ytb-prtscytb-prtscTeškoće čitanja i pisanja dovode do teškoća učenja, a teškoće učenja u vezi su s poremećajima ponašanja u djece. Više od 60 posto djece kojima su ustanovljeni poremećaji u ponašanju ima dijagnosticirane jezične teškoće te teškoće čitanja i pisanja. Premda pojedine sredine uopće nemaju logopeda, niti jedna od njih nije studentima ponudila stipendije te ih po završetku studija zaposlila. Za H-Alter govore ugledne logopedice Draženka Blaži i Lana Kologranić Belić.

Svima je, vjerujem, poznata ona (pra)stara izreka "Rad je stvorio čovjeka". No, bez čovjekove komunikacije s drugim ljudima danas o tom radu i njegovim plodovima ne bismo znali apsolutno ništa. Pod komunikacijom podrazumijevamo i govorni i pisani jezik, kao i neverbalnu komunikaciju, ali nekako nam je pritom svima prva asocijacija – govor. I danas, u vrijeme opće premreženosti različitim sredstvima komunikacije, govor je i dalje jedino sredstvo koje je doista svima dostupno, bez obzira na to gdje se na kugli zemaljskoj nalaze i koje su im komunikacijske mogućnosti pri Sasvim je sigurno da današnji način života i tehnološko društvo u kojem živimo nisu najprimjereniji oblik životne zajednice koja povoljno djeluje na komunikacijski razvoj djeteta ruci.

Praćenju razvoja govora kao osnovnog komunikacijskog alata u Hrvatskoj se naoko posvećuje dostatna pažnja, no kad se malko zagrebe ispod površine vidimo da stvari baš i nisu tako bajkovite. Konkretno, logopedi, stručnjaci koji su prvi na liniji obrane od poteškoća u razvoju govora i jezika, danas su gotovo pa na marginama sustava. Obrazovni sustav školuje ih (pre)mali broj, u zavodima za zapošljavanje na snazi je nazivna zabrana zapošljavanja u ustanovama pod patronatom države pa logopedi, iako su deficitarni kadar, ne nalaze posao. Neke regije u Hrvatskoj, pa čak i visokorazvijena Istra, logopeda imaju jako malo ili nijednoga, raste broj djece s govornim/jezičnim poteškoćama… Niz problema je podugačak.

Treba istaknuti da su poteškoće koje dijete može imati u razvoju govora i jezika uzročno-posljedično povezane s njegovim kasnijim lošijim uspjehom tijekom obrazovanja, pa čak i napuštanjem obrazovnog sustava, a nastavno i nemogućnošću zapošljavanja odnosno uključivanja u društvo. Dakle, problem nipošto nije zanemariv, a njegovo nedovoljno promptno rješavanje stoji državu nemjerljivo više no što bi je koštalo zapošljavanje većeg broja logopeda.

Draženka Blaži<br>
Draženka Blaži

Tim smo povodom razgovarali s prof. dr. sc. Draženkom Blaži, logopedicom, redovitom profesoricom na Odsjeku za logopediju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U dva je mandata obnašala dužnost dekanice ERF-a, a nedavno je ponovno izabrana na čelo Hrvatskog logopedskog društva. Područje njenog znanstvenog i stručnog interesa je istraživanje patologije ranog komunikacijskog i jezično-govornog razvoja te mogućnosti rane intervencije. Dobitnica je nagrade Sveučilišta i Grada Zagreba 1989. godine, a 2010. je zbog izuzetnog angažmana za poboljšanje kvalitete života djece s posebnim potrebama nominirana za nagradu Zagrepčanka godine.

Koliki postotak djece danas ima poteškoće koje zahtijevaju tretman logopeda?

Istraživanja pokazuju da u predškolskoj dobi 25 do 30 posto djece ima neki od oblika komunikacijskog ili glasovno-jezično-govornog poremećaja koji zahtijeva logopedsku intervenciju. Naravno, unutar tog postotka postoje varijacije s obzirom na težinu poremećaja (od vrlo blagih do vrlo teških). Procjenjuje se da u školskoj populaciji 10 do 15 posto djece ima neki oblik jezično-govornog poremećaja (ovdje spada i disleksija/disgrafija kao dio jezične djelatnosti) dok se u odrasloj dobi ti poremećaji javljaju u oko 4 posto osoba.

