H-Alter
 Ivona Juka, autorica dokumentarca Što sa sobom preko dana: Koji je smisao u tome da čovjeka zatvorite u Lepoglavu, nakon nekog vremena ga pustite na slobodu i očekujete da neće ponoviti zločin? U upravi kaznionice su samoinicijativno pokrenuli neke stvari - glumačku skupinu, forum teatar - međutim to sve uvijek završi na pokušajima. Žalosno je što je tako, ali to nije samo problem Lepoglave. Tako je svugdje. Pojavi se bljesak samoinicijative, ali se ne održi kao sistem.


Film
'Što sa sobom preko dana' kreće u redovitu distribuciju u zagrebačkom kinu 'Cinestar' od 20. ožujka, tako da ne morate čekati neki idući festival kako biste ga pogledali. Otkud ideja za ovaj film, zašto film o zatvorenicima? Napravila sam dva studentska filma koji su se bavili sličnom temom, ljudima sa ruba društva. Jedan je Plavi pony, o ženi koja je živjela u Vukovaru do njegova pada i koja se nakon dugogodišnjeg izbjeglištva vraća te vjeruje u nastavak prijeratnog prijateljstva sa svojim prijateljima Srbima. Po uvjerenjima ljudi u Vukovaru, ona je marginalac. Drugi film, Dobrodošao kući, brate, na neklasičan način govori o romskoj obitelji - željela sam njezine pripadnike prikazati tako da se s njima može identificirati bilo koja hrvatska obitelj. Nakon tih filmova, najviše su me zanimali zatvorenici. Htjela sam pronaći one koji imaju jako visoke kazne, koji su počinili teška nedjela, i snimiti film o njima, opet na način da se ljudi mogu identificirati s njima, da ih prepoznaju kao ljude. No jako dugo nisam uspijevala dobiti dozvolu da uopće uđem u zatvor. I tada sam, za vrijeme priprema, u novinama pročitala kako je glumac Stojan Matavulj napravio predstavu sa kažnjenicima u Lepoglavi. Preko njega sam doznala da će oni s tom istom predstavom gostovati u Gavelli. Dobili smo dozvolu da ih tamo snimimo, i od njih deset, koliko ih je bilo u predstavi, odabrala sam ovu trojicu. Prije svega zato što su sva trojica različiti karakteri, iz različitog su socijalnog i kulturološkog backgrounda, i imaju visoke kazne. Ispunjavali su uvjet koji mi je bio bitan - da odaberem ljude koji nam se čine dijametralno suprotni nama, ali u kojima se istovremeno možemo pronaći.

ivona1.jpg

Jesi li baš željela da mjesto radnje bude Lepoglava, s obzirom na karakter tog zatvora? Iako nisam inzistirala na Lepoglavi, razmišljala sam o tom zatvoru - svi znaju da je bio jedan od najstrožih zatvora u bivšoj Jugoslaviji. No bila bih zadovoljna i da sam u bilo kojem drugom zatvoru pronašla ovakve kažnjenike, jer fokus priče bio je na ljudima - da ih prikažem na neki drugi način, kako ih drugi ljudi ne vide. Ne mislim da je nužno imati iskustvo pojedinca kojeg promatramo kako bi se identificirali s njime. Čitava umjetnost počiva na tome - da nije tako, nitko od nas ne bi mogao čitati ili gledati Hamleta, jer nemamo njegovo iskustvo. Isto tako, bilo mi je jako zanimljivo napraviti afirmativnu priču. Jesi li se možda ipak tijekom snimanja borila sa predrasudama i osuđivanjem? Ipak je riječ o osobama koje su počinile teška djela. Je li bilo trenutaka kada si imala moralne dvojbe: možeš li ih kao takve prihvatiti? Ne. Moja priprema je jako dugo trajala i već tada sam razriješila upravo ova pitanja. Kada krene snimanje, ono ti daje toliko snažan imunitet da ni o čemu više ne razmišljaš osim o tome da napraviš svoj scenarij do kraja.

