Foto: EyehategodFoto: EyehategodU metalu nema optimizma, ali ima nečega puno boljeg – katarze i istinske nade. Isprazne filozofije pozitivnosti i optimizma itekako služe svojoj svrsi u kapitalističkom svijetu, oko njih cvjetaju čitave industrije koje sve svode na pitanje osobne voljnosti, a svaki bijes, kolektivno zalaganje i pokušaj mijenjanja društva kategoriziraju kao gubitak vremena. Pritom nitko nije zapravo sretan, ali svi se uče izgledati i projicirati sreću.

Legende iznikle iz močvarnog tla, iz predjela teškog bluza i žigosane NOLA scene, Eyehategod, nedavno su premijerno nastupili u Hrvatskoj, na otvorenju Massive Infection Vol. 2 festivala. Mike i Jimmy, dvije konstane EHG-a, koji je u godinama iza sebe često mijenjao članove, pokazali su da su i dalje živahni i moćni. Borba je neupitan dio života i stvaranja - teškaška kategorija s razlogom pripada Eyehategodu - grotlo krasnog i nepredvidivog bjesnila još uvijek se otvara na njihov zov.Isprazne filozofije pozitivnosti i optimizma itekako služe svojoj svrsi u kapitalističkom svijetu, oko njih cvjetaju čitave industrije koje sve svode na pitanje osobne voljnosti, a svaki bijes, kolektivno zalaganje i pokušaj mijenjanja društva kategoriziraju kao gubitak vremena. Pritom nitko nije zapravo sretan, ali svi se uče izgledati i projicirati sreću

U posljednjih trideset godina preživjeli su gotovo sve što se preživjeti (ne) može; uragane, ovisnosti, zatvore, depresiju, teške bolesti, smrt dragih ljudi. Mike ima novu jetru, iako je upitno koliko drži do njena očuvanja. Vjerovat ćemo mu, kaže da se predomislio - ne želi umrijeti.

Ističe da su mu pomogli prijatelji i obitelj, ali i ljubaznost stranaca, "ljudi koji su pokazali da na svijetu postoji i druga strana, a ne samo horori čovječanstva". U razgovoru za Muzika.hr kaže:

"Ponekad jednostavno trebaš prihvatiti svoju kaznu zbog toga što si jebena ljuštura kostiju i mesa, i moraš se nositi s tim. Svoju dušu možeš ojačati i boriti se, moraš zadržati volju za preživljavanjem. U životu je bilo puno momenata kada nisam više želio živjeti, imao sam okršaje sa smrću, ali s ovim posljednjim strahom za vlastito zdravlje predomislio sam se. Nikada se nisam plašio umrijeti, samo radije ne bih u ovom trenutku. Previše je toga za naučiti i vidjeti".

Iako su velikom broju ljudi na spomen Eyehategoda asocijacije mizantropija, pesimizam, bol i ljutnja, Mike kaže da se trude vidjeti (i) dobro u svijetu i životu, kao i da im je iznimno stalo do svakoga nastupa i povezivanja s publikom. Čitajući to, sjetila sam se i nedavnog intervjua s EHG prijateljem, Philom Anselmom.

Anselmo, osvrćući se na karijeru i stvari koje naučio u životu, kaže: "S životne točke stajališta, rekao bih da se ljubaznost i dobrota uvijek isplati. Lakše je biti kreten i imati lažan osjećaj hijerarhije zato što si napisao pjesmu. Nije me briga za ta rock zvijezda sranja. Ja sam istinski obožavatelj glazbe i imam sreće da se ljudima sviđaju moje pjesme. Biti ljubazan prema ljudima koji podržavaju tvoju glazbu je najmanje što možeš napraviti. Često mi fanovi prilaze i kažu 'znam da ti je dosadilo čuti ovo...', ali istina je da mi nije dosadilo. Radujem se onome što imaju reći."Prijašnjih desetljeća često se događalo da se u općemedijskom i društvenom diskursu metal redukcionistički i površno povezuje s nasiljem, isključivosti, mentalnim poremećajima, pesimizmom, sotonizom. Radi se o možda najomraženijem i najčešće krivo poimanom glazbenom žanru

To je ono o čemu priča i Scott Kelly kad kaže: "Cijenimo svaki trenutak, svaki nam je nastup stvarno važan, svaki nam je album jako važan. Jasno nam je da je naša ljudska egzistencija izrazito krhka, i jasno nam je da možda nećemo imati šansu ponoviti to što radimo. Uvijek je velika mogućnost da sutra nećemo svirati, i zato se fokusiramo na bivanje u trenutku, na to da budemo prisutni."

