Foto: BukaFoto: BukaKoliko dijaloga ima oko nas, u nama, pred nama?

Sjećate li se Formanovog Amadeusa? Samog filma mutno se sjećam iako sam ga gledao više puta. Osjećaja neugode dok sam ga gledao - jako. Ne zato što je film loš, naprotiv. Uplašila me snaga mediokriteta. Kultura koja ne trpi izvrsne. Koja ih ne dozvoljava, osuđuje bez suđenja, kažnjava i odbacuje bez treptaja. Kultura osrednjosti. Makar i u Mozartovo doba. Ili je takva više manje svaka kultura, a iznimke samo potvrđuju pravilo?

Manjine svom gradu moćna je priredba održana u srijedu u Umagu. Toliko obično da je neobično. Iznimka ili pravilo? Etnički Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Slovenci, Srbi, Talijani. Snažna poruka da nas različitost obogaćuje, jača. Jedan od onih događaja koji vam uljepša dan, tjedan. Ispuni vas.

Da, možemo uživati u kasnom proljeću, u slikama ili uspomenama s Trnjanskih kresova, nadolazećem ljetu, moru, sezoni i mnoštvu ljudi različitih kultura, jezika, običaja. Još, istina kratko, trebamo uživati u blagodatima predizbornog perioda, kada su nam (lokalne) vlasti fine, pristojne, nasmiješene, voljne saslušati. Nije vrijeme za zamjeranje biračima. Možemo uživati i u porastu prodaje automobila, obećavajućim porukama mladih iz Jajca, jagodama, i trešnjama na placu, mislim, nije da nema dobrih vijesti. Uvijek ih ima

Još, istina kratko, trebamo uživati u blagodatima predizbornog perioda, kada su nam (lokalne) vlasti fine, pristojne, nasmiješene, voljne saslušatiKao i loših. Pitanje nije - kamo ide ovaj svijet, a nije niti - dokle će ovako. Vijesti, informacije, saznanja, same po sebi nemaju svrhu. "Znanje nije moć", radikalno nam je govorio Stevan Dedijer, ultra zanimljiva osoba koja je osnovala "špijunsku akademiju" u Lundu, Švedska.

"Znanje samo po sebi ne vrijedi ništa. Upotreba znanja je moć", dao mi je misliti bivši fizičar, obavještajac, komandos i član Komunističke Partije SAD-a.

Što (ćemo) sa svim informacijama koje dnevno upijemo? Koja nam je upotreba znanja?

Pada Agrokor, pao i Algoritam, čeka se slijedeći. Što ćemo-možemo-hoćemo s tim? Pretpostavljam da me zanima svjetonazor, ideologija, okvir u kojem svatko od nas živi, djeluje, razmišlja, poima, zaključuje, raduje se i tuguje. Ne, ne zanimaju me, bar ne sada, manipulacije, politikanstva, zloupotrebe. Zanima me znamo li koji su mi/nam okviri, vrijednosti, granice? Koliko smo ih spremni preći? Koliko nam je ugodno i važno ispunjavati očekivanja stereotipa koji nas opisuju?

"To je tako./ Sada si se ti našao to mijenjati, ma nemoj./ To se ne radi. / To nije normalno./ Ugrožene su naše vrijednosti. / Većinu terorizira manjina./ Zaštitimo sebe, svoj način življenja. / Svoj na svome."

Ugodno je, toplo, sigurno, udobno - ispunjavati očekivanja drugih. Ne bilo kojih drugih, onih drugih, naših, ne poznam ih ali su moji, naši. Ja Znanje samo po sebi ne vrijedi ništa. Upotreba znanja je moćsam njihov/a. Najbolje je kretati se uobičajenim stazama, poduzimati rizike koji me mogu doći glave, ali ne i našosti. Da, baš je furka, đir, cool pijan voziti auto 180 na sat, pun pijane ekipe, s glasnom muzikom, u sitne sati, po gradu. Igrati se s tuđim životima, kada mi već moj ništa ne znači. Što ću s njim? Kad bi znao ne bih ga riskirao tako glupo, za ne? Baš sam frajer. Gledam smrti u oči i revem uz zvučnike na maksimum.

