Foto: PixabayFoto: PixabayPotpisivanjem UN-ove Jedinstvene konvencije o narkoticima 1961. sve su zemlje potpisnice uvelike ograničile mogućnosti uporabe konoplje kako u industrijske tako i u medicinske, pa i "rekreativne" svrhe. Ipak, potpisivanje ove konvencije nije samo formalna ekstenzija nekih "objektivnih" strahova od realne opasnosti kanabisa, već je uvelike i ideološki potez – proračunata i tempirana realizacija paranoje koja svoje korijene ima u romantiziranim legendama iz razdoblja europskog kolonijalizma.

Globalni trend liberalizacije zakona o konoplji prisutan u svijetu tijekom proteklih nekoliko desetljeća tek je u zadnjih par godina počeo dobivati i svoju hrvatsku interpretaciju. Bilo da je riječ o industrijskoj, medicinskoj ili rekreativnoj uporabi ove biljke, činjenica je da u našoj državi osim povremenih poljoprivredničkih medijskih apela za legalizaciju barem onih "industrijskih" sorti, konstruktivne rasprave o ovoj temi nije bilo sve do 2012. Te se godine, jednim dijelom zbog usklađivanja hrvatskih propisa s onima Europske unije, a drugim radi ispunjenja nekih predizbornih obećanja tada pobjedničke koalicije mijenja zakon. Dopušta se uzgoj četrdesetak sorti konoplje za vlakna s minimalnim postotkom THC-a do 0.2 posto - sorti čijim se sjemenjem i vlaknima neometano trguje na razini EU, odnosno Europske zajednice još od 1970. godine.

Ipak, Hrvatska je u svojoj implementaciji ovih propisa bila nešto stroža od drugih zemalja EU. Naime, prema pravilniku iz 2012. uzgoj je Čini se kao da se zakonodavna i izvršna vlast ne mogu usuglasiti oko temeljnog pitanja – je li kanabis opasna droga ili je lijek i koristan gospodarski resurs?dopušten svakome tko priloži potvrdu da nije kažnjeno gonjen zbog zloupotrebe droga, izvadi posebnu dozvolu i zasije konoplju na minimalno jednom hektaru obradivog zemljišta. Premda europska regulativa odobrava preradu i trgovinu svim dijelovima uzgojene biljke, hrvatski zakon opet se poljoprivrednicima nameće kao ograničavajući faktor pošto dopušta isključivo preradu i trgovinu sjemenjem pri čemu se ostatak biljke, dakle vlakna, mora spaliti ili zaorati. Ovo dovodi do donekle apsurdne situacije u kojoj hrvatski poljoprivrednik ili obrtnik koji se bavi konopljom slobodno može uvesti bilo koji gotov proizvod od konopljinih vlakana, iako sam nema mogućnost da proizvede nešto od njih pošto ih je zakonom obavezan uništiti.

No donošenje ovog pravilnika o industrijskoj konoplji imalo je jednu drugu bitnu posljedicu za budućnost uporabe ove biljke u našoj zemlji. To je, naime, povratak konoplje u hrvatski javni diskurs. Naravno, čim se o konoplji prestalo šaptati i počelo otvoreno govoriti, a naročito kada su se u raspravu počele uključivati i moguće koristi i štete od onih THC-om bogatijih sorti, biljka je dobila svoje žestoke zagovornike i protivnike koji su vrlo predvidivo slijedili "domaći" polarizacijski obrazac u kojem je skepsa i kritika spram kanabisa u pravilu rezervirana za pripadnike desnih političkih opcija, a apologija i oduševljenje za one nešto ljevije. Premda ovakva politizirana rasprava zasigurno ne pridonosi stvaranju objektivnije slike o eventualnim prednostima i nedostatcima uporabe kanabisa, činjenica je da se o konoplji konačno počelo govoriti nakon više od pola stoljeća šutnje.

