'Za dom - spremni!', nakon čega bi nastupali Bela Krleža i drugi pravoslavci. Teško je odgovoriti na pitanje kako je to uopće bilo moguće, pa zato možda i zaborav tako lako nastupi."

"Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu od 1941 do 1945; društveni i organizacijski aspekt", tema je doktorskog rada koji je ugledna kazališna redateljica i pedagoginja Snježana Banović u listopadu ove godine obranila na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Položaj HNK-a u "Nezavisnoj Državi Hrvatskoj" ujedno je i tema ovoga razgovora, u kojemu se usredotočujemo na ulogu istaknutih ličnosti - glumaca, redatelja, glazbenika, intendanata, ustaških ideologa i vođa - čiji su život i utjecaj iz umjetničkih ili manje umjetničkih razloga za Drugoga svjetskog rata bili povezani s ovom kazališnom kućom.

Snježana Banović diplomirala je

banovic_2.jpg

Autorica je niza polemičnih novinskih članaka u kojima podvrgava kritici zbivanja u domaćim kazališnim institucijama i aktualnu kulturnu politiku. Početkom 2012. godine nakladnička kuća "Profil" objavit će knjigu Snježane Banović o Hrvatskom narodnom kazalištu u doba NDH, napisanu na osnovu njezina doktorskog rada. 

Što vas je navelo da istražujete kulturnu politiku "Nezavisne države Hrvatske" i tadašnja zbivanja unutar i oko "Hrvatskog državnog kazališta", kako je ustaški režim preimenovao HNK?

U posljednjih dvadeset godina bilo je više pokušaja preispitivanja NDH, s povijesno-političkog, sociološkog ili posve individualnog aspekta. Kako su mi, kad govorimo o kulturi, smetali razni revizionistički pokušaji i marksistička tumačenja koja cijelo to razdoblje jednoznačno proglašavaju mrakom, htjela sam šire istražiti kulturno-politički kontekst toga doba.

Hrvatskom narodnom kazalištu je bila namijenjena uloga najvažnijeg promotora nove države u Reichu

Drugi je razlog taj što sam na Akademiji u sklopu kolegija "Modeli hrvatskog kazališta u 20. stoljeću" istraživala mijene u kazalištu kroz razne faze razvoja hrvatskog društva. A kazalište je, istina, reagiralo je na način da im se nikad nije postavljalo kao protivnik, već uvijek kao suputnik, s tek pojedinačnim i rijetkim izletima u opiranje, kako estetsko, tako i političko.

Treći su razlog tipično hrvatske "čudne priče" unutar moje obitelji, vezane uz doba Drugog svjetskog rata i poraća; imala sam divnog strica partizana, koji je volio pričati kako je, jašući s Tempom, na slovenskoj granici "natjeravao bandu", ali uvijek bi u jednom trenutku zastao sa svojim pričama. A imala sam i djeda koji je 1947. godine izgubio sve zbog neke krive rečenice, pa morao emigrirati u Njemačku, i tamo se, silom svojega slabog karaktera, udružio s najcrnjom emigracijom. To je opet mojim roditeljima išlo beskrajno na živce, tako da ga niti nismo posjećivali. Zbog svih tih slika Ante Pavelića po zidovima njegova stana, došlo je do strašnog udaljavanja moje majke od njezina oca. Mislim da je i taj intimni razlog bio važan za početak rada na ovoj dizertaciji.

hnk-3.jpg hnk-3.jpg

Frapantna je sličnost retorike puno mlađe Jadranke Kosor i npr. baš Dušana Žanka. Ta  strast za čarobnim štapićem koji će sve rasvijetliti i prosvijetliti, za mene je neobjašnjiva

