Ivo Kara-Pešić, "Slow Food Dubrovnik": Danas često ne znamo što jedemo, namirnice putuju s jednog kraja svijeta na drugi stvarajući ogromno zagađenje, upitne su svježine i kvalitete, gotovo smo izlovili svu ribu u oceanima. Naša je uloga ljudima reći što stoji iza današnjeg sustava.

Ono što je započeo aktivist Carlo Petrini još 1989. godine u talijanskom gradiću Bra preraslo je u organizaciju koja danas broji sto tisuća članova u više od 150 zemalja svijeta. Riječ je o pokretu za sporu hranu, 'Slow Food', koji se bori za zaštitu tradicionalne i održive poljoprivrede, očuvanje tradicionalnih metoda uzgoja i obrade hrane, te obranu bioraznolikosti. 'Slow Food' smatra da je jedini oblik poljoprivrede koji može ponuditi razvojnu perspektivu, posebice u najsiromašnijim dijelovima planeta, onaj utemeljen na mudrosti lokalnih zajednica koje žive u harmoniji s ekosistemima koji ih okružuju.

Zanimljivo je primijetiti sličnost stajališta do kojih su došli pripadnici pokreta spore hrane koji je krenuo od potrošača sa zaključcima do kojih je došli pripadnici seljačkog pokreta 'Via Campesina', proizvođača hrane. "Obzirom da je jedenje agrokulturalni čin, obaviješteni i educirani potrošač postaje koproizvođač. Za takvog potrošača hrana mora biti ukusna, proizvedena bez otrova i ugrožavanja prirodnih resursa, ali i poštivajući prava radnika i uposlenika", stoji tako u opisu 'Kinookus' filmskog festivala koji tematizira upravo pitanje hrane s polazišta 'Slow Food' filozofije, a održava se od 2010. godine u rujnu u Stonu. Kao temu za sljedeću godinu izabrali su prehrambeni suverenitet. Kako ga tumači 'Via Campesina', to znači da hrana treba biti dostupna svima, da se mora uzgajati lokalno, da je potrebno vrednovanje i poboljšanje radnih i društvenih uvjeta seljaka te da se moraju vratiti prava na zajednička dobra.

'Kinookus' organiziraju istoimena udruga i tamošnji ogranak 'Slow Food' pokreta čiji su članovi krajem listopada sudjelovali i na najvećem godišnjim okupljanjima pokreta u Torinu, 'Salone del Gusto' i 'Terra Madre', predstavljajući dubrovačke autohtone proizvode. O tome zašto moramo usporiti pristup i proizvodnji i konzumaciji hrane te planovima dubrovačkog ogranka 'Slow Food' pokreta za H-Alter govori Ivo Kara-Pešić, voditelj ogranka.

U knjizi Raja Patela Vrijednost ničega koja je nedavno prevedena na hrvatski, autor spominje Slow Food pokret i radikalno ga uspoređuje sa zapatistima. Što je zapravo toliko radikalno u Slow Food pokretu?

Mislim da je to pretjerana usporedba. Sve je češća pojava da Slow Food pomaže malim zajednicama zemljoradnika u obrani od land grabbinga. Kao pokret, u takvim situacijama nastojimo svim mogućim pravno-političkim sredstvima obraniti pravo ljudi na životni prostor. Nemojmo zaboraviti da primjer pretvaranja 350 hektara poljoprivrednog u građevinsko zemljište imamo neposredno poviše Dubrovnika. Radikalnost Slow Fooda  vidim u izvornom značenju riječi radikalno, a ono je povezano s nastojanjem ulaska u sam korijen problema, a on nije samo prehrambeni, on je kulturološki, društveni, ekološki i sl. Nasilni sustav i nasilni svjetonazor koji iza njega stoji ne može se suzbiti nasiljem. Stoga mislim da, na duge staze, samo strpljivost, iskreno zajedništvo i prihvaćanje, kao i gajenje različitosti mogu vratiti vrijeme ispalo iz zgloba u zglob, jer ne zaboravimo da je industrijska proizvodnja hrane ustvari nametanje monokulture. To je neka vrsta prehrambenog fašizma koja nameće: "Sijte samo ovo, ovo valja, sve ostalo bacite i svake godine kupite novo sjeme!" Dubok je to problem, njegovi korijeni sežu (kad smo već kod korijena), nećete vjerovati, do samih početaka modernog doba. Tada se stvorila misao koja nas vidi kao subjekte koji u potpunosti ovladavaju svijetom (objektom). Ali ne trebamo očajavati, živimo vrijeme prijeloma, obrata. To su, s druge strane, vrlo poticajna vremena! Slow Food je danas jako veliki pokret i ima tisuću lica, ali nijedno od tih lica nije maskirano i ne drži pušku u ruci.

