H-Alter
Foto: PixabayFoto: PixabayEU izbori se tresu od straha: hoće li ih birači ignorirati do razine nelegitimnosti?

Neuobičajeno dugačka predizborna kampanja za EU izbore je opravdala očekivanja: dosadno, bez ideja, prežvakavanje starih priča, blijedi kandidati, vječna ustaško-partizanska saga je jedino što neke stranke nude… Nešto pomutnje unijele su neke male stranke koje na anti EU stavovima privlače pozornost, ali i to uglavnom bez okusa i mirisa.Zar medije ne zanima što od 10 građana s pravom glasa za EU će glasati manje od dva? Zar ih nije smetalo što je na zadnjim izborima za Sabor od 10 građana svega 5 glasalo, a od tih pet je možda troje zaokružilo današnje vladajuće. Zar ih ne smeta što svega 3 od 10 odlučuje?

Mediji, kao opčinjeni, ipak pridaju toj ogromnoj količini praznih priča i blijedih kandidata veliku pažnju, kao da je to najvažnija politička tema. I, kada se već mislilo da će dosada postati neizdržljiva, javila se jedna nova tema, koja je odjednom postala vodeća u predizbornoj raspravi: hoće li izlaznost biti malena kao za vrijeme prošlih EU izbora, kada je broj birača bio nezabilježeno malen, svega 25 posto.

Čak i izbori za manjinske predstavnike, koji su nedavno prošli sa sramotno malenom izlaznošću od petnaestak posto nisu utješili EU pobornike.

Svi su odjednom upregli sve snage da uvjere birače kako je njihova sveta dužnost pojaviti se na biralištima 26. svibnja. Strah male izlaznosti ne trese samo Hrvatsku. Sirenu za uzbunu upalilo je israživanje Eurobarometra, prema kojemu se u Hrvatskoj očekuje samo 17 posto birača. No, Italija je lošija s 16 posto, a u Češkoj se mogu nadati da će svega 10 posto glasača doći na izborna mjesta.

Nedjelja 26. svibnja očekuje se sa zebnjom. Eurokratima je jasno da će maleni izlazak značiti da su izbori legalni, ali ne i legitimni, pa da je to vrlo jasno upozorenje političarima kako nešto nije u redu. Očito model EU velik broj Europljana ne doživljava kao svoj. No, još je opasnija teza da većina birača u Europi više ne doživljava parlamentarnu demokraciju kao prihvatljivi model demokracije. Eurokracija nema nikakve veze s običnim ljudima, a EU vlastodršci donose odluke koje nemaju demokratsko uporište.

Stoga su upregnuti mediji kako bi ljude uvjerili o važnosti EU izbora, a odjednom nas preplavljuju promidžbene poruke kako je naš život bez EU gotovo pa nezamisliv.I, kada se već mislilo da će dosada postati neizdržljiva, javila se jedna nova tema, koja je odjednom postala vodeća u predizbornoj raspravi: hoće li izlaznost biti malena kao za vrijeme prošlih EU izbora, kada je broj birača bio nezabilježeno malen, svega 25 posto

U Hrvatskoj je pitanje izlaznosti na izbore također postalo nezaobilazno. Istini za volju, velikim strankama odgovara mala izlaznost, jer u tom slučaju velike i dobro organizirane stranke pokretanjem svog biračkog tijela lako pobjeđuju male, beznačajne i siromašne koje nemaju svoje birače u takvom broju da mogu donijeti makar i osvajanje jednog mjesta.

Dojam je još lošiji i zbog toga što se u javnosti nametnula teza kako su EU izbori ujedno i svojevrsna predizborna anketa kojom će se pokazati kako stranke kotiraju za predstojeće, puno važnije izbore, kao što su predsjednički i parlamentarni.

I, eto razloga za uzbunu i mobilizaciju u stranačkim stožerima, kojima su odjednom bezvezni i dosadni izbori, u kojima je manje-više sve bilo predviđeno, postali važni. Velike stranke svoje kandidate provlače kroz sve aktivnosti, kako bi pojačali njihovo prisustvo na političkoj sceni, a time i dobili na većem publicitetu. HDZ, naravno, prednjači, pa njihova plava ekipa ide na sva politička zbivanja, a stranački lideri ih vodaju uokolo i osmijehom od uha do uha uvjeravaju javnost kako su oni spasonosno rješenje za EU.

