Foto: Loukas Mastis, Epa/Hina<br>Foto: Loukas Mastis, Epa/Hina
Sretan nam Dan planete Zemlje. Ah da, i Dan proboja logoraša iz ustaškog konc-logora Jasenovac. Koji nije postojao, naravno. Beskonačna je moć poricanja. Za nadati nam se ipak da će se ljudi kod Lampeduse prestati utapati. Nestajati, kao i tih osamdesetak tisuća pobijenih u Jasenovcu, koji su nestali. Sami od sebe. I da, neka par njih dođe kod nas, ali ne više od toga. Dovoljno nam je loše bez njih.

Eh, kako je dražestan taj naš Salon Europa. Nije nam ni lako niti ugodno priznati da nam je dobro. Pravo dobro. Da živimo život o kojem sanjaju milijarde ljudi. Da jesmo među privilegiranima.

Na ovoj našoj maloj planeti svake četiri sekunde umre jedno dijete. Više od tri milijarde ljudi živi s manje od 500 Kn mjesečno. Od toga oko 1,3 milijarde ima oko 250 Kn - mjesečno. Koliko je to ljudi? Otprilike kao tri stotine stanovništva Hrvatske. Slijedeći put kada vas potjera, ispričavam Opasno okruženje u kojem su neki ljudi (bogatiji), vrijedniji od drugih (siromašnijih). To okruženje je humus za fašizam. Da se zna. Da se ne čudimo – odakle?se, proljev, ne žalite se, od njega naime, zbog vode koja nije pitka, svakih četrdesetak sekundi umire jedno ljudsko biće.

Godišnje je to preko 800 000 ljudi, umre jedan cijeli Zagreb s predgrađima. Svake godine. Jer nemaju pitke vode.

Zašto ovo pišem? Zbog svakodnevnih masovnih utapanja stotina i tisuća ljudi koji žele doći k nama. Njihovi su životi nama nezamislivo teški, a mi, naš raj, tako blizu, da vjeruju da će uspjeti. Mnogi, (većina?), nažalost ne uspjeva. Oni žele doći k nama. Mi naravno suosjećamo s tragedijama utapanja, šokiraju nas, žaloste, ljute, neke od nas i rasplaču. No, mi im ne pomažemo da dođu. Znate zašto? O ne, nimalo zato jer ne znamo kako im pomoći. Mi naime ne želimo da oni dođu kod nas. Nama je dosta naših problema, poskupljenja goriva, prepucavanja Kolinde i Zokija, ovrha, previše ili premalo vjeronauka, zdravstva koje kolabira, željeznice koja zastarijeva, cesta koje se monetiziraju. Ne, nama ne trebaju ti daleki ljudi i njihovi problemi. Ne želimo ljudska bića kojima je isto onako kako je bilo i mnogima od nas 1991., točnije, mnogo im je gore. Ratovi u Siriji, Libiji, Nigeriji, tko zna gdje sve ne, neće utjecati na naš komoditet, da jamramo, kukamo, u hladnom Sretan nam Dan planete Zemlje. Ah da, i Dan proboja logoraša iz ustaškog konc-logora Jasenovac. Koji nije postojao, naravnopivu svoju muku utapamo.

Vrag je odnio šalu. Dvadeset prvo stoljeće nije onakvo kako smo zamišljali. Ljudi ne hodaju po mjesecu i ne grade lunarna naselja da rasterete prenapučenu Zemlju. Jaz između bogatih i siromašnih nije više potencijalni problem, on je – pazite sad - Garancija naše sigurnosti! Zato valjda prihvaćamo da se podaci o našem kretanju, razgovorima, nježnim sms-ovima, kupovinama na rasprodajama, pretraživanjima škakljivih i ozbiljnih web sadržaja, stalno prate, analiziraju, pohranjuju, čuvaju. OK smo da nas naše vlade i vlade prijateljskih nam zemalja naravno, prate, jer nas tako čuvaju od očajnika koji gledaju svoju djecu kako umiru od gladi.

Ružno zvuči, istine često tako zvuče, ali nije nas briga za druge ljude. S tim stavom prihvaćamo da niti druge ljude ne treba biti briga za nas. Znači, suživot, koegzistencija, ja živim svoj život, ti svoj, nitko nikoga ne dira. Dok ide. A kada stane? Kada vidim da nemaš od čega živjeti? Kada čitam da tebe i tvoje ubijaju strojnicom proizvedenom nedaleko moje vikendice? Kada povežem da banke koriste moju štednju da kreditiraju privatizaciju izvora vode, njeno flaširanje za piće, kako bi se profit na tuđoj nevolji napravio? Kada se zapitam je li fleka na mojim novim tenisicama možda od znoja djeteta koje ih je izrađivalo. Za nadnicu za koju ja ne bih mogao ni čips platiti za gledanje tekme.