HNK je bila najveća kulturna institucija te državne tvorevine, a zbog njegova prirodna utjecaja na širok krug ljudi, u njemu se odvijao izuzetno snažan društveni život. Premda je bio posve neupućen u pitanja kulture, Pavelić joj je pridavao veliku važnost. Vidio ju je kao sredstvo za uspostavu "novoga etičkog poretka" kojem je težio, pa ju je stoga i tretirao prvenstveno kao "prosvjetu" i "promidžbu" a ne kao kulturu. U Načelima ustaškog pokreta on jasno određuje novi etički moment u koji spada samo ono što se tiče "novoga hrvatskog duha", "uskrslog 10. travnja". Taj prekonoćni pomak u identitetu hrvatskog naroda, ali i drugih naroda koji su do tada živjeli zajedno s njim, odvijao se, u skladu s brojnim novodonesenim uredbama, odmah  po uspostavi NDH na mnoge načine. Već u razdoblju do 15. travnja, kada "Poglavnik" dolazi u Zagreb, Slavko Kvaternik je proizveo neke važne uredbe protiv onih koji "nisu po krvi članovi hrvatskoga naroda". One su se, naravno, odnosile i na Kazalište, koje je Pavelić smatrao kolijevkom novog duha, toliko dalekog pravoslavnom i židovskom, koji su ga  decenijama "snažno ugnjetavali". Zato mu je i bila namijenjena uloga najvažnijeg promotora nove države u Reichu. U prve dvije godine često je nastupalo u svim zemljama Reicha, gdje se nastojalo ukazati da je Hrvatska oduvijek dio germanskog romantizma i talijanske humanističke kulture, daleko od "grubog pravoslavlja koje ne poznaje umjetnost", "gnjilog židovstva" koje umjetnost vulgarizira i još gorih komunizma i liberalizma koje za nju uopće ne haju.

Mile Budak je, pogotovo prvih godina NDH, bio zadužen za razrađivanje i operacionalizaciju Pavelićevih Načela. Koliki je bio njegov doprinos?

Doglavnik Budak bio je ministar prosvjete samo šest mjeseci, ali ubrzo je sjeo na žulj Paveliću, jer je bio previše dominantan i popularan u širokim narodnim slojevima, a nije bio osobito omiljen kod Nijemaca, naročito kod Kaschea, najmoćnijeg čovjeka u NDH poslije Pavelića. Nakon što je Budak morao otići iz resora, sve do jeseni 1943. i dalje je iz sjene lobirao za Kazalište i za njegova intendanta, svojega dobrog prijatelja i suradnika Dušana Žanka kojem je u početku osiguravao znatna sredstva iz Državne riznice za nevjerojatno ambiciozni repertoar.

Ubrzo nakon stupanja na vlast organizirao je konferenciju o kulturnoj politici nacionalnih kazališta, koja se u svibnju 1941. održavala upravo u HNK-u.

Da, posebno je zanimljivo da je na nekoliko dana prekinuo tu konferenciju kako bi s Pavelićem odletio na potpisivanje Rimskih ugovora kojima su ustaške vlasti prepustile najveći dio hrvatskog obalnog područja Talijanima. Nakon nekoliko dana konferencija je nastavljena, a Budaka je netko upitao što će nakon potpisivanja Ugovora biti sa splitskim HNK. Naime, u samo dva dana, tijekom Konferencije o nacionalnim kazalištima, Budak je kao ministar izgubio jedno veliko i važno nacionalno kazalište, ono splitsko! "Vodimo splitsko Kazalište i dalje kao da je naše", grmio je Budak posljednjeg dana konferencije, ali se to, kako znamo, nije dogodilo. On uopće nije bio svjestan onoga što je potpisao u Rimu, a splitsko kazalište, kao za inat današnjim apologetima ustaštva, postalo je hrvatsko tek 1945.

hnk-5.jpg hnk-5.jpg

To je retorika frapantno slična onoj koja se često čula u nas unatrag zadnjih dvadesetak godina. Zbog njegove generacijske pripadnosti, za našega je prvog predsjednika bilo i svojstveno patetično povezivanje prošlosti, naroda, tla, i svijetle budućnosti. Međutim, frapantna je sličnost retorike puno mlađe Jadranke Kosor i npr. baš Dušana Žanka. Ta  strast za čarobnim štapićem koji će sve rasvijetliti i prosvijetliti, za mene je neobjašnjiva. Potpuno je izvan svake realnosti i poznavanja bilo kojeg konteksta djelovanja ovog društva.

