Dubrovčanima doista prijeti opasnost da im se oduzme pravo na odlučivanje o Srđu. I to ne zbog splitskih i zagrebačkih aktivista koji, prema navodima Dubrovačkog vjesnika "odlučuju o sudbini Dubrovnika", već zbog lažljivog gradonačelnika koji ismijava svoje birače vrijeđajući njihovu inteligenciju i zdrav razum jeftinim trikovima o definiciji referenduma.
"Da, oni su najobičniji huligani. Da, oni su nacionalisti i desničari. Da, oni su divljaci i primitivčine. Oni su neobrazovani besposličari. S njima bi trebalo napraviti ono što je napravila Engleska pa im više ne bi palo na pamet raditi takva sranja i ugrožavati nas ovako. Mamicu im jebem koja ih je tako odgojila. Strašno."
Ovo misli većina građanske Hrvatske. Dodavši svemu tome, medijske slike maksimirskog stadiona u krvavoj prvomajskoj utakmici između Dinama i Hajduka, sve se slaže. Oni su zaista jako loši.
O nogometu nemam pojma. O navijačima znam samo iz priča ili engleskih dokumentaraca. Kada ih vidim u tramvaju, užasno mi idu na živce. Pjevaju neke bezvezne pjesme, urlaju i agresivno zauzimaju prostor. Imam prijatelja koji je živio na Volovčici, pored BBB kvartovskog okupljališta. On je iz Srbije. Na njegovoj zgradi je pisalo: "Ubi Srbina". Prigovarao je stalno, dok se nije odselio. Drugi prijatelj kaže: "To su isti oni koji napadaju Queer festival, to su isti oni koji dočekuju ljude na Prajdu. I trebala ih je policija tući."
Za Praznik rada šačica radnika i njihovih predstavnika je demonstrirala i proklamirala na Trgu. Isti dan, u drugom dijelu grada, brojnija skupina navijača i interventne policije je proizvela potpuni kaos na stadionu i okolnim ulicama. Sukob je izgledao kao sukob dvije navijačke skupine. Rezultati su već zbrojeni, očevici su rekli svoje. Osim slika sa stadiona, u centralnom dnevniku nismo vidjeli stampedo na rotoru u kojem se s obje strane tuklo svakoga tko bi pokušao izaći sa stadiona, premlaćivalo ljude na stanicama, izvlačilo iz auta. Na pitanje o prekomjernoj uporabi sile, u Ministarstvu unutarnjih poslova objašnjavaju: "Na toj nogometnoj utakmici je došlo do narušavanja javnog reda i mira u većem opsegu, što znači da se primjenjuje sila prema većem broju osoba." Sada se za policiju traže još veće ovlasti.
Odlazim u službeno sjedište Udruge navijača Dinama da prvi puta upoznam navijače, a tamo me dočekuje skupina pristojnih dečki: Danijel - predsjednik udruge, te dvadesetogodišnjaci Teo i Jurica. Sve odaje dojam dobro organizirane udruge sa strastvenim članstvom. Prikuplja se medicinska dokumentacija povrijeđenih, fotografije i izjave, zbrajaju se ozljede; skuplja podrška privedenima; održana je i konferencija za novinare. Dečki su se organizirali. Kako se osjećaju?
Prevareno. Kao da im je namješteno. "Svi misle da smo kreteni, a još smo dobili i batina." O javnosti i načinu na koji su veliki mediji pratili priču, kažu: "Da se nismo organizirali i reagirali kako smo reagirali u zadnja dva dana - na način prikupljanja svjedočanstava, foto i video materijala, podrška policiji bi bila apsolutna. Mi smo inače šutljivi i ne reagiramo, nismo tako organizirani, ali ovdje smo skupili sve - i starije i mlade jer smo znali što bi uslijedilo da smo šutili. Prema nekim anketama koje smo vidjeli, trenutačno 53 posto ljudi misli da je odgovornost na strani policije. Kad god se dogodi nešto na stadionu, po defaultu su krivi navijači. Da se ovo dogodilo bilo gdje drugdje - izvan stadiona, policija ne bi dobila ni otprilike ovoliku podršku. Mislim da se nakon ovog incidenta u subotu, veliki dio obične publike solidarizirao s navijačima jer su vidjeli što se događa. Sreća u nesreći je da se ovo dogodilo na derbiju na kojem je bilo puno ljudi koji nemaju veze s navijačkim životom. Inače to prate samo oni koji redovito idu na utakmice, a obični ljudi ne znaju što se događa."
