Katarina Zlatec: "Potok", Tkalčićeva, Zagreb, 8. srpnja 2016.<br>Katarina Zlatec: "Potok", Tkalčićeva, Zagreb, 8. srpnja 2016.
David Kabalin, arhitekt: Sva uređenja zagrebačkih vodotokova, od najmanjeg potoka do Save, rezultat su jednostranog pristupa kompleksnom problemu, tj. svođenja na vodotehnički problem, bez ikakvog promišljanja ambijentalne, ekološke i simboličke važnosti vodotokova.

Arhitekt David Kabalin autor je privremene urbane intervencije, rada nazvanog "Potok", izvedene 8. srpnja 2016. u sklopu programa "Voda i javni prostor" projekta Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja. Rad je odabran na javnom natječaju, a oslanjajući se na povijest lokacije,  tematizirao je nevidljivi tok potoka Medveščaka na potezu današnje Tkalčićeve ulice na dijelu od Krvavog mosta do Splavnice i to na tragu (re)afirmacije memorije konkretnog vodotoka, ali i uopće prisutnosti potoka i općenito vode u gradu kao poželjnog elementa javnog prostora.

Potok Medveščak u dijelu svog toka tekao je Tkalčićevom ulicom koja se nekad po njemu i nazivala Potok. Vaš rad zagovara ideju da se memorija tog vodotoka na neki način materijalizira tj. učini vidljivom u toj ulici čiju je povijest potok uvelike i obilježio. Što je sve vaš rad ponudio?

David Kabalin<br>
David Kabalin

Smatram da je memorija tog potoka koji je omogućio nastanak i razvoj Zagreba iznimno bitna. Rad je, u okviru zadanih mogućnosti, ponudio kratkotrajno zvučno i vizualno – taktilno osvježenje i memento na potok Medveščak. Nastojao sam privremenom intervencijom potaknuti buduća urbanistička promišljanja na tragu (re)afirmacije memorije specifičnog potoka u gradu, ali i valorizacije i uređenja ostalih zagrebačkih potoka. Čini mi se da ih ima oko sedamnaest.

Kako bi element vode ponovo mogao u Tkalčićevoj ulici  biti trajno prisutan?

Velikim poduhvatom regulacije Medveščaka 1896. - 1898. potok je kanaliziran i izmješten, tako da danas velika većina njegove vode teče ispod tramvajske pruge Ksaver – Medveščak – Ribnjak i dalje ispod Doma HDLU-a. Ono što danas čujemo iz jednoga od šahtova na Splavnici, žubor vode koji smo u zvučnom dijelu rada pojačali instaliranjem pojačala u taj šaht, vjerojatno je samo jako mali dio vode potoka.

Povratak pravog potoka moguć je, ali iznimno zahtjevan poduhvat, posebno kada se uzme u obzir spomenuta činjenica da je potok izmješten pod tramvajsku prugu Ksaver – Medveščak – Ribnjak. No postoji cijeli spektar jednostavnijih i realnijih rješenja visokog ambijentalnog učinka. Jedno od njih je upravo plitki kanal s tekućom vodom duž Tkalčićeve, na tragu ove privremene intervencije. Trajno bi rješenje svakako zahtjevalo širu raspravu oko samog programa te kvalitetno raspisan i proveden javni natječaj.

arspublicae_2.jpg

Kako ocjenjujete trenutno uređenje Tkalčićeve ulice?

Ako na uređenje gledamo kao na popločenje hodne plohe i komunalnu opremu, onda ga doživljavam sasvim zadovoljavajućim. Treba biti svjestan pozitivne transformacije koju je ta ulica doživjela nakon preuređenja, no ono što je po meni problematično je nešto drugo - korištenje površine ulice, točnije njena prekomjerna eksploatacija za terase ugostiteljskih objekata te kakvoća elemenata tih terasa. Tu prije svega mislim na platforme, ograde, nadstrešnice i prozirne stijene zimi, kao i na udio površine terasa u raspoloživom javnom prostoru. To naravno nije problem samo Tkalčićeve ulice. U Francuskoj postoji pravilo da površina terase ne smije biti veća od površine zatvorenog dijela ugostiteljskog objekta. Osim toga, tamo terasa podrazumijeva stolove, stolce i eventualno suncobrane, a ne ostale spomenute elemente koji su ovdje postali standard. U kontekstu dostupnosti besplatne pitke vode, važno je osvijestiti i problem da su dvije postojeće česme u Tkalčićevoj ulici potpuno nevidljive i nedostupne upravo od terasa kafića. 

Kakva je situacija u drugim gradovima s oživljavanjem vodotoka?