Situacija je odnedavno postala još zanimljivija. Kako je i najavljeno od Ministarstva zdravstva, 15. listopada ove godine usvojen je Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o mjerilima za razvrstavanje lijekova te o propisivanju i izdavanju lijekova na recept koji dopušta korištenje pripravaka od konoplje bolesnicima oboljelima od nekolicine malignih i neuroloških bolesti te za liječenje nekoliko psihijatrijskih poremećaja. Međutim, osim što je u odnosu na druge zemlje koje odobravaju medicinsku uporabu kanabisa ovaj popis oboljenja relativno kratak, provedba novog pravilnika također je nedorečena. Kako u intervjuu za HRT navodi Ratko Martinović, predsjednik udruge Medicinska konoplja, neće postojati za početak nikakav registar bolesnika, nego će doslovno bolesnik biti uhićen i onda će morati naknadno dokazivati odnosno poništavati tu kaznenu prijavu.

bedrocan_marihuana.jpg

Ono što je zanimljivo primijetiti u slučajevima obaju navedenih pravilnika jest svojevrsna semantička nedosljednost hrvatskog zakonodavstva u odnošenju spram konoplje. Čini se kao da se zakonodavna i izvršna vlast ne mogu usuglasiti oko temeljnog pitanja – je li kanabis opasna droga ili je lijek i koristan gospodarski resurs? Naravno, na ovo bi se lako moglo odgovoriti da poput svakog drugog lijeka kanabis može biti zloupotrebljen. No kako objasniti stroge zakonske regulative u pogledu industrijske konoplje koja sadrži zanemarivu količinu psihoaktivnog sastojka? Zašto za vađenje dozvole za uzgoj korisnik ne smije biti prethodno kažnjavan zbog zlouporabe droge ako je kanabis s postotkom THC-a od 0.2 posto klasificiran kao bezopasan, tj. kao "ne-droga"?

Ništa od ovog, dakako, nisu ekskluzivno hrvatski problemi. Ove ili slične nedoumice muče ili su mučile sve države potpisnice UN-ove Jedinstvene konvencije o narkoticima iz 1961. prema kojoj je svaka od njih morala regulirati i suzbiti uporabu kanabisa pošto je on ovim dokumentom svrstan u najgoru, četvrtu skupinu droga što znači da je korist od njega zanemariva, a mogućnost zlouporabe golema. Pošto se, kao što vidimo i na domaćem primjeru, u novije vrijeme ova odluka sve češće dovodi u pitanje, gotovo sve države potpisnice zahtjevima svojih građana - ponajviše poljoprivrednika i malignih bolesnika, suočene su s novim problemom redefiniranja konoplje, resursa koji je već više od pedeset godina formalno odbačen kao nepotreban i opasan. Uzroci ovoga problema, međutim, ideološke su naravi i puno su stariji nego što se to na prvi pogled može učiniti, a njihovo rasplitanje zahtjeva nešto podrobnije poznavanje povijesti čovjekove uporabe ove biljke.

Danas prevladavajući nepovoljan zakonski status kanabisa rezultat je dvaju konceptualno sličnih, ali kronološki razdvojenih valova demonizacije ove biljke. Prvi od njih odvijao se u povijesnim okvirima europskog kolonijalizma ranog 19. stoljeća, u vremenu kada se pragmatični europski logos kojemu je konoplja dotad bila poznata samo kao resurs za proizvodnju vojne opreme i tekstila počeo upoznavati s jednim potpuno drugačijim aspektom ove biljke – s arapskim hašišem, čija će recepcija uvelike odrediti kreiranje svih budućih stavova prema konoplji na Zapadu.

Bilo da je riječ o industrijskoj, medicinskoj ili rekreativnoj uporabi ove biljke, činjenica je da u našoj državi osim povremenih poljoprivredničkih medijskih apela za legalizaciju barem onih "industrijskih" sorti, konstruktivne rasprave o ovoj temi nije bilo sve do 2012.Gotovo od samih početaka pisanja o istoku i islamskim zemljama zapadnjaci su zauzimali specifičan, dvostruk stav prema Orijentu. S jedne strane, radilo se tu o opasnim i divljim zemljama; o mračnim i nejasnim ambijentima, čudnim običajima i još čudnijim ljudima; o "neciviliziranim" i krvoločnim plemenima koja svojim zakrivljenim oštricama prijete svemu što je na Zapadu sveto. S druge pak strane, Orijent se dugo nametao kao jedina alternativa uštogljenom ritmu Zapada. Mamio je pojedince malo zaigranije mašte svojom egzotikom; svojim začinima, okusima, mirisima; svojom erotičnošću i romantikom; svojom prisnošću i jednostavnošću; sve u svemu – svime čega je kod kuće nedostajalo. Ovo je (bio) klasični orijentalistički diskurs kojemu nisu uspjeli umaknuti ni velikani poput Dantea, Voltairea, Hugoa, Marxa - gotovo svatko tko je perom ili kistom prošao preko granica poznatog svijeta upao je u semantičku mrežu koju su pleli mnogi prije njega. Tek 1978. s dolaskom Edwarda Saida na svjetsku intelektualnu scenu Zapad počinje osvještavati da je ovakva interpretacija života na istoku konstrukcija, puka stereotipizacija i sredstvo samoidentifikacije Europljana u odnosu na orijentalnog Drugog, te da se u svemu tome uopće ne čuje glas onih koji na tom Orijentu zapravo i žive. Orijent, kao takav, stvoren je na Zapadu.

