Istodobno su održane konferencije sa širokim rasponom tema, od ljudskih prava i homofobije u sportu do statusa LGBTQ zaposlenika i razvoja pink businessa. Također je bilo održano nekoliko show programa s modnim revijama, drag performansima i nastupima glazbenika.

Dogođaj se odvio od 27 lipnja do 1. srpnja 2012. godine, i bio je podijeljen po sportovima i popraćen spomenutim političkim i kulturnim zbivanjima te je, naravno, uključivao koncerte, nastup ANEZ (autora EuroGames pjesme) i tulume s mnogo fantastičnih DJ-a. Sve se odvijalo u "sportskom selu" u kojem su se odvijale uobičajene dnevne rutine, prijave za aktivnosti, igre poput "balota" ili "basketa", izložbe, konferencije, predavanja, radionice i tulumi. Završetak manifestacije obilježio je ukusni brunch sudionika i organizatora, koje je napokon napustio pritisak uzrokovan organiziranjem složenog programa za više od 3000 LGBTQ sudionika iz cijele Europe. Sami organizatori bili su u poprilično nezavidnoj situaciji, bez potpore (ali i problema) budimpeštanske gradske vlasti.

Događaj je organizirao i kooridinirao tim od 200 volontera (od kojih je ključnih njih samo 25), sa znatno manjim brojem iz inozemstva. Na ovaj način sudjelovao sam i ja. Odsjeo sam u tzv. hosted-housingu kod jednog od organizatora s volonterom iz Turske, a upoznao sam i volontere iz Kine te iz raznih europskih regija. Prvog smo dana bili pomalo nesigurni u samu organizaciju festivala jer se velik broj lokalnih dobrovoljaca nije pojavio, a razlog tomu najvjerojatnije je bio strah uzrokovan proglasom ekstremnih desničara koji su objavili osobne detalje i Facebook profile organizatora na svom websiteu, po uzoru na već poznati Redwatch u Engleskoj. Ovo je prvi veći LGBTQ sportski događaj na kojem sam sudjelovao kao volonter, ali i kao sudionik u polu-maratonu održanom u petak ujutro.

Budući da sam queer i socijalni antropolog, a odrastao sam u Manchesteru, živio u Beogradu i sada nekoliko godina u Zagrebu, bilo mi je vrlo zanimljivo sudjelovati i promatrati sve događaje.

Igre poput EuroGames prvi su puta organizirane u Srednjoistočnoj Europi pa je sama ta činjenica omogućila dolazak mnogim ljudima iz regije (očekivalo ih se i više) koji si ne mogu priuštiti ili jednostavno ne žele izdvajati veliku svotu novca potrebnu za sudjelovanje u sličnim događajima u Zapadnoj Europi. Unatoč tomu, broj sudionika iz Zapadne i Sjeverne Europe, naspram broja iz Istočne i Južne, bio je i dalje vrlo nesrazmjeran, a posljedica toga bila je zanimljiva ekonomska i socijalna dinamika. Brojnost policijske zaštite koja je bila potrebna, a na koju su stariji Europljani zaboravili, nažalost je poznat prizor svima koji žive regiji. Mnogi su bili zabrinuti da će ekstremni desničarski pokreti, primjerice Jobbik, napasti EuroGames, no za trajanja igara takve su grupe samo organizirale prosvjede popraćene dramatičnim izjavama poput onih da EuroGames predstavlja "smak svijeta". S obzirom na neiskazano suosjećanje, možemo reći da su upravo oni manifestirali negativne stavove od strane gradočelnika Budimpešte spram EG2012, no organizatori su osigurali da se igre ipak održe uspješno. Kad stavimo takve opstrukcije na stranu, jedan od pozitivnih ishoda ovakvog spleta okolnosti možda je potaknuo senzibiliziranje ljudi iz Zapadne Europe, koji su se već navikli na relativno depolitizirana, a otvoreno komercijalizirana Pride događajanja, da se zamisle nad nekim slobodama koji uzimaju zdravo za gotovo. Osobno, unatoč prijetnjama, osjećao sam se sigurno hodajući ulicama, čak i sam tijekom noći, što pokazuje da su fašisti iskorištavali svoju eksponiranost u medijima kako bi stvorili lažan dojam o svojoj snazi i veličini.

Sportsko selo nalazilo se na rubu centra grada, uz glavni park. Iako je poslužilo kao zadovoljavajuća lokacija za tulume i brunch, nije bilo pogodno kao dnevno prebivalište zbog relativne periferne lokacije i raštrkanosti sportskih borilišta. Hrana i piće unutar sela bili su, nažalost, pretjerano skupi; cijene su bile bliske onima u zapadnim zemljama EU, međutim, sustavom bonova lukavo su prikrivene naivnim posjetiteljima. Možda se time nastojalo kompenzirati troškove koji su nastali uslijed organizacije, s obzirom da ovaj EuroGames, za razliku od prijašnjih, nije dobio gradske ili državne subvencije. Ovaj raskorak riješen je outreach opcijom za hranu i piće, ponudom obroka svaki dan za ljude koji su ostvarili tu pogodnost, ali to nije pokrivalo "luksuze" poput, primjerice, piva. Oscilacije između polupraznog i tihog te prepunog i živog, euforičnog sela bile su svakodnevne.