robijasi.jpg

U filmu su snimljene scene u kojima oni govore o vrlo intimnim detaljima iz svojih života. Kako si uspjela pridobiti njihovo povjerenje? U velikom broju dokumentaraca protagonisti se prikazuju na način kako oni žele da budu prikazani. A ja sam njih u ovom filmu htjela prikazati na način na koji se oni nisu htjeli prikazati, oni su se poprilično opirali tome da budu ovakvi kakvi su u filmu. E sad, koji su sistemi... Ja sam od njih tražila apsolutno povjerenje, rekla sam da ću biti vrlo iskrena sam njima i da ih ne želim osuditi po drugi put. No isto tako da ih neću ni opravdavati. Jer nemam opravdanje za ono što su napravili. Sam početak naše komunikacije bio je vrlo otvoren, čak pomalo grubo otvoren. S druge strane, oni su vidjeli golemi napor koji smo mi uložili u snimanje - boravili smo u zatvoru 24 sata s njima. Vidjeli su našu energiju i strast i tako se jednostavno dogodio neki klik, i kemija među nama. Naravno, postoje i mnogi načini na koje usmjeravaš protagonista u željenom smjeru. Ljudi jako griješe kada misle da je dokumentarni film istina, jer različiti redatelji od iste teme naprave različite priče - i koji je film na kraju istinit? Niti jedan, jer dokumentarni film autorski je pogled na istinu. Svatko ima svoj sistem rada; ja sa protagonistima radim slično kao sa glumcima, uz razliku da im ne objasnim zašto nešto tražim od njih. Ako kažem akteru da pleše, neću mu kao glumcu reći zbog čega mi je potrebna ta scena, već ću samo zahtjevati od njega da to učini. To je prilično slično radu sa naturščicima. Tu je onda u velikoj mjeri riječ o manipulaciji, posebno zato jer oni nisu ni svijesni što i zbog čega rade... Da, to je stravična manipulacija. Režija je uvijek manipulacija, možda čak ide do one granice prije nego pređeš zakon. Ali za razliku od igrane forme gdje u toj manipulaciji svi sudjeluju i svi znaju da se ona dešava - sa glumcima pričaš što da glumi, zašto... u dokumentarnom filmu to ne smiješ, jer ćeš inače dobiti ljude koji te svjesno hoće zadovoljiti, glume onako kako misle da bi ti htjela. A ako želiš dobiti od njih istinu - onu koju trebaš u funkciji priče da bi se razvijala kako želiš - to im ne smiješ reći i naravno da je tu stupanj manipulacije veći nego u igranoj formi. To je još jedan razlog zašto volim raditi afirmativne priče. Jer kad već radim manipulaciju, onda ću radije raditi afirmativnu manipulaciju.

tuljo.jpg

Koliku ste slobodu imali pri snimanju scena, jeste li bili sami ili pod nadzorom čuvara? Cijelo vrijeme čuvari su bili sa nama, jer u Lepoglavi je nemoguće proći 50 metara da nema tri kapije ili tri brave, a za svaku od njih je nadležan drugi čuvar. Tako da je naša ekipa čuvare strašno živcirala čitavo vrijeme, jer smo im stalno remetili dnevni red. U Lepoglavi postoji pet skupina osuđenika: radna, neradna, pedofili, ratni zločinci i devijantni. Svaka od njih ima drugačiji raspored. U 7 se dižu radnici, u 8 idu na doručak; neradnici se dižu u 8, idu na doručak u 9... to je tako jer se te grupe međusobno ne smiju susresti. Za to postoje razni razlozi, jedan od njih je što pedofile navodno svi zlostavljaju, pa ih moraju izdvojiti. Devijantne također, zato jer su opasni. Taj dnevni raspored uveliko nam je otežavao snimanje. Ali intimnije priče Tulje, Makija i Zaneta snimljene su bez prisustva pravosudnih policajaca. U Lepoglavi si provela nekoliko dana. Možeš li na temelju toga procjeniti možda kakvi su tamošnji uvjeti života? U njoj smo proveli samo četiri dana, ali cijela ekipa - nas troje - osjećali smo se kao da smo tamo proveli četiri mjeseca. Jer ta atmosfera je toliko intenzivna da imaš osjećaj da si tamo beskonačno dugo. Sami uvjeti u zatvoru su teški, no zatvor nije hotel. Teško je i nama na slobodi. Ne mogu tvrditi da im je dobro i lako, kada nije. Oskudijevaju u nekim stvarima. No u Hrvatskoj oskudijevaju i škole, fakulteti i razne druge ustanove. Tako da zatvor nije ništa posebniji. Ako su bolnice u stanju kakvom jesu, možete onda zamisliti u kakvom je stanju Lepoglava. Kažnjenici u zatvoru ne primaju adekvatnu pomoć, nemaju mogućnosti da rade na sebi. Kao što si rekla, to je problem na puno višoj razini. U kojoj je mjeri uopće moguća njihova resocijalizacija nakon izlaska? To je nešto na čemu ovo društvo treba raditi. Koji je smisao zatvoriti osobu i nakon nekog vremena ju pustiti na slobodu i očekivati da neće opet ponoviti zločin? Ukoliko osobi na mjestu gdje ju zatvoriš ne pružiš uvjete da se resocijalizira, da dođe do nekih spoznaja, osvijesti neke vještine ili pronađe neki novi put da funkcionira u našem sistemu? U upravi zatvora su samoinicijativno pokrenuli neke stvari - glumačku skupinu, forum teatar - koji se bavi time da zatvorenici kroz glumu pokušaju rješiti neke svoje probleme. Međutim to sve uvijek završi na pokušajima. Nešto se pokrene, ali se vrlo brzo i zaustavi. Žalosno je što je tako, ali opet kažem, to nije samo problem Lepoglave. Tako je svugdje. Pojavi se bljesak samoinicijative, ali se ne održi kao sistem.