Treba navesti da se i poremećaji gutanja (i hranjenja), koji također spadaju u područje rada logopeda, javljaju vrlo često kao dio kliničke slike Isključiva usmjerenost na jednostrani tehnološki medij (kompjutor, TV) kao partnera u komunikaciji ne može razvijati socijalnu komunikaciju kao što će to razvijati zdrava komunikacijska okolina  nekog šireg (najčešće neurološkog) poremećaja.

Po vašem mišljenju, je li se taj broj u nekom dužem razdoblju povećao ili smanjio?

Istraživanja, a i kliničko iskustvo pokazuju tendenciju porasta svih oblika poremećaja komunikacije, govora, jezika i glasa. Jednim je dijelom za to povećanje "odgovorna" i sve veća osviještenost o važnosti uredne komunikacije, jezika i govora za daljnji razvoj (posebno akademski uspjeh) djeteta te se češće nego prije dvadesetak godina uočavaju teškoće i odstupanja u jezično-govornoj komunikaciji, ali i sve veći komunikacijski i drugi zahtjevi koji se postavljaju pred dijete već od rane kronološke dobi, a sve manja mogućnost da se u djetetovoj okolini stvore primjereni preduvjeti za razvoj uredne komunikacije.

Drugi je razlog zasigurno napredak medicine, koji je smanjio mortalitet novorođenčadi, ali ne i neurorizične čimbenike (održavane i problematične trudnoće, komplicirani porodi i slično) koji će dovesti do teškoća u komunikaciji, jeziku, govoru.

Koje su najčešće teškoće u jezičnom razvoju kod djece?

Najčešće teškoće u jezično-govornom razvoju djeteta koje će primijetiti svaki roditelj (i okolina) jesu artikulacijska odstupanja odnosno poremećaji izgovora glasova, a slijede poremećaji u tečnosti govora (npr. mucanje). U školskoj dobi vrlo je učestao poremećaj čitanja, pisanja i računanja (disleksija, disgrafija, diskalkulija) kao dio jezične djelatnosti, i javlja se u oko pet do osam posto đaka. Također, sve su učestaliji poremećaji uporabe glasa (disfonije, afonije i dr.) te oni vezani uz oštećenja sluha.

Tendencija porasta broja poremećaja komunikacije, jezika i govora evidentna je i u odrasloj dobi pa bilježimo sve veći broj osoba s afazijom kao Iako smo po broju logopeda s obzirom na broj stanovnika nešto ispod europskog prosjeka, glavni problem u nas je njihova neravnomjerna zastupljenost u svim regijama potpunim ili djelomičnim gubitkom sposobnosti korištenja i razumijevanja usmenog i pisanog jezika, kao i poremećajima koji prate druge neurološke bolesti, npr. Parkinsonovu bolest i sl.

Vrlo učestali poremećaj, koji nažalost često ne biva dovoljno rano prepoznat, jesu teškoće socijalne komunikacije kod vrlo male djece. Treba naglasiti da sve navedene teškoće, koje se javljaju u vrlo širokom rasponu simptoma, mogu biti samostalne, ali su uvijek i dio šireg poremećaja odnosno teškoća u razvoju djeteta.

Koje su posljedice netretiranih jezičnih teškoća?

Jezik je temelj poučavanja, jezikom komuniciramo, prenosimo svoje misli, ideje, osjećaje, i ako dolazi do problema u mogućnosti jezičnog izražavanja, kao i primanja jezika odnosno njegove obrade, a time i razumijevanja jezične poruke, naravno da će doći do teškoća, kako u komunikaciji s okolinom, tako i u vještinama važnim za akademski uspjeh djeteta. Najveći postotak djece koja imaju teškoća u svladavanju školskog gradiva odnosno teškoće u učenju odnosi se na djecu s jezičnim teškoćama. Nadalje, istraživanja pokazuju da jezične teškoće dovode do teškoća s usvajanjem čitanja i pisanja. Teškoće čitanja i pisanja dovode do teškoća učenja, a teškoće učenja dovode se u vezu s poremećajima ponašanja u djece. Više od 60 posto djece kojima su ustanovljeni poremećaji u ponašanju ima dijagnosticirane jezične teškoće te teškoće čitanja i pisanja odnosno disleksiju i disgrafiju.