Male stranke nemaju te mogućnosti, ali su i one osjetile opasnost od slabe izlaznosti. Malima je jasno kako će se njihovi glasovi utopiti ne prođu li stranački prag. Što veća izlaznost, to je manja snaga dobro organiziranih i vjernih birača velikih stranaka. Dakle, 17 posto je loše za sve, jer dovodi u pitanje legitimnost izbora, ali 25 odgovara velikima, a 40 je voda na mlin malih.

Eto odgovora zašto mali prijetećim glasom upozoravaju birače da moraju izaći na izbore. Nova snaga na političkoj sceni, Dalija Orešković tako poručuje: "Svi koji izađu na izbore, kao i oni koji ostanu kući i ne izađu na glasovanje, odgovorni su za rezultat. Nema opravdanja da se drugima prepusti kreiranje rezultata."

Mislav Kolakušić je još izravniji: "Izađite na izbore i nemojte dopustiti da njihovih 10 posto postane 30 posto zato što je vas 75 posto na dan izbora imalo važnijeg posla ili ste se pravili da vas se politika ne tiče. Realnost je ipak drugačija, ne postoji čovjek na čiji život ne utječe politika. Ne dopustite si da jednog dana djeci i unucima morate odgovarati na pitanje zašto ste se pretvarali da vas se izbori ne tiču."Dojam je još lošiji i zbog toga što se u javnosti nametnula teza kako su EU izbori ujedno i svojevrsna predizborna anketa kojom će se pokazati kako stranke kotiraju za predstojeće, puno važnije izbore, kao što su predsjednički i parlamentarni

Bojkotiranje izbora neodgovorno?!

Tako smo došli do suštinskog pitanja: je li neizlazak na birališta neodgovorno ponašanje? Jesu li ljudi koji tog dana "ostanu kod kuće" ljudi koji snose odgovornost za buduće loše stanje? Jesu li ti ljudi neprijatelji, jer sudbinu zemlje prepuštaju u ruke drugima? Medijski prostor dobio je novu vruću temu, ali još uvijek joj pristupa kao produžena ruka stranačkih spin doctora, čiji je cilj samo da njihova stranka pobjedi. Sve veći prostor dobivaju stranke i pojedinci koji svim sredstvima pokušavaju motivirati izlazak na izbore.

"Nećemo se valjda osramotiti pa imati najmanju izlaznost?!", moto je tih dušebrižnika i zaštitnika demokracije po mjeri vladajućih.

Hrpa gluposti se valja medijskim prostorom, ali ne i prava pitanja. Svega nekoliko medija je okrenulo svoje kamere i mikrofone prema ljudima koji su rekli zašto neće na izbore. I, odjednom smo vidjeli da su to neki obični ljudi, prodavačice na placu, mirni prolaznici, mlađarija… Što kažu? Da su izbori bez važnosti za njihov život, da su političari pokvareni i da im ne vjeruju, te da im život neće biti bolji ako glasaju za neku od ponuđenih lista.

Ljudi se, očito, više ne daju manipulirati, a niti im se mogu prodavati lažne dvojbe i spin doctorske fore. Rasčistimo najprije jednu od fama o izborima. Nema kazne za neizlazak na birališta. Nama, građanima RH, Ustav daje pravo da biramo i budemo birani. Ne kaže da moramo glasati.

Sljedeća teza je da odgovorni građanin svoju sudbinu ne prepušta drugima, da se do promjene može doći samo ako svi izađemo na izbore. To promiču mlade, nove stranke, koje se predstavljaju kao spasitelji. Ali, je li tome tako? Jesu li Kolakušić, Hasanbegović i Orešković – spomenimo samo neke - oni koji će promijeniti Hrvatsku? To ne znamo, jer nemaju izborni legitimitet. Znači li to da je izlazak a izbore dobar samo ako glasamo protiv vladajućih? Ili, glasanje za vladajuće nam pruža sigurnost i vodi nas u stabilnu budućnost?

Maleni broj onih koji izlaze na izbore može se tumačiti posve drugačije:

  • nijedna politička opcija nam ne pruža jamstvo da će odgovorno obnašati vlast
  • nijedna politička opcija ne uživa naše povjerenje
  • nijedna politička opcija do sada nije učinila ništa da bi poboljšala izborne zakone i omogućila da se nove opcije probiju

Ljude koji bojkotiraju izbore treba shvatiti kao jednako vrijedne građane koji brinu o svojoj zemlji, ali ne vide da će se izborima bilo što promijeniti. Oni su duboko razočarani u društveni sustav i demokraciju koja im je dozvoljena. Njima je dosta laži, varanja, skandala, korupcije i svega onoga što krasi svkidašnju politiku i ne žele se prljati s tim svijetom.