Teo pokazuje ozljedu na glavi koju je dobio jer ga je pripadnik interventne policije pogodio bakljom, te opisuje svoje doživljaje s utakmice: "Bacanje baklji i stolica prema publici. Cipelarenje ljudi na podu. Osveta na navijačima i publici u rotoru je bila strašna. Stampedo ljudi kroz rotor koji nemaju veze s ničim, htjeli su pobjeći od kaosa. Policija je dočekivala i tukla sve bez reda. Po Maksimirskoj se se zaletavali, izvlačili ljude iz auta, ulijetali u birceve. Na kraju se osjećaš glupo. Vidiš da će raditi što hoće. Jednostavno se glupo osjećaš, a ne možeš ništa promijeniti..."
Ipak, jasno je i da ste i vi, ponegdje brutalno - napadali policajce? "Istina, neki jesu. Ali bilo je i obične publike koja je uzvratila. Šta tjera čovjeka od pedeset godina da napada policajca? Osim izgrednika, postoje i ljudi koji su izrevoltirani, dosta im je da ih se godinama tretira kao stoku. Kada mi dolazimo na stadion, za policajce to nije - gospodine dobar dan, nego - stoka, mrš, gubi se... a mi nismo više balavci da nam murja lupa ćuške. Priča da nitko ne ide na utakmice zbog nas jednostavno nije istina. Nikome se ne prolazi kroz maltretiranje."
Ipak, od navijanja se teško odustaje, a veća represija obično izaziva i veći otpor: "Neki sad idu iz inata. Sustavno se ubija kultura organiziranog navijanja u Hrvatskoj i optužuje navijače koji jedini dolaze na utakmice - da su oni krivi što nikoga nema. Pogledaj zadnjih deset godina da li je bilo većih izgreda na Maksimiru. Drugdje nemaš di otići, imaš možda četiri gostovanja na koja vrijedi ići. Ali onda putuješ ko' kofer, samo po autoputu, bez stajanja. Kad se ide za Split, dečki organizirano idu busom i ne staju do Splita, interventna ide kraj njih. Pa onda skidanje tamo. Tenisice, čarape sve. Nismo se nikad bunili, išli smo na utakmice iz ljubavi. Navijači su sada motivirani više inatom nego ičim drugim. Doći ću ti na najgoru moguću utakmicu, pa stoj na suncu cijeli dan zbog mene. Sada se ne odustaje.."
U Hrvatskoj je - za razliku od europskih država - vijek navijača kratak. On počinje oko četrnaeste, petnaeste te traje desetak godina. Ubrzo slijedi prekid, pa se najveća rupa u članstvu pojavljuje između 25-te i 35-te godine, kada počinju prvi stalni poslovi, a pritisak obitelji i društva postaje veći. "Familija te drugačije gleda - misle šta ti to treba, a ako te poslodavac evidentira kao navijača - nije dobro. Neki skrivaju da idu na utakmice, posebno ovi koji rade bolje poslove."
Suprotno prevladavajućoj slici, navijačke skupine - osim unutarnjih frakcija odlikuje i velika raznolikost članstva. Ne potječu svi iz predgrađa i radničkih obitelji kako je to bio slučaj devedesetih. "Ima klinaca šesti ili sedmi razred koji dođu tu - striček jel treba šta pomoći, ima starije ekipe od četrdeset i pedeset godina koja dođe popit cugu i vidjet šta ima. Imamo punkera i skinsa, sociologa i radnika."
Osim zaluđenosti nogometom, pripadnosti grupi i "masom koja te ponese", rat i branitelji su možda jedina zajednička, neupitna kategorija. A rat u Zagrebu nije počeo s prvim granatama. Počeo je na Maksimiru, s utakmicom Zvezde i Dinama, s nasiljem policije koja se smatrala srpskom. Tada su Boysi bili hrvatska budnica. Oko sedamdeset posto starijih pripadnika Boysa su vojnici koji su gradili hrvatsku neovisnost. Veze između branitelja i navijača su čvrste.
"Ima jako puno klinaca koji stalno dolaze čiji roditelji su bili u ratu ili dolaze iz područja zahvaćenih ratom, puno starijih su sami bili branitelji. Neke događaje organiziramo zajedno s Hvidrom - među njima ima puno ljudi koji idu na utakmice."
U danima ponosa i slave bili su neizostavni dio državnog suvereniteta. Bila je frka jedino kada bi pretjerali u inozemstvu. Sada, opsada policijskih auta i nasilje prema pripadnicima reda ne govori samo o dugogodišnjoj mržnji prema policiji. To je i reakcija na državu koja ih je izdala. Klubu koji vode nečiji privatni interesi. Sve u što su vjerovali - toga više nema. Nema više ni tapšanja po leđima, plaćenih buseva i ulaznica. Političari su uglavnom sretni novonastalom situacijom - koja se bi se mogla opisati kao kamenja i igara - jer je izdašnija za manevre od radničkih prigovaranja. Jaca najavljuje brutalni obračun, još oštriji zakon i istrebljenje ovih "marginalaca koji nam kvare ugled". A isti su ti Boysi kao što su bili. Samo su se sada okolnosti promijenile. O preventivi se ne govori ništa. Klincima se ne nudi ništa drugo za šta bi se uhvatili.
