Emir Imamović poznati je bosanskohercegovački novinar, koji se prije nekoliko godina, kao i mnogi njegovi kolege, bacio u književne vode. Objavio je dva humoristična romana, Je l' neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince i Tajna doline piramida, oba zasnovana na stvarnim apsurdima postratne tranzicije. U prvom je opisivao neuspjelu otmicu koja je nekoliko dana zaokupljala medije, a u drugom ismijavao fenomen tzv. bosanskih piramida, koje je "otkrio" bizarni amater-arheolog Semir Osmanagić.

Treće poluvrijeme Imamovićev je treći roman, bitno mračnije atmosfere, u kojem se kroz sudbinu dvojice prijatelja i fiktivni gradić Podgrad tematiziraju ratni zločini mudžahedina, kao i beznađe poraća. Bitno ambiciozniji nego prethodni romani, Treće poluvrijeme (u izdanju Algoritma) svoju ozbiljnost oglašava i metaforičkim naslovom, a Imamović ga objašnjava ovako: "Prvi roman se trebao zvati Je l' neko vidio djevojčice, a treći Nije to od jučer".

"I Treće poluvrijeme bilo je u igri, ali mi je Andrej Nikolaidis rekao da to ništa ne valja. Dao sam, najmanje, hiljadu naslova novinskim tekstovima, svojim i tuđim, ali kada treba nasloviti knjigu, ne znam gdje udaram. Treće poluvrijeme smo, ipak, odabrali i to zbog bizarnog razloga: bolje se uklapa u naslovnicu! No, ne mogu negirati kako je i najprikladniji za ono o čemu roman govori. O recimo, tome da se rat, za razliku od utakmica, ne igra do posljednjeg sudijskog zvižduka", kaže.

Mjesto radnje Trećeg poluvremena fiktivni je gradić Podgrad, koji bi mogao biti jedno od desetina malih mjesta u kojima je život na neki način stao

U pripovijedanju ovog romana Imamović kombinira opise TV priloga, fiktivne novinske isječke i policijske izvještaje, ali i klasični pristup u trećem licu. Sve to je, tvrdi autor, ispalo tako bez posebnog predumišljaja: "Pustim priču da me vodi i da se, na neki način, priča sama. Novinski isječci, policijski dokumenti, TV prilozi, sve se to, uvjetno kazano, napisalo samo, pojavivši se između dva, vjerujem, kriva rješenja: mojih opisa onoga što u tom, kvazidokumentarnom dijelu piše, i davanja mogućnosti važnim likovima da to kažu". Mjesto radnje Trećeg poluvremena fiktivni je gradić Podgrad, koji bi mogao biti jedno od desetina malih mjesta u kojima je život na neki način stao.

Imamović objašnjava da različiti čitatelji u Podgrad upisuju različite asocijacije: "Fotograf Reutersa Damir Šagolj mi je, dok je čitao knjigu u rukopisu, rekao da mu je Podgrad, prvo, ličio na Vareš, da bi onda u njemu vidio Sarajevo!

Novinarka e-novina Žarka Radoja, opet, kaže da je Podgrad - Glamoč. Gdje god je rat uništio, a divlji kapitalizam sahranio naših ruku djela, gdje na vlast nekako dolaze oni što prije nisu bili u stanju čuvati nacrtanu ovcu, gdje tridesetogodišnjak u punoj snazi može biti u mirovini, gdje su sportske kladionice hramovi nade, gdje je danas gore nego jučer, a za sutra se zna da neće biti bolje, tu je Podgrad", objašnjava Imamović.

Ključni međuljudski odnos kojim se ovaj roman bavi jest prijateljstvo, i to između dvojice mladića, Muhameda Jahića Muhe i Edina Zečevića Zeke. Prvog autor opisuje kao "emocionalno nezrelog", a drugog kao "nesposobnost za samostalnost",  a i njihovom prijateljstvu kaže da su jedan drugom 'bili dobri prijatelji, a život im nije dao da budu obični ljudi'.

Dio priče je i El Mudžahid, vojna jedinica mudžahedina koji su u BiH došli u ratu na svojevrsni džihad, a njihova pojava u romanu i obračun s mračnim stranama prave

Onako kako se glorificirala ratnička hrabrost mudžahedina, tako se, na jednako krivi način, danas na njihove nasljednike, takozvane vehabije, gleda kao na dežurne krivce

strane u ratu: "Prihvatanje takozvanih islamskih boraca i, prvo ignorirarnje, pa zatim i prećutno podržavanje ideologije koju su širili, jedna je od najvećih, možda i najveća, grešaka bošnjačke politike početkom devedesetih.

Onako kako se glorificirala ratnička hrabrost mudžahedina, tako se, na jednako krivi način, danas na njihove nasljednike, takozvane vehabije, gleda kao na dežurne krivce. Obje forme radikalnog islamizma, ratna i poratna, nevažne bi bile da u pozadini nisu stajale domaće političke i vjerske strukture. Nisu se, naime, mudžahedini doveli sami, niti se vehabije danas sami štite dok tuku ljude na ulici ili grade komune u kojima ne poštuju važeće zakone BiH".

Trenutačno stanje u Bosni Imamović konstatira činjenicom da je riječ o "jedinoj državi na svijetu u kojoj se ne može izvesti državni udar jer svugdje se, kada netko na silu preuzima vlast, zauzmu predsjednička palača, zgrada parlamenta i državna televizija. Kod nas bi se moralo u isto vrijeme napasti institucije Federacije i Republike Srpske, pa onda Distrikt Brčko te tri državne televizije i deset kantona, zatim zajedničku vladu, parlament i predsjedništvo, vodeći računa da su tri člana u isto vrijeme na poslu.

Bosnu, dakle, može preživjeti samo onaj tko joj se spreman smijati, pored ostaloga i zato da ne bi plakao". Između ostaloga, zbog toga se Emir Imamović sa suprugom preselio u Šibenik te ga, kako kaže, "ne puca nostalgija za Sarajevom".

Kao bivši glavni urednik i dugogodišnji novinar tjednika Dani, kako gledate na nedavnu prodaju tog lista?

Prodaja Dana jedan je od dvaju mogućih krajeva priče o mediju u kojem se naivno vjerovalo da je preživljavanje na tržištu ovisno najviše o dobrom tekstu. Taj je magazin mogao ili dobiti novog, bogatijeg vlasnika ili, kao Feral Tribune, prestati izlaziti. Sve što se na hrvatskoj medijskoj sceni dogodilo prije nekoliko godina, stiglo je i u Bosnu: ukrupnjavanje i podjela medijske scene na nekoliko velikih izdavačkih imperija i smrt neovisnih izdavača koji nisu mogli igrati po pravilima podivljalog tržišta na kojem su novine ono gdje izlaze reklame, a medijske kuće služe vlasnicima zarad ostvarivanja nekih drugih ciljeva. Osnivač tog tjednika, Senad Pećanin, odabrao je rješenje za koje je vjerovao da je bolje, a je li zaista, ne znam. Za sada mi se čini da nije, jer je, na kraju krajeva, prirodno da svatko izdanje medijskog koncerna štiti prvenstveno interese kapitala, pa tek onda novinarstva. Kao god, mislim da je lagano umiranje počelo onoga trenutka kada je trebalo odabrati između prava na mišljenje, pa makar bilo i krivo, i financijske stabilnosti.

Tagovi: književnost, Emir Imamović