Foto: ytb prtscFoto: ytb prtscGori jedna od najpoznatijih svjetskih građevina, jedan od simbola kulture, zajedničkog nazivnika stremljenju prema boljem. Nije ni prvi ni zadnji požar koji uništava nešto što ne smije biti uništeno, no poseban je jer se sada dešava. Notre Dame nije kamenje posloženo na način kojem se divimo, to je možda nekad bilo, no to nije njen značaj. Ona je, poput svakog umjetničkog (remek) djela prije svega ogledalo nas samih, test naše spremnosti da ostvarimo odnos koji je istinit. To nas čini ljudima - teško opisiv, no potpun osjećaj da nismo samo hrpa mesa i kostiju i nešto mozga, nego smo kulturna bića.

Gori Notre Dame. Dok ovo čitate možda je već i izgorila, nadam se da nije. Danas, ponedjeljak 15. travnja/ aprila 2019. navečer, to je vijest dana. Krivo je reći tužna, ili nije? Jako tužna? Šokantna? Notre Dame, katedrala u Parizu, simbol toga grada, uz Louvre, Aiffelov toranj, pri samom vrhu poveznica s Gradom Svjetla.Zato danas trebamo pogledati u same sebe i zapitati se gdje je Notre Dame u meni, nije li zaboravljen, potisnut, na dnu u mrak gurnut, uvijek ima prečih stvari, važnijih. Ima li? Hitnijih i važnijih stvari od otvaranja sebe drugačijem, nadograđivanja sebe, učenja, izražavanja, upuštanja u iskrene odnose sa drugim ljudima, životinjama, biljkama, sa svim oko seb

Što nam govori ovaj požar? Nezahvalno je pisati, još je rano za analize, dim ružan, neumoljiva kulja, toranj se srušio, zgrada krhka - iako to nikad vjerojatno nismo pomislili.

Nestaje jedna od najpoznatijih svjetskih građevina u samom srcu Europe. Svatko doživljava na svoj način, ne vjerujem da se može biti indiferentan, ne ako živiš u Europi, ne ako imaš privilegiju putovati, pratiti što se dešava na našoj maloj planeti. Što, istina, mnogi ne mogu.

Notre Dame je najpoznatija crkva jednog od najpoznatijih i najmoćnijih svjetskih gradova pa ako mnogi i ne znaju za nju, ona bi morala znati za njih. Ruši li se to svijet koga smo poznavali, odlaze li nam temelji 'Zapadne civilizacije'? Kako smo mogli dozvoliti da Notre Dame gori, izgori?

Pretenciozna pitanja sama su sebi svrha, no zapitati se - kako je to moguće - ima smisla. Pogotovo jer nas vodi u barem dva smjera: Čuvamo li dovoljno dobro ono što smatramo dragocjenim, dijelom svjetske baštine? Građevina ili život, što ima prednost?

Odgovor na prvo pitanje je izgleda negativan. Kažem izgleda, jer ne znamo detalje još. Sreća nema stradalih, pa se dilema koju spominjem neće sada debatirati. Dilema koja je upitna, bar meni, razdvajanje na 'građevine' i na živa bića, ljude. Život ima prednost, no građevine nisu samo mrtve nakupine materijala, one jesu dio nas. Dvanaest milijuna ljudi godišnje je posjećivalo remek djelo gotike u Parizu, milijun mjesečno, to je više nego trideset tisuća na dan. Jako mnogo ljudi koji su tamo htjeli doći, a nisu morali. Izdaleka su kretali, putovali, dolazili na nešto što je danas zgarište.

Ne mogu si pomoći danas, stalno mi na pamet pada Sarajevska vijećnica, zapaljena 1992. Niti je umjesno, niti ima mnogo sličnosti, no dolaze mi slike prelijepe zgrade u bliskom gradu.Pretenciozna pitanja sama su sebi svrha no zapitati se - kako je to moguće - ima smisla. Pogotovo jer nas vodi ka bar dva smjera: Čuvamo li dovoljno dobro ono što smatramo dragocjenim, dijelom svjetske baštine? Građevina ili život, što ima prednost?

Kultura. Meni je to na umu danas, kultura i umjetnost. Kako ih doživljavamo, što nam oni jesu, koliko su nam važni, koliko ih čuvamo, njegujemo, zdušno brinemo, mjerimo li ih novcem, odnos moj, tvoj, njen, njegov s umjetnošću, kulturan odnos, kultura oko nas i kultura u nama. To nas čini ljudima, u onom nekom smislu koji uključuje ponos, ispunjenje, teško opisiv, no potpun osjećaj da nismo samo hrpa mesa i kostiju i nešto mozga, nego smo kulturna bića.

Danas gori jedan od simbola toga, kulture, zajedničkog nazivnika stremljenju prema boljem. Znam, nije ni prvi ni zadnji požar koji uništava nešto što ne smije biti uništeno, no poseban je jer se sada dešava, jer smo mi svjedoci, pogađa nas u realnom vremenu.

