H-Alter
Foto: I.P.Foto: I.P.Više od tisuću izbjeglica i migranata luta i čeka po Bihaću, u njegovim se napuštenim i oronulim zgradama sklanja, u želji da nastave preko zelenih bregova, do granice s Hrvatskom pa dalje u Europu, gdje već tko sanja, gdje ima obitelj, gdje može dobiti posao. Ljudi su ovdje došli od svugdje – Iran, Pakistan, Afganistan – izgovaraju najčešće. Kiša je neumorna, u rukama im boce vode i energetska pića, a oči izgledaju kao konj kojeg su predugo tjerali na juriš – ne sjaje se, nego gore. "Malo nam je grad živnuo. Neka ih, i mi smo bili izbjeglice", komentiraju gosti u lokalnom kafiću.

Više od tisuću izbjeglica i migranata trenutno luta i čeka po Bihaću, u njegovim se napuštenim zgradama sklanja, u želji da nastave preko zelenih bregova, preko granice s Hrvatskom pa dalje u Europu, gdje već tko sanja, gdje ima obitelj, gdje može dobiti posao. Situacija na terenu je kritična, nedostaje pomoći svake vrste. Hrane, odjeće, lijekova.  Upravo zbog toga, JRS – Isusovačka služba za izbjeglice, kreće s tromjesečnim hitnim projektom u sjeverozapadnoj Bosni I Hercegovini, između Velike Kladuše i Bihaća (potrebni su volonteri, a pisati im možete na bih@jrs.net). U razmjere ozbiljnosti situacije uvjerili smo se i sami, u nekoliko dana koliko smo proveli u Bihaću.

Na putu do Bihaća vozač autobusa prepričava putnicima na prvim sjedalima: "Juče ujutro vidim ženu s četvero djece, oni se zapute do granice, ali sve ih vraćaju".  Dok prolazimo kroz Izačić, malo mjesto nedaleko od Bihaća, gdje je i granični prijelaz, cestom šetaju tri mlade djevojke s torbama, a vozač upire prstom "vidi ih, vidi ih, idu i one, ali i njih će da vrate", komentira odmahujući glavom. Kiša lije kao iz kabla, u sebi proklinjem Norvežane koji su, još jednom, fulali ceo fudbal s prognozom za ove dane. Ali, odmah se opominjem – tko više može prognozirati išta? "Nikad toliko nisam želio sunce", komentira jedan dječak. Loše se hrane, neispavani su, bolesni. Sjedimo na podu ispred zgrade, malo pričamo, ali uglavnom buljimo. Frustracija se osjeti u zraku, tijela odaju slomljenost, misli su sposobne samo za vrludanje

Na kolodvoru u Bihaću stotinjak ljudi, jasno je da su svi stranci u ovom gradu, sjede na podu, pune mobitele, čekaju svoje prijevoze za dalje. Neki su tek stigli, sjeli su da malo zastanu prije nego što vide što će i kako dalje, sklonili se od kiše. Jedino djeca nestrpljivo skakuću uokolo. Jedna djevojčica, tamnoputa i frčkava, pjevuši pjesmicu na arapskom i naganja lopticu. Majka je povlači za rub haljine da se malo primiri, ali ispada da je to loša strategija.

Upućujem se prvo do napuštene zgrade Đačkog doma, udaljene kojih 15 minuta od centra grada, smještene u maloj šumi. Pjesma i pjevušenje me prati – ispred mene hoda mladić umotan u narančastu deku, nema kišobran, na nogama mu japanke. Kiša pada po njemu, a on stopalima razdvaja lokve i pjevuši – opet na arapskom. Oči su mu izrazito plave, primijetim kad se okrene prema meni. Glas mu je lijep, nekako sjetan. Ili su takve te pjesme, u kombinaciji s ovom kišom. Pratim ga, naučila sam se već pouzdati u takve metode pronalaska mjesta na kojima se izbjeglice okupljaju. Malim pokretom glave prema gore i osmijehom dajem do znanja da mi se sviđa njegovo pjevanje. Upoznati se službeno trenutno se ne čini primjereno. Uostalom, i ovo je način upoznavanja.

