bandiczida.jpgDruštvena dimenzija fenomena Bandić: Svakom tko sustavno misli jasno je da je "apsolutnu vlast" u gradu kao što je Zagreb nemoguće ostvariti bez stvarne ukorijenjenosti u kolektivnu volju zajednice. Za analizu ovog lika i djela potrebno je poslužiti se analitičkim alatima iz teorije književnosti.

Društvenu dimenziju fenomena Bandić naslutila sam 2005. godine. Sudjelujući te godine, s gradonačelnikom, u jednoj televizijskoj emisiji, uočila sam da se on baš dobro ne snalazi u zagrebačkoj topografiji. Bio je tada u svom trećem mandatu, a nije točno znao locirati Marulićev trg i Botanički vrt koji se nalaze u centru grada. Iz kratkog razgovora koji se s njim odvio nakon emisije postalo mi je jasno da mu je važnije doći točno na vrijeme nego što ga zanima kamo zapravo ide. Srž naše komunikacije svodila se na to da on detektira gdje se zapravo nalazi nekadašnja Sveučilišna knjižnica, današnji Hrvatski državni arhiv.

Tako sam shvatila da, u tri mandata, nije uspio upoznati centar grada kojim je upravljao! Ta me spoznaja istovremeno šokirala i zaintrigirala. Ili politokracija ili demokracija. Nema trećeg. Alea iacta est. Prvo, zato što sam spoznala da je kod nas politički moguće biti gradonačelnikom glavnog grada bez obzira na izraziti, reklo bi se čak, kritični deficit opće kulture. Drugo, zato jer je, u to doba, Bandić u Zagrebu predstavljao SDP, stranku koja se tada u javnosti kitila svojim: urbanim profilom. Iako je, više-manje, svima bilo jasno da se, u slučaju SDP-a,,radilo o instant polituri, ipak je bilo teško shvatiti, barem meni, da je ta politura tako tanašna. Stoga je ovaj slučajni, situacioni uvid proizveo i interes za dublje razumijevanje latentnog karaktera esdepeovske organizacijske kulture koja je Bandića u Hrvatskoj pretvorila u drugu najmoćniju političku osobu u državi.

Nakon tog kratkog susreta 2005. godine polako mi je, kako je vrijeme protjecalo,, a događaji se nizali, postajalo jasno da je SDP, instalirajući Bandića kao svog predstavnika u Zagrebu, odlučio u 21. stoljeću zaigrati na kartu radikalnog narodnjaštva. Smišljajući kako, u samostalnoj državi, ostati na vlasti s minimalnim naporom usmjerenim na samoreformiranje odlučili su, u glavnom gradu Hrvatske, usprkos njegovoj tada već stoljetnoj urbanoj tradiciji, etablirati turbofolk karizmatika. Nesumnjivo, bili su svjesni ogromnog političkog talenta kojim je obdaren, dok su, s druge strane, kao iskusni političari, dobro znali kakvo energizirajuće djelovanje narodnjaštvo ima u lijevoj i desnoj hrvatskoj političkoj tradiciji. Stoga su, u Milanu Bandiću, prepoznali osobu koja će u zagrebačkim prigradskim, gusto naseljenim četvrtima uspješno povezati starčevićansku tradiciju i generalićevsku tematiku. To im je trebalo kako bi u ovdje mogli grabiti iz širokog bazena oba politička spektra. U uvjetima neosporne hadzeovske premoći na nacionalnoj razini u devedestim godinama prošlog stoljeća, to je očito bio jedni način da u glavnom gradu ostvare pobjedu na izborima i, povijesti usprkos, rehabilitiraju stranku.

<em>Narodnjački barbarogenij</em> uz podršku jugomodernizacijskog SDP-ovog branda uspješno je preživio "varšavski" konflikt s urbanom <em>posttranzicijskom kulturom</em> Narodnjački barbarogenij uz podršku jugomodernizacijskog SDP-ovog branda uspješno je preživio "varšavski" konflikt s urbanom posttranzicijskom kulturom

