U HNK-u je izložena cvjetna instalacija Saše Šekoranje uz knjigu dojmova, poklon Queeru. S izvedbom nekoliko dobro poznatih hitova nastupio je i LeZbor, a prikazao se i kratki film nastao u produkciji Domina o deset godina Queer Festivala. Ceremoniju je vodila Biljana Kosmogina.

Na zatvaranju je nastupio i Angelo Madureira, s izvedbom Delirij. Rad Angela Madureire već je predstavljen hrvatskoj publici u okviru izvedbenih produkcija udruge Domino na Queeru 2008. i Perforacijama 2011. Delirij podlogu nalazi u brazilskom tradicionalnom plesu frevo, koji objedinjuju spektar glazbenih stilova i plesnih koraka. Druženje je nastavljeno u Hotpotu uz performanse talijanske grupe Eyes Wild Drag.

Zatvaramo Queer uz izvedbu Raimunda Hoghea u Muzeju suvremene umjetnosti Umrem li, ostavite balkon otvoren (20h). Predstava je intimni pogled na vrijeme osamdesetih, na epidemiju AIDS-a, vrijeme provedeno s Pinom Bausch, na vlastite koreografske uzore i Hervéa Guiberta.

Danas je zadnja prilika i uloviti filmove u Kinu Europa. Epidemiju AIDS-a evocira dirljivi Bili smo tu, melankolične živote Nekoliko dana predaha a zatvaramo s još jednom premijerom, hvaljenim filmom Moj vražji brat Sally El Hosaini.

Više o izvedbi:

Izvedba: Raimund Hoghe (Njemačka): Umrem li, ostavite balkon otvoren
20:00 - 23:00, Muzej suvremene umjetnosti, Avenija Dubrovnik 17

Ovogodišnji Queer Zagreb festival se zapravo programski gradio oko jednog gostovanja koje je bilo prvo potvrđeno i za koje se odmah znalo da će biti završna večer desetog festivala - predstava Umrem li, ostavite balkon otvoren njemačkog koreografa Raimunda Hoghea.

Veza Hoghea sa zagrebačkom publikom traje već šest godina, i slobodno možemo reći da je mjesto koje ovaj koreograf u programu Queer Zagreba ima zaista posebno, jer se zapravo u predstavama Raimunda Hoghea u koncentratu, bez ostatka, može pročitati suverenost, suptilnost, snaga, energija, humor koju smo kroz totalitet programa nudili.

Umrem li, ostavite balkon otvoren je stih iz Lorcine pjesme i prikladan je naziv za predstavu koja se naslanja na rad iznimnog francuskog plesača i koreografa Dominique Bagoueta, koji je bio osnivač festivala Montpellier Danse. Predstava je bez zadrške Hogheovo remek-djelo, intimni pogled na vrijeme osamdesetih, na epidemiju AIDS-a, na vrijeme provedeno s Pinom Bausch, na vlastite koreografske uzore, na Hervéa Guiberta. Jezik predstave je nepogriješivo Raimundov, ne odstupa se od ritualnosti pokreta i plesa, od simbolike čistoće scene - ispunjene jedino glazbom, od značajnosti dodira i svih mogućnosti koju bliskost nosi sa sobom. Od trenutka kad Hoghe stupi na scenu, zajedno s osam plesača, svi u crnom, te od trenutka kad skidaju crninu da bi pokazali jarke boje svojih kostima, počinje iskustveni ritual kroz koji smo pažljivo vođeni.