Upravo unutar ovog klasičnog europskog orijentalističkog konteksta pojavile su se i prve priče o hašišu. Treba napomenuti - usprkos povremenim ranijim osvrtima na enteogena svojstva konoplje, Europljani se s arapskim hašišem upoznaju tek početkom 19. stoljeća kada se Napoleonove trupe vraćaju iz neuspjelog pohoda na Egipat i Siriju (1798-1801). Upravo njihove priče i osobna iskustva s ovim "zabranjenim voćem" Levanta potakli su brojne uglednike, prvo Francuze, a potom i druge narode da i sami istraže i napišu nešto o čarima ovog egzotičnog psihoaktivnog pripravka. Međutim, jedna je legenda u tolikoj mjeri utjecala na prosudbe Europljana kada je riječ o hašišu da je gotovo nemoguće naći niti jedan osvrt na njegovu uporabu iz ovog razdoblja u kojem se ona ne spominje. Riječ je o legendi puno starijoj od Napoleonovog vremena, priči koju je još krajem trinaestog stoljeća na svojem proputovanju Bliskim istokom prema Kini zapisao Marko Polo.

Na putu kroz "zemlje Saracena", u blizini grada Kobiana (današnji Kuhbanan u Iranu) Marku Polu lokalno stanovništvo priča legendu o Starcu iz planina. Prema ovoj priči, na obroncima grada jedan je lokalni heretik izgradio tvrđavu, i u njoj napravio prekrasan rajski vrt u kojem teku "potoci meda, mlijeka i vina... prekrasne djeve plešu, pjevaju i sviraju". No njegov cilj nije nimalo naivan. Uz pomoć očaravajuće moći svojeg vrta, Starac okuplja vojsku fanatika koji su spremni izvršiti svaku njegovu naredbu. On to radi tako da "mističnim napitkom" uspava nekog potencijalnog novog člana, uvede ga u svoj rajski vrt gdje mu omogući nekoliko prekrasnih dana. Potom ga istim tim napitkom uspava i izvede iz vrta, a kad ga neupućeni mladić priupita gdje je to bio on mu odgovara da je bio u raju, te da ga, ako se priključi njegovom redu, nakon smrti očekuje cijela vječnost onoga što je upravo doživio. Tako je starac navodno stvarao vojsku izrazito odanih i poslušnih mladića koji bi u sekundi umrli za njega.

Prikaz Asasina, wikipedia
Prikaz Asasina, wikipedia

Poznato je da je Polo bio jedan od prvih europskih orijentalnih putopisaca, stoga ne treba čuditi da je njegovo djelo, pa i ova legenda, ostavila dubok trag na Europljane sve do 19. stoljeća. Međutim, zanimljivo je da se u naknadnim interpretacijama priča dosta promijenila. Početkom 19. stoljeća brojni europski intelektualci prihvaćaju ovu legendu kao "priču o Asasinima". Iako se ne zna točno tko i zašto je prvi nadjenuo ovo ime sljedbenicima Starca iz planina, budući da se ono ne spominje nigdje u djelu Marka Pola, činjenica je da je do Napoleonovog povratka iz Egipta ovo već bio ustaljeni naziv za opasnu družinu muslimanskih fanatika koji su harali po srednjovjekovnom Bliskom istoku. Osim ovoga, premda Polo nigdje ne spominje sastojke "mističnog napitka", s 19. stoljećem u diskurs Europljana uvlači se i pretpostavka da je opijat kojim je Starac uspavljivao svoje žrtve gotovo sigurno bio hašiš. Tako je jedan od Napoleonovih stručnih savjetnika na putu u Egipat, poznati francuski orijentalist Silvestre de Sacy, u pismu Francuskom institutu 1909. naveo da je ime Asasini gotovo sigurno izvedenica iz riječi hašiš, te da je mistični napitak o kojem piše Polo definitivno taj isti pripravak.