Postoji li kroz promjenu prehrane mogućnost i šire društvene promjene, s obzirom na velike probleme današnjice, kao što su socijalna pravda i ekološki problemi?

Osnovna je ideja Slow Fooda proizvodnja i potrošnja hrane na lokalnoj razini i neposredni kontakt kupca s proizvođačem.

Svakako, inače ne bih bio dio Slow Fooda. Ako holistički promatrate stvari, onda znate da ćete izmjenom jednog bitnog aspekta utjecati na cjelinu. Ne vjerujem u krupne slogane o mijenjanju svijeta. Oni su nas svaki put odveli u nasilje. Više je riječ o stanju svijesti, o osvješćivanju svega onoga što stoji iza "komoda" supermarketa. Osnovna je ideja Slow Fooda proizvodnja i potrošnja hrane na lokalnoj razini i neposredni kontakt kupca s proizvođačem. Naravno, u pitanju je proizvodnja koja baštini tradicijska znanja, zajedništvo, stare sorte i bioraznolikost, ali ne znači povratak poljoprivredi od prije dva stoljeća. Izazov je uskladiti ono što nam pružaju nove tehnologije i tradicijska znanja. Važno je također u ljudima osvijestiti kolikom cijenom plaćamo podupiranje sadašnjeg sustava, cijenom koja se ne može izraziti novčano. Osvrnite se malo oko sebe i vidjet ćete kako su krajolici sve sablasniji. Jedan veliki mislioc krajem je pretprošlog stoljeća izrekao nešto što i dan danas opominjuće odzvanja: "Pustinja raste: ajme onom tko pustinje skriva!" Danas često ne znamo što jedemo, namirnice putuju s jednog kraja svijeta na drugi, stvarajući ogromno zagađenje, upitne su svježine i kvalitete, gotovo smo izlovili svu ribu u oceanima. Svijest je usko povezana s duhom i energijom pa onda ne možemo ne govoriti o energiji hrane, životnoj energiji koju stvara dobra, lokalno uzgojena hrana. Ali moramo se paziti i da ne zapadnemo u ulogu nekakvih spasitelja ili gastro inkvizitora. Naša je uloga ljudima reći što stoji iza današnjeg sustava, razotkriti njegove ogromne nepravde. Na ljudima je da nakon suočavanja s tim činjenicama slobodno odluče hoće li u sebe trpati smeće, podupirati izrabljivanje ljudi i prirode i na vrh liste prioriteta stavljati idiotizme, ili će ono od čega im ovisi životnost sama postaviti na zasluženo mjesto. Iskreno, mislim da ćemo, kao i mnoge civilizacije prije nas, doživjeti krah, s tim što ovoga puta riskiramo da ne budemo više prisutni kao vrsta kada čudo bivstvovanja pokrene novi ciklus.

Osim festivala Kinookus, kakve još aktivnosti provodi i planove ima dubrovački ogranak? Koliko okupljate članova i kakav je interes poljoprivrednika za cijelu ideju?

kinookus.jpg kinookus.jpg

Družimo se, radimo i uživamo. Uživamo u radu. Dimenzija užitka jako je važna, nju Carlo Petrini, osnivač pokreta, neprestano naglašava. A najviše se uživa nakon naporna rada. Odlazimo u polja kako bismo pomogli vrijednim ljudima koji nas hrane i koji su često usamljeni i na rubu. Ponekad je dovoljno reći im da rade pravu stvar i da nisu sami koliko im se ponekad čini. Organiziramo alternativnu prodaju, nastojimo pohvaliti i preporučiti sve krasne primjere na koje naiđemo, organiziramo edukacije osjetila za najmlađe po školama i vrtićima. Ako nekoga od malena naviknete na izvornost okusa i objasnite mu kad se i što jede, sutra mu nitko neće moći prodati rog u vreći. Poljoprivrednici su ljudi koji imaju malo slobodnog  vremena, na početku su uvijek vrlo podozrivi, a kako i ne biti podozriv u zemlji u kojoj su nas do gole kože opljačkali oni kojima su usta uvijek bila puna domoljublja? Ali ako ste uporni i iskreni, stvar se otvori. Pokucaš više puta i otvori ti se. Zahvaljujući našim akcijama i inicijativama, stekli smo pristojan kredibilitet ljudi koji "ne prde ludih", već nastoje malo, ali konkretno pomoći i napraviti. Mnogi su poljoprivrednici Slow Food, a da to i ne znaju. Imenitelj nije ni važan. Važno je očuvati jedinstvenost sraslosti ljudi s različitim podnebljima. Razmjenjujemo znanja i iskustva, idemo na putovanja, ili se jednostavno okupimo oko čaše vina i dobre spize. U našem conviviumu trenutačno ima oko četrdesetak članova. Ovo je pionirska priča i ide sporo, ali pužurenjem se daleko stigne. Svjesno smo odlučili svu svoju energiju i zamisli usmjeriti na zemljoradnike i djecu, izbjegavamo kuhare i restorane i posljedičnu spektakularizaciju hrane. U trenutačnoj situaciji, koja je alarmantna, moramo pomoći proizvođačima i educirati djecu. Danas se u Dubrovniku svi bave kvalitetom restorana, a ta kvaliteta je jako loša. A loša je, kako zbog neobrazovanosti ugostitelja, tako i zbog nedostatka snažne i kvalitetne poljoprivrede. Što ćeš jesti u ekskluzivnom restoranu kad si u okolici uništio poljoprivredu?