S druge strane, predajući mu u ruke barjak zagrebačkog SDP-a osigurali su se i u onom dijelu gradskog biračkog tijela koji ovu stranku doživljava kao ključnog čuvara tekovina jugoslavenske, pa onda i hrvatske druge modernizacije. Tako je Bandić u SDP - ovom dresu, osim u prigradskim četvrtima, osigurao podršku i u državnom i gradskom birokratskom aparatu, u akademskim pa čak i crkvenim krugovima koji su samoupravljanje oduvijek doživljavali kao sociokulturni odbljesak prebendarske institucionalne tradicije. Ovo je, pokazalo se u sljedećih nekoliko izbornih ciklusa, bila uspješna formula, jer je narodnjački barbarogenij uz podršku jugomodernizacijskog SDP-ovog branda uspješno preživio "varšavski" konflikt s urbanom posttranzicijskom kulturom koji je trajao od 2008. do 2012. Godine, a koji je 2009. neidentificirana struja unutar SDP-a potajno ali poprilično neuspješno pokušala instrumentalizirati u svoju korist. Osnažen ovom pobjedom nad tek probuđenim civilnim društvom ali i nad skrivenim neprijateljima na ljevici te utvrđen u rovovima Zakona o lokalnoj samoupravi koji mu je osigurao HDZ, Bandić je Ili ćemo se dalje baviti parcelama i zanemariti problem s otpadom, pa beskonačno Europi plaćati penale za zaostalost, ili ćemo se posvetiti urbanističkom planu, repozicionirati Zagreb kao sveučilišni i kulturni centar i konzekventno riješiti problem otpada napustio SDP i tako, u svojim očima prerastao iz SDP-ovog narodnjačkog karizmatika u epsku figuru nacionalnog junaka. Kao junak, 2013. godine se lako riješio HDZ-ove kandidatkinje koja za megdan uopće nije niti bila predviđena (HDZ tradicionalno izbore u Zagrebu prepušta Bandiću) te pomeo SDP koji je njemu, stalnodelajućem junaku, kao suparnika poslao kandidata s pola radnog vremena. Tako je, u petom pokušaju, osvojio u Zagrebu apsolutnu vlast.

Svakom tko sustavno misli jasno je da je "apsolutnu vlast" u gradu kao što je Zagreb, nemoguće ostvariti bez stvarne ukorijenjenosti u kolektivnu volju zajednice. Nema sumnje da je ovu spoznaju o dubokoj ukorijenjenosti gradonačelnika u kolektivnu volju njegovih birača, prepoznala i grupa "socijalnih inžinjera" i posebno odabranih dama koje su, u novoj razdiobi karata, tehnokratski trebale zamijeniti birokratsku protezu koja mu je ispala iz orbite kad je napustio SDP. Zbog toga je sada kad je Bandić priveden korisno pokušati propitati karakter te kolektivne volje koja je tu i takvu vlast njegovala i uznosila. Zašto? Zato što je njegova moć uzdrmana ali nikako još dekonstruirana, jer posjeduje visokostrukturiranu organizacijsku subkulturu.

No, ovaj je tip vlasti teško, pa čak i nemoguće opisati uz pomoć poznatih globalnih socioloških paradigmi. Kad bi se, naime, Bandića pokušalo sociološki klasificirati, ne bi se došlo dalje od definicije populizma. Ali to je kategorija koja obuhvaća velik broj likova i karaktera - od Chaveza do Berlusconija - pa stoga nije nimalo relevantna za zagrebački slučaj. Ipak, zagrebački gradonačelnik ne upravlja izvorima nafte ili pak G-7 industrijskom nacijom. Za analizu ovog lika i djela potrebno je poslužiti se analitičkim alatima iz teorije književnosti koja bolje konceptualizira lokalne figure nacionalne stvarnosti. Promatrajući Bandića i slušajući njegov diskurs čini mi se primjerenim okrenuti se teoriji suvremene književnosti. Razdoblje: ekspresionizam. Tek kad se, naime, čovjek pozabavi teorijom hrvatskog ekspresionizma doći će do informacija o jednom rubnom, specifičnom pravcu: zenitizmu. Radi se o umjetničkom pravcu koji afirmira vrijednost protueuropske posture, nesputane živosti i balkanske energičnosti. Pokret je doživio poprilično dezavuirajući politički finale u prošlom stoljeću, ali se pod egidom SDP-a transvaluirao i reinkarnirao u Zagrebu u političkom fenomenu Bandić kao autentični novohrvatski politički diskurs koji dobiva nesumnjivu kolektivnu aklamaciju. Zbog toga je korisno, u nastavku, pokušati naznačiti elemente njegove političke poetike.

