"Godine 54. denar je sadržavao 94 posto srebra. Do godine Gospodnje 218. sadržaj srebra spao je na 43 posto, a samo pedeset godina kasnije bio je manji od jedan posto. Pogledaj u svoju kovanicu od pola dolara. Godine 1964. u njoj je bilo 94 posto srebra. Pet godina kasnije bilo je samo 40 posto. Danas u njoj srebra nema uopće."

 

'Whatever Happened to Penny Candy?', američkog publicista i izdavača Richarda J. Mayburyja. Objavljena 2004. godine u jeku neoliberalne politike Bushove administracije, knjiga je postala omiljeno štivo naprednih američkih studenata zainteresiranih za jednostavne i jasne odgovore na teška ekonomska pitanja poput inflacije, formiranja cijena, tržišta, ulaganja, crnog tržišta, ekonomske krize.

whatever_happened_penny_candy_cover.jpg

Maybury je priručnik napisao u epistolarnom stilu, u formi niza pisama koje njegov alter ego, Ujak Erik, šalje svojemu nećaku. U njima mu, služeći se često usporedbama iz antičkih vremena, objašnjava funkcioniranje suvremene ekonomije.

Objavljivanje ovoga feljtona ujedno je službeni početak 'H-alterove' suradnje sa Karmen Lončarek, uglednom analitičarkom zdravstvenih politika, industrije zdravlja i ljepote, tržišta farmaceutskih proizvoda i ostalih zbivanja u zdravstvu i oko njega. Karmen Lončarek bila je dugogodišnja kolumnistica tjednika 'Feral Tribune', danas piše za 'Novi list', a za 'H-alter' je prevela i pripremila knjižicu koja se u hrvatskom izdanju, u svojoj virtualnoj formi, pojavljuje pod imenom 'Ma što bilo s lizalicom'.



 

Napomena o ekonomiji

Usprkos svojoj reputaciji, ekonomija nije ni sumorna znanost, niti područje teško za proučavanje. Ekonomija je fascinantna i lako razumljiva, osim kad je netko predstavlja na dosadan i težak način.

Ne bih li ovu knjigu učinio što zanimljivijom i razumljivijom, potražio sam savjet kod desetina studenata, kao i kod mnogih rukovodilaca i ulagača. Niti jedan koncept nisam uključio prije nego što su ga proglasili jasnim i lako razumljivim.

Knjiga se temelji na austrijskoj i monetarističkoj ekonomiji. Te sam diskurse izabrao zato što dobra znanost - dobra fizika, dobra biologija, dobra kemija i dobra ekonomija - ovise o sposobnosti predviđanja.

Drugim riječima, ako fizičar točno predvidi trenutak kad će projektil udariti u cilj, ili ako biolog ispravno predvidi učinak temperaturne promjene na populaciju buba, onda se može reći da se tu radi o dobroj znanosti. Odnosno, ako su njihova predviđanja pogrešna, znanost im je nevaljana.

I ekonomija podliježe istom načinu vrednovanja: ako su predviđanja nekog ekonomista točna, znači da je njegova ekonomija „u vezi sa stvarnošću"; ako su njegova predviđanja pogrešna, njegova ekonomska znanost nije prava znanost.

Pisac vjeruje da su predviđanja ekonomista Austrijske škole i monetarista najtočnija ekonomska predviđanja danas.

Dijelovi ove knjige već su se pojavili u nekim drugim mojim člancima i knjigama.

Richard Maybury



 

1. Novac: kovanice i papir

Dragi nećače,

U svom posljednjem pismu pitao si me neka ti objasnim inflaciju i recesiju. Rekao si da novine raspravljaju o tim stvarima, ali da nikako da shvatiš o čemu je zapravo riječ.

Nisi u tome usamljen. Inflacija i recesija su stvari na koje se žali većina ljudi, ali malo tko razumije o čemu se radi. Ljudi znaju da inflacija i recesija svakodnevno i duboko utječu na njihove karijere, poslovne pothvate i ulaganja, ali ne znaju točno kako. Čak su i profesori, novinari i političari često zbunjeni. I oni znaju da su te stvari opasne, ali ne uspijevaju pojmiti kako se one dešavaju niti kamo zapravo vode.