Do 1818. priča dobiva novo, još senzacionalnije ruho. Ove godine izlazi knjiga Povijest Asasina u autorstvu istaknutog bečkog orijentalista Josepha Von Hammer Purgstalla. Prema ovoj interpretaciji, Starac iz planina nije svojim pristalicama davao hašiš da bi ih opijene uveo u svoj rajski vrt, već je hašiš sada postao droga koju vođa daje svojim sljedbenicima prije svakog njihovog krvoločnog pohoda kako bi ih učinio još agresivnijima i spremnijima na najrazličitije brutalnosti po kojima su bili poznati. Zanimljivo, ova najsurovija interpretacija legende ujedno će ostati i najzapamćenija sve do sredine 20. stoljeća, a o njenoj popularnosti svjedoči i činjenica da je zbog iznimnog interesa 1833. dobila i francuski, a dvije godine nakon i engleski prijevod.

Pušači hašiša - Gaetano Previati
Pušači hašiša - Gaetano Previati

Međutim, koliko god ove priče bile brutalne i zastrašujuće, one su samo raspirivale maštu brojnih znanstvenika i umjetnika koji su postajali sve znatiželjniji. Najzapamćeniji po svojem eksperimentiranju s hašišem u Parizu 19. stoljeća svakako je ostao Klub jedača hašiša (Le Club des Hachichins). Ovo društvo dobilo je svoj naziv prema naslovu članka dr. Jacques-Joseph Moreaua, psihijatra i znanstvenika koji je eksperimentima s hašišem nastojao dokučiti što uzrokuje neke od poznatih mentalnih bolesti. No još zanimljiviji od njegovog znanstvenog djela bio je njegov izbor "pokusnih kunića", koji se sastojao od same umjetničke i intelektualne kreme tadašnjeg francuskog društva: Gautier, Baudelaire, Balzac, Nerval – svi su se oni u dogovorenim terminima, jednom mjesečno, nalazili u trošnom hotelu Lazun, gdje im je Moreau nudio dawamesk – zelenkastu slatku kremu na bazi hašiša pomiješanu s orašastim plodovima i šećerom koja se mazala na kruh. Naravno, svaki od ovih autora u svojim se je radovima ili pismima barem jednom osvrnuo na svoje iskustvo s hašišem, a njihovi vrlo elaborirani doživljaji izloženi u djelima poput Baudelairovog Umjetnog raja (1860.) ili Gautierovog Le hashish (1848.) dalje su rajcali njihovu čitateljsku publiku.

Kada se stvari ovako postave, nije pretjerano zaključiti da je europska povijest uporabe i pisanja o hašišu zapravo preslika odnosa Zapada i Orijenta. Što ga se više demoniziralo, to je postajao zanimljiviji. Hašiš je ipak na kraju bio samo još jedan od "slatkih grijeha" orijentalnog porijekla s kojim je trebalo izaći na kraj. Bilo mržnjom, oduševljenjem, ili najčešće – kombinacijom. Ipak, strah usađen de Sacyjevim i Purgstallovim tekstovima imat će i neke bitne posljedice za budućnost ljudskog odnošenja spram konoplje. Ovaj strah od nepoznatog koji će tinjati u kolektivnoj memoriji Zapada sve do sredine 20. stoljeća ujedno će biti i uvjet za širenje drugog, ovaj put nešto službenijeg i birokratiziranijeg vala demonizacije konoplje koji će čitavo stoljeće nakon izdavanja Purgstallove knjige zahvatiti prvo Ameriku, a onda i svijet.

