Iako je od rata prošlo više od 17 godina, na prostoru Republike Hrvatske još je 691,6 kvadratnih kilometara minski sumnjivih površina. Prema Ottawskoj konvenciji Hrvatska bi za sedam godina trebala biti potpuno očišćena od mina, no zbog nedostatnih izdvajanja sredstava postoji mogućnost da se rok ne ispoštuje.

Kad  ljudi koji su stradali od mina pokušaju ostvariti svoja prava, sustav pred njih postavlja čitav niz prepreka.

Nakon sudjelovanja u Domovinskom ratu, Antun Vincetić vratio se svoje staro radno mjesto - u Hrvatski državni arhiv, gdje je kao viši knjigovođa radio u laboratoriju za konzervaciju i restauraciju arhivske građe. Budući da mu je plaća bila 1 500 kuna te da je živio sa suprugom koja je bolovala od multipla skleroze, Vincetić se 1996. godine odlučio prijaviti na oglas za posao pirotehničarske tvrtke AKD Mungos d.o.o. "Javio sam se bez puno nade. Međutim, dobio sam telegram da se javim na liječnički pregled u Dom zdravlja MUP. Nisam se nadao da ću proći rigorozni pregled na kojem je padalo oko 80 posto prijavljenih. Istog popodneva sam saznao da sam prošao i time dobio neočekivanu šansu da uz humanitarno djelovanje znatno poboljšam svoju financijsku situaciju", prisjeća se šezdesetjednogodišnji Vincetić.

6_dana_prije.jpeg 6_dana_prije.jpeg

Kada je riješio komplikacije na prijašnjem poslu i položio stručni ispit, Vincetić se s ostalim Mungosima uputio na razminiranje polja smrti u Pakrac, Ličko Lešće, Srđ, Zemunik te Petrinju, Sunju i Glinu. Nakon pronađenih preko 500 mina, za Vincetića je upravo glinsko područje bilo kobno. Stradao je u Glinskoj Poljani, nedaleko od mjesta Razlijevi. "Tog jutra uobičajeno sam radio sa svojim metal detektorom VALLON tip B i jedna dublje ukopana protupješačka mina PMA-2, nadimka pašteta, na mekanom terenu unutar živice i nakon jakog mraza, aktivirala se pod mojom lijevom nogom. Detonacija mi je raznijela tenisicu i hlače sve do koljena te raznijela stopalo, a imao sam oštećenja od gelera i na desnoj potkoljenici", prisjeća se Vincetić.

Antun Vincetić samo je jedna od oko 2 000 osoba koliko ih je, prema podacima Hrvatskog centra za razminiranje te Ženevskog centra za humanitarno razminiranje, u Hrvatskoj stradalo od mina tijekom i nakon rata. Od toga broja oko 500 osoba je poginulo, a ostali stradalnici žive s ozbiljnim tjelesnim oštećenjima. Najviše žrtava mina zabilježeno je Sisačko-moslavačkoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji. Iako je od rata prošlo više od sedamnaest godina, trenutno stanje minski sumnjivih površina na prostoru Republike Hrvatske iznosi 691,6 kvadratnih kilometara. Prema Ottawskoj konvenciji, Hrvatska bi za sedam godina trebala biti potpuno očišćena od mina. I to je već drugi rok, budući da je prvi prošao 1. ožujka 2009.


Dijana Pleština, foto: Net.hr

plestina.jpg plestina.jpg

Ravnateljica Vladina Ureda za razminiranje, Dijana Pleština, u razgovoru za H-Alter potvrdila je da postoji mogućnost da se zbog trenutnog načina rada taj rok ponovno ne ispoštuje. "Postoje mnoge varijable koje nam ne idu u prilog - novac, tehnologija te organizacija poslovanja. Uz rat, nije nam pomogla ni nesređena situacija u sustavu. Kao i u ostatku društva, s nekim stvarima se oduljilo i u razminiranju." S Pleštinom se slaže i Mirko Ivanušić, zamjenik ravnatelja Hrvatskog centra za razminiranje, koji nam je potvrdio da je ove godine za razminiranje izdvojeno približno 290 milijuna kuna, od čega oko 161 milijun iz proračuna. "Preduvjet rješavanja minskog problema je u osiguranju dostatnih sredstava. Ukoliko se ona budu smanjivala, upitno je hoćemo li uspjeti riješiti problem do zakazanog roka."