Krajem listopada sudjelovali ste na najvećom susretu članova najveće mreže za očuvanje lokalnih gastronomija u Torinu. Kakvi su dojmovi sa sajmova u Torinu? Koje ste proizvode tamo predstavili?

Terra Madre susreti veliko su nadahnuće. Teško ih je opisati riječima. Ja sam dvije godine ljudima pokušavao objasniti što sam vidio na prošloj ediciji 2010. godine. Ne znam jesam li barem djelomično uspio. Salone del gusto mnogo je više od sajma tradicijski uzgojene hrane. Prate ga mnogobrojni susreti, radionice, diskusije. Vratite se doma puni nove energije. To je ustvari najljepši dio. Mi smo kao Slow Food Dubrovnik, uz potporu Županije i Županijske komore HGK, predstavili tri tipična proizvoda našeg podneblja: maslinovo ulje korčulanske obitelji Žuvela, ekološki plavac mali pelješkog vinara Denisa Bogoevića-Marušića i dubrovačku marmeladu od ljutih naranača proizvođača koje je okupila Udruga Deša. To je, dakako, samo djelić južne Dalmacije, ali interes je bio jako velik. Sva smo tri proizvoda predstavili i izvan štanda, na kušaonicama i u budućem dokumentarcu o Terra Madre mreži. Ove se godine paralelno s Terra Madre i Salone del gusto održao i šesti međunarodni kongres Slow Fooda. Impresivno je vidjeti ljude iz gotovo svih zemalja svijeta koji su se nadahnuli idejama grupice ljevičarskih aktivista, ljubitelja dobre spize iz mjesta Bra, kraj Torina. Uvijek dobro razmislite kad ljudima koje strastveno prožima neka velika vizija kažete da ih je malo i da su takve vizije nemoguće.

S obzirom da su ruralni krajevi u Hrvatskoj sve pustiji, može li ih upravo "spora hrana" oživjeti? Ili probuditi iz bezidejnog sna na put nekakvog "razvoja" kakav može biti prihvatljiv i ne uništavati usput okoliš ili zajednicu?

Sve ovisi o tome kako koncipirate razvoj. Tu uvijek trebate biti jako oprezni. U Kinookusu i Čovjeku na Zemlji, dvjema udrugama koje stoje iza osnivanja Slow Food Dubrovnik, imamo običaj reći da podneblje treba pažljivo osluškivati, pomoći mu da razvije ono što krije u sebi. Nipošto mu ne nametati suludosti koje nakratko zasjaju lažnim sjajem, a iza sebe ostave pustinju ("ajme onom tko pustinje skriva!"). U Stonu smo kroz Festival upravo to pokušali napraviti; jedno smo prekrasno mjesto koje je zbog rata i potresa zapalo u neku čudnu čamotinju pokušali malo razbuditi i skinuti prašinu sa starih mjesta i predmeta. Opasno je što se danas nameće jedan model razvoja, a on nije, niti može biti primjenjiv u svim sredinama. U malim mjestima treba poticati susrete s drugim i drugačijim. Kroz filmski festival u Stonu ljudi su se počeli vraćati u javne prostore, diskutirati, družiti se. Iznova se plete razderano društveno tkivo. Siguran sam da ne bismo imali isti učinak da smo ponudili izgradnju novih apartmana jer apartmani nisu mjesta razmjena ideja niti potiču kritičku svijest i izgradnju subjektiviteta mladih. Potiču uništavanje krajolika, lijenost i parazitizam.

Kada spominjete turizam koji je uglavnom jedina aktivnost koja se nameće Dubrovniku, što znači slow food u odnosu na dominantni pristup turizmu koji se temelji uglavnom na prekomjernoj eksploataciji prostornih i prirodnih resursa?

Sljedeću ediciju Kinookusa odlučili posvetiti prehrambenom suverenitetu. Jer ako sve izbetoniramo i pretvorimo u turističke sadržaje, sutra ćemo jesti pohane fasade.