Konoplja i prohibicija

Premda je već nekoliko tisuća godina diljem svijeta hvaljena kao vrlo vrijedan resurs čija se široka lepeza uporabnih potencijala teško može mjeriti s ijednim drugim prirodnim materijalom, konoplju gotovo od samih početaka korištenja prati i jedan "demon" koji je, zajedno sa specifičnim povijesnim okolnostima, uvelike odredio budućnost njene uporabe. Riječ je o radno-intenzivnom karakteru njene prerade, točnije o fizički i financijski zahtjevnom poslu prerade sirove biljke u vlakna. Ovaj je problem posebice aktualiziran početkom 16. stoljeća kada su zbog logističkih uvjeta kolonizacije i razvoja brodograđevne industrije u svim prekomorskim silama vlakna kanabisa postala neupitna nužnost. Ne čudi stoga da je, primjerice, kralj Henrik VIII još 1533. uveo zakon prema kojem svaki poljoprivrednik mora na jednoj šestini svojeg zemljišta zasijati ovu biljnu kulturu, a 1663. engleski parlament donio je odluku prema kojoj svaki doseljenik u Englesku, ako se počne baviti uzgojem konoplje, dobiva ista prava kao i rođeni Englez.

Međutim, za ilustraciju problema koji će dovesti do svjetske zabrane konoplje potrebno je ukratko reći nešto više o američkom predrevolucijskom poljoprivrednom modelu. On je, dakako, bio gotovo u potpunosti utemeljen na robovskom radu, sistemu koji je otklanjao glavnu prepreku u preradi konoplje – činjenicu da bi svaki drugi model koji zahtjeva da radnici budu plaćeni za svoj rad vlasnika gospodarstva vjerojatno na kraju ostavio u minusu. Posljedica ovoga biti će, međutim, i činjenica da će raskid s robovlasničkim društvenim uređenjem 1865. dovesti do toga da konoplju jednostavno više neće imati tko obrađivati. Uhodane industrije koje su do sada ovisile o konoplji, ponajprije papirna i tekstilna, sada se okreću drugim resursima, a konoplja postepeno pada u zaborav.

Bulletin 404
Bulletin 404

No 1916. u jeku Prvog svjetskog rata, američko Ministarstvo poljoprivrede izdaje svoj poznati Bulletin 404. Svrha ovog biltena bila je osvijestiti i ponovno upoznati američke poljoprivrednike s koristima od konoplje, u ovom slučaju s naglaskom na mogućnostima u papirnoj industriji. U tekstu se predviđa da će jednom kada se usavrši stroj za odvajanje konopljinih vlakana američko gospodarstvo doživjeti ponovni procvat industrije kanabisa što neće imati samo pozitivne ekonomske nego i ekološke posljedice. Prema izračunima navedenima u biltenu, ako u periodu od dvadeset godina usporedimo dobit od jednog hektara zemljišta zasađenog stablima s jedne, te hektara svake godine iznova zasijanog konopljom s druge strane, omjer dobivene pulpe za proizvodnju papira biti će i više od 4:1 u korist konoplje.

Već sljedeće godine, predviđanje ministarstva poljoprivrede se i ostvarilo. 1917. Njemački inovator s američkom adresom, Henry Schlichten, patentirao je do sada najmoderniji dekortizator, stroj čije mogućnosti premašuju čak i očekivanja postavljena u Bulletinu 404. Rezultat ovoga trebao je biti dvostruko jeftiniji, a puno izdržljiviji i kvalitetniji papir, u čijoj bi izradi svaki hektar konoplje spašavao četiri hektara šume. U vremenu u kojem je potražnja za pisanim medijima sve više rasla, ovo se njemačkom inovatoru svakako činilo jako bitno. Ipak, ratom pogođena ekonomija i novi porezi odbili su potencijalne investitore kojima je prebacivanje kompletne proizvodnje na skroz novi sustav u ovome vremenu bilo vrlo riskantno, te je Schlichtenov revolucionarni izum vrlo brzo prestao biti aktualan.

Ubrzo nakon kraja rata situacija se opet mijenja. Početkom tridesetih godina Schlichtenov stroj već je ušao u donekle širu proizvodnju te je postajao sve dostupniji srednjim i malim poljoprivrednicima. Ovo je dovelo do toga da američka poljoprivreda i industrija konoplje rastu brže nego ikad. Ilustracije radi, 1930. godine u Americi je bilo svega tisuću hektara obradivog zemljišta zasijano konopljom, a do 1937. taj broj se popeo na čak 14 tisuća. Zaista, ova "renesansa konoplje" koja je zahvatila Ameriku sredinom tridesetih godina djelovala je jako ohrabrujuće za sve entuzijaste koji su prepoznavali njen potencijal, a brojni stručni časopisi predviđali su joj sjajnu budućnost savjetujući poljoprivrednike i investitore da počnu što prije u nju ulagati.