Istraživanje Documente pokazalo je da polovica ispitanih žrtava od mina ne prima nikakav oblik pomoći, a obitelji poginulih ne ostvaruju nikakav oblik prava, iako su gotovo svi tražili neki vid obeštećenja

Proračunskoj stavci, koja je upala manja od potrebnog, ne idu u prilog podaci Centra za suočavanje s prošlošću - Documenta, prema kojima 37,5 posto stradalih od mina čine djeca. Jedan od onih koji je nastradao kao dijete je danas tridesetogodišnji Davor Meštrović iz Karlovca. "Dogodilo se to 1993. godine, iza Karlovačke pivovare. S te strane nije bilo ratnih zbivanja, ali bilo je vojarni koje su bile čuvane, a poluprazne. Moj prijatelj i ja išli smo u šumu kroz koju se protezala jedna vojarna. Došli smo do dijela gdje je bila potrgana ograda i iz znatiželje smo ušli unutra bez ikakvog straha. Imali smo jedanaest godina i nismo bili uopće svjesni koliko je to opasno. Jer ono, sam taj duh rata. Stalno pjevaš pjesme kao za Hrvatsku, a zapravo veličaš rat i ne vidiš uopće koliko je to zlo. Nismo puno bili unutra jer opet, bilo nas je strah da nas ne uhvati vojska. I onda nismo mogli naći to isto mjesto gdje smo ušli i uhvatila nas je panika... žica je svugdje bila cijela i oko nas su bili znakovi 'MINE'. Čak smo mogli vidjeti minu između dvije ograde... Našli smo na drugom mjestu potrganu ogradu, vidjeli smo da tamo ima još nešto mina, ali svejedno smo krenuli prema vani. Prijatelj je išao prvi, ja iza njega i tad sam stao na jednu. Bile su dvije eksplozije, sjećam se da me to bacilo i vrtilo", tim riječima Davor Meštrović opisuje tragičnu dječju igru nakon koje je ostao bez obje noge.

Meštrović tvrdi da nakon stradavanja nije imao problema prilikom ostvarivanja dijela prava, no priznaje da nije bio upoznat sa svim pravima koja mu pripadaju, primjerice sa statusom civilnog invalida rata. Unatoč tome što stradalnici od mina ostvaruju prava kroz više od 280 različitih pozitivnih pravnih propisa, Republika Hrvatska još uvijek nema usvojeno zakonsko rješenje o statusu civilnih stradalnika od mina. Istovremeno, Hrvatska je potpisnica Ottawske konvencije i Konvencije iz Osla iz 2008. godine koja žrtvama smatra osobe i cijele zajednice kojima je nužna rehabilitacija, reintegracija i obeštećenje. Kako takav neriješeni status izgleda u praksi, najbolje pokazuje spomenuto istraživanje Documente prema kojem polovica ispitanika ne prima nikakav oblik pomoći, a obitelji poginulih od mina ne ostvaruju nikakav oblik prava, iako su gotovo svi tražili neki vid obeštećenja. Nitko od članova obitelji stradalih nije pokretao nikakav postupak za naknadu štete, kao ni kaznenu prijavu, a počinitelji niti u jednom slučaju nisu poznati. Osim toga, civilnim žrtvama rata u prosjeku je trebalo često duplo duže da ishode svoja prava, za razliku od necivilnih žrtava. "Da su se razni ljudi, koji se busaju u prsa da su veliki Hrvati, manje bavili politikanstvom, a uporno radili na nekim drugim stvarima, već smo odavno mogli imati usvojen status o civilnim stradalnicima mina. Postoje preduvjeti da se to napokon i ostvari, ali je grozno da to dolazi s takvim zakašnjenjem. Nažalost, nikad nismo bili u ekonomskoj situaciji u kakvoj smo danas. S te strane je sada teže nego je bilo prije, ali bar možemo uspostaviti sustav i stradalima dati priznanje i bazična prava", kaže Dijana Pleština i dodaje kako će navedeni problem biti riješen za vrijeme mandata trenutne vlade.