Čini se da se Žankov ambiciozni, ali neutemeljeni program HNK kao središnjeg, raskošnog  mjesta "nove hrvatske kulture" kopnio istom brzinom kao i Pavelićev program uspostave Hrvatske kao nezavisne i etnički čiste države pod okriljem Trećeg Reicha?

Dušan Žanko je, u skladu s ustaškim načelima i novoproglašenim uredbama, nepromišljeno krenuo u "čišćenje" Kazališta, u pogledu osoblja. To je bio jedini slučaj u povijesti da je neki intendant službeno najavio kako će "očistiti" svoje osoblje od nepoćudnih elemenata

Upravo tako. Nagli uspon HNK koji je uslijedio nakon Žankova dolaska na intendantsko mjesto, da bi već od ljeta 1943. započeo nezaustavljivi pad, u korak je pratio zbivanja u državi. Budak je na čelo svih kulturnih "zavoda" postavio ljude iz Matice, uglavnom svoje prijatelje i osobe od povjerenja. Žankov prvi radni dan bio je 23. travnja; odmah je vrlo agresivno i odlučno krenuo u tri pravca. Prvo, u discipliniranje ansambla, što svaki iole upućeni praktičar kazališta zna da je nemoguća misija. Drugo, u svakodnevnu proizvodnju velikih spektakla domaćeg repertoara, uglavnom onog sa seoskom tematikom i jakog "osovinskog repertoara". Repertoar HNK u to vrijeme bio je doista impresivan. U dvije i pol godine postavio je preko 70 premijera, a bio je održan isto toliki broj različitih manifestacija i proslava u slavu svega i svačega. Treće i najgore, Žanko je, opet u skladu s ustaškim načelima i novoproglašenim uredbama nepromišljeno krenuo u "čišćenje" Kazališta, u pogledu osoblja. To je bio jedini slučaj u povijesti da je neki intendant službeno najavio kako će "očistiti" svoje osoblje od nepoćudnih elemenata.

Zašto kažete da je to "čišćenje" bilo nepromišljeno?

Žanko je tu formulaciju, koja je bez sumnje bila smišljena u Glavnom ustaškom stanu, upotrijebio samo jednom, u travnju 1941. Brzo je uvidio grešku i ublažio retoriku. Kad su mu ustaše jedne noći uhapsile tridesetak pravoslavnih članova ansambla bio je prisiljen uvidjeti da bi mu njihov definitivni odlazak  blokirao program, pa je spustio loptu na zemlju. Nakon par dana, svi su se oni vratili iz zatvora, ali ta hapšenja, a još više kasnija ubojstva najmlađih članova ansambla (Rade Sladića, Veljka Ilića, Ivana Štrka i Vojka Kavića-Kardoša) kojima ću posvetiti svoju knjigu - potaknula su veliki otpor u HNK-a. Vrhunac otpora prvi se put jasno manifestirao u travnju 1942., odlaskom grupe okupljene oko istaknutog glumca Vjekoslava Afrića u partizane i formiranjem prve umjetničke grupe na slobodnom teritoriju buduće Jugoslavije.

Žanko je bio posve svjestan toga da najmanje 250 ljudi od 500 kojima on upravlja daje svoje priloge za "Crvenu pomoć", i to je na jednoj razini i tolerirao

Žanko je, očito, imao stalni problem s pritajenim pluralističkim tendencijama u HNK-u. Dugi razgovori koje je vodio s Vjekoslavom Afrićem prije njegova odlaska - znajući pritom da je ovaj simpatizer NOB-a i Komunističke partije - posebno su intrigantni?