zane.jpg

Što misliš, u kojoj mjeri tvoj film može promjeniti percepiju ljudi i pomoći im da se suoče sa svojim predrasudama i pokušaju ove ljude prihvatiti kao takve? Ne vidim sebe u ulozi prosvjetitelja, ali voljela bih makar vjerovati da će potaknuti ljude na razmišljanje o tome. Nadam se da im može otvoriti neki novi kut gledišta. Napravili ste vrlo hrabru stvar, krenuvši sa dokumentarcem ovako delikatne tematike u redovnu distribuciju. Kakav odaziv publike okečijete? Mislim da nitko od nas to ne zna. Kod nas ne postoje mjerljivi podaci o tome, niti iskustvo ni tradicija. Ljudi uopće ne gledaju hrvatske filmove. No bez obzira na rezultate, film mora ići pred publiku. Jer on se za nju i radi. Krenuli smo u distribuciju tek nakon super feedbacka na festivalima. Svaki film treba ići u redovitu distribuciju. Jedino na taj način ljudima možemo ponuditi nešto što nije Mrak film 9. dio ili X-man 56. dio. Na brojnim svjetskim festivalima filmovi sa delikatnom tematikom - kao npr. ovaj o zatvorenicima - osvajaju niz nagrada, oduševljavaju razne žirije i festivalsku publiku. Nesreća se dobro prodaje, no kao da nagrade i pohvale postaju kompenzacija njihovu rješavanju. Društveni se problem nakon toga opet stavlja pod tepih i izostaje konkretna društvena promjena, čije bi pokretanje progovaranje kroz film moglo inicirati. - Lagala bih kada bih rekla da mi nagrade ništa ne znače. One su jedina potvrda da si na pravom putu. Ali nagrada dođe i prođe. Veseliš joj se onog trenutka kada si ju dobio, ali ne znaš šta bi s njome. Nemaš osjećaj da je to zbilja polučilo ikakav efekt. Ne daje smisao onome što radiš. I to je možda isto jedan od odgovora zašto ići u distribuciju. Jer valjda je smisao da to vidi čim više ljudi. Da čim više ljudi o tome razgovara. Nije nužno da se film svima svidi, ali će barem u javnosti otvoriti temu. Jedna od emotivno najnabijenih scena u filmu je trenutak kada Zane nakon izvedene predstave postaje svijestan da je publika pljeskala njima, a oni nisu nikoga glumili već su bili samo ono što jesu. - To kazalište i ta predstava je bilo jedini trenutak u njihovu životu kada su bili prihvaćeni od okoline i društva. To jako puno govori o resocijalizaciji. Jer bilo bi šanse da se čovjek promjeni kada bi bilo više takvih trenutaka. To je isto jedan paradoks; društvo im je pljeskalo, prihvatilo ih je dok su bili na sceni, a inače ih se stavlja u zatvor, zaključava i izolira. Taj switch koji se dogodio Zanetu je fenomenalan, on govori o tome koliko je svakome od nas važno biti prihvaćen, koliko svakome treba ljubavi i pažnje. Ma koliko to otrcano zvučalo, to je tako.

Ključne riječi: lepoglava, Ivona Juka, zatvor
< >
Vezane vijesti