Stoga je potpuno jasno – ako se jezične teškoće ne tretiraju na vrijeme, posljedice na daljnji razvoj djeteta i njegovo uspješno školovanje ogromne su.

Smatrate li da je moderno društvo, u kojem su djeca manje socijalno aktivna, a više prate TV-program ili se igraju na kompjutoru, jedan od "krivaca" za eventualne jezične teškoće?

Sasvim je sigurno da današnji način života (manji broj članova obitelji u kućanstvu koji se mogu baviti djetetom, radno vrijeme roditelja i sl.) i Potrebe za logopedima u Hrvatskoj su zaista velike i broj zaposlenih logopeda nije dostatan za njihovo pokrivanje tehnološko društvo u kojem živimo nisu najprimjereniji oblik životne zajednice koja povoljno djeluje na komunikacijski razvoj djeteta. Također, isključiva usmjerenost na jednostrani tehnološki medij (kompjutor, TV) kao partnera u komunikaciji ne može razvijati socijalnu komunikaciju kao što će to razvijati zdrava komunikacijska okolina – obitelj, vršnjačka zajednica i sl. No, tehnologija i njena uporaba u dozvoljenim granicama neće i ne može biti jedini uzrok jezičnih ili drugih komunikacijskih teškoća u djeteta ako dijete nema predispoziciju za nastanak tih teškoća.

Koliko je velika uloga roditelja? Odnosno, je li stvaranje jezično poticajnog okruženja u vlastitom domu dovoljno za preveniranje pojave teškoća u jezičnom razvoju?

Kao i u svemu, tako i u komunikacijskom i jezičnom razvoju djeteta uloga roditelja (i obitelji) velika je. Naravno da će poticajno okruženje za razvoj komunikacije i jezika pridonijeti boljem komunikacijskom, jezičnom i općem razvoju djeteta, kako kod djeteta kod kojeg teškoće ne postoje, tako i kod djeteta kod kojeg su se one već javile. Međutim, ulogu roditelja ipak ne treba precjenjivati niti treba tako veliki teret odgovornosti svaliti roditeljima na ramena. Kada se kod nekog djeteta iz bilo kojeg razloga i uzroka jave odstupanja u komunikacijskom i jezičnom razvoju, poticajno okruženje će sasvim sigurno povoljno utjecati na daljnji razvoj, ali nužna je stručna logopedska pomoć i intervencija, kako u direktnom radu s djetetom, koji podrazumijeva planirano i ciljano poticanje razvoja, tako i u radu s roditeljima, koji podrazumijeva njihovo savjetodavno vođenje u svakodnevnoj komunikaciji s djetetom.

Koliko u Hrvatskoj danas radi logopeda?

Danas u Hrvatskoj radi oko 650 do 700 logopeda, od toga oko 42 posto u odgoju i obrazovanju (12 posto u vrtićima i 26 posto u školama), 41 Puno je jednostavnije i državi jeftinije osigurati na vrijeme dostupnost logopeda svim korisnicima nego da se u kasnijoj dobi moraju aktivirati svi potrebni oblici socijalne i edukacijske pomoći  posto u sustavu zdravstva, 12 posto u sustavu socijalne skrbi i šest posto u privatnoj praksi.

Je li taj broj dostatan za pokrivanje potreba?

Iako smo po broju logopeda s obzirom na broj stanovnika nešto ispod europskog prosjeka, glavni problem u nas je njihova neravnomjerna zastupljenost u svim regijama. To znači da je Zagreb kao glavno središte relativno dobro pokriven logopedskom službom, ali postoje županije u kojima radi svega jedan ili dva logopeda, a dijelovi Hrvatske kao što su otoci, Lika, Dalmatinska Zagora, Baranja, ali i Istra gotovo da nemaju logopeda. Potrebe za logopedima u Hrvatskoj su zaista velike i broj zaposlenih logopeda nije dostatan za njihovo pokrivanje, tim više što je pritisak iz regija koje nemaju logopeda na Zagreb ogroman pa ni taj grad ne može više zadovoljiti potrebe za logopedskom rehabilitacijom.