Slična je sudbina krajem 19. stoljeća zadesila mnoge potoke i rijeke u središtima europskih gradova, no danas ti gradovi, uvidjevši ogroman simbolički i ambijentalni gubitak, vraćaju memoriju izgubljenih tokova kroz prisustvo vode duž njihovih nekadašnjim trasa. Na takve sam intervencije naišao u Aachenu, Lyonu i Bruxellesu. U nekim se pak gradovima, npr. Leuvenu, kanalizirani potoci otkapaju i obogaćeni šetnicama, mostovima i zelenilom postaju atraktivan dio gradskog krajolika.

arspublicae_3.jpg

Područje Zagreba između Medvednice i Save premreženo je potocima od kojih su neki otvoreni u punoj trasi ili fragmentirano, a dio je u podzemlju te je time u potpunosti nestao iz slike i memorije grada. Koja su vaša razmišljanja o potencijalnoj boljoj aktivaciji te mreže potoka kao uređenih zelenih koridora koji funkcioniraju kao javna šetališta?

Na te potoke gledam kao na ogromni ali potpuno zapostavljen potencijal grada. On proizlazi iz ravnomjernog rasporeda potoka od Sesveta do Podsuseda i mogućnosti ostvarivanja za grad bitnih veza od sjevera prema jugu, tj. povezivanja dva dominantna prirodna elementa – Medvednice i Save zelenim koridorima, pješačkim i biciklističkim stazama.

Koji su glavni nedostaci onih zagrebačkih potočnih vodotoka koji su uređeni  i u čemu vidite da je problem kod neuspostave bolje mreže šetnica?

Sva uređenja vodotokova, od najmanjeg potoka do Save, rezultat su jednostranog pristupa kompleksnom problemu, tj. svođenja na vodotehnički problem, bez ikakvog promišljanja ambijentalne, ekološke i simboličke važnosti vodotokova. Takav pristup rezultira setom novih problema, od redukcije biološke raznovrsnosti i osiromašenja krajolika na razini grada, sve do katastrofalnih poplava u široj regiji poput onih iz 2014.

Istu su grešku radili i drugdje po svijetu, ali su na sreću posljednjih desetljeća promijenili pristup, tako da se riječni tokovi u Austriji, Nizozemskoj i drugdje vraćaju u svoje prethodno stanje s rukavcima, meandrima i gustim raslinjem s ciljem usporavanja poplavnog vala i oporavka biljnog i životinjskog svijeta.

Slična je priča i kada govorimo o potocima unutar gradskog tkiva. Ako na njih gledamo samo kao smetnju i vodotehnički problem, rezultat je njihovo ukapanje ili regulacija u uska i protočna betonska korita s ponekom ustavom. Naravno da takav potok i nije neka atrakcija, pa se šetnice uz njega dese iz čiste nužde, bez promišljanja i projekta. Ne kažem da treba ignorirati mogućnost plavljenja, ali ga treba sagledavati paralelno sa mnogim drugim aspektima, a mrežu potoka tretirati kao cjelinu.

arspublicae_5.jpg

Kako gledate na ideju neposrednog približavanja vodi, tj. mogućnosti ostvarivanja kontakta s vodom potoka kroz oblikovanje koje bi i dalje bilo u funkciji zaštite od poplava, ali nudilo i više od tog jednostranog pristupa? 

Taj se kontakt može vrlo jednostavno postići ublažavanjem nagiba pokosa, uvažavajući pritom i zaštitu od poplava. Osim toga, zašto šetnica kod niskog vodostaja ne bi mogla biti i neposredno uz vodu?

U slučajevima fontana koje su zadnjih godina ili desetljeća osvanule na trgovima koji su ranije imali česme, poput Kvaternikovog i Jelačićevog trga, sada više nema mogućnosti konzumacije pitke vode iako su upravo ti važni trgovi desetljećima upravo to nudili. Treba li inzistirati da na spomenutim trgovima i uopće svim važnijim trgovima i parkovima u gradu postoji mogućnost konzumacije besplatne pitke vode iz javnih česmi?  Kako općenito gledate na problem (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba?  

Prisustvo besplatne pitke vode u javnom prostoru je odraz civilizacijske razine društva, svojevrsni pokazatelj 'gradskosti' s bezbrojnim povijesnim i suvremenim primjerima od gradova Rimskog carstva, preko česmi i fontana srednjevjekovnih gradova, npr. spomenimo tek dubrovačke fontane, sve do današnjih velegradova koji i te kako brinu o tom aspektu, a prvi mi padaju na pamet New York, Tokijo ili Rim.

Osobno me jako smeta da u Zagrebu nema javno dostupne pitke vode, iako se volimo hvaliti njenom kvalitetom i količinom. Naravno da na tome treba inzistirati jer je trenutna situacija bez pretjerivanja sramotna.

Citiram članak iz važećeg komunalnog reda: "Javni zdenci (Viktorija zdenci i slično) grade se na mjestima na kojima se građani okupljaju i zadržavaju, te u parkovima, park-šumama, izletištima i sličnim prostorima."