Afrić o Žanku piše da je bio fin i uglađen čovjek, ali da je kao ustaša funkcionirao potpuno u skladu s okvirima ustaškog ustroja. Žanko nije bio glup, ali vjera u novi poredak ga je potpuno "uzela", o tome je i sam, pun ushita pisao 1942. Takvu pojavu, da čovjek koji se upusti u politiku izgubi vezu s realnošću, možemo vidjeti na ovim našim stranama i danas. U Kazalištu je tada bilo vrlo malo deklariranih ustaša, uglavnom u tehnici i među neukim svijetom, dok ih među umjetnicima praktički nije niti bilo. Žanko je bio posve svjestan toga da najmanje 250 ljudi od 500 kojima on upravlja daje svoje priloge za Crvenu pomoć i to je na jednoj razini i tolerirao. S druge strane, zbog djelovanja komunizma u HNK-u imao je problema u Glavnom ustaškom stanu, u Ministarstvu i u Riznici. Radio je sve da bi očuvao svoj položaj, dostavljao detaljne izvještaje o stanju "nepoćudnih elemenata" u Kazalištu. Primjerice, 1942. godine, a vjerojatno u vezi odlaska Afrićeve šestorice u partizane, od Ustaške nadzorne službe naručio je popis sumnjivaca. Taj popis bio je sačinjen krajnje diletantski, tako da su se na njemu našli čak i pojedini pripadnici ustaškog pokreta. Na taj se način održavao na položaju sve do kraja sezone 1942./43, kada je shvatio da više nema autoriteta u samom Kazalištu, ali ni podršku "odozgo" te je sam, uz nagovor Budaka, i odstupio.

hnk-6.jpg hnk-6.jpg

Afrićeva grupa je s Kazalištem narodnog oslobođenja pratila Titov Glavni štab, pa je rat završila u Beogradu i tamo uglavnom  nastavila djelovanje. Neki su se, poput Jože Rutića i njegove supruge Ivke, nakratko vratili u Zagreb. Kako su sami svjedočili, nisu mogli surađivati sa svojim "ideološkim neprijateljima", pa su se opet vratili u Beograd. Afrić je bio ljevičar, ali tek malo prije odlaska u partizane postaje član Komunističke partije. Nakon pripojenja njegova Hvara Italiji, ostanak u Zagrebu bio mu je nepodnošljiv, sve mu se to, kako kaže - gadilo. Planirao je odlazak još u jesen 1941., ali je on odgađan zbog rizika povezanih s prelaskom na slobodni teritorij.

Afrićev odlazak iz Zagreba vapi za ekranizacijom, mogao bi to biti napeti triler u stilu Tarantina

Njihov odlazak iz Zagreba vapi za ekranizacijom, mogao bi to biti napeti triler u stilu Tarantina. Sjeli su u vlak za Karlovac, svatko drugačije kostimiran - Skrigin, naprimjer u svečanom odijelu od tvida i lakiranim cipelama - kako ne bi izazvali sumnju. Svi su imali odobrenje vlasti za napuštanje Zagreba, s najrazličitijim izlikama. Neki su išli "po meso", drugi poslom u Italiju, na odmor u Novi ili kod bolesne tetke u Liku... U vlaku slučajno baš nailaze na kolegu iz HNK Josipa Pukšeca, zadrtog ustašu, i jedva ga skidaju s vrata. U Donjim Dubravama u Gorskom kotaru silaze iz vlaka, susreću se s partizanskom vezom (uskoro provaljenom!) koja ih odvodi u zaseok Janjane, potom u Miriće, gdje već istoga dana igraju prvu partizansku predstavu, naravno u istim kostimima. To bi mogla biti uzbudljiva epizoda jedne velebne imaginarne TV serije o kazalištu u NDH-u.

Branko Gavella, genijalni režiser, svojim svjesnim kompromisima s režimom, da bi spasio umjetnost, podsjeća na Mefista iz kultnog filma Istvana Szaboa?

Očito je po svemu da je njegov cilj otpočetka bio - otići iz Zagreba. Godine 1943. otišao je u Sarajevo gdje je postavljao Hamleta, o čemu je Slobodan Šnajder napisao čitavu dramu. Vaša usporedba s Mefistom nije bez osnove: Šnajder u svom Hrvatskom Faustu inspiriran je za lik Nadredatelja baš Strozzijem i Gavellom, ali ne samo s njima. Takvih likova koji se (s)nađu u procijepu teških vremena poznaje svaka kazališna kultura.