Frajer sam, no nema šanse da ću preći imalo onu granicu koja definira našost. Guba sam jer se palim na neku ništariju, ratnog zločinca, niškoristi, ali ima love no nema šanse da se palim na stvarno hrabre, ljude od integriteta, kičme. Nasmiješene i kada ih strijeljaju.

Zanimljiv je taj strah od izvrsnih. Kao da nas podsjećaju koliko smo sami nikakvi, kako smo se prodali, a ne znamo točno niti kome niti zašto. Znam samo da se palim, jako palim na svoje, na tradiciju, na sve svetinje no na glupo pitanje "Što ja radim da ih očuvam?", nemam odgovor. Domovina u mom srcu, uvijek i vječno. Beskompromisno i nepokolebljivo. Da. No, koliko je u mojim planovima, djelima, trudu i muci? Kako to? Jednostavno, kako volim to što volim, to je pitanje. Tako da tučem ženu, varam muža, kradem od susjeda, kupujem diplomu, plaćam znancu Inicijativa U dobroj vjeri pokušava otvoriti dijalog. Već je to samo po sebi krimen. Prelaženje granica našostiza uslugu, lažem sebe i druge, ne čitam, a ako čitam to je predvidljivo, dokazuje ono što znam i vjerujem. Ne izazivam ni sebe ni svoje. Samo one druge, no i to je predvidljivo. Nasilje, ako ne fizičko, onda emocionalno, verbalno, kulturno mi je brat, prijatelj, utočište i bijeg od sebe prije svega. Jer sam prvo 'naš', a onda svačiji, nikad svoj.

Kako to?

Savjest, odgovornost, sloboda. Niz pojmova velikih. Sudjelovao sam neki dan u razgovoru s iznimnom sugovornicom Jadrankom Brnčić. Pokušao sam si skicirati. O čemu ću govoriti?

Pokušaj mog definiranja: "Savjest - usklađenost osjećanja, mišljenja, govorenja i činjenja. Vlastita mjera udaljenosti od činjenja dobra ili zla. Odgovornost - činjenje u vremenu kada su naše vrijednosti ugrožene u sudbinama drugih ljudi. Sloboda - količina izbora koji su dijametralno različiti."

Inicijativa U dobroj vjeri pokušava otvoriti dijalog. Već je to samo po sebi krimen. Prelaženje granica našosti. Dijalog? Ne. To je izdaja nas i svega našega. Debata? Da. Pokazati im treba da smo u pravu.

Koliko dijaloga ima oko nas, u nama, pred nama? Onoliko koliko ga napravimo. Bar to nije problem. Ne trebaju resursi. Samo par stvari. Slušati sugovornicu, pitati ako nešto ne razumijemo, truditi se čuti što nam osoba govori. Tada povezati to s onim što joj mi imamo reći. Zajedno. Tu je mjesto Zajedništvu. U dijalogu. Pravom, 'običnom', svakodnevnom. Odbijanje nadmetanja, prihvaćanje zajedničke avanture razgovora. Učenje o drugom, ali i učenje o sebi. Rast kroz razgovor. Svih.

E tu je problem, možda. Dobitak za sve nam nije prihvatljiv. Win-win nije opcija. Ne možemo tako riskirati. Što ću ako/kad onaj drugi također pobjedi? Kako to - nema gubitnika? Kako ću ja ispasti frajer ako (i) onaj drugi pobjedi? Ja mogu biti dobar, vrijedan, važan, samo ako drugi to nije. Zar nije tako? Gazeći drugoga, ja se penjem, ne? Kako drugačije?

A što ako nema drugoga? Što kad ga nema? Kako ću onda napredovati?

"Ne možemo si dozvoliti da ulažemo u ljude, a onda oni odu", kaže menadžer željan uspjeha. "A što ako ne ulažemo u njih, a oni ostanu?", upita ga kolegica. Sa smiješkom. Uspješna.


Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alterova budućnost je kontinuirano neizvjesna. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.

 

Ključne riječi: Hrvatska, miramidalije
<
Vezane vijesti