Šuti li šutljiva većina?

A takvih nije malo. Dapače, oni su većina. Šutljiva većina. Zašto šute? A tko kaže da šute. Pitajte ih, slušajte njihove razgovore… Mediji ih ništa ne pitaju, stranke im ne daju da dođu do izražaja, a vlasti spriječavaju svaki pokušaj da se njihov glas čuje kao glas građana okupljenih u "Nećemo se valjda osramotiti pa imati najmanju izlaznost?!", moto je tih dušebrižnika i zaštitnika demokracije po mjeri vladajućihudrugama.

Ako se obistini predviđanje Eurobarometra, onda od 10 birača u Hrvatskoj na EU izbore će izaći tek dvoje. To dvoje će birati naše predstavnike. Osam birača je ostalo, svojom voljom bez glasa. Zar su toliko neodgovorni? Ne, oni su toliko svijesni da ne mogu ništa promijeniti te time žele stvari dovesti do apsurda. Ova izborna pravila namještena su za dvije stranke.

Ostalima ostaju mrvice, ali one su slatke, pa je sve više onih stranaka koje žele čvaknuti mrvice s bogate stranačke trpeze. Promjene im nisu važne, već samo beneficije koje se dobije kada stranka uđe u političke sfere. Nove, kvalitetne snage nemaju mogućnosti. Vremenom su ozbiljni ljudi koji mogu donijeti promjenu shvatili da je bavljenje politikom samo kompromitiranje onoga što su postigli u životu.

I, eto apstinencije na vrata. Kada se analizira izlazak birača na izbore, tada su uočava kako se taj trend povećava. To je očiti znak da treba nešto mijenjati u društvu: izborni zakon, financiranje stranaka, ulogu NVO…

Kako?

Zamisliti da barem tri TV dnevnika, nekoliko news portala, nekoliko novina i više radijskih postaja počinju svoje informativne programe s Sljedeća teza je da odgovorni građanin svoju sudbinu ne prepušta drugima, da se do promjene može doći samo ako svi izađemo na izbore. To promiču mlade, nove stranke, koje se predstavljaju kao spasitelji. Ali, je li tome tako?iznošenjem stavova ljudi koji bojkotiraju izbore. To je u slučaju EU izbora 8 od 10 građana s biračkim pravom, a u parlamentarnim izborima, predma zadnjem rezultatu, gotovo svaki drugi. Zar oni ne zaslužuju da se njihov glas čuje? Zar su oni građani drugog reda? Zašto mlade uopće ne zanima politika? Zar je odlazak iz domovine samo pitanje zapošljavanja?

Medije to ne zanima. Javnost ne zna što se događa u zemlji. Ali, vlastodršci se ne bi smjeli zavaravati, jer oni znaju da narod postoji i da narod izražava svoje stavove i kada se čini da šuti. Bojkotiranje izbora je jedna poruka, vrlo jasno artikulirana poruka. Prijetnje tim ljudima izazvat će kontra efekt.

I, još jednom pitanje. Zašto to medije ne zanima? Zato jer nema nezavisnih i slobodnih medija. Slobodnim medijima nije svejedno što radi svaki drugi građanin. Oni će odmah preispitati zašto. Ali, ako nisu slobodni, onda ništa ne ispituju. Zar medije ne zanima što od 10 građana s pravom glasa za EU će glasati manje od dva? Zar ih nije smetalo što je na zadnjim izborima za Sabor od 10 građana svega 5 glasalo, a od tih pet je možda troje zaokružilo današnje vladajuće. Zar ih ne smeta što svega 3 od 10 odlučuje?

Konačno, pitanje za kraj. Hoće li apstinencije nešto promijeniti? Još ne, ali kada na svim izborima izlazak padne na bijednih petnaestak posto i kada ćemo imati smijuriju od izbora, koja će biti legalna, jer će se održati prema izbornom zakonu, ali nelegitimna, jer neće održavati volju birača, stvari će se teško moći više održati.

______________________________________________________________________________________________________

Autor teksta Stjepan Malović je umirovljeni redovni profesor u trajnom zvanju Sveučilišta u Zadru, dugogodišnji novinar i medijski stručnjak.
Ključne riječi: EU, mediji, izbori, politika
<
Vezane vijesti