Kulturni kod Bandićeve ekspresije

Spoznaja o posebnom i autentičnom kulturnom kodu Bandićeve političke ekspresije sinula mi je kad sam na Cvjetnom trgu 2012. godine, nakon izgradnje toliko osporavanog HOTO centra, ugledala skulpturu: slamnatog magarca. Nemam nikakvih dvojbi da je magarca na Cvjetni instalirala neka struktura bliska gradonačelniku ili, možda, on sam. Također, ne dvojim da je magarac tamo postavljen kao simbol pobjede nad demonstrantima u Varšavskoj, koji su, zna se, sugerirali da je izgradnja HOTO garaže u povijesnom središtu grada "trojanski konj" u njedrima odgovorne predstavničke demokracije. No, pored ove sadističke demonstracije krije se tu i afirmacija jedne neozenitističke estetike koja sugerira da je "na ovim prostorima": a) magarac važniji od konja, b) slama važnija od parketa i c) Generalić realniji od Bukovca. Ova, za Europu atipična urbana, neoprimitivna estetika popraćena je i atipičnim ekspresivnim kodom koji sistematska sociologija ne može klasificirati, ali teorija književnosti, na sreću, može dekodirati i konačno, atribuirati.

Magarac u Varšavskoj, koji je pokazao da je u Bandićevom Zagrebu Generalić važniji od Bukovca.<br> Magarac u Varšavskoj, koji je pokazao da je u Bandićevom Zagrebu Generalić važniji od Bukovca.

Doista, nitko tko je ikad slušao Bandićev javni govor ne može opovrći njegovu izrazitu sklonost: a) upotrebi kolokvijalnog govora masa: "mi smo furt zajedno"; b) ciljanoj nedosljednosti izraza: "Izlazite li na parlamentarne izbore? Najvažnije je da je čovjek zdrav"; c) opsjednutosti sadašnjošću: "stalno delam i za vas živim"; d) ignoriranju nasljeđa i bilo kakvog autoriteta: "tko je tebe profesore pozvao u skupštinu?"; e) sklonost skandalu kao sredstvu izazivanja pažnje: "bit ćeš gradonačelnik kad ja umrem"; te, napokon, f) oslonac na banalni i reducirani govor koji izvan izvornog konteksta nema nikakav značaj: "polizat ću asfalt i pojest ću snijeg".

Prema hrvatskim teoretičarima književnosti ovaj tip izričaja karakterizira upravo "zenitizam", umjetnički pravac koji slavi balkanski barbarogenij Usuđujem se ustvrditi da su, u Zagrebu, šanse za ići naprijed odnosno nazad 50:50. I to će se znati u kratkom roku kao sirovu snagu nove vitalnosti. Mikrosociološki, pak, uvid upućuje na zaključak da je upravo ova dimenzija metropolske kolektivne volje, koju je tako vjerno u neozenitističkom kodu artikulirao Bandić, svjesno izabrala "magarca" kao simbol dovršetka misije tranzicijske transformacije grada Zagreba. Prihvati li se, naime, tumačenje da je temeljna latentna misija prethodno opisane kolektivne svijesti pretvoriti Zagreb u metropolsku vrlet prožetu parcelama, na slavu vitalnosti Zapadnog Balkana, magarac se nesumnjivo čini prikladnim simbolom. Samorazumljivo je, nadalje, da je urbana gramatika "vrleti" sa parcelom kao temeljnim subjektom, prirodno funkcionalno stanište klijentelistički dizajniranog GUP-a. Klijentelizam je, naime, ključna racionalnost tog neoprimitivnog urbanog organona, jer je nemoguće racionalizirati vrletoliki infrastrukturni splet bez kolektivne volje koja teži isključivo potvrđivanju privatnih interesa. Tako se razvoj realizira kao cornucopia privatnih interesa koji se, posredovani Bandićevim novokomponiranim narodnjaštvom, pretvaraju u skupštinske odluke.

Opisana kolektivna volja osigurava nevjerojatnu operativnu efikasnost koju je, na toj specifičnoj (niskoj) razini ravnoteže, nemoguće nadjačati zato što je ona razvila svoj autonomni poslovni model čija je bit "trampa". Kao što je "trampa" ključ za razumijevanje tog poslovnog modela, tako je "parcela" ključ za razumijevanje procesa stvaranja dodane vrijednosti. U tom kontekstu ne treba čuditi da se spomenuti ekonomski model lako prihvaća u čitavom hrvatskom političkom spektru. Ovo je moguće zato što je hrvatska ekonomija u biti ekonomija utemeljena na resursima, tako da je čitava društvena dinamika određena trkom za položajnom rentom u kojoj u Hrvatskoj sudjeluje i desnica i ljevica. Tu činjenicu intuitivno razumije Bandić pa zato konstruira svoju autonomnu političku kozmogenezu kako bi, u cjelini političkog spektra, učvrstio kontrolu nad poslovnim procesom.