Stižemo do Đačkog doma. Zgrada je derutna, ukrašena šarenom odjećom koju su ljudi povješali gdje i kako mogu. Ovdje su posljednjih mjeseci svoj improvizirani smještaj pronašle stotine izbjeglica i migranata. Ispred zgrade postavljeno je i nešto šatora,Ovo je, kažu mještani, trebao biti starački dom, ali gradnja nikada nije dovršena. Zaprepaštena sam masovnošću zgrade i razmjerima oronulosti, hororom propadanja. Nad tirkiznom Unom ova lešina od zgrade, djelomice već progutana divljim biljem, stoji kao kakav udes kozmičke pravde. Priroda će opstati, a vi ćete istrunuti, kao da poručuje ispred jednoga čovjek pokušava naložiti vatru. Ali pod je mokar, drva su mokra, i kiša rominja – pothvat je osuđen na propast. Ljudi su ovdje došli od svugdje – Iran, Pakistan, Afganistan – izgovaraju najčešće. Žele živjeti bolje. Neki od njih na putu su već godinama, u ovo su uložili sve što imaju. U rukama im boce vode i energetska pića, a oči izgledaju kao konj kojeg su predugo tjerali na juriš – ne sjaje se, nego gore.

Tu su i volonteri i volonterke iz nekoliko organizacija, a ima ih i samoorganiziranih – ljudi koji dođu iz okolnih mjesta, ali i iz regije pa i šire Europe. Prikupe nešto pomoći, za hranu, higijenu, odjeću, odvoje par dana, ili tjedana, kako tko može i umije. Dijeli se suha i topla odjeća, pokoji obrok i lijepa riječ, geste obzira i nježnosti.

KIša ne odustaje, a dan je bio dugačak. Suton ide, a ja želim malo biti sama. Prelazim uličicu, nasuprot doma prostor je koji me mami - oronula vrata stadiona NK Jedinstvo otvorena su. Radi se o jednom od najstarijih klubova u BiH, a nogomet su ovdje 1919. prvi igrali učenici bihaćke gimnazije koju su tu igru zavoljeli u Zagrebu. Ulazim, malo što volim kao prazne stadione.

Pri vrhu tribina, tamo gdje je natkriveno, prostrta je odjeća jer se i ovdje dio ljudi dolazi skloniti. Ali ovu večer je gotovo prazno, tek nekoliko ljudi uz kućicu na ulazu, par njih omotano dekama koje vonjaju po vlazi. Na mobitelima, javljaju se voljenima i skrolaju. Što rade i drugi ljudi, uostalom.

Samo je jedna samotna figura ispod samih tribina, u crnoj jakni, sjedi u maloj kućici za igrače. Prelazim atletsku stazu, prilazim mu, iako oboje vjerojatno trebamo trenutak samoće. Pitam smeta li mu ako malo popričamo. Ne smeta. Pružam ruku da se predstavim, a on oklijeva. Kaže da je u domu bilo zaraženih šugom, a on se pazio i vrlo vjerojatno ne bi trebao biti, ali opet.. U redu je, stisnut ćemo si ruku kao ljudi. Zove se Ali, iz Pakistana je, dvadesetak mu je godina. Na put je krenuo prije godinu i pol, u Turskoj je ostavio čitavu jednu godinu. Pokušao je više puta preko granice s Hrvatskom, policija je okrutna, nikako da prođe. Kimam glavom, kriminalizacija migracija postala je status quo, a hrvatska policija kontinuirano nezakonito vraća izbjeglice I migrante I uskraćuje im njihova prava.Ljudi su ovdje došli od svugdje – Iran, Pakistan, Afganistan – izgovaraju najčešće. Žele živjeti bolje. Neki od njih na putu su već godinama, u ovo su uložili sve što imaju. U rukama im boce vode i energetska pića, a oči izgledaju kao konj kojeg su predugo tjerali na juriš – ne sjaje se, nego gore

Naime, prema međunarodnom pravu, kao i prema Ustavu RH, svaka osoba ima pravo podnijeti zahtjev za azil neovisno o načinu ulaska u državu, a razmatranje i procjenu osnovanosti zahtjeva trebali bi provoditi educirani i osposobljeni pojedinci prema uspostavljenim standardima, a ne policijski službenici na granici.