Nastojat ću ti što bolje razjasniti o čemu se tu radi, i to tako da ćeš ne samo shvatiti neke stvari važne za tvoju budućnost, već ćeš ih moći objasniti i drugima. Također, to će te učiniti uspješnijim u bilo kojoj karijeri, poslovnom pothvatu ili ulaganju koje jednom odabereš. I povrh svega: osposobit će te da i ostaneš uspješan - jer ćeš naučiti koji rizici te vrebaju na tvom putu. Ne kaže se uzalud: „Znanje - imanje".

Da bi mogao razumjeti što su inflacija i recesija, najprije moraš shvatiti što je novac. Zato sad prekini čitanje ovog pisma, i ne nastavljaj dok ne nađeš sve ove kovanice: od jednog penija, pet penija, deset penija, četvrt dolara, pola dolara, i još papirnatu novčanicu od jednog dolara.

Metni ih lijepo ispred sebe, i pažljivo prouči.

Uočit ćeš da kovanice od jednog i od pet penija imaju gladak obod bez ureza, a da ostale kovanice imaju nazupčan obod. Vjerovao ti meni ili ne, taj nazupčani obod sudjeluje u inflaciji i recesiji.

us_coins.jpg

Primijetit ćeš i da niti jedna kovanica od 10, 25 i 50 centi nije iskovana prije 1965. godine. To je tako zbog inflacije i recesije, ali to ću ti objasniti kasnije.

I još nešto što sigurno nisi znao: niti jedna kovanica u koju gledaš nije kovanica uistinu: to su zapravo žetoni. Kovanica je okrugla pločica od plemenitog metala, na primjer srebra ili zlata. Ako ta pločica ne sadrži plemeniti metal, onda to nije kovanica, već žeton. No ipak ću ih i dalje nazivati kovanicama jer se taj izraz uobičajio.

A sad pogledaj novčanicu od jednog dolara. Iznad Washingtonove slike vidiš natpis: „Banknota Federalnih rezervi". Nekad je na tom mjestu pisalo „Srebrni certifikat", a ja ću ti objasniti zašto je taj natpis promijenjen u sadašnji.

one_us_dollar_065.jpg

Sve to što si upravo promatrao neposredno je povezano s inflacijom i recesijom. U idućem pismu počet ću ti objašnjavati kako i zašto. Najprije ću ti tumačiti o inflaciji, a poslije o recesiji.

Opisat ću ti cijeli niz različitih pojmova, a u kasnijim pismima ću sve te pojmove objediniti i povezati.

Tvoj strikan


 

2. Ne-Be-Ru, Rimljani i mi

Dragi nećače,

Tokom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća veći dio zapadne civilizacije, pa čak i neke istočne zemlje poput Japana, pogodila je dvoznamenkasta inflacija. Dvoznamenkasta znači da su cijene porasle za deset (dvoznamenkasti broj) postotaka ili još i više.

Na primjer, magazin koji je koštao jedan dolar, za vrijeme dvoznamenkaste inflacije je nakon godinu dana koštao dolar i deset centi, ili još i više.

Tako ozbiljna i tako jako raširena inflacija nije pogodila Sjedinjene Američke Države od njenog nastanka (sa izuzetkom inflacije Konfederalnog dolara za vrijeme Građanskog rata). Pa eto, gotovo jednako raširena inflacija desila se prije dvadeset stoljeća, u doba Rimskog Carstva.

Ispričat ću ti kakve su nevolje zadesile Rimljane. Vidjet ćeš da inflacija i recesija nisu nikakav novitet; mučile su još stare Rimljane. Zapravo, kad su se desile Rimljanima, već tad su to bili prastari problemi: gnjavile su stare Grke još pet stoljeća prije nego Rimljane.

U starom Rimu sve je počelo od vlade. Rimska vlada ponašala se onako kako se sve vlade ponašaju. Provodila je projekte velikih javnih radova, kao što su gradnja cesta i mostova. Ratovala je. I također je imala programe socijalne pomoći.