U siječnju 1944. "Spremnost" objavljuje Gavellin programatski članak "Umjetnost i stvarnost - misli o pojavi lažne vedrine i njenog nametanja", u kojem se oprašta s NDH, i u kojem piše o „bolesnom društvu"  kojeg je preuzelo „duševno vodstvo",  koje je u „narodni mehanizam" utisnulo „šablonizirano nekritički primljene krilatice"

Gavella je do bijega krajem 1943. režirao deset velikih predstava, od Goethea i Lessinga, do Wagnera i Muradbegovića. Osim toga, režirao je i sve najveće političke priredbe, poput Zore uskrsnuća za prvu godišnjicu NDH. Takve obaveze pripadaju uvijek svim redateljima koji rade u sustavu, i Gavella ih je strpljivo odrađivao, planirajući usporedo svoj bijeg. Uspio je ishoditi dozvole za nekoliko putovanja u Beč i Bratislavu, da bi za trećega odlaska na samom kraju 1943. definitivno tamo i ostao. Uspio se maknuti s broda koji tone skoro godinu i pol dana prije njegova potonuća - duboko svjestan svega na što je morao pristajati jer je bio "krive vjere". Zbog straha od susreta s novim vlastima u Zagreb se vraća tek 1949. godine. U siječnju 1944. Spremnost objavljuje njegov programatski članak Umjetnost i stvarnost - misli o pojavi lažne vedrine i njenog nametanja, u kojem se, jasno je, oprašta s NDH, i u kojem piše o „bolesnom društvu"  kojeg je preuzelo „duševno vodstvo",  koje je u „narodni mehanizam" utisnulo „šablonizirano nekritički primljene krilatice". U tom članku Gavella je za sobom ostavio, zapravo, dijagnozu života u NDH koji i dalje, gruboj realnosti usprkos, širi lažnu vedrinu i optimizam. Krleža u svom dnevniku iz 1943. piše o istoj temi nazivajući život u NDH bizarnom operetom s tragičnim krajem.

Kakav je bio položaj Tita Strozzija? I on je bio vrlo zastupljen kao redatelj, a u travnju 1941. bio je među uhapšenima.

Za mene, Tito Strozzi jednako je strast! Kako ona prema kazalištu (u kojem je radio sve od glume i režije preko pisanja i prevođenja) tako i ona prema ženama. Zbog ljubavi prema balerini pravoslavne vjere i zbog stupanja u brak s njom, prešao je prije rata na pravoslavnu vjeru. Tragikomično je bilo što se u travnju 1941. taj Zagrepčanin s purgerskim pedigreom zato našao u zatvoru - kao pravoslavac! Njegova apsurdna epizoda ilustrira kako je u NDH bio kažnjiv svaki iskorak u drugačije i kako su, s druge strane rigidne ustaške uredbe bile teško provedive u kazalištu.

Strozzi se svim silama borio da mu bude povjerena dramatizacija Ognjišta. Na kraju ga je postavio, uz pohvale autora romana, Mile Budaka, da bi mu nakon 1945. godine to bilo skupo naplaćeno, uz još neke navodne i smiješne grijehe. Ipak, osim za to vrijeme obligatnih laudi Ognjištu, nisam naišla na bilo kakve druge njegove prorežimske deklaracije. Bio je naprosto čovjek teatra, koji je katkad gubio čvrstinu karaktera. Poslije je napisao dramu Utvare u kojoj se obrušava na NDH, ali je na kraju ispao izuzetno nesretna figura. Uvjerena sam da je umro od tuge - u HNK-u koji je predstavljao smisao njegova života mu nisu dali da 1970. proslavi svoj veliki jubilej.

Nakon Žanka, i neuspjelih pokušaja vlasti da vrbuju nekoliko vrhunskih intelektualaca, na intendantsko mjesto sjeda Marko Soljačić. Za njega kažete da nije pripadao ustaškom pokretu, davao je priloge za Narodnu pomoć, prijateljevao s Belom Krležom i oslobađao od mobilizacije mnoge članove Kazališta. Opisujte ga i kao rezigniranog intendanta za kojeg se tvrdilo da u 10 sati ujutro dolazi na posao već "dobrano pripit"?