Što ga čeka u Italiji, u koju želi, pitam Alija. "Posao i... Ljubav", odgovara. Na ovo drugo se nestašno nasmije, otkriva zatelebanog klinju u sebi. "Dobro Ali, neka je sa srećom. Mogu li o tebi pričati drugima, napisati nešto?", pitam. "Možeš. A oćeš me slikati tim lijepim aparatom pa da pošaljem curi sliku?", pita me. Dakako. Odradimo foto session na oronulom Jedinstvu, mrak se spušta, a nešto među nama malo je diglo život u očima. Sad svatko ide sa svojim mislima, još jedan stisak ruke i neka je sa srećom, Ali.

Jutro nakon, nedjelja. Prohladno je i tmurno. Čitavu je noć, izgleda, padala kiša. Noću ne znaš pada li kiša ili to buči Una, ali ulice daju do znanja da je neumorno padalo. Hodam do ogromne napuštene zgrade uz Unu, druge lokacije na kojoj se brojni ljudi sklanjaju dok smišljaju kako dalje preko granice. Zastajem u kafiću da popijem čaj. "Malo nam je grad živnuo. Neka ih, i mi smo bili izbjeglice", komentira jedan od gostiju s konobarom.

I ne samo izbjeglice – ako itko zna što znači biti ekonomski migrant, znaju to ljudi iz Bosne i Hercegovine. Većina mještana djeluje suosjećajna prema ovim ljudima koji su u nekoliko mjeseci u velikim brojkama došli i prošli kroz njihov maleni grad. Dan prije, jedan od radnika u obližnjem hostelu, koji je uskočio pomoći nekoliko obitelji, prokomentirao mi je "ima među njima i bagre i dobrih ljudi, a tako ti je svugdje. Ja ih razumijem."Sva sreća – ponavljaju mi mnogi - makar je u blizini rijeka, i to prekrasna Una, blago ovog grada. Tu se svi mogu oprati, kako sebe, tako i odjeću. Mogu zastati, napojiti oči na modrome, odmoriti, osvježiti se

Šetajući dalje uz rijeku, dolazim do tražene zgrade. Rano je jutro, nekoliko mladića, još snenih glava, zamotani u deke, zgrčeni i zgužvani, silaze se na Unu umiti i oprati zube. Po čitavoj su zgradi obješene deke, nategnute preko velikih, nikad do kraja izrađenih prozora i balkona, kao zaštita od hladnoće i vjetra. Ovo je, kažu mještani, trebao biti starački dom, ali gradnja nikada nije dovršena.

Zaprepaštena sam masovnošću zgrade i razmjerima oronulosti, hororom propadanja. Nad tirkiznom Unom ova lešina od zgrade, djelomice već progutana divljim biljem, stoji kao kakav udes kozmičke pravde. Priroda će opstati, a vi ćete istrunuti, kao da poručuje. Na zgradi crvenim slovima grafit "Ljudi govore, a istorija (se) piše", spazim ga par trenutaka prije nego iz nje iziđe mladić zagrnut bijelom dekom, podignutom skroz preko nosa. Pokosi me simbolika trenutka, odlučujem ga fotografirati.

Ovi ljudi tu su tjednima, neki sad već i mjesecima, vlaga je ušla u svu odjeću, ništa se ne može posušiti. "Nikad toliko nisam želio sunce", komentira jedan tinejdžer. Loše se hrane, neispavani su, bolesni. Sjedimo na podu ispred zgrade, malo pričamo, ali uglavnom buljimo. Frustracija se osjeti u zraku, tijela odaju slomljenost, misli su sposobne samo za vrludanje. Vidim da nije prilika za ozbiljniji razgovor, eventualno za koji usputan komentar. Nagađamo o vremenskim prilikama, podijelimo par tableta. Ibuprofen je najljepši poklon koji u ovim uvjetima možeš dati nekome. Iz zgrade se čuje hropćanje, hrakćanje, mrmljanje, gunđanje. Nema onih veselih zvukova buđenja, izduženog opuštenog zijevanja, oponašanja mačjeg istezanja. Većina ljudi spušta se vani pridržavajući se rukama za donji dio leđa, postavljajući trup u stup za još jedan dan. Tijelo je kuća, dom. Ova tijela željna su propisne brige, predugo čekaju na svoje dane.Naime, prema međunarodnom pravu, kao i prema Ustavu RH, svaka osoba ima pravo podnijeti zahtjev za azil neovisno o načinu ulaska u državu, a razmatranje i procjenu osnovanosti zahtjeva trebali bi provoditi educirani i osposobljeni pojedinci prema uspostavljenim standardima, a ne policijski službenici na granici

