Foto: prtscrFoto: prtscrProblem stambene politike sveden je na pitanje osobnog ukusa i unutarnjeg uređenja. Sama činjenica da se o stambenoj politici i standardu u programiranju i projektiranju stanovanja govori na Institutu za POVIJEST umjetnosti indikator je da smo se i po tom pitanju vratili otprilike stoljeće unazad.

Dani otvorenih vrata Instituta za povijest umjetnosti donose nam u četvrtak 22. ožujka, u 11 sati raspravu o suvremenom razumijevanju i aktualnim problemima kulture stanovanja u kojoj će sudjelovati akademik Andrija MutnjakovićTamara Bjažić Klarin s Instituta, Emil Jurcan iz Udruženja hrvatskih arhitekata, Iva Marčetić iz Prava na grad i Luka Korlaet s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, a prikazat će se i dokumentarno-propagandni film Porodica i domaćinstvo iz 1958. godine. Razlozi otvaranja te dugo interno raspravljane teme u javnom diskursu su nepostojanje pravilnika, marginalizacija teme, odnosno njezino svođenje na pitanje osobnog ukusa i unutarnjeg uređenja, nepostojanje Sama činjenica da se o stambenoj politici i standardu u programiranju i projektiranju stanovanja govori na Institutu za POVIJEST umjetnosti indikator je da smo se i po tom pitanju vratili otprilike stoljeće unazadsustavne politike, naročito socijalnog stanovanja, disbalans između stambene izgradnje i pratećih sadržaja naselja te drugi vezani aspekti.

Sama činjenica da se o stambenoj politici i standardu u programiranju i projektiranju stanovanja govori na Institutu za POVIJEST umjetnosti – iako unutar zanimljive skupine arhitekata svjesnih vlastite suvremene društvene uloge - a ne u Saboru, Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja, gradskim upravama ili barem u stručnim programskim dokumentima Komore hrvatskih arhitekata, indikator je da smo se i po tom pitanju vratili otprilike stoljeće unazad, kada je prosvijećena manjina neukima objašnjavala važnost osunčanosti i ventiliranosti stana za preživljavanje u gradu, izračunavala minimalne kvadrate stambene, ali i zelene površine oko zgrada, čistila slumove od tuberkuloze uvjetujući higijenski minimum i obvezivala vlast na  gradnju škola, ambulanti i knjižnica u radničkim naseljima.

Naročito nakon Drugog svjetskog rata i radikalno povećanog priljeva ljudi u gradove iz skoro srednjovjekovnih seoskih uvjeta, na državnoj se razini promišljalo i programiralo kako im taj transfer učiniti lakšim, a život u novoj, urbanoj sredini, što ugodnijim. Zanemarimo li čak onodobne Naročito nakon Drugog svjetskog rata i radikalno povećanog priljeva ljudi u gradove iz skoro srednjovjekovnih seoskih uvjeta, na državnoj se razini promišljalo i programiralo kako im taj transfer učiniti lakšim, a život u novoj, urbanoj sredini, što ugodnijimhumanističke i političke motive, kvalitetno stanovanje pokazalo se kao mudra državna i gradska investicija. Koliko god mi iz pravilnika, zakona i planova izbacivali propisane minimalne površine prostorija, udaljenosti među zgradama, parkinge na razne načine "rješavali" na ulici, a ne planirali nogostup ili škole i vrtiće simultano sa stambenom gradnjom, potrebe ostaju iste: ljudi su manje-više jednako veliki, dišu, jedu, vrše nuždu, razmnožavaju se, a podjednako im, kao i prije 100 godina, treba temeljne sigurnosti, čistoće, sunca, usluga u kvartovima, kulture, zelenila, igrališta, socijalizacije. Svega toga u suvremenim stambenim naseljima ne mora biti, pa redovito ni nema.

Tako je, naravno, kratkoročno jeftinije. Nije teško provjeriti pošto je kvadrat u naseljima sa školama, vrtićima, trgovinama, parkiralištima, igralištima i ambulantama na pješačkoj udaljenosti od stana – čak i u relativno starim i energetski neučinkovitim zgradama - a koliko u kvazi luksuznim kućama i stambenjacima bez ikakvih servisa i stabala u blizini, gdje ste prisiljeni trošiti ogromne ukupne količine vremena i novca da biste zadovoljili nekakav minimum urbanog života koji je već bio samorazumljiv. Da bude i gore, u posljednjim je desetljećima izgrađena i prodana fascinantna količina stanova u koje ne možete montirati standardnu kuhinju, na bračni krevet možete jedino skočiti s vrata sobe, dječja je soba orijentirana na sjever, Posljednjih je desetljeća izgrađena i prodana fascinantna količina stanova u koje ne možete montirati standardnu kuhinju, na bračni krevet možete jedino skočiti s vrata sobe, dječja je soba orijentirana na sjever, a ormare nemate gdje logično staviti ni u 100 kvadrata.a ormare nemate gdje logično staviti ni u 100 kvadrata. Te traljave, uglavnom nepotrebne "uštede" konačno ispadnu najskuplje, a gotovo jedino čime se u okviru tih tema bave lokalni masmediji jest - ovosezonska boja zavjesa i ukrasnih jastučića.

Bjažić Klarin, organizatorica ovog panela, predstavit će modele djelovanja arhitekata u domeni stambene problematike kroz primjer izložbi prije i poslije Drugog svjetskog rata, a koje jasno reflektiraju ondašnji društveni i politički trenutak. Dok su one prijeratne platforma za analizu i kritiku tadašnje stambene krize i pasivnosti gradskih i državnih vlasti spram problema radničkog stanovanja, one poslijeratne dio su modernizacijskih procesa u kojima su arhitekti imali važnu ulogu. "Od 30-ih do 50-ih godina 20. stoljeća postoji jasno artikulirana spoznaja da je osnovni temelj kvalitetnog stanovanja iznad same stambene jedinice i uključuje njezino neposredno prostorno i društveno okruženje – javne površine i zgrade društvenog standarda", naglašava Bjažić Klarin. Ove kasnije izložbe bile su i edukativnog karaktera, naročito bitne za emancipaciju žena pomognutu uvođenjem suvremenih tehnologija u domaćinstvo. 

Akademik Mutnjaković govorit će o urbanističkim projektima i svom javnom angažmanu iz vremena primjene standarda, Marčetić o vrijednom istraživanju uvjeta ostvarivanja prava na stan u današnjem Zagrebu, Jurcan o regulativi i institucionalnim reakcijama na prijedlog vraćanja standarda u propise, a Korlaet će prenijeti što o višestambenim zgradama podučava studente koji će kroz koju godinu možda neposredno utjecati na egzistenciju nekog od nas. 

< >
Vezane vijesti