 Cjelokupni politički sustav ne može osporavati fenomen <em>Bandić</em> jer bi time morao osporiti i svoj partikularni simbolički dio <em>lokalne </em>kozmogeneze u glavnom gradu. (Foto: Zagreb.hr)<br> Cjelokupni politički sustav ne može osporavati fenomen Bandić jer bi time morao osporiti i svoj partikularni simbolički dio lokalne kozmogeneze u glavnom gradu. (Foto: Zagreb.hr)

Spomenuta lokalna kozmogeneza počinje u Kamenitim vratima od Majke Božje i  Hrvatskih zmajeva a proteže se preko HNK-a i Maksimira sve do Titove zvijezde na Bundeku. Tako na temeljima simbolički čvrsto utvrđenog poslovnog modela nastaje specifična lokalna institucionalna kultura koja je samoupravna upravo zato jer obuhvaća simboličke figure čitavog hrvatskog političkog spektra. Zbog toga cjelokupni politički sustav ne može osporavati fenomen Bandić jer bi time morao osporiti i svoj partikularni simbolički dio lokalne kozmogeneze u glavnom gradu. Očito, protiv ove kulturne matrice može se boriti samo metodom "desanta" što se činjenicom podizanja optužnice, vjerojatno, zapravo i dogodilo. Ipak, treba biti svjestan da je "desant" daleko od bilo kakvog realnog razvojnog (modernizacijskog) učinka na lokalnoj razini. Trebat će, naime, barem 2 - 3 mandata discipliniranog vodstva izraslog iz posve drugog socio-kulturnog tipa kolektivne volje da se postojeći turbonarodnjački model, etabliran u Zagrebu kao modus vivendi, prevede na novu razinu ravnoteže. Zbog toga je korisno u malo širem obzoru kratko objasniti društveni kontekst trenutka u kojem živimo. Pretpostavljam, naime, da je to dio javne obveze koju imam zbog struke kojom se bavim.

Rubicon

Svaka društvena dinamika može ići u dva smjera: naprijed i nazad. Progresija ili regresija, reklo bi se stručno. Sociolozi su ovaj put naprijed nazvali "modernizacija" a nazad "retardacija". Središnja tema modernizacije je subjekt i njegova autonomija a središnja tema retardacije je desubjektivizacija i podjarmljivanje. Iz prve gramatike izvire društveni razvoj, a iz druge fatalna društvena zapuštenost ili zaostajanje. U ovoj tipologiji postoji i treća varijanta koju su recentno počeli objašnjavati politolozi, a to je "modernizacija bez razvoja", dakle nešto kao desubjektivizirana autonomija. To bi vjerojatno bila neka formula za održavanje "status quo" situacije u društvu ali ja u to ne vjerujem.

Ako se uzme u obzir da je Tito umro 1980. a da se Jugoslavija raspala 1990. godine, izgleda mi da desubjektivizirana autonomija usmjerena na Trebat će barem 2 - 3 mandata discipliniranog vodstva izraslog iz posve drugog socio-kulturnog tipa kolektivne volje da se postojeći turbonarodnjački model, etabliran u Zagrebu kao modus vivendi, prevede na novu razinu ravnoteže održavanje postojećeg stanja baš nema puno političkih šansi. Zato se usuđujem ustvrditi da su, u Zagrebu, šanse za ići naprijed odnosno nazad 50:50. I to će se znati u kratkom roku. Svakako, zbog vremenske i prostorne kompresije koju stvaraju globalizacija i integracija, proces neće, kao nekoć, trajati deset godina. Ovdje je bitno naglasiti da je u ovoj dvojbi "naprijed ili nazad" naglasak na vezniku "ili". Ili ćemo ići naprijed, ili ćemo ići nazad. Nema: i naprijed i nazad. Kao što bi htjeli trenutni tumači kolektivne volje. Zašto? Zato što nismo riješili elementarne probleme s otpadom, pa moramo plaćati penale Europskoj Uniji. Zato su pred nama samo dva izbora. Ili ćemo se dalje baviti parcelama i zanemariti u Zagrebu problem s otpadom, pa beskonačno Europi plaćati penale za zaostalost, ili ćemo se posvetiti urbanističkom planu, repozicionirati Zagreb kao sveučilišni i kulturni centar i konzekventno riješiti problem otpada. Drugim riječima, ili ćemo se balkanizirati ili ćemo se europeizirati. Politički to zvuči ovako: ili politokracija ili demokracija. Nema trećeg. Alea iacta est.   

Ključne riječi: Milan Bandić, Varšavska, Grad Zagreb
<
Vezane vijesti