Zbog velikih opterećenja koja su od 1943. pala na njegovu glavu, Soljačić je ispada jedini intendant HNK-a u povijesti koji je morao ukinuti abonoman, jer zbog ogromne nestašice i inflacije nije mogao ništa unaprijed planirati. Publika je u njegovo vrijeme ponekad dolazila u kazalište, a da nije ni znala što je toga dana na programu, kreirale su ga, kako je govorio - neprilike! S pravom je govorio da radi u abnormalnim uvjetima, pa je tu svoju muku zalijevao već od jutra. No, snalazeći se nekako, pokrenuo je vrlo neobične zahvate u programu. Recimo, postavio je s ravnateljem Drame Tomislavom Tanhoferom dvije japanske jednočinke u kojima je od hrvatskih je glumaca radio "Japance", e to su morali biti fantastični prizori. Iz nekih dotad nezamislivih razloga postavio je i Ibsenove Stupove društva, Shawov Zanat gospođe Warren ili O'Neillovu Annu Christie. No u to vrijeme više nitko iz vlasti nije mario za repertoar HNK. Kulturna politika bila je sve manje važna, jer ustaški režim imao je daleko prečih briga, bombe su svakodnevno padale na Zagreb a partizani bili u predgrađima.

Međutim režim se ni pred svoj kraj nije prestao baviti glumcima?

Išli su im najviše na živce "komunjare" poput glumaca Dubravka Dujšina i Janka Rakuše, koji je na kraju obješen. Zbilo se to u znak neke odmazde 10. veljače 1945. na Remetinačkoj cesti, s još 35 drugih ljudi. Kolega iz ansambla Jozo Martinčević, vidio je taj prizor. Šokiran je trčao od Remetinca sve do HNK-a, kako bi javio vijest da im kolega visi na banderi, na što se Strozzi, kad je čuo,razbjesnio i rasplakao. I ta scena zaslužuje da bude snimljena. Ako se za Žankov mandat može reći da je započeo strijeljanjem najmlađih članova Kazališta, Soljačićev je završio vješanjem veterana Rakuše. Naime, ustaše su, zbog većeg zastrašivanja stanovništva, 1943. promijenile metodu smrtne kazne - sa strijeljanja prešli na vješanja na javnim mjestima, strašno. Kad o tome govorim svojim studentima, oni, uglavnom generacija 90 - ih ne vjeruje, moram iznijeti detaljne dokaze, takve stvari oni u školi nisu učili.

hnk-1.jpg hnk-1.jpg

Ustaše su otpočetka htjeli svrstati Krležu na svoju stranu. Prvo su počeli sa zabranama i hapšenjem, što je kod njega izazvalo kulminaciju straha za vlastiti život i potom kliničku depresiju spojenu s još desetak boleština. Zbog opasnosti po Krležin i svoj život, Bela Krleža morala je glumiti svašta: imala je preko 25 premijera i još toliko priredbi, no znali su da je Krleža siguran dok je ona bila na sceni. Godina 1941. počela im je strašno, a 1942. Krleža je uglavnom proboravio u sanatoriju dr. Đure Vranešića, na Zelengaju. Strah ga nikada nije napustio. Pisao je, ali nije objavljivao. Stanko Lasić je u pravu kad kaže da je Krležina šutnja prema Paveliću bila ujedno i šutnja o Paveliću. "Nemojte misliti da je reći 'ne' Paveliću 1943. godine bilo lako", govorio je kasnije Krleža. Evidentno je da ne možemo govoriti o Krleži-heroju, što je on ponovo dokazao i 1945. godine, pustio je da mnogi koji su kao i Bela cijelo vrijeme NDH igrali za ustaše budu kažnjavani i eliminirani iz svojih umjetničkih profesija.O njezinu intenzivnu angažmanu u to doba nikada poslije nije rekao ni riječi.

Poznato je da su ga partizani još ranije kontaktirali?

Ako se za Žankov mandat može reći da je započeo strijeljanjem najmlađih članova Kazališta, Soljačićev je završio vješanjem veterana Rakuše

Postoji dopis ZANVOH-a iz 1943. kojim su ga zvali u partizane, na koji se on potpuno oglušio. Bojao se kako će ondje biti tretiran zbog poznatog sukoba na ljevici. Poznato je da su ga 1941. godine, u samom ustaškom zatvoru, neki komunisti u zatvorskom hodniku popljuvali. Na ulici ga je jednom prilikom pljunuo i Rade Končar. Pa kako onda otići među njih u šumu? Oboma je bilo nemoguće izaći iz Zagreba, bili su prepoznati za bijeg; a da je on sam otišao, nema dvojbe da bi ustaše nju ubili.