S nekoliko ljudi, uglavnom iz Pakistana i Afganistana, upućujem se popodne do gradskog trga. Tamo se nedjeljom ponekad održavaju priredbe, ovoga puta u tijeku je ulični festival, crta se, sviraju mladi talenti, uglavnom obrade ex yu hitova. Postavljen je i slackline na kojemu svi znatiželjni mogu pokušati hodati. Djeca skakuću, zaintrigirana su, a oko njih se vrte i psi. Pse lutalice u Bihaću u roku nekoliko dana naučite raspoznavati, znati ih poimence (ako im u glavi nadjenete kakvo ime).

Sjedimo na tribinama, a jedan mali dječak, koji trenutno boravi u Đačkom domu s roditeljima, silno želi isprobati hodanje po slacku. Pomaže mu volonterka, a otac ga snima mobitelom i ponosno se smije. Dječaku je svega tri, eventualno četiri godine. Još je malen, i ima sreću – koju brojna djeca na ovom dugom putu nemaju – da je roditeljski zaštićen i u pratnji najbližih. Možda će mu u budućnosti od svega ovoga ostati samo da je prvi puta u životu kao izbjeglica/migrant hodao po traci u Bihaću, u Bosni i Hercegovini. Kamo sreće da bude tako.

O psihičkom zdravlju ovih ljudi malo se priča, za to se gotovo i ne mari, jer trenutno ni ono primarno nije podmireno. Postoje, naravno, i drugi razlozi za otpor prema tim temama. "Vlade, međunarodna udruženja i agencije kao dijelovi društva koji su dužni u širem razmjeru zaštititi djecu negiranjem dječje traume nastoje štititi sebe od kolektivne krivnje u situacijama kada su bespomoćni zaštititi djecu od traume koju sami proizvode. Istovremeno, autori odgovornima smatraju i stručnjake u području mentalnog zdravlja, koji često prenaglašavanjem dječje otpornosti i samooporavka nakon traumatskog iskustva, daju međunarodnoj zajednici stručni i teorijski okvir za otklanjanje od sebe razloga za prevenciju dječje traumatizacije", stoji u nedavnoj reakciji Zagrebačkog psihološkog društva.

Iako je dan ostao tmuran, u skladu s iskustvima i promišljanjima, navečer se malo razvedrava. Sva sreća – ponavljaju mi mnogi - makar je u blizini rijeka, i to prekrasna Una, blago ovog grada. Tu se svi mogu oprati, kako sebe, tako i odjeću. Mogu zastati, napojiti oči na modrome, odmoriti, osvježiti se. To i rade. Neki i zaplivaju. Silazim do obale i pratim bljedunjavi tračak sunca koje se pomalo gasi na vodi.

Promatram ženu koja je upravo oprala kosu. Muž, Afganistanac, sjedi naslonjen na obližnje stablo. Moglo bi joj biti četrdeset godina. Kosa joj je boje najdubljeg mraka. Lagano ju briše ručnikom pa vadi bočicu ulja, nakapa na dlanove i nježno utrlja duž vlasi. U tim je pokretima toliko gracioznosti, toliko dostojanstva. Razmišljam da joj priđem, ali ne želim ometati svetost rituala, blagost tog trenutka u ovoj agoniji. Ovdje i sada ona je, kao i onaj voljeni kip Djevojke s Une, u svom svijetu - malo iznad ovog grada, malo izvan ovog vremena.

 

aem_copy24626.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti