H-Alter
Foto: Tjeerd Royaards, Cartoon MovementFoto: Tjeerd Royaards, Cartoon MovementPromjene u medijskim sadržajima, koje uključuju eksploziju zabave, nisku razinu pismenosti tekstova i dominaciju slika, nemilu distribuciju "samo hitova", brane se od strane profesionalaca "argumentom" da samo daju ljudima ono što ljudi sami žele. Propušta se kao razloge navesti da se radi o uspješnim strategijama stvaranja profita proizvodnjom jeftinog sadržaja i maksimizacijom publika, profita kojeg generiraju medijske korporacije koje i dalje kontroliraju simboličku ekonomiju.

Što je populizam?

Učestalost pojavljivanja populizma kao pojma i društvenog fenomena teško nekome može promaknuti. I u kolokvijalnom i u akademskom diskursu najčešće označava nešto negativno i prijeteće, iako se vidovi njegova razumijevanja razlikuju. "Narodni obrat", odnosno populističku logiku, možemo prepoznati u anti-političkom diskursu, u polariziranoj reprezentaciji društvenih aktera i pozicija, koja često uključuje demonizaciju jedne od njih, u mahnitoj proizvodnji "karizmatičnih" zvijezda, te u antielitističkim praksama navodnog "približavanja" sadržaja "običnim ljudima"

Internetom dominiraju sintagme poput: "sadržaj, a ne populizam", "jeftini populizam", "paušalne izjave kao čisti populizam", "floskula i obični populizam", "štetni populizam", "niski populizam", "najgori populizam", "čisti populizam" te se može zaključiti da se populizam koristi kao sinonim za "demagogiju", koja se definira kao "zavođenje puka lažnim obećanjima", dok je demagog "politikant koji su ulaguje pred zaostalim slojevima masa, političar koji radi ostvarenja svojih ciljeva spekulira s predrasudama malosvjesnoga dijela masa" (Klaić, 1988).

Od konca 1980ih godina se, možda u duhu političke korektnosti, izgubila pejorativna oznaka puka kao "malosvjesnog" i "zaostalog", te se u enciklopediji demagogijom označava politika koja se koristi emotivnim i iracionalnim metodama za pridobivanje vlasti i zadržavanja privilegija. Podrška se pridobiva laskanjem, ugađanjem, neostvarivim obećanjima (enciklopedija.hr). Dakle, ovdje se težište prebacuje na aktere koji sudjeluju u političkim praksama s ambicijom zauzimanja vlasti, dok se prethodno uključena "malosvjesna" i "zaostala" masa izostavlja.

Ovaj obrat u vrednovanju masa/populusa/demosa ne odražava se samo na pojmovnoj razini, već je on prepoznatljiv u različitim društvenim praksama. Gaeme Turner (2006) ga naziva "narodnim obratom" (the demotic turn) i locira ga u promjenama koje su uslijedile u posljednja tri desetljeća, u načinu na koji se u društvenim i humanističkim znanostima diskurzivno konstruirao "narod/puk" koji je prošao put od priproste, vulgarne, iracionalne svjetine, prema DIY (do-it-yourself) građana (Hartley, 1999) koji aktivno uče, participiraju i konzumiraju, i to u sustavima liberalne demokracije koji su, posebno nakon pada Zida, slavljeni kao sveopće inkluzivni, što je dalje akceleriralo širenjem interaktivnih medija koji se vide kao sredstvo ostvarivanja participacije, kao ideala demokracije.

Simptomi ovog obrata su, primjerice, nastanak i popularnosti određenih medijskih žanrova, posebno televizijskih koji uključuju "obične ljude" kao što je reality televizija gdje "obični ljudi" (uvriježeno je i "mali ljudi")  mogu postati zvijezde i time ostvariti životni san, ili pak talk show koji promovira konverzaciju i omogućuje "običnim građanima" pristup javnoj debati.Populistički diskurs karakterizira polarizacija pozicija: dihotomija, a ne pluralizam. Ova logika se u medijima manifestira upravo kroz pojednostavljen crno-bijeli pristup: "za ili protiv", "lijevo ili desno", "jugonostalgičari" ili "pravi Hrvati", "uhljebi ili poduzetnici"