Osjećate li i vi još bol od onoga trenutka kada ste saznali da je izgorila Aleksandrijska bibiloteka? Ja da, znam mnoge, a ovaj požar je na tom tragu. On nam nešto govori, a to nešto nema veze s priprostim komentarima ljudi kojima baš taj Notre Dame treba više nego drugima. Manjak kulture, odsustvo kulture, spremnost podcjenjivanja, zanemarivanja, degradiranja kulture nam dolazi glave.

Ne samo zato jer je netko već trebao izvršiti renoviranje prevrijedne katedrale, već zato jer smo spremni omalovažiti značaj kulture. Zamijeniti ga zabavom, izjednačiti s novcem (blockbuster), svesti na usko poimanje 'tradicionalne/ nacionalne' kulture, sušta suprotnost onome što Notre Dame jest i kako je nastao.

Kultura nam gori, nestaje dok mi gledamo i ne shvaćamo da to nestajanje nije u dimu s otoka na Seini. Notre Dame nije kamenje posloženo na način kojem se divimo, to je možda nekad bilo, no to nije njen značaj. Ona je, poput svakog umjetničkog (remek) djela prije svega ogledalo nas samih, test naše spremnosti da ostvarimo odnos koji nije trgovina, nije neiskren, istinit je i u njemu smo puninom svoga bića. Odnos koji nam govori o nama samima.Danas gori jedan od simbola toga, kulture, zajedničkog nazivnika stremljenju prema boljem. Znam, nije ni prvi ni zadnji požar koji uništava nešto što ne smije biti uništeno, no poseban je jer se sada dešava, jer smo mi svjedoci, pogađa nas u realnom vremenu

Možda Notre Dame gori od tuge što nam kultura prestaje biti ključna, spremni smo štediti na njoj, nalazimo surogat u 'igrama' koji uz 'kruh' idu, u materijalnom, a ne u ljudima oko sebe. Nije tako pjesnički, hladno ćemo reći, moguće je da je kvar na instalacijama uzrok. Moguće, no nije uzrok, nego povod, okidač, vrh ledenog brijega, koji nas vraća na onih dvanaest milijuna posjetitelja godišnje.

Ne sporim da je Notre Dame postala dio života svakoga od njih, no možda je vrijeme zapitati se – koliko dubok? Mjeri li se? Odakle ideja da se mjeri nemjerljivo, nema smisla kvantificirati kulturu, umjetnost, duhovnost. Da nije masovni turizam odmetnut od potrage za kulturnim saznanjima, kao industrijska grana, krenuo uzimati žrtve ?

Notre Dame gori noćas. Tuga, sjeta, praznina, briga, osjećajmo sve to, budimo ljudi, kulturna, empatična bića. No Notre Dame je u svima nama, kao i Sarajevska vijećnica, most u Mostaru, Dubrovnik ranjavan ne tako davno. Vatrogasci daju sve od sebe, no oni nam nimalo ne mogu pomoći da njegujemo Notre Dame u sebi, da čujemo, osjetimo Vivaldija, Lorcu, Desanku Maksimović, magnoliju, kino Europu.Notre Dame nije kamenje posloženo na način kojem se divimo, to je možda nekad bilo, no to nije njen značaj. Ona je, poput svakog umjetničkog (remek) djela prije svega ogledalo nas samih, test naše spremnosti da ostvarimo odnos koji nije trgovina, nije neiskren, istinit je i u njemu smo punim svojom, svoga bića, sebe. Odnos koji nam govori o nama samima

Kultura se uči, ona jeste sa znanjem povezana, ona mu daje smisao, zato je ne tužno već opasno što su ukradeni sati nastave Odgoja u školama: likovnog, glazbenog, tjelesnog. Kultura je odgoj, bez njega obrazovanje nije garancija boljitka. Kultura se očituje na različite načine, no uvijek testira našu oplemenjenost, našu sposobnost da shvatimo, osjetimo, hodamo izvan opisivog, zadanog, sigurnog. Kultura nas čini boljim bićima, ljudima u smislu koji znači ponos, odsustvo destrukcije, ljubav i mir.

Zato danas trebamo pogledati u same sebe i zapitati se gdje je Notre Dame u meni, nije li zaboravljen, potisnut, na dnu u mrak gurnut, uvijek ima prečih stvari, važnijih. Ima li? Hitnijih i važnijih stvari od otvaranja sebe drugačijem, nadograđivanja sebe, učenja, izražavanja, upuštanja u iskrene odnose sa drugim ljudima, životinjama, biljkama, sa svime oko sebe.

Ne vjerujem. O životu govorim, ne o preživljavanju. U čemu je razlika ? U kulturi u nama, sposobnosti da osjetimo bol, gubitak, a istovremeno ne gubimo nadu. Gdje je tu Notre Dame? U nama. Još ga ima, nije uvenuo.

Ali traži vode. Odmah.

<
Vezane vijesti