Broj logopeda, odnosno njihovu dostupnost (financijsku i teritorijalnu) sasvim sigurno trebalo bi povećati. Jer, kao što sam već naglasila, jezik i komunikacija temelji su cjelokupnog razvoja i ako dijete ili odrasla osoba nisu na vrijeme stručno logopedski zbrinuti, posljedice koje se javljaju za to dijete, osobu, kao i za njihove obitelji vrlo su nepovoljne, a za cjelokupnu državu imaju velike novčane reperkusije. Stoga je puno jednostavnije i državi jeftinije osigurati na vrijeme dostupnost logopeda svim korisnicima nego da se u kasnijoj dobi moraju aktivirati svi potrebni oblici socijalne i edukacijske pomoći osobama koje zbog odsustva ili nepravovremenog logopedskog tretmana nisu bile rehabilitirane u skladu s njihovim najvećim mogućnostima.

Uz pretpostavku da je povećanje broja logopeda kratkoročno teško izvedivo, na koji bi se način mogao eventualno poboljšati postojeći sustav njihova rada s djecom?

Veliki je problem ta neravnomjerna raspoređenost logopeda te potpuni nedostatak brige lokalne i državne zajednice o planiranju mreže logopedskih usluga na određenom području. Iako je dobro poznato da pojedine sredine uopće nemaju logopeda, niti jedna od tih lokalnih zajednica nije ponudila poticajne stipendije potencijalnim studentima te ih po završetku studija zaposlila. Dapače, događa se apsurd u kojem neki gradDogađa se apsurd u kojem neki grad stipendira svojeg mladog sugrađanina koji studira logopediju, no po završetku studija ne omogućava mu zapošljavanje u tom istom gradu ili njegovoj okolici stipendira (vrlo skromnom stipendijom) svojeg mladog sugrađanina koji studira logopediju, no po završetku studija ne omogućava mu zapošljavanje u tom istom gradu ili njegovoj okolici. Istovremeno, u ugovoru o stipendiranju piše da po završetku studija stipendist treba raditi u lokalnoj zajednici koja ga je stipendirala, ako u njoj postoji radno mjesto. Ako radno mjesto ne postoji, lokalna zajednica ga nije dužna osigurati. S druge strane, taj se stipendist ne smije minimalno dvije godine zaposliti u nekom drugom mjestu jer u tom slučaju mora vratiti stipendiju! Kojeg li apsurda!

Smatram da je nužna potreba planiranja kadrovske politike u lokalnoj zajednici u dogovoru s državnom i akademskom zajednicom (sveučilištem) jer samo tako možemo riješiti ovaj problem. Također, ako ne postoji mogućnost osiguravanja logopedske usluge u javnom sektoru, privatni sektor treba učiniti dostupnijim korisnicima.

Izvor: Hrvatsko društvo logopeda<br>
Izvor: Hrvatsko društvo logopeda

Kolika je danas, slijedom toga, zapošljivost logopeda?

Na žalost, zapošljivost logopeda nije u skladu s potrebama za logopedskim uslugama. Iako se zna da se na logopedski pregled čeka po nekoliko mjeseci, a onda na terapiju još toliko (ukupno šest do 12 mjeseci), u zadnjih godinu dana opet na burzama rada čeka određeni broj logopeda. Razlog tome je zabrana zapošljavanja u javnom i državnom sektoru. Sretna je okolnost da se logopedi ipak relativno brzo zapošljavaju, jer su potrebe ogromne u privatnom i nevladinom sektoru, ali, na žalost, to još uvijek ne znači njihovu dostupnost svima kojima su oni potrebni jer brojne obitelji ne mogu plaćati logopedske usluge u privatnoj praksi. Stoga, kao što sam naglasila ranije, nužno je osigurati dostupnost logopeda u svim sektorima u kojima logopedi rade, kroz različite oblike pomoći roditeljima, sufinanciranja lokalne zajednice i sl. jer takve mogućnosti postoje, u što su me uvjerili primjeri dobre prakse koji postoje u nekim lokalnim zajednicama u Hrvatskoj (npr. gradovi Vrbovec i Dugo Selo).