U ključu "narodnog obrata" se tabloidizacija javne sfere vidi kao demokratizirajući proces. U području znanstvene produkcije slične procese možemo vidjeti u zahtjevu za "popularizacijom znanosti" – proces kojim se znanstveni uvidi pojednostavljivanjem trebaju učiniti pristupačni i razumljivi "običnim ljudima". Pljuska je to u lice buržoaskoj edukaciji, starim oblicima privilegija, i ekskluzivnosti ekspertize. Ne čudi stoga što se paralelno i u užem području političkog dogodio svojevrsni "narodni obrat", odnosno reaktualizacija populizma kao fenomena.

U akademskoj domeni, u okviru sociologije pojam "populizam" označava naziv za pokrete i ideologije koji polaze od 'naroda' kao osnove svoje legitimnosti i kriterija djelovanja. U sociologiji označava idejne i društvene pokrete koji su se protivili dominaciji elita te zastupali poboljšanje socioekonomskog položaja srednjih i nižih klasa (agrarni populizam 19 i 20 stoljeća u SAD-u, Europi i Rusiji), dok se u politologiji, pojam "odnosi na stil ili metodu političke mobilizacije najširih slojeva naroda koja često ima antidemokratsko, rasističko ili nacionalističko usmjerenje" (Hrvatska enciklopedija, 2006:663).

U Hrvatskoj se populizmom uglavnom bave politolozi koji ga analiziraju u kontekstu krize suvremene liberalne demokracije i radikalizacije politika (Derado, 2014; Grbeša, Šalaj, 2017;  Šalaj, 2012; Mustapić, 2017, Matić, 2014; Matić, 2013, Derado, Dergić, Međugorac, 2016; Zakošek, 2010; Čepo, 2017; Raos, 2015). U znanstvenom je diskursu populizam, u najvećoj mjeri, ocijenjen kao negativan društveni fenomen, ukratko zato što on "polarizira društvo, svoje političke protivnike i ‘strane elemente’ u društvu stigmatizira u ime ‘moralne većine’, potiče netoleranciju, potkopava demokratske političke institucije i nameće simplifcirana pseudorješenja koja teže autoritarnoj transformaciji društva" (Zakošek, 2010: 8).

Razlog svojevrsnog oživljavanje interesa za analizu populizma u suvremenim demokracijama svakako je jačanje političkih aktera kojima se pripisuje populizam. Dakle, on se eklatantno manifestira u političkim praksama današnjice, pri čemu se dominantno pripisuje desnim političkim ideologijama, ali u manjoj mjeri i lijevim.Preostaje zapitati se koji su to društveni uvjeti koji dovode do širenja populističkog diskursa? Prema Laclauu, iako se "narod" konstruira kao jedinstvena homogena grupa, unutar tog jedinstva postoje vrlo različiti zahtjevi (social demands) koji, u kontekstu suvremenih liberalnih demokracija, nisu zadovoljeni

Uz niz razmimoilaženja oko značenja tog pojma i fenomena, postoji relativno slaganje oko toga da je pojavljivanje populizma u političkoj domeni indikator krize liberalne demokracije. Chantal Mouffe, ističe da suvremene liberalne demokracije uključuju dvije tradicije: liberalnu – koju "konstituira vladavina prava, obrana ljudskih prava  i poštivanje individualnih sloboda s jedne strane, a s druge demokratska tradicija za koju su konstitutivne ideje jednakosti, istovjetnost između vladajućih i onih kojima se vlada te suverenitet naroda" (Mouffe, u Laclau, 2006: 167).

Prema autorici, u suvremenim demokracijama prevladava liberalna tradicija i njezin simbolički okvir. Dakle, liberalizam je istisnuo demokraciju, odnosno pitanje individualnih prava i sloboda istisnulo je pitanje jednakosti i participativnosti. Radikalizacija politika i pojavljivanje desnih populističkih stranaka rezultat je "konsenzusa oko centra", pri čemu se (pogrešno, smatra autorica) inzistira na politici konsenzusa u okviru liberalno-demokratske politike i teorije, koja je, kako ističe, neizbježno utemeljena na antagonizmu (Mouffe, 2000).

Upravo se zbog konsenzusa oko centra, koji perpetuira status quo, populizam "kači" na radikalni lijevi i desni politički spektar. "Radikalno", kako ističe Terry Eagleton, se pripisuje poziciji prema kojoj je postojeće društveno stanje obilježeno ozbiljnim nepravednostima, te koja traži bitne političke promjene (Eagleton, 1991: 28). U tom se kontekstu, pridjev "populistički" koristi i kao sredstvo diskreditiranja društvenih aktera koji traže radikalnu društvenu promjenu.

Liberalne demokracije suočene su s krizom reprezentacije, što znači da interese koje artikuliraju aktivni sudionici politike (predstavnici) nisu prepoznati od pasivnih (birača i apstinenata) kao njihovi vlastit interesi. Osim toga, (neo)liberalne politike u ime slobode tržišta komodificiraju sve društvene domene koje su u ranijim povijesnim epizodama bile oslobođene profitne logike, što dodatno udaljava građane od onih koji ih navodno predstavljaju.Propušta se kao razloge navesti da se radi o uspješnim strategijama stvaranja profita putem proizvodnje jeftinog sadržaja i maksimizacije publika, profita kojeg generiraju medijske korporacije koje i dalje kontroliraju simboličku ekonomiju

Jedna od ključnih debata oko koje ne postoji slaganje u okviru akademske zajednice uključuje pitanje je li populizam ideologija ili nije? Cas Mudde poznat je u politologiji upravo po tezi da je populizam "tanka ideologija" (thin-centred ideology). Autor smatra da se radi o ideologiji za koju je konstitutivno to što dijeli društvo na dvije homogene i antagonističke grupe: "neokaljani narod" naspram "korumpirane elite". Prema toj ideologiji politika treba biti izraz volje naroda (Mudde, 2004, u Aslanidis, 2015:1).

No, sam koncept "tanka ideologija" razvio je Michael Freeden, urednik zbornika Političke ideologije: novi prikaz (2006). On razlikuje "tanku" ideologiju koja "ne sadržava puni ili široki niz koncepata i političkih pozicija koje normalno nalazimo u glavnim ideološkim obiteljima, nego parazitira na domaćinskim ideologijama koje joj pružaju utočište, a kakve su liberalizam, konzervativizam ili fašizam" (Freeden, 2006: 286).

U tanke ideologije Freeden uvrštava nacionalizam (ograničen na izgradnju nacije, zaštitu nacionalnog suvereniteta, te u nekim radikalnim slučajevima vrednovanje nacije u agresivnom odnosu s drugima), zelene i feminizam. (Freeden, 2006:286). U zborniku se sam populizam ne definira kao ideologija već se pojavljuje u sintagmi "populistički nacionalizam".

Prema Freedenu, političku ideologiju možemo identificirati analizom političkih koncepata koji su za nju relevantni, pogleda na društvo (vanjska i unutarnja politika, okoliš, ekonomija, socijalna pitanja…), i načina na koji se, shodno tomu, formiraju javne politike (2006: 287), dok ideolozi, prema njemu, kao politički djelatnici imaju odgovornost proizvoditi valjane teorije, slično kao filozofi morala. Pokušamo li to aplicirati na populizam, ogoljen od koncepata, pogleda na društvo i javnih politika "domaćinskih ideologija", ne ostaje mnogo.Liberalne demokracije suočene su s krizom reprezentacije, što znači da interese koje artikuliraju aktivni sudionici politike (predstavnici) nisu prepoznati od pasivnih (birača i apstinenata) kao njihovi vlastit interesi

Slijedeći Petera Worsleya, Ernesto Laclau (2005) smatra razumijevanje populizma kao ideologije i njegovog elitističkog odbacivanja kao izopačenog i abnormalnog društvenog fenomena - pogrešnim. Prvenstveno zato što, kao i u ranijim historijskim periodima uključuje difamiranje "masa".

Drugi je problem što se takvi teorijsko – istraživački napori usmjeravaju na taksativno navođenje različitih karakteristika populizma (koje variraju od slučaja do slučaja), koji se potom nastoje primijeniti na konkretne populističke pokrete, što redovito rezultira inkompatibilnostima i nemogućnošću generalizacije. Potom se zaključuje da se radi o "skliskom" i "nepreciznom" konceptu koji izmiče jednostavnoj definiciji i aplikaciji. Umjesto takvog pristupa, prema Worsleyeu, populizam treba razmatrati kao dimenziju političke kulture. Laclau (2005) tomu dodaje da se radi o određenom tipu društvene logike čiji se efekti mogu pronaći u nizu fenomena: populizam je za njega način diskurzivnog konstruiranja političkog, diskurs utkan u društvenu zbilju.

Populistički diskurs u medijima

Takva šira perspektiva dopušta lociranje populizma i u medijskom diskursu. Ovdje se radi o specifičnoj društvenoj subdomeni koja je, kao što ističe Dubravko Škiljan (2000), svojevrsno sjecište različitih diskursa i domena. Odnos medija i politike kompleksan je i nije ga jednostavno raščlaniti budući da oscilira između politizacije medija pri čemu se neovisnost medija narušava od strane političkog sustava, i medijatizacije politike, što znači da je domena politike kolonizirana medijskom logikom (primjerice, politika postaje dodatak šoubiznisu).Od konca 1980ih godina se, možda u duhu političke korektnosti, izgubila pejorativna oznaka puka kao "malosvjesnog" i "zaostalog", te se u enciklopediji demagogijom označava politika koja se koristi emotivnim i iracionalnim metodama za pridobivanje vlasti i zadržavanja privilegija

No, bez obzira na ovaj fluktuirajući "zagrljaj" medija i politike, populističku logiku možemo identificirati ne samo u političkoj domeni i njezinoj medijskoj reprezentaciji, u užem smislu, nego i u smislu općenite proizvodnje medijskih tekstova.

U ovom užem smislu medijske reprezentacije političke domene, vidljiv je populistički anti-politički diskurs. Populističke stranke su, kao što ističe Mudde (1996), paradoksalno, "anti-stranačke stranke" (anti-party parties), te konstruiraju vlastitu stranku kao onu koja je u opoziciji od svih drugih, a ti drugi su "svi isti" i "loši", u skladu s masovnim otporom prema stranačkim politikama u suvremenim demokracijama. Ista logika primjetna je kod populističkih političara koji su, nesumnjivo, dio establišmenta, ali su, kako Donald Trump reče za sebe, protiv establišmenta.

U normativnim teorijama koje se bave ulogom medija u liberalno-demokratskim sustavima, mediji imaju dužnost vršiti nadzor nad političkim procesima i informirati građane o stvarima od javnog interesa, kako bi oni sami mogli donositi informirane političke odluke te sudjelovati u političkim procesima (ograničeno, doduše, jer se radi o reprezentativnom sustavu).

Samim time je politička domena, logično, najfrekventnije medijski pokrivena. No, postavlja se pitanje na koji način mediji diskurzivno konstruiraju domenu politike. Analiza komunikacijske prakse novinara/ki za vrijeme tri ciklusa parlamentarnih izbora u Hrvatskoj (2003, 2007, 2011), primjerice, pokazuje da se politički akteri (pojedinci i stranke) primarno diskurzivno konstruiraju:

1. Kroz prizmu zauzimanja funkcija i zadovoljavanje osobnog interesa, bez odgovornosti i integriteta - oni su inertni, nekompetentni, korumpirani, nepošteni i nevjerodostojni.

2. Individualni i stranački sukob te difamacija protivnika glavna je okosnica komunikacije.

3. Politička domena diskurzivno se konstruira kao tržišno interesna razmjena ponude i potražnje – umjesto zastupanja određenih ideoloških pozicija i predlaganju konkretnih javnih politika, odnos između samih političkih aktera, te između političkih aktera i birača utemeljuje se na principima ponude i potražnje, što nije iznenađujuće s obzirom na trendove marketizacije političkih kampanji.Jedna od ključnih debata oko koje ne postoji slaganje u okviru akademske zajednice uključuje pitanje je li populizam ideologija ili nije? Cas Mudde poznat je u politologiji upravo po tezi da je populizam "tanka ideologija" 

Ovakve konstrukcije dovode u pitanje legitimitet postojanja političkih institucija, a ne treba čuditi što potencijalno vode u apatiju ili cinizam građana/publika (Popović, 2014).

Populistički diskurs možemo prepoznati i u sljedećem: "narod" se diskurzivno konstruira kao neokaljan, pošten i jedinstven u opoziciji spram establišmenta; takozvani "obični, pošteni ljudi" naspram korumpiranih elita. Analogno tome, u medijskom je diskursu on prepoznatljiv u navodnoj prilagodbi sadržaja "običnim ljudima".

Potrebno je procese proizvodnje i sadržaje "približiti narodu" – te se upražnjavaju prakse koje najbolje opisuju kovanice infotainment (miješanje zabavnih i informativnih sadržaja). "democratainment" (demokratska zabava) (Hartley, 1999), "prosumer" ("obični ljudi" koji sudjeluju u praksama proizvodnje i potrošnje medijskih sadržaja, tzv. protrošači) itd.

Vidljivo je to i u sve učestalijem formatiranju prozaičnih praksi, poput kuhanja, uređenja doma, čišćenja i slično. Promjene u medijskim sadržajima, koje uključuju eksploziju zabave, nisku razinu pismenosti tekstova i dominaciju slika, nemilu distribuciju "samo hitova", nizanje brzo zaboravljenih skandala... brane se od strane profesionalaca "argumentom" da oni "samo daju ljudima ono što ljudi sami žele". Propušta se kao razloge navesti da se radi o uspješnim strategijama stvaranja profita putem proizvodnje jeftinog sadržaja i maksimizacije publika, profita kojeg generiraju medijske korporacije koje i dalje kontroliraju simboličku ekonomiju.U ključu "narodnog obrata" se tabloidizacija javne sfere vidi kao demokratizirajući proces. U području znanstvene produkcije slične procese možemo vidjeti u zahtjevu za "popularizacijom znanosti" – proces kojim se znanstveni uvidi pojednostavljivanjem trebaju učiniti pristupačni i razumljivi "običnim ljudima"

Populistički diskurs karakterizira polarizacija pozicija: dihotomija, a ne pluralizam. Ova logika se u medijima manifestira upravo kroz pojednostavljen crno-bijeli pristup: "za ili protiv", "lijevo ili desno", "jugonostalgičari" ili "pravi Hrvati", "uhljebi ili poduzetnici", itd. Na ovaj se način u praksu prevodi jedan od važnih segmenata "profesionalne ideologije novinara" (Zelizer, 2004): balansiranost pristupa koji se redovito svodi na polarizaciju, bez obzira na dijapazon drugih pozicija, čime se legitimira profesionalni odabir koji se konstruira kao "neutralan".

Za populistički diskurs važna je "jedinstvena" osobnost koja se ističe u odnosu na druge, karizmatični lider vodi narod. Analogno tomu, u medijskom diskursu odnosi se grade oko slavnih i publika. No, ne treba posebno naglašavati da "sistem zvijezda" kolonizira druge društvene domene, od političke, ekonomske do religijske, te da su tehnike promocije sve sličnije onima u domeni popularne medijske zabave: važni postaju imidž, autentičnosti i stil. Za proizvodnju selebritija odnosi se grade oko "afektivne funkcije" (Street, 2006: 365),  dakle, iracionalno i emotivno je centralno za razumijevanje tih odnosa, kao što je centralno za razumijevanje uspjeha populističkih selebriti-političara poput Berlusconija, Grilla ili Trumpa.

Zaključak

Preostaje zapitati se koji su to društveni uvjeti koji dovode do širenja populističkog diskursa? Prema Laclauu, iako se "narod" konstruira kao jedinstvena homogena grupa, unutar tog jedinstva postoje vrlo različiti zahtjevi (social demands) koji, u kontekstu suvremenih liberalnih demokracija, nisu zadovoljeni. Vezivno tkivo je upravo to što neostvareni zahtjevi stvaraju nezadovoljstvo koje uspostavlja oblik solidarnosti – ona partikularizam i heterogenost povezuje u jedinstvenost "naroda".Razlog svojevrsnog oživljavanje interesa za analizu populizma u suvremenim demokracijama svakako je jačanje političkih aktera kojima se pripisuje populizam. Dakle, on se eklatantno manifestira u političkim praksama današnjice, pri čemu se dominantno pripisuje desnim političkim ideologijama, ali u manjoj mjeri i lijevim