Jedan od prvih dekortizatora
Jedan od prvih dekortizatora

Bilo je ovo razdoblje u kojem se gradila jasna vizija američke održive budućnosti, u kojoj je konoplja trebala zauzimati posebno mjesto. No, kao što vidimo danas, to se ipak neće dogoditi. Zašto? Jer u vremenu kada se konačno u masovnoj upotrebi pojavio dekortizator, stroj koji rješava najveći problem vezan uz industriju konoplje – intenzivan ljudski rad dotad nužan za obradu, za konoplju je već bilo prekasno. Za bolje razumijevanje situacije važno je napomenuti da je u ovom vremenu Amerika već imala vrlo definiran kapitalistički ekonomski sustav s jakim naglaskom na privatnom sektoru, te da se prvaci ovakvog sistema angažirani u drvnim, tekstilnim i drugim industrijama neće tek tako pomiriti s činjenicom da jedno novo otkriće stare biljke može vrlo lako njihova poduzeća dovesti na koljena.

Malo tko je u tolikoj mjeri zaslužan za današnje zakonsko stanje konoplje u Americi, a posljedično i u svijetu, kao William Randolph Hearst. Riječ je o svestranom poduzetniku i doajenu američkog novinarstva u čijem su vlasništvu do sredine tridesetih godina bili poznati dnevni listovi, poput San Francisco Examiner i New York Journal, ali i poduzeće za proizvodnju papira za novine pod nazivom Hearst Paper Manufacturing Division. Hearst je, zajedno sa svojim glavnim konkurentom Josephom Pulitzerom, ujedno i ključna ikona uspona "žutog novinarstva" kao snažne političke sile u Americi, a upravo su ovo okviri unutar kojih će započeti drugi val demonizacije konoplje.

Cijela priča s razvojem žutog tiska počinje 1895. kada Hearst kupuje New York Morning Journal koji u narednih nekoliko godina postaje glavni konkurent dotadašnjem glavnom dnevnom listu – New York Worldu u vlasništvu njegovog bivšeg mentora, Josepha Pulitzera. Tiražni rat koji proizlazi iz ove konkurencije dovodi do toga da u bitci za prodane primjerke obje strane izdaju sve izraženije senzacionalističke tekstove s uvijek provokativnim naslovima kojima nastoje privući potencijalne kupce u prolazu da odaberu upravo njihov list. Podsjetimo li se da je kraj 19. stoljeća ujedno bilo i razdoblje uspona anti-meksičkog raspoloženja u Americi, što će kulminirati Španjolsko-američkim ratom 1898. nije čudno da je velik broj Hearstovih senzacionalističkih tekstova otpadao upravo na ove teme. Situacija se nije promijenila ni nakon rata. Gurajući u svoj medijski prostor uvijek nove vijesti o silovanjima, pljačkama, ubojstvima i drugim zločinima koje su počinili Meksikanci, Hearstove novine potpirivale su razvoj vrlo rasističke i ksenofobne atmosfere u Americi ranog 20. stoljeća. Upravo je ovo politički kontekst u kojem se po prvi puta u američkom javnom govoru pojavljuje i termin marihuana.

marihuana.png

Do kraja dvadesetih i početka tridesetih godina, dakle upravo u vremenu kada konoplja doživljava svoj procvat, mediji sve češće izvještavaju o "novoj vrsti droge" meksičkog porijekla koja prijeti američkom stanovništvu; drogi koja potiče agresiju, nasilje i, jednostavno rečeno - drogi koja čini Meksikance upravo onakvima kakvi jesu – divlji, neobuzdani i opasni. Ova propaganda protiv marihuane intenzivira se s početkom tridesetih godina, te o opasnostima "nove droge" počinju pisati i brojni drugi mediji. O razmjerima moralne panike koja zahvaća Ameriku svjedoči i činjenica da u ovom razdoblju izlaze čak dva propagandna filma protiv marihuane: Reefer Madness iz 1936. i Marijuana: Assassin of Youth iz 1937. U oba filma radnja prati skupinu mladih, bijelih Amerikanaca čiji se životi na ovaj ili onaj način počnu raspadati kada dođu u kontakt s ovom opasnom drogom. No zanimljivo je da izbor riječi u naslovu ovog drugog, iako manje uspješnog filma, uopće nije slučajan. Razdoblje je ovo u kojem se , posredstvom doktora A.E. Fossiera i njegovog članka iz 1931. naslovljenog The Marihuana Menace objavljenog u časopisu New Orleans Medical and Surgical Journal, u američku javnost na velika vrata vraća i legenda o Asasinima, i to u svojoj najbrutalnijoj, Purgstallovoj interpretaciji. Ova sto godina stara priča o krvoločnoj bandi koja je u vremenu križara harala Bliskim istokom i ubijala svoje neprijatelje pod utjecajem hašiša postat će u narednim desetljećima svojevrsno klasično mjesto za zagovaratelje prohibicije konoplje, a implicitna usporedba Asasina i Meksikanaca koja iz ovoga proizlazi dodatno će osnažiti ionako već izražene podjele u američkom društvu.