Svečano otvorenje dogodilo se relativno blizu sela, a bila je organizirana i povorka za koju je policija napravila blokadu kako bi "osigurala" put do stadiona. Imao sam dojam da je povorka do stadiona više bila šetnja uz policijsku pratnju, nego Pride "prosvjed". Iako je bilo nekoliko pokušaja "meksičkog vala" uz kontinuirano zviždanje sudionika, ipak nije imala pravu karnevalsku atmosferu niti usmjeren zajednički osjećaj, kao ni organizirani otpor koji karakterizira Pridove u regiji. Stigavši na stadion, podijelili smo se u "nacionalne" grupe te potom defilirali glavnom binom uz mahanje zastavom dok je u pozadini svirala Eurosong uspješnica za svaku "delegaciju". S obzirom na broj sudionika, stadion je bio prevelik, ali pretpostavljam da se time nastojala naglasiti sama važnost cijelog događaja. Smatram da je veličina stadiona samo doprinijela manjku intimnosti svima koji su sudjelovali u svečanosti, stvarajući udaljenosti između sudionika brojnim praznim plavim plastičnim sjedalima.

Nekoliko sportova bilo je ozbiljno, čak i previše kompetitivno "shvaćeno", uzrokujući žestoku svađu među sudionicima, primjerice nogometašima. Međutim, moje dugoprugaško trčanje bilo je opuštenije - pedesetak sudionika protrčalo je stazom koja je bila znatno kraća nego što su je reklamirali, ali se zato protezala kroz prekrasnu šumu. Nakon utrke je sudionicima na raspolaganju bio pool party, a potom i ručak. Za razliku od tipičnog maratona koji se trči 21 kilometar, Queer polumaratom možemo definirati kao kombinaciju koju čine 13 kilometara i pool party - sigurno zvuči zabavnije!

Neki od sportova bili su uistinu profesionalno organizirani (sankcionirani od službenih tijela i profesionalaca za sport), dok su neki, poput trčanja, žrtvovali sve zakone i regulacije, a fokus im je premješten na stvaranje zajedništva i dijeljenje iskustava kroz rekreaciju. Sportovi poput istospolnog ballroom plesanja i muškog sinkroniziranog plivanja bilo su neobični, gotovo egzotični, samim time što postoje isključivo unutar LGBTQ zajednice. Drugi su sportovi često uključivali i straight prijatelje gay sudionika stvarajući tako realnu rekreacijsku situaciju unutar ovog jedinstvenog konteksta.

Osim sportova, tijekom festivala održan je i niz drugih aktivnosti poput predavanja, radionica i konferencija. Raspravljalo se o temama vezanima za biznis, rose funte koncept (iskorištavanje relativno visokih prihoda karakterističnih za gay identificirane muškarce u liberalno-tržišnim društvima) te analiziralo homofobiju u nogometu, kao i moguću organizaciju LGBTQ sportske mreže diljem srednjoistočne Europe. Na konferenciji o mreži bilo je zanimljivo slušati razgovor o drugačijim problemima s kojima se LGBTQ sport u različitim regijama suočava u današnje vrijeme. U Rusiji, na primjer, zbog zakona protiv "razvoja" homoseksualnosti udruge često ne mogu pronaći odgovarajuću lokaciju jer vlasnici sportskih klubova imaju potporu države u opstruiranju takvih događaja. S druge strane, činjenica da ruska LGBTQ organizacija još postoji i nastavlja redovito organizirati manifestacije indikator je kvalitetnog rada i volontiranja, pri čemu većinu odrađuju žene. Bilo je osvježavajuće čuti taj podatak s obzirom da su na EuroGamesu većinu činili muškarci, makar je tim organizatora bio heterogen. U Hrvatskoj fokalna točka bila je izgradnja i razvijanje LGBTQ zajednice te davanje potpore mladim LGBTQ identificiranim osobama kroz težak proces takozvanog "outanja". U Češkoj su problemi bili koncentrirani oko financiranja i mogućnosti stvaranja održivih udruga, a novčano podupiranih od strane članova. Prezentacije su pružile detaljan uvid u djelovanje predstavljenih udruga, ali shvatio sam kako intenzivna suradnja (osim solidarnosti, davanje potpore, pomoć s prijavama za stipendije) nije moguća zbog velike raznovrsnosti u problemima s kojima se suočavamo, kao i u modelima djelovanja i rješenjima kojima se pribjegava.