Program socijalne pomoći znači davanje stvari siromašnima. Moderne vlade osim toga imaju i programe socijalne pomoći za bogate; takva vrsta socijalne pomoći zove se subvencija. Na primjer, ako si siromah, vlada ti daje hranu, novac, zdravstvenu skrb ili nužni smještaj. Ako si bogataš ili velika korporacija, pa ti država daje zemljišta, novac, ili zgrade - onda se to zove subvencija.

Nažalost, Rimsku je vladu zadesio problem: naletjela je na zakon ekonomije. Zakon ekonomije je kao životna činjenica. To je nešto sa čime moraš živjeti zato što to ne možeš nikako promijeniti.

Zakon na koji je naletjela Rimska vlada bio je zbilja velik. Njegov nadimak je NeBeRu, a to znači „Nema besplatnog ručka". NeBeRu znači da ni jedna stvar od vrijednosti nije besplatna. Netko mora platiti za nju - ako ne novcem, a ono vremenom i napornim radom. Na primjer, niti zrak nije besplatan; ljudi naporno rade i troše mnogo novca da bi zrak održali čistim i dobrim za disanje. NeBeRu je bio popularna uzrečica za vrijeme Velike depresije, i danas je opet popularna.

Rimska je vlada htjela alat, zemljište i šljunak za svoje ceste, i morala je platiti za to. Htjela je konje i oružje za svoje vojnike da bi oni mogli ratovati, i morala je platiti za to. Htjela je hranu i odjeću za svoje programe socijalne pomoći, pa je i za to morala platiti. Nema-besplatnog-ručka, točka.

obelixco.jpg

Rimska je vlada trebala mnogo novca da bi kupila sve one stvari koje je željela. Način kojim sve vlade (ubrojivo i Rimsku vladu) nabavljaju novac koji žele jest oporezivanje ljudi. Oporezivanje je oduzimanje novca, ako treba i na silu, i to je ono što je Rimska vlada radila: porez-porez-porez, uzmi-uzmi-uzmi.

Ljudi ne vole kad im opale porez - ne vole da im vlada uzima novac. Ljudi mrze poreze. Svi mrze poreze. Rimljani tu nisu bili izuzetak.

Rimska se vlada ubrzo suočila s vrlo neugodnom činjenicom: kad su porezi previsoki, ljudi se toliko razbjesne da zbace vladu - kao što su to učinili kolonisti tokom Američke revolucije.

Rimska se vlada nije usudila dalje podizati poreze, ali je i dalje trebala novac za plaćanje svih onih stvari koje je željela. Bio je to gadan problem, a on muči i većinu današnjih vlada. Kako se domognuti novca bez podizanja poreza?

Ipak, rješenje se našlo. Rimska je vlada izumila krivotvorenje. Krivotvorenje je proizvodnja lažnog novca.

Danas se krivotvoreni novac obično proizvodi tiskarskim strojevima. No prije dvadeset stoljeća tiskarski stroj još nije bio izumljen. Jedini novac bile su kovanice, i rimskoj vladi nije bilo druge nego da pravi lažne kovanice. Eto, tako se to nekad radilo.

Glavni novac kojega je Rimsko Carstvo koristilo bio je denar od srebra finoće 940 (94 posto čistog srebra). Kad bi skupljači poreza donijeli kovanice u trezor Rimske vlade, vlada je strugala obode kovanica.

Sastrugane dijelove starih kovanica koristili su za pravljenje novih kovanica. Tako je vlada imala ne samo ostrugane, već i nove kovanice. I imala je mnogo više novca za kupovanje stvari koje je željela.

Ali rimski građani nisu bili blesavi. Uskoro su shvatili da su neke kovanice premale i prelagane. Nedostajalo je srebra. Odbijali su primati ostrugane kovanice, ili su im smanjivali vrijednost.

Na primjer, ako želite štrucu kruha, a cijena joj je jedan denar, pekar će, ili odbiti da primi ostrugani denar, ili će tražiti dva ostrugana namjesto jednog pravog denara.

U kasnijim stoljećima ljudi su razvili jednostavnu tehniku da odrede je li kovanica ostrugana. Na obode kovanica zarezivali su sitne ureze. Ostrugane kovanice bilo je lako prepoznati zato što više nisu imale nazupčanog oboda.