Treba također napomenuti i da je uvođenjem novog termina marihuana u javni govor donekle dokinuta njena veza s konopljom. Iako će, dakako, ljudima koji se još uvijek njome u Americi bave biti vrlo jasno o čemu se tu radi, te da bi potpuna zabrana kanabisa pod opravdanjem "marihuane" vrlo vjerojatno uništila njihova gospodarstva, činjenica je da je ovih ljudi u odnosu na sveukupnu američku populaciju bilo izrazito malo, te da će prosječan Amerikanac biti potpuno neupoznat s činjenicom da će zabrana "marihuane" utjecati i na dokinuće proizvoda od konoplje."Renesansa konoplje" koja je zahvatila Ameriku sredinom tridesetih godina djelovala je jako ohrabrujuće za sve entuzijaste koji su prepoznavali njen potencijal, a brojni stručni časopisi predviđali su joj sjajnu budućnost savjetujući poljoprivrednike i investitore da počnu što prije u nju ulagati.

Za bolje shvaćanje društvenog i političkog konteksta početaka službenog suzbijanja uporabe konoplje u Americi kasnih tridesetih godina dvadesetog stoljeća potrebno je istaknuti tri stvari. Prvo, od kraja dvadesetih godina pa sve do 1937. američki medijski prostor zasićen je propagandnim tekstovima i filmovima koji vrlo neobjektivno i rasistički demoniziraju marihuanu. Drugo, 1935. velika američka kemijska kompanija Dupont svijetu predstavlja svoj najnoviji proizvod baziran na naftnim derivatima – najlon. Osim što je ovo značilo da konoplja počinje gubiti i svoj zadnji "bastion" – užarsku industriju, bio je ovo i znak da se velikim industrijama kojima konoplja počinje svojim usponom sve više smetati, poput drvne i tekstilne, sada pridružuje i ona najsnažnija – naftna. Treće, početak tridesetih godina u Americi obilježen je početkom propasti prohibicije alkohola. Ovo je značilo da relativno velikom birokratskom aparatu dotad zaduženom za planiranje i provođenje prohibicije sada prijeti propast, tj. da su ove organizacije sada bile suočene s nužnošću osmišljavanja posla kako bi opravdale svoje postojanje i osigurale daljnje financiranje.

Sve ovo dovelo je 1930. godine do stvaranja nove agencije pod okriljem američkog Ministarstva financija, nazvanog Federal Bureau of Narcotics (FBN). Od njegovog osnutka pa sve do 1962. na čelu ove agencije biti će bivši asistent šefa Agencije za prohibiciju – Henry J. Anslinger. Premda je i prije svojeg dolaska na ovo mjesto već bio poznati zagovornik strogih zakona i jasnih sankcija kada je riječ o zloupotrebi opijata, Anslinger je prije svega bio vrlo proračunat i pragmatičan državni službenik. Globalna ekonomska kriza koja je zadesila cijeli svijet početkom tridesetih godina nije zaobišla ni američku birokraciju. Uvidjevši da je sve teže dobiti bilo kakav novac od države, te da je birokratski aparat sve češće izložen brojnim rezovima, Anslinger kreće u ofenzivu.

marihuana_tax_act.jpg

Svojim stalnim pojavljivanjem u medijima i izdavanjem članaka u popularnim magazinima on nastavlja utabanim putem kojeg je započeo William Hearst nekoliko godina prije njega, no s jednom bitnom razlikom – Anslinger je, za razliku od Hearsta, imao stvarnu političku moć i državu koja stoji iza njegovih riječi. No usprkos tome, njegovi argumenti nisu bili ništa teži. Dapače, većina njegove retorike sastojala se upravo od pozivanja na novinske tekstove i članke o bizarnim i nasilnim ubojstvima, manijakalnim samoubojstvima i svim drugim vrstama nasilja počinjenim, navodno, pod utjecajem marihuane.