Nekako osjećamo, iako znamo da se to ne smije glasno reći, da su ti "siromašni" manje vrijedni. (Foto: Barbara Matejčić)<br> Nekako osjećamo, iako znamo da se to ne smije glasno reći, da su ti "siromašni" manje vrijedni. (Foto: Barbara Matejčić)

Što sada? Za početak prihvatimo da nam je nezasluženo dobro. Da želimo svoj komoditet zadržati. Da jesmo odgovorni jer podupiremo sustav koji nejednakost produbljuje.

Zatim možemo prestati koristiti licemjerne izraze migrant, imigrant, azilant. Prepoznajmo siromaštvo, a ne vjersku mržnju kad nam serviraju vijest. Priđimo osobi koja izgleda kao da je izdaleka, a ne hoda znatiželjno kao turist. Nije veliki napor vidjeti ljudsko biće, a ne etiketu – azilant.

Dobra nam je priprema i ova stranica.

Govorim dakle o pripremi. Za što? Za izlazak iz stanja poricanja. Poričemo da nismo odgovorni, da živimo dobro, da ne suosjećamo s ljudima koZa početak prihvatimo da nam je nezasluženo dobro. Da želimo svoj komoditet zadržati. Da jesmo odgovorni jer podupiremo sustav koji nejednakost produbljujejima je sada teško, a sutra neizvjesno.

Ne krivim ja nikoga. Ne vjerujem da je osjećaj krivice onaj pravi mobilizator. Iskrenost, da. Trenutak spoznaje. I želja za oslobađanjem, mojim, tvojim, našim. Iz čahure poricanja, ignoriranja, optuživanja drugih da su oni krivi ili bi mogli biti, ako ih previše sebi pripustimo, krivi što je meni, nama loše.

Pitam se koliko utapanja kod Lampeduse, možemo podnijeti? Koji je to broj mrtvih očajnika koji žele doći k nama, a mi ih ne želimo, nakon kojega će nam prisjesti?

Mora biti da je velik, ne vjerujem da je ispod sto tisuća. Visok nam je prag tolerancije stradanja onih iz "dvotrećinskog" Svijeta, zemalja u razvoju kako se korektno zove. Puno viši nego za zemlje Zapadne civilizacije. Nekako osjećamo, iako znamo da se to ne smije glasno reći, da su ti "siromašni" manje vrijedni. Ne osjećamo svi, znam, i ne stalno, znam i to, ali takav nam je kulturni (kulturni?) obrazac. Takvo nam je kulturno, civilizacijsko okruženje – da nećemo spašavati nepoznate ljude koji umiru – iako samo žele nama doći. I tu raditi, moći zaraditi, moći djeci pružiti makar malo od onoga što svaki roditelj želi.

No to naše "civilizacijsko okruženje" stvaramo mi sami, svakim danom, svakim činjenjem i još više svakim nečinjenjem. Opasno okruženje u koSuživot, koegzistencija, ja živim svoj život, ti svoj, nitko nikoga ne dira. Dok ide. A kada stane?jem su neki ljudi (bogatiji), vrijedniji od drugih (siromašnijih). Prihvatljivo nam je to, ne propitkujemo to baš, zašto i bi? Osim kada smo mi ti – siromašniji.

To okruženje je humus za fašizam. Da se zna. Da se ne čudimo – odakle? Iz našega nečinjenja. Iz negiranja starog civilizacijskog pravila – pomoći ljudima u nevolji- pogotovo, kada to od tebe zatraže.

Sretan nam Dan planete Zemlje. Ah da, i Dan proboja logoraša iz ustaškog konc-logora Jasenovac. Koji nije postojao, naravno. Beskonačna je moć poricanja. Za nadati nam se ipak da će se ti kod Lampeduse prestati utapljati. Nestati, kao i tih osamdesetak tisuća pobijenih u Jasenovcu, koji su nestali. Sami od sebe. I da, neka par njih dođe kod nas, ali ne više od toga. Dovoljno nam je loše bez njih.

<
Vezane vijesti