robert-kajusic.jpg robert-kajusic.jpg

Za razliku od Hrvatske, u susjednoj Bosni i Hercegovini stradalnici od mina lakše ostvaruju status civilne žrtve rata. Iako ga je čekao gotovo dvije godine, danas dvadesettrogodišnji Robert Kajušić iz Kiseljaka uživa prava koja donosi taj status, a to je doživotna invalidnina u iznosu od 4 000 kuna, tuđa njega i pomoć u kući te pomoć s ortopedskim pomagalom. "Tada sam išao u šesti razred osnovne škole. Jedan dan sam došao u školu i vidio sam da prijatelji crtaju nekakve oblike po klupama. Upitao sam ih što je to, nisu mi htjeli reći, no kasnije sam saznao da su našli municiju s kojom ćemo se kasnije zafrkavati. Nakon škole našli smo se u šumi gdje su to našli. Malo sam se igrao tromblonom i ostavio ga, nakon čega je prijatelj rekao da ga uzmem jer je postojala vjerojatnost da će njegov tata tu prolaziti i vidjeti ga. Uzeo sam tromblon, izvukao osigurač i lupio ga o drvo nakon čega je eksplodirao", prisjeća se Kajušić, koji je ostao bez desne šake te je trajno izgubio vid. Kajušić je do nedavno studirao u Češkoj gdje su mu bila priznata sva prava koja je ostvario u BiH. No nakon što se studij odlučio nastaviti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dočekalo ga je neugodno iznenađenje. "Osobe s invaliditetom imaju pravo upisa na fakultet sa zadovoljenim minimalnim rezultatima s mature, a meni nisu htjeli priznati potvrdu iz BiH u hrvatskom Uredu za državnu maturu. Ispada da osoba koja prijeđe granicu automatski gubi invaliditet", požalio se Kajušić u razgovoru za H-Alter.

Dijana Pleština: "Da su se razni ljudi, koji se busaju u prsa da su veliki Hrvati, manje bavili politikanstvom, a uporno radili na nekim drugim stvarima, već smo odavno mogli imati usvojen status o civilnim stradalnicima mina"

Budući da je u listopadu 1997. godine, odnosno u periodu njegova stradavanja, postojala neusaglašenost u zakonima, Antun Vincetić također je naišao na prepreku u ostvarenju prava. "Zakon o razminiranju se u dijelu koji se tiče stradavanja na poslovima razminiranja oslanjao na Zakon o pravima hrvatskih branitelja, ali to nije bilo moguće primijeniti. Tek nakon osnivanja Sindikata zaposlenih na poslovima razminiranja i upornim zalaganjem za izmjenu i dopunu Zakona o razminiranju, riješila se nadležnost za provođenje Zakona i rješavanje statusa invalidnosti", objašnjava Vincetić, koji je nekad bio tretiran kao invalid rada s 40 posto oštećenja iako je kao dragovoljac Domovinskog rata imao status branitelja. "Kasnije sam se uključio u rad Zajednice civilnih invalida Domovinskog rata i nakon mnogo vremena stigao pred liječničku komisiju Ministarstva hrvatskih branitelja. Za moju izgubljenu nogu, naposljetku sam dobio 70 posto invalidnosti. Četiri godine sam išao po komisijama i to uvijek sa novim nalazima, kao da će mi noga ponovno izrasti", kaže Vincetić, koji je na kraju ostvario status civilnog invalida rata. "Devet godina vodio sam sud sa AKD Mungos d.o.o. čiji direktor Damir Čemerin nije htio spor riješiti mirnim putem jer sam osnovao sindikat pa mu je bilo interesantnije da što duže razvlači spor. Mungos je na kraju proglasio stečaj, a ja sam ostao bez ikakve pravične naknade iako sam savjesno i požrtvovno radio svoj posao. Danas je uobičajena sudska praksa da se za ovakvu povredu kao obeštećenje isplaćuje oko 50 000 eura, ali ja sam se našao u praznom prostoru prije osnivanja Hrvatskog centra za razminiranje."

petar.jpeg petar.jpeg

Slučaj ovog bivšeg pirotehničara ukazuje na čitav niz problema s kojima se danas susreću oni koji su najčešće izloženi stradavanjima od mina - pirotehničari. Prema Vincetićevu svjedočanstvu, pirotehničarima na terenu velike probleme stvara neadekvatna oprema za rad. "Uslijed šume novonastalih pravilnika, oprema za razminiranje postala je velika stavka koja dodatno opterećuje sredstva poslovanja. Ljudi u administraciji skloni kompliciranju, pa se po opremu išlo i u Izrael. Ako se analiziraju stradavanja, može se vrlo lako ustanoviti koja su sve bila oštećenja sa smrtnim ishodom, a koja sa trajnim invaliditetom. Smrtno su stradali pirotehničari i svi ostali u neposrednom kontaktu s odskočnom minom PROM, pri čemu obavezno pancirno odijelo, koje znatno otežava rad u vrijeme ljetnih vrućina, nije moglo nikoga spasiti. Drugi problem predstavljaju nagazne mine. Postoje protueksplozijske čizme koje znatno mogu spasiti noge, ali na terenu većina pirotehničara još uvijek nosi cipele slične  tenisicama",  kaže Vincetić.