Ježim se na spominjanje turizma. Oboljeli smo od turizma, sve smo počeli gledati kroz njega. Moj bi dragi prijatelj i veliki mislilac Mario Kopić rekao da smo postali homo turisticusi, neka čudna, izopačena vrsta ljudi, koja prostituira sve što ima. Dubrovnik su zgazili i ponizili paraziti, neuki i bahati ljudi (a to vam je najgora kombinacija) koji ga komercijaliziraju do posljednjeg pedlja. Turizam treba što je više moguće reducirati, a treba poticati inovacije, nove tehnologije i obrazovanje. Pogledajte kako stoje zemlje koje su kratkovidno sve usmjerile na neodgovorni turizam, poput Španjolske ili Grčke, a pogledajte regiju poput Toscane koja ima odgovorni i održivi turizam. Ali kad smo prodali dušu vragu, sad moramo s njime plesati. Stoga mislim da su potrebne drugačije mjere kako bismo imali pristojan, održivi turizam. I naravno, mora profunkcionirati pravna država jer je to temeljna razina svih problema koje  danas imamo u Hrvatskoj. Pljačkaši iz pretvorbe ugledni su građani i svima nam se smiju u lice. Poljoprivreda i masovni turizam ne idu zajedno jer masovni turizam nemilice guta prostore. Naša je županija pod strašnim udarom sumnjivog kapitala i megalomanskih projekata. Mi imamo faljenu sliku o samima sebi. Ako pođete na internetske stranice Grada Dubrovnika, gradonačelnik će vas pozdraviti sljedećim riječima: "Dubrovnik je poznat po svom kulturno-povijesnom naslijeđu, očuvanim prirodnim ljepotama i visokoj kvaliteti života, što ga čini idealnim mjestom za život, rad, obitelj, i naravno odmor, budući je Dubrovnik najpoznatije  turističko odredište Hrvatske." To o čemu govori postoji samo na starim kartolinama i u njegovoj glavi. Dubrovnik je mjesto u kojem lokalni ljudi jedva idu ulicom, zelene se površine neprestano masakriraju bespravnom gradnjom, javni prostori otimaju, prostorni se planovi prekraraju za potrebe "investitora". A ljudi u nas dolaze upravo zato što imamo zelene otoke i nepreizgrađenu obalu. Ali lokalna vlast zdušno radi na tome da to što prije nestane. Stoga smo sljedeću ediciju Kinookusa odlučili posvetiti prehrambenom suverenitetu. Jer ako sve izbetoniramo i pretvorimo u turističke sadržaje, sutra ćemo jesti pohane fasade.


 

Katarina Kozina, Slavonica: Slavonci su zainteresirani za ekološku poljoprivredu

U svibnju je osnovan i slavonski ogronak Slow Food pokreta pod nazivom Slavonica, a već su sudjelovali na sajmovima u Torinu. "Predstavili smo slavonski kulen, domaću rakiju i likere, tradicionalne šapice, masnice, ajvar, starorimsku kuharicu te razne promomaterijale i nošnje. Sve to smo plasirali već u prva dva dana, a potražnja je i dalje bila nevjerojatna", ističe predsjednica udruge Katarina Kozina.


391704_438236552890348_277716402_n.jpg 391704_438236552890348_277716402_n.jpg

Zasad obuhvaćaju područje Vukovarsko-srijemske županije i Baranje, gdje postoji veliki interes malih proizvođača. "Postoji i svijest, prepoznavanje i podržavanje ovog pristupa i filozofije, ali ne i vjera u bolje sutra, zbog aktualnih (ne)prilika, kako političkih tako i klimatskih, zbog neimaštine i osnovnih egzistencijalnih potreba, koje se radom u poljoprivredi često ne mogu podmiriti. Udruge, zadruge i umrežavanje su ključ uspjeha, ali potrebno je razviti i svijest o tome i na višim političkim razinama upravljanja. Potrebno je napraviti i novu, poboljšanu strategiju razvoja ovog područja, s jasno izrečenim ciljevima, vizijom, misijom i prijedlozima projekata, koji će zaista funkcionirati na ovom području i ujedno biti održivi, ali će i poticati i pomagati sve slojeve društva. Dakako treba voditi računa i o područjima koja su još uvijek pod minskom opasnosti te upozoriti javnost, ali i apelirati na što brže i efikasnije rješavanje ovog velikog problema", opisuje Kozina.

Cilj je Slavonice razvijati svijest o dobrobitima ekološke poljoprivrede. "Velike korporacije više nisu niti će ikada biti konkurentne kvalitetom proizvoda, a već danas nailazimo na brzorastući trend i sve veći broj osviještenih kupaca i potrošača, koji žele i zahtijevaju znati i podrijetlo i sastav, ali i način uzgoja, procesuiranja, proizvodnje, skladištenja i transporta proizvoda koji odabiru", zaključuje Kozina.

<
Vezane vijesti