Na premijernom nastupu EHG-a u Zagrebu, vidno zanesena publika bila je prisutna i imala je što za reći. Nedostajali su nam, željeli smo ih, ali možda je najtočnije reći kako su nam trebali. Trebali su nam skalpeli i britve u Mikeovom glasu, izlomljena eksplozija buke. Trebalo je da netko iznjedri silnu deprivaciju i frustracije suvremenog doba i katapultira ih u svemir, na jedan od najboljih načina – kroz muzičko zakucavanje. Katarza je bila riječ o kojoj sam razmišljala nakon koncerta.

Istraživači Charley Baker i Brian Brown 2016. godine su u Journal of Medical Humanities objavili istraživanje u kojem su upravo katarzu identificirali kao glavni mehanizam za pozitivne učinke metal glazbe na mentalno zdravlje. Kako navode, dramatični lirski sadržaj i pomaci u glazbenoj dinamici upravo su ono što se predstavlja kao svojstvo smanjenja stresa kod slušanja ovog glazbenog žanra. Uz katarzu, pojedina istraživanja o psihološkim učincima slušanja metala upućuju na razvijanje osjećaja solidarnosti, doživljavanje i artikuliranje jakih emocija, što u konačnici umanjuje osjećaj alijenacije.

Iskrenost i otvoreno suočavanje s "tamnim" i "morbidnim" temama kroz slušanje metala može ljudima pomoći da budu manje skloni anksioznosti i depresiji u stvarnom životu, jer suočavajući se sa stvarnošću koju drugi možda zanemaruju ili o njoj ne žele razmišljati, razvijaju koping mehanizme.Uz katarzu, pojedina istraživanja o psihološkim učincima slušanja metala upućuju na razvijanje osjećaja solidarnosti, doživljavanje i artikuliranje jakih emocija, što u konačnici umanjuje osjećaj alijenacije

Otep Shamaya, frontmenica Otepa, često napominje kako ju je upravo zbog angažiranosti i zalaganja za jednakost i prava LGBT osoba, privukla odrješitost i bekompromisna brutalnost metala. "Trebao mi je zvučni krajolik koji je pružao prostor za agresivnost, za pobunu. Bilo mi je fenomenalno slušati kako Slayer i Slipknot komuniciraju ono što imaju reći", kaže Shamaya. U njihovom pristupu nije bilo srama, nije bilo skrivanja.

O tome govori i Rob Halford iz Judas Priesta, kada objašnjava da postoje glazbeni žanrovi koje se "percipira kao tolerantnije, suosjećajnije, otvorenije, svjesnije. Mislim da smo uništili mit da metal bendovi nemaju taj kapacitet". U metalu nema optimizma, ali ima nečega puno boljeg – istinske nade.

Valja ovdje spomenuti promišljanja koja predstavlja Terry Eagleton u knjizi Nada protiv optimizma. "Poput pesimizma, optimizam širi monokromnu glazuru preko cijelog svijeta, slijep je za nijanse i distinkcije. S obzirom da se radi o općenitom stanju uma, svi objekti postanu blago razmjenljivi, u tečajnoj valuti duha. Onaj koji uvijek vadi optimizam iz rukava odgovara na sve na isti, rigorozni i predprogramirani način, i time eliminira raznolikost mogućnosti i nepredviđene situacije. U ovako determiniranom svijetu, stvari su predodređene da završe dobro prirodnom predvidivošću, a ne zbog nekog dobrog razloga", piše Eagleton.

Isprazne filozofije pozitivnosti i optimizma itekako služe svojoj svrsi u kapitalističkom svijetu, oko njih cvjetaju čitave industrije koje