Iako je velik dio teritorija Republike Hrvatske još uvijek prekriven minama, među vojskom nezaposlenih, sve je više pirotehničara. A oni koji rade taj posao, teško mogu živjeti od svoje plaće budući da se uštede u ovom sektoru prelamaju preko njihovih leđa. "U Hrvatskoj ima oko 650 pirotehničara i taj broj je sasvim dovoljan. Problem je što je zbog stalnih financijskih problema uzrokovanih Vladinim nerazumijevanjem problematike razminiranja u funkciji je samo oko 50 posto kapaciteta. Odnos nove Vlade prema tom problemu je nažalost još gori nego što je bio od prethodne", objašnjava Mario Iveković iz Novog sindikata i dodaje da će  pirotehničari biti prisiljeni na akcije kako bi se izborili za zasluženi status. "Budući da je u prvom nacrtu proračuna za iduću godinu predviđen sličan iznos kao i za ovu godinu, još stotinjak pirotehničara bi moglo ostati bez posla", poručuje Iveković. Dodatan problem predstavlja im i izmijenjeni Pravilnik o razminiraju, kojim je bivši ministar unutarnji poslova Tomislav Karamarko dozvolio povećanje dnevne kvadrature razminiranja. Iveković smatra da je bivši ministar tim pravilnikom pogodovao poslodavcima, a dodatno ugrozio sigurnost pirotehničara.

Dijana Pleština ističe da u postojećem pravilniku, ali i Zakonu o humanitarnom razminiranju, postoji niz problema. "Vladin ured za razminiranje već vodi razgovore sa sindikatima, poslodavcima i raznim stručnjacima koji vode izmjeni postojećih zakona i pravilnika. Razminiranje je jako važna stavka i njome se ne smije manipulirati ili igrati različite igrice. Treba podsjetiti da su mine još uvijek prisutne na područjima koje je pogodio rat. Krajnje je vrijeme da ljudima iz tih područja i njihovoj djeci pružimo bolje životne uvjete lišene zaostalih trauma", zaključuje Pleština.


Gordan Bosanac, Centar za mirovne studije: U borbi za zdravi želudac

bosanac.jpg

Često vlada diskurs da se moramo okrenuti budućnosti - bez obzira što ta rečenica nije nikakva garancija da će fizičke (npr. zaostale mine, porušene kuće) i psihičke (brojne ratne traume) posljedice rata taj okret prema budućnosti uistinu i sanirati

Zanimljivo je da pitanje zaostalih mina nikada nije bila tema koja se dizala na "nacionalnu" razinu u trenutcima procesa priključivanja NATO-u i Europskoj uniji. Niti NATO niti EU nije zanimala činjenica ogromnog broja zaostalih mina i disfunkcionalnosti velikog teritorija Republike Hrvatske. Posebno je zanimljivom da EU u svojim pregovorima u potpunosti zaobilazi ovo pitanje te se događa paradoks da ulaskom Hrvatske u EU, zajednički teritorij dobiva na tisuće nagaznih mina. Problem je u tome što se mine i dalje ne percipiraju kao ozbiljna prijetnja, već se njihov učinak vjerojatno gleda kroz "sporadične kolateralne žrtve", koje, vjerojatno, prema nacionalnim statističkim kriterijima, ne predstavljaju značajnije brojeve da bi se oko njih kreirale i odlučnije javne politike. U pregovorima je bilo važnije regulirati npr. sanitarne uvijete na tržnicama nego očistiti teritorij od mina. Pokvareni želudac od hrane se nažalost doživljava kao veća prijetnja od sakaćenja tijela ili gubitka života. Odgovornost ovdje leži sa obje strane - i RH i EU. Nemar i ignorancija pitanja mina leži u tome da se one, koliko god njihov broj bio velik, ne doživljavaju kao prijetnja, već samo kao "zaostatci rata". Pritom često vlada diskurs da se moramo okrenuti budućnosti - bez obzira što ta rečenica nije nikakva garancija da će fizičke (npr. zaostale mine, porušene kuće) i psihičke (brojne ratne traume) posljedice rata taj okret prema budućnosti uistinu i sanirati. 

Ključne riječi: minska polja, razminiravanje
<
Vezane vijesti