Jedina tipska česma koju je Zagreb ikad imao je tzv. Željezni Francek ili Viktorija kako se zove taj model.  Ta pumpa, međutim, nije prilagođena npr. starijim osobama i općenito ne odgovara suvremenoj ulozi javne česme. Treba li Zagrebu nova tipska česma/pumpa, oblikovana baš za Zagreb, i koja bi bila postavljena na raznim lokacijama po gradu u sklopu mreže dostupne besplatne pitke vode u javnom prostoru? Kako gledate na ideju mogućeg javnog natječaja za idejno rješenje tipske zagrebačke česme koja bi bila postavljena na npr. mnoge od trgova i sve veće gradske parkove i slična mjesta gdje se može uklopiti i gdje za takvim sadržajem ima potrebe? Što je kod takvog natječaja bitno?

Franceki su neosporno prepoznatljiv gradski simbol, ali oni su u osnovi relikt doba kada se vodovod tek uvodio i kada veliki broj domova nije imao tekuću vodu pa su se na francekima punila vjedra, a dio njih služio je i prodavačima na tržnicama, zatim na grobljima itd. To su strogo utilitarne gradske pipe kojima pijenje vode nije primarna funkcija, pa mu nisu ni prilagođene.

Kada govorimo o prijeko potrebnom sustavu novih gradskih česmi, i njihov dizajn i izbor lokacija svakako trebaju biti dobro promišljeni te uzeti u obzir kretanje i zadržavanje pješaka, način konzumacije, kućne ljubimce… 

Javni natječaj za dizajn takve česme svakako je najbolja metoda za dobivanje najboljeg rješenja. A nužan preduvjet natječaja je kvalitetno i sa svih aspekata promišljen projektni zadatak te kompetentan žiri.

arspunlicae_4.jpg

Što mislite o ideji da se postojeći neugledni spomenik pridruživanju Hrvatske EU na Trgu Europe zamijeni suvremeno oblikovanom fontanom/česmom s mogućnošću konzumacije vode? Ta nova česma nalazila bi se otprilike na trasi potoka Medveščaka pa bi u tome smislu mogla biti i u službi memorije na taj nekad važni gradski potok. Ukoliko bi bila oblikovana zadovoljavajuće, istovremeno bi podigla i kvalitetu tog javnog prostora.    

Čini mi se da bi većina mogućih intervencija bila bolja od postojeće. Česma je svakako dobar prijedlog, a najbolje rješenje i mikrolokacija iskristalizirali bi se kroz natječaj.

Kako ocjenjujete tzv. Bandićeve fontane i na koji način je trebalo pristupiti rješavanju Središnje osi?

Kada se o tim fontanama govori čisto s estetskog gledišta, izmiče cijeli spektar uz njih vezanih pitanja i nejasnoća. Po meni su one svojim oblikovanjem sasvim prosječne, što je porazno ako imamo na umu da se radi o prostoru čija je važnost i vidljivost u gradu daleko iznad prosjeka. Kao kvalitetu bih istakao pješačko povezivanje kvartova istočno i zapadno od same osi.

Ako pak pričamo o proceduri, načinu donošenja odluka, izostanku javne rasprave i javnog natječaja, te opravdanosti iznosa utrošenog javnog novca u odnosu na rezultat, bliže smo srži problema. Svima je jasno da to nije dio natječajnog rješenja za gradsku os iz 1992., a čak i da jest, vađenje iz naftalina i parcijalna reciklaža projekta od prije nekoliko desetljeća zasigurno je dvojbena metoda. Spomenuto je natječajno rješenje bilo puno slojevitije i rješavalo znatno veći obuhvat. Kao i u mnogim drugim slučajevima pristup planiranju i upravljanju gradom je bez šire vizije, stihijski i parcijalan, pa ni ishod ne može biti bolji.

Koji zahvati u javnom prostoru Zagreba, a koji uključuju element vode, su po vama bili najuspješniji, odnosno postoji li neko mjesto u gradu gdje bi voljeli vidjeti/doživjeti element vode?

Teško je odgovoriti jer uspješnih je primjera iznenađujuće malo. Dragi su mi neki stariji primjeri integralnog pristupa projektiranju javnog prostora s elementom vode poput Jezuitskog trga ili Krešimirca. Na njima je, kao i na Zrinjevcu, voda uvijek važan, ali ne i jedini element cjelokupnog dojma. Prisutnost vode volio bih, osim na trasama kanaliziranih potoka, doživjeti i na npr. Trgu Francuske republike, Cvjetnom trgu, Kvatriću, svim gradskim tržnicama...


Intervju je dio urbanološke datoteke koja nastaje kroz program "Voda i javni prostor" projekta Ars Publicae u sklopu kojega je upravo raspisan i javni natječaj za idejno rješenje nove zagrebačke česme/pumpe koji možete vidjeti ovdje. (op.ur.)

Ključne riječi: Grad Zagreb, voda
<
Vezane vijesti