Rezultat je to društvene zbilje koja je fluktuirajuća i u promjeni, koju karakterizira institucionalna nestabilnosti starih struktura (Laclau, 2006). Odgovornost za širenje populističkog diskursa (posebno desnih političkih opcija) u najvećoj mjeri leži na političkim akterima koji u kontekstu liberalne demokracije svojim politikama, koje se udaljavaju od interesa građana, proizvode sve dublji jaz, te svojim praksama perpetuiraju nezadovoljstvo, eskapizam i cinizam usmjeren prema postojećim političkim institucijama.

Iako će populisti u svojim kampanjama često koristiti društvene medije kako bi se direktno obratili "narodu", izbjegavajući tako profesionalne medijske organizacije (pogotovo one koje ih ne podržavaju) kao posrednike, i u "tradicionalnim", srednjestrujaškim medijima, možemo prepoznati populistički diskurs.

"Narodni obrat", odnosno populističku logiku, možemo prepoznati u anti-političkom diskursu, u polariziranoj reprezentaciji društvenih aktera i pozicija, koja često uključuje demonizaciju jedne od njih, u mahnitoj proizvodnji "karizmatičnih" zvijezda, te u antielitističkim praksama navodnog "približavanja" sadržaja "običnim ljudima".

Ovo su ujedno i strategije interesnog "pregovaranja" između (najčešće tržišno orijentiranih) medija i političara, te maksimizacije publika/oglašivača, i posljedično profita. Logičan je to okvir djelovanja medija u okviru liberalne demokracije u kojoj liberalni segment, koji uključuje slobodu tržišta, dominira nad demokratskim (Mouffe, u Laclau, 2006). Strukturalne promjene su, očigledno, u tijeku, no s obzirom na dominantne suvremene trendove, čini se da se krećemo u zastrašujućem smjeru.

 
Citirana literatura
Aslanidis, Paris (2015) Is populism an ideology? A refutation and a new perspective. Political Studies, vol. 64 (1), str. 88-104.
Eagleton, Terry (1991) Ideology: an introduction. London: Verso.
Freeden, Michael (ur.) (2006) Političke ideologije: novi prikaz. Zagreb: Algoritam.
Hartley, John (1999) Uses of television. London: Routledge.
Hrvatska enciklopedija (2006) Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža (ur. Slaven Ravlić).
Klaić, Bratoljub (1988) Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod MH.
Laclau, Ernesto (2005) On populist reason. London: Verso.
Mouffe, Chantal (2000) The democratic paradoks. London: Verso.
Mudde, Cas (1996) The paradox of the anti-party party: insights from the extreme right. Party Politics, volume: 2 (2), str. 265-276.
Popović, Helena (2014) Mediji i demokracija: između normativne teorije i komunikacijske prakse. U: Valić Nedeljković et. al. Uloga medija u normalizaciji odnosa na zapadnom Balkanu. Filozofski fakultet i Centar za istraživanje religije, politike i društva, Novi Sad, str. 51-71.
Street, John (2006) 'The celebrity politician: political style and popular culture'. U: Marshall, P. David (ur.)  The celebrity culture reader. London: Routledge. str. 359-370.
Škiljan, Dubravko (2000) Javni jezik. Zagreb: Antibarbarus.
Turner, Graeme (2006) 'Celebrity, the tabloid and the democratic public sphere'. U: Marshall, P. David (ur.)  The Celebrity Culture Reader. London: Routledge, str. 487- 500.
Zakošek, Nenad (2010) Zauzdani populizam: fenomen Milana Bandića. Političke analize, br. 1, veljača, 2010, str. 6-10.
Zelizer, Barbie (2004) ‘When facts, truth and reality are god-terms: on journalism’s uneasy place in Cultural Studies’, Communication and Critical/Cultural Studies, 1(1): str. 100–119.

 

logo_projekt_copy26334.jpg
Ovaj tekst izrađen je u partnerstvu s Osservatorio Balcani e Caucaso za projekt European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinanciran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ni na koji se način ne može smatrati da održava gledišta Europske komisije.
<
Vezane vijesti