Konferencija o homofobiji u nogometu također je bila interesantna. Sonia Parayre, predstavnica Council of Europe / EPAS, govorila je kako su problemi LGBTQ sporta drugačiji i specifični te da rad na tom području traži više opreza nego s drugim "manjinama". Također je spomenula porast netolerancije na europskom terenu, ne samo nogometnom, te kako je bitno suprotstaviti se i tako poslati snažnu simboličku političku poruku, zahvaljujući velikoj vidljivosti i statusu sporta u medijima. Takva netolerancija očito je povezana i s padom životnog standarda s kojim se suočio velik broj ljudi uslijed ekonomske krize. Međutim, odnos između takve (ne)tolerancije i životnog standarda puno je kompliciraniji jer je isprepleten i s različitim povijesnim tradicijama, poput važnosti religije i njezinih institucija diljem Europe. "Raznolikost"' EU zapravo je politička demagogija koja inzistira na vrijednostima poput tolerancije i raznolikosti, a nije angažirana prema njihovu ostvarenju.

Što se tiče rješavanja takvih problema, Lou Englefield spomenula je inicijativu Euro Pride House (koristeći tradicije koji su ponikle u anarhističkim idejama) kojom bi se stvorio "siguran prostor", bez diskriminacije. Osnovna tema jest stvoriti prostor za gledanje sporta i socijaliziranje, bez izražavanja seksističkih ili homofobnih stavova. Ukratko, ljudi svoje predrasude moraju ostaviti iza sebe. Ova zanimljiva inicijativa mogla bi se primijeniti i u Hrvatskoj kako bi se stvorio privremeno "oslobođen" prostor i za vrijeme drugih događanja, poput, primjerice, spontanih povorki nedavno održanih u Beogradu i Rijeci. Takve inicijative ne oslanjaju se na puno resursa i skupo osiguranje, niti na prisutnost raznih veleposlanika i političkih figura. Međutim, reklamiranje takvih zbivanja unaprijed, za razliku od sličnih zbivanja u Zapadnoj Europi, bi bilo izloženo napadima fašista. Također smo imali priliku čuti predstavljanje The Justin Campaign, organizacije koja je osnovana u Brightonu (UK), a koja se trudi podići svijest o homo/bi/transfobiji u nogometu. Justin Fashanu još uvijek je jedini "outani" nogometaš (učinio je to tijekom devedesetih), a nekoliko godina nakon toga počinio je samoubojstvo. To nam pokazuje da i u tolerantnim, nehomofobnim društvima mnogo predrasuda još uvijek postoji, a pogotovo u svijetu nogometa.

Kakvi su smjerovi mogući za razvoj EuroGamesa u budućnosti? Bilo bi korisno istražiti kakva iskustva i mišljenja o EuroGamesu imaju sudionici iz raznih regija Europe. Razlikuju li se prosječni stavovi među pojedinim državama? Kako privući i uključiti pojedince u aktivnosti usmjerene prema rodnoj ravnopravnosti? Zašto su događajem dominirali gay muškarci (uglavnom neoženjeni i bez partnera)? Zašto nisu prisustovale gay obitelji koje se glorificira u LBGTQ medijima?

Kako povećati raznolikost sudionika (uključujući, na primjer, više imigranata iz ne-europskih zemalja, iz Azije ili Južne Amerike), koji su aktivni samo u nekim od sportova, ali ne i među ključnim organizatorima i tijelima regulacije? Koji je novi pristup LGBTQ sportovima u Europi s obzirom na ekonomske razlike koje i dalje rastu? Možemo li i trebamo li izbjeći ekonomske "dvostruke standarde" kako bismo iskazali solidarnost te tako sudjelovanje na igrama učinili dostupnijim?

Jedno bi rješenje bio sustav prihvatljivih naknada i cijena u skladu s različitim prihodima sudionika. Druga bi opcija bila svojevrsna obrazovna komponenta usredotočena na smanjivanje regionalnih nejednakosti, povećanih politikama "slobodnog" tržišta diljem Europe. Također, uspostavljanje besplatnog odmarališta za obitelji s djecom ne bi bila loša ideja.

Sama činjenica da se EuroGames održao s minimalnim prekidima od strane ekstremne desnice sigurno je veliki uspjeh na koji svi sudionici i organizatori mogu biti ponosni. Međutim, također bi bilo važno uključiti više samokritičkih rasprava koje bi se ticale spomenutih problema, a kako bismo mogli započeti s osmišljavanjem modela iz kojih bi proizašla jednakost i solidarnost u LGBTQ sportu.

^{Članak je objavljen uz podršku Internewsa. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ne odražava nužno gledišta Internewsa.}