Kao što možeš vidjeti na svojim kovanicama od deset, dvadesetpet i pedeset centi, nazupčani obod koristi se i danas. Kovanice od neplemenitog metala, kao što su one od jednog i pet penija, imaju gladak obod zato da ih nikad nitko ne bi strugao.

No kovanice od plemenitog metala, kao što su bile one od deset, dvadesetpet i pedeset centi, i koje su do 1965. godine sadržavale srebro, imaju nazupčan obod. Naše bimetalne kovanice imaju nazupčan obod zato da bi nalikovale na srebrne kovanice.

Budući da nazupčani obod odmah razotkriva struganje kovanica, zasnovan je novi način krivotvorenja novca. Kad bi denar stigao u trezor, rastalili bi ga. Dodali bi mu malo neplemenitog metala kao što je bakar. Od te legure proizvodile su se nove kovanice. Stari denar imao je 94 posto srebra, a novi je imao samo 84 posto srebra. Kako je za proizvodnju denara trebalo manje srebra, moglo se proizvesti veći broj denara, pa su političari imali više novca za trošenje.

Svake godine kovanice su se talile i ponovo kovale, i svaki put bi im se dodalo još malo neplemenitog metala. To se zove obezvređivanje novca, a trajalo je dugi niz godina.

Godine Gospodnje 54. denar je sadržavao 94 posto srebra. Do godine Gospodnje 218. sadržaj srebra spao je na 43 posto, a samo pedeset godina kasnije bio je manji od jedan posto. Pogledaj u svoju kovanicu od pola dolara. Godine 1964. u njoj je bilo 94 posto srebra. Pet godina kasnije bilo je samo 40 posto. Danas u njoj srebra nema uopće.

Rimski su građani znali da njihov novac gubi srebro. Zato, kad god bi im u ruke došla kovanica s mnogo srebra, oni bi je spremili. Trošili su samo kovanice s malo srebra. Kovanice s mnogo srebra nisu koristili za kupovanje stvari, dok su kovanice s malo srebra koristili jako mnogo. U optjecaju su bile samo kovanice s malo srebra. Kovanice s mnogo srebra su građani čuvali i gomilali. Htjeli su sačuvati dobar novac, dok su se lošeg novca htjeli riješiti.

Na djelu je bio Greshamov zakon. Greshamov zakon je ekonomski zakon koji veli ovako: loš novac tjera dobar novac van iz optjecaja (tj. iz upotrebe). Drugim riječima, ljudi uvijek čuvaju dobar novac, a stvari kupuju lošim novcem. Žele zadržati dobar novac, i žele se riješiti lošeg novca.

Na primjer, godine 1965. je Greshamov zakon počeo djelovati u Sjedinjenim Američkim Državama. Kad su proizvedene obezvrijeđene kovanice, ljudi su spremili stare srebrne kovanice, i počeli trošiti nove bimetalne kovanice. (Vladin zakon kaže da građani ne smiju smanjivati vrijednost njihovih obezvrijeđenih kovanica. Ako na kovanici piše 25 centi, onda se ta kovanica mora tržiti po 25 centi, čak ako i nije srebrna.)

Srebrne kovanice su nestale, i sad koristimo samo bimetalne. Srebrne kovanice su sačuvali ljudi koji znaju da je srebro mnogo vrednije od bakra ili nikla. Možda poznaješ nekoga tko je sačuvao srebrne kovanice. Mnogo ljudi je tako učinilo, i zato je šezdesetih godina prošlog stoljeća zavladala nestašica kovanica.

Zapamti: rimska je vlada morala plaćati ono što je kupovala, ali nije željela podizati poreze da bi namaknula više novca, pa su političari počeli krivotvoriti novac.

Više o Rimljanima u mom idućem pismu.

Tvoj strikan

 


"Ma što bilo s lizalicom" - ostali nastavci:

pennycandy.jpg
penny_candy.jpg

 

 

infkillsfrontnew.jpg

2. dio

 

 

 

 

hdz_plakat_cca.jpg

 

 

floating_money_02.jpg

 

 

bogatstvo.jpg

 

bez_para.jpg
Ključne riječi: Ma što bilo s lizalicom
<
Vezane vijesti