Paradoksalno je da je Bela Krleža tek u NDH postala "zvijezda", premda je bila pravoslavka.

Da, osim toga, za njezinu glumu u to vrijeme postoje samo pohvale. Prije rata nije bilo tako, dapače, Krleža ju je "implementirao" u Kazalište u ulozi barunice Castelli o čemu je izrazito pohvalno pisao samo njihov vjenčani kum Milan Begović.

Kakva je bila sudbina Židova zaposlenih u HNK-u? U svojem doktoratu navodite da je ugledni dirigent Milan Sachs bio pod direktnom zaštitom Dide Kvaternika.

On je bio argument nekima da devedesetih godina tvrde kako je kulturna politika NDH bila "tolerantna", da je bila izdvojena iz represije političkog i policijskog aparata. No, to je, kako znamo, u svakom totalitarizmu sasvim nemoguće.

Po uzoru na Njemačku, ustaše su osmislili istu politiku prema  Židovima koji u NDH nisu imali nikakva građanska prava. Odmah u svibnju 1941. Morali iseliti iz svojih kuća "do iza pruge" (u jednu takvu u Hercegovačkoj je uselio baš Dušan Žanko) morali su napustiti svoja radna mjesta, a ubrzo potom formiraju se i logori i započinju transporti u logore u Reichu.

Rasistička politika NDH ipak nije uspjela razviti jedinstveni aparat za eksterniranje Židova. U policijskom aparatu i u ustaškoj Nadzornoj službi situacija je bila hijerarhijski posve nesređena, kao što je bila dezorganizirana i cijela ustaška država: veza kod primjerice Kvaternika juniora kakvu je imao Sachs još uvijek nije garantirala bilo kome da će preživjeti. Židovi su se, razumljivo, na sve načine dovijali kako da prežive. Recimo, violinist Josip Thune čitavo je vrijemo ostao u Kazalištu. Njegova žena bila je katolkinja i imala je vezu koja mu je to omogućila. Operetna pjevačica Margita Dubajić bila je Židovka čiji je suprug, glumac Dejan Dubajić, bio pravoslavac. Već u travnju 1941. morala je otići iz Kazališta. Također i supruga Tomislava Tanhofera, glumica Ivica Tanhofer, pa pjevač Leo Mirković i dr. Dubajić pak, nakon prijelaza na katoličku vjeru čitav rat provodi u Kazalištu i nastupa skoro jednako intenzivno koliko i Bela Krleža.

hnk-4.jpg hnk-4.jpg

Kasnije se govorilo da je Žanko štitio pravoslavce, što jednostavno nije istina

Kasnije se govorilo da je Žanko štitio pravoslavce, što jednostavno nije istina, znao je biti zabrinut za komuniste i simpatizere partije - bilo ih je više od dvije stotine, zbog njih je dnevno na stol primao više anonimnih denuncijacija, spremao ih je u ladicu. Nikoga on s tim nije štitio, jer se bojao za sebe. On ih je naprosto trebao, o tome se radi,mnogi od njih bili su nezamjenjivi na sceni. Sachsov slučaj, za koji me pitate, još je zanimljiviji, jer on ne samo što je preživio, nego mu je Žanko davao plaću skoro do kraja svojega mandata. To se nije moglo reći za druge: ako niste bili pod zaštitom, niste imali nikakve šanse. Rukovodilo se načelom da su Židovi unijeli crvotočinu u čistu umjetnost zapadne civilizacije. Drugi je problem što je ta "crvotočina", (kao na primjer Albinijeve operete) bila ono što publika inače najviše voli. Takvih apsurdnih primjera ima na stotine. Slična priča dogodila se i s masonima.

Možete li na osnovu vaših istraživanja o radu HNK, i na osnovu vlastitog profesionalnog iskustva odgovoriti na pitanje: kakav je to morao biti osjećaj, baviti se scenskom umjetnošću u atmosferi progona i masovnog krvoprolića u tadašnjoj NDH i u čitavoj Evropi? Kako to da su glumci, režiseri i svi ostali uopće mogli biti fokusirani na nekakav stvaralački rad - a ističete da je bilo i visokih dometa?