Između teorija zavjere i nekih posve realnih paranoja, u naslijeđu rata i države koja mijenja samo dlaku, s policijom koja proširuje svoje ovlasti i klubom koji već odavno ne diše u istom ritmu, sami sa sobom ostaju navijači, klinci i veterani.
U zadnjih godinu dana preko sto ljudi je napustilo ovu izdavačku tvrtku, većina je otpuštena, dok su drugi natjerani da odu, piše Crvena akcija
Transparency International Hrvatske upozorava da je povjerenik za informacije napustio svoje obveze i radne zadatke, neodgovorno pobjegavši iz novog Zakona o pravu na pristup informacijama
Radnici vinkovačkog Vibrobetona koji su izgradili prugu Vinkovci-Tovarnik zbog neisplaćenih plaća krenuli su izgrađeno i razgraditi
Europska komisija nije u stanju na temelju raspoloživih podataka odlučiti, da li je protjerivanje Roma iz Francuske u suprotnosti s zakonima
Kako se 11. dan devetog mjeseca u godini približava sve češće čujem to jesam li musliman. Dakako uvijek odgovaram sa protupitanjem, piše Pavle Pavlović
Pravosuđe će vjerojatno naći načina da u izjavi don Ivana Turića koji kaže da je Pavelić bio dobročinitelj hrvatskog naroda ne prepozna kršenje Ustava, međunarodnih povelja koje je Hrvatska potpisala i čl. 174 KZ o govoru mržnje, reagira Zoran Pusić
Mario Mažić, koordinator Inicijative mladih za ljudska prava, našao se na meti aparata države koja institucije civilnog društva smatra tek ukrasom za vanjski svijet, a borce za ljudska prava opasnijima od obiteljskih nasilnika.
dodaj komentar 26 komentara
Istina, slučajeva o kojima pričaš je previše, ali oni nisu direktno povezani s nogometnim huliganizmom i ne valja ih trpati u isti koš. Problem je puno dublji, a i sam/a upozoravaš na to navođenjem primjera puštanja napadača na L.Ritza. Policija nije i ne može biti zakon, a nipošto ne može biti sudac (jer podosta pripadnika iste o zakonima pojma nema). I jednom kada ona, iako ovo nipošto nije prvi put, uzme zakon u svoje ruke i tumači ga pendrekom, onda se stvari teško mogu vratiti na staro.
Da živimo u policijskoj državi ja sam se na vlastitoj koži uvjerio davno prije ovoga i potpuno nevezano za nogomet, ali general populationu takvo što se mora 'potiho' usaditi i to uz potrebu privoljavanja, a mediji su u tome odigrali ogromnu ulogu (što sam pratio i zbog toga pohvalio autoričin pokušaj prenošenja mišljenja druge strane).
Kao što rekoh, više me zanima to da masa prihvaća i traži da ju od huligana štiti nesposobni represivni aparat koji je sastavni dio države i vlasti koja je činila i još uvijek čini nemjerljivo više štete od huligana. No, da ne duljim, sve je u ovom slučaju bilo jasno već sat vremena nakon te utakmice - ministar čiji su kadrovi potpuno nesposobni i to javno pokazuju, traži veće ovlasti, a (usprkos špijunštini;) još nije niti čuo što se točno dogodilo -> staged 'riot'...
Ne bih svoj stav opisao kao humanistički, ali pustimo to. Više me zanima taj sveprisutni stav o rješavanju stvari pendrecima jer realno stanje ide upravo u korist suprotnom mišljenju. Zašto se uopće smatra da bi jedan huligan, ili 100 nebitno, promijenio svoj način života nakon što dobije po piksi od policije? Odakle taj stav? To je ili elementarno nepoznavanje huliganstva i mentalnog sklopa tih ljudi, ili nepoznavanje realne situacije. Huligana se pendrekom može spriječiti da radi pizdarije jedino ako ga se tim pendrekom i ubije. Sve ostalo rezultira novim "elanom" jer pendrek nije sankcija nego poziv na osvetu, a to znači i nekoliko koraka u natrag po pitanju rješavanja tog problema što svi, posebno veliki legalisti i moralisti, odbijaju uvidjeti.