Anslinger tako 1937. saziva saslušanje pred kongresom kako bi predstavio svoj novi prijedlog zakona nazvan Marijuana Tax Act koji bi obavezao sve koji rade s konopljom (radnike u kudeljarama, liječnike, farmaceute) da po primitku sirovine plaćaju dolar po unci (≈28g) poreza, i budu evidentirani kao korisnici "marihuane". Intencija je, dakle, bila vrlo jasna. Pošto je sada "marihuana" postao generički termin za sve vrste konoplje, oporezivanjem svih vrsta ove biljke sustavno bi se radilo na postupnom uništenju američke industrije konoplje za sve namjene.

Na saslušanju glavni medicinski svjedok ministarstva bio je, dakako, upravo Henry Anslinger koji je kao svoje "medicinsko" mišljenje, uz nekoliko klasičnih priča o marihuanom potaknutim ubojstvima pred Kongresom ponovno ispričao Fossierovu interpretaciju legende o Asasinima. Premda su vijesti o ovom saslušanju podigle prašinu u nekim krugovima, javnost je generalno bila nezainteresirana te je zakon odobren 1. listopada 1937. Iako danas o razlozima ovog poteza američkog kongresa možemo samo nagađati, činjenica je da je on gotovo u potpunosti osudio američku industriju konoplje na potpunu stagnaciju u sljedećih nekoliko desetljeća. Veliki porezi propisani Marijuana Tax Actom doveli su do gotovo potpunog odbacivanja konoplje, i to upravo u vremenu kada su joj brojni znanstveni i tehnološki časopisi predviđali sjajnu budućnost.

Jack Herrer, inače jedno od zvučnijih imena antiprohibicionističke literature, u svojim analizama navodi i jednu vrlo zanimljivu činjenicu. Anslinger, naime, do kraja četrdesetih godina, dakle početkom Hladnog rata, u potpunosti mijenja retoriku. U ozračju straha od komunizma prisutnog u Americi od kraja Drugog svjetskog rata Anslinger 1948. u svojem svjedočenju pred američkim Kongresom daje potpuno drugu sliku utjecaja marihuane: ona sada nije više opasna jer navodi na nasilje, već upravo suprotno – čini mladež letargičnom i nespremnom za borbu, a to je upravo ono što komunisti žele. Uzmemo li sve ovo u obzir, postaje sve jasnije da Anslingerovi motivi za suzbijanje uporabe konoplje i nisu baš bili u potpunosti "u službi javnog dobra". Dapače, nakon ovako izložene problematike sve je teže oteti se dojmu da je njegova promjenjiva retorika zapravo uvijek išla "niz dlaku" trenutnom društvenom i političkom ozračju u zemlji.

marihuana_propaganda.jpg

Bilo kako bilo, Anslingerov uspjeh u narednim desetljećima dobiva i međunarodne razmjere. Počevši od 1948. on počinje vršiti pritisak na Vijeće UN-a da usuglasi do tada različite interpretacije opasnih droga u svojim zemljama članicama, te da se u njih obavezno uvrsti i kanabis. Iako bi bilo pretjerano zaključiti da je ovo isključivo njegova zasluga, činjenica je da 1954. UN-ovo vijeće prihvaća stav da ne postoji nikakvo opravdanje za medicinsku uporabu kanabisovih pripravaka. Sve ovo 1961. rezultira donošenjem UN-ove Jedinstvene konvencije o narkoticima, dokumenta koji je do danas na snazi.

Iako u novije vrijeme u brojnim državama, pa i našoj, restrikcije nametnute ovom konvencijom postaju sve blaže te se konoplja ponovno vraća na tržišta (bilo to u obliku lijeka, vlakana, hrane, građevnog materijala ili drugog), budućnost će pokazati radi li se tek o privremenom "trendu" ili pak zaista svjedočimo počecima izgradnje nove, "zelene" i održive budućnosti lišene simboličkog tereta nakupljenog u razdobljima europskog kolonijalizma i američkog prohibicionizma.

Ključne riječi: legalizacija marihuane, konoplja
<
Vezane vijesti