Prodati dušu ili ne? Postoje odgovori na ovo pitanje ponešto drgačiji od Afrićeva, recimo mojih kolega koji su se  tijekom posljednjega rata šepirili u vojnim odorama po Kazalištu, radili za razne službe unutar sustava i bili postavljani na razna visoka mjesta

Afrićev odgovor na vaše pitanje bio je isključiv: zamijeniti "nemoralne zlatne anđelčiće i sofite za slobodu šume i novu budućnost". Radi se, ustvari, o uvijek istoj faustovskoj dilemi. Prodati dušu ili ne? Tako postoje i ponešto drugačiji odgovori na ovo pitanje, recimo mojih kolega koji su se  tijekom posljednjega rata šepirili u vojnim odorama po Kazalištu, radili za razne službe unutar sustava i bili postavljani na razna visoka mjesta. Meni je Afrićev stav puno bliži, eto baš zbog mojega negativnog govorenja o nekim pojavama unutar Croatian art forces, u intervjuu koji sam dala upravo vama u Feral Tribuneu, dobila sam 2002. godine otkaz na mjesto ravnateljice Drame u HNK-u. Taj "afrićevski" stav me koštao, pa i danas me košta određenog nepripadanja krugovima moje uže struke.

Posljedice jednoga intervjua mogu zaista biti dugotrajne u hrvatskim kulturnim prilikama...

To što sam rekla kolektivno se upamtilo kao grijeh zauvijek, a jasno je da isto mislim i danas. Ljudi protiv kojih sam tada govorila, i danas vode, što direktno, što iz sjene, glavninu kazališta u Hrvatskoj. Radi se o zovu koji je teško kontrolirati; mi kazalištarci očito ne možemo bez kazališta, i zbog njega smo ponekad spremni na svašta. Za vrijeme  NDH, pred svaku svečanu predstavu dizale su se ruke u nacistički pozdrav. Za čestih dolazaka Slavka Kvaternika u Kazalište, sve je odjekivalo od ustaških usklika "Za dom - spremni!", a slijedile bi potom lirske scene u kojima su redovito nastupali i Bela Krleža i drugi pravoslavci. Teško je odgovoriti na pitanje kako je to uopće bilo moguće, pa zato možda i zaborav tako lako nastupi. Nakon oslobođenja, neki od glumaca koji su u međuvremenu prebjegli u partizane, organizirali su Sud časti za svoje kolege koji su 1945. godinu dočekali u Zagrebu - zaboravivši npr. da su i sami u ljeto 1942. nastupali u nizu njemačkih gradova, između ostalog i u Auschwitzu. Odgovor bi mogao biti i prostodušno Gostičevo - "je, šuster je delal cipele za ustaše, a ja sem za njih popeval".

banovic.jpg banovic.jpg

Vratimo se na kraju opet Anti Paveliću. Kulturna politika koja je proizašla iz njegovih Načela ustaškog pokreta u nekim nam dijelovima zvuči tako poznato: 800 godina hrvatske povijesti tumače se ondje kao linearni razvoj prema cilju stvaranja samostalne države; u novoj Hrvatskoj mora se stvarati "nova" umjetnost zasnovana na ruralnom umjetničkom izrazu, što smo devedesetih imali u pojavama poput "čuda hrvatske naive"; "prosvjeta" ima zadatak privođenja Hrvata idealnom "hrvatstvu". Zatim, tu su jezični purizam i težnja "autonomizaciji" hrvatskog u odnosu na srpski jezik...  Nisu li neki elementi ustaške kulturne politike, posredstvom HDZ-ove vlasti, u posljednjih dvadeset godina ipak prodrli u kolektivnu društvenu svijest?

To je posve evidentno i jasno, svakome tko se sjeća događaja od prije 20 godina i tko se na pravi način suočio s onima od prije 70 godina, nije ni potrebno bilo što dodati. To smo živjeli i živimo, i sad je valjda s tim gotovo.

<
Vezane vijesti