"Jezične radionice"

U Hrvatskoj postoji samo jedan studij logopedije, koji zapošljava četrnaest nastavnika (i šest asistenata na određeno vrijeme, koje vjerojatno nećemo moći zadržati na fakultetu) koji bi trebali pokriti sve potrebe obrazovanja, znanosti i struke u hrvatskoj logopediji, što je na granici izdržljivosti. To je i razlog što se u zadnje tri godine na taj studij upisuje samo 50 studenata godišnje, a prije tri godine upisivalo ih se još manje (35). Nastavni kapaciteti Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta su premali i nedostatni za upis većeg broja studenata, što je također ograničavajući čimbenik.

Po istraživanjima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, magistar logopedije deficitarno je zanimanje (odmah poslije liječnika), no to, na žalost, još Logopedi u vrtićima rade i s više od tisuću djece pa u terapijskom smislu ne mogu puno napraviti, tek testirati djecu imaju li jezično-govornih poteškoća. Stoga je grupni rad ovog tipa, koji je ERF tijekom našeg projekta proveo prvi u Hrvatskoj, moguće rješenje uvijek nije dovoljno da bi se nešto i u akademskoj zajednici i s obzirom na jačanje nastavnih kapaciteta na ERF-u promijenilo. Iskreno se nadam da će se i taj problem osvijestiti jer u protivnom potrebe za logopedima neće biti zadovoljene, veli Draženka Blaži.

Koliko je problem velik, pokazuje činjenica da u cijelom sustavu srednjeg školstva u Hrvatskoj danas rade svega - dva logopeda.

Problemu (pre)malog broja logopeda ekipa na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu pokušava barem privremeno doskočiti uvođenjem novih oblika rada pa su tako prije više od godinu dana pokrenuli projekt "Preduvjeti akademskog uspjeha: Rano prepoznavanje jezičnih poteškoća", čiji je nositelj ERF, a financira se u sklopu IPA programa Europske unije. Projekt će trajati do početka 2015. godine, a među njegovim je aktivnostima i planiranje te provedba "Jezične radionice", grupne terapije za djecu s jezičnim teškoćama.

Lana Kologranić Belić (foto: db)
Lana Kologranić Belić (foto: db)

"Princip funkcioniranja 'Jezične radionice' jest da logoped radi s malom grupom djece, do četvero mališana, koji imaju jezične poteškoće sličnog tipa. Logoped bi trebao 'probrati' djecu koja imaju slične poteškoće te s njima potom raditi u takvoj, maloj grupi. Mi smo probno oformili dvije grupe, a tijekom radionice, koja je trajala šest mjeseci, mališani su pokazali znatan napredak, gotovo jednak onome koji bi ostvarili da je logoped sa svakim od njih individualno radio, što je veliki uspjeh", kaže Lana Kologranić Belić, suradnica u Laboratoriju za psiholingvistička istraživanja (Polin) Odsjeka za logopediju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, koja je bila uključena u izradu programa i provedbu "Jezične radionice".

"Logopedi u vrtićima rade i s više od tisuću djece pa u terapijskom smislu ne mogu puno napraviti, tek testirati djecu imaju li jezično-govornih Problemi jezično-govornog tipa najuspješnije se rješavaju u predškolskoj dobi poteškoća. Stoga je grupni rad ovog tipa, koji je ERF tijekom našeg projekta proveo prvi u Hrvatskoj, moguće rješenje za premošćivanje problema s manjkom logopeda, barem dok se to trajnije ne riješi", veli Kologranić Belić. Ističe da uspješnost ove metode pokazuje i činjenica da će je u svome radu, po neslužbenim najavama, početi koristiti i poliklinika SUVAG. U sklopu "Jezične radionice" provedena je i edukacija za roditelje pa su oni sa svojom djecom nastavljali individualno raditi i kod kuće, što je dodatno utjecalo na visoku uspješnost terapije.

"Problemi jezično-govornog tipa najuspješnije se rješavaju u predškolskoj dobi; što se ranije djeluje, uspješnost terapije je veća. Usto, ključna je prevencija, a to, u konačnici, i sustav manje košta", istaknula je na kraju Lana Kologranić Belić.


 

aem_copy40593.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Socijalna pravda" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija). 

<
Vezane vijesti