S druge strane, raspoložive sankcije predviđene postojećim zakonima postoje, ali se ne primjenjuju. I tu nastaje problem oko ovog konkretnog slučaja. Problem za one koji "opravdavaju" policijsko postupanje u njemu. Očekivano djelovanje po nekakvim zakonima, u koje se nerijetko uzdaju i na koje se pozivaju ljudi koji brinu za sebe i svoje, mijenja se za neselektivno batinanje u kojem nastradavaju mnogi nedužni ljudi. Mene zanima zašto se to prihvaća od strane ljudi koji se pozivaju na zakon i kažu da žele riješiti problem huligana kako bi mogli živjeti u miru, a takvo što samo dolijeva ulje na vatru.
Smatram da slučaj L.Ritza s ovim primjerom ima snažne dodirne točke, ali više po pitanju nedjelotvornosti sudstva i lošeg policijskog rada nego po pitanju huliganstva.
Ono što želim reći - ljudi, među kojima mnogi progresivni, mladi i vrlo 'liberalno' nastrojeni, bez razmišljanja prihvaćaju nelegalno djelovanje i prikrivanje dokaza od strane policije kako bi se navodno riješio problem s kojime se velika većina njih nikada u životu susrela nije (to govorim iz iskustva). U isto vrijeme djelovanje policije na rješavanju problema svodi se na istu stvar koja generira problem - uniformirani huligani dobivaju veće ovlasti kako bi navodno riješili problem huligana koji je realan, ali nipošto u rangu nekih drugih, kolosalnih problema koji generiraju sam problem huliganstva. A to je vrlo nelogično...
Jučer su to isto napravili na Maksimiru.
Traže veče ovlasti i dobit će, jer narod to želi (problem, reakcija, rješenje).
A za koji tjedan ili mijesec kad će te demonstrirati jer ste kruha gladni i kad vas kljunovi porazbijaju, pitat će te se pa kako oni to mogu? Dragi moji sugrađani onda će biti kasno, jer ste im to vi omogućili.
Ne spominje se možda zato što to nije činjenica. Priče koje policija priča su toliko daleko od činjenica da bi ih se posramili i profašistički nastrojeni huligani.
"Bez efikasnih policijskih akcija na suzbijanju huliganizma i šovinizma, država pokazuje da je prećutno sklopila pakt sa inicijatorima nasilja u Srbiji."
Tako je, ali niti jedna zemlja problem huliganstva nije riješila pendrekom, a još manje nabacivanjem stolicama između huligana i policajaca, zar ne?
"usvojilia njihovu logiku po kojoj je uzrok svakog navijačkog divljanja uvijek policija ili bilo tko drugi"
Vidim da neki "liberalno-lijevi" vole usvojiti logiku koja se bez pokrića (i činjenica) prezentira od strane državnog vrha, a sve s nekim drugim ciljevima. Kako lijevi liberali nasjedaju na priče koje im pod režijom desne vlasti prodaje represivni organ države bez da imalo sumnjaju u 'foul-play'? Je li to zato što se radi o izabiranju manjeg neprijatelja? Bolje je braniti represivni organ kada on kao opravdanje za svoje divljanje izvuče vaše zaklete ulične neprijatelje?
Očekivao sam malo kvalitetniju raspravicu o ovoj temi :-/
Još jedan citat iz spomenutog članka: "Bez efikasnih policijskih akcija na suzbijanju huliganizma i šovinizma, država pokazuje da je prećutno sklopila pakt sa inicijatorima nasilja u Srbiji." Dodao bih da su svi koji podržavaju huligane-fašiste, od Lalića do autora ovakvih članaka, također sklopili isti pakt.
Ovih dana su navijači ponovo urlali fašističke parole "Ajmo ustaše" i "Za dom - Spremni", ali nikom ništa:
http://www.index.hr/vijesti/clanak/navijace-ujedinila-tragedija-i-mrznja-prema-policiji-/490316.aspx
Policija je u pretresu navijačkih prostorija pronašla predmete s natpisima poput "Joca Amsterdam" i "Arkan", naravno, uz obavezne kukaste križeve. Zar nije ironično da su srpski kriminalci i ratni zločinci idoli navodnih hrvatskih "domoljuba"? Ali jedino što ti sadisti zapravo ljube je nasilje i osjećaj zadovoljstva koje osjećaju kad nanose zlo, bol i patnju drugima.
...pitanje za autoricu-ima frenove srbe,al uvik mi je falio jedan gay-frend
...di si ti nabavila svoga?
kings cross
Ovo misli vecina navijaca Hrvatske. I sto sada? Citat pod navodnicima bez navodjenja koga se citira me lisava svake ogovornosti kao i autoricu?
Nepismeno i neumesno.
Članak je ideal objektivnog, onog novinarskog, onog po definiciji. I neka je!
Zašto onda Lela članak o navijačima i nogometu?A šta si ti mislila da ćeš u Udruzi zateći?Hrpu narkomana i prolupalih branitelja s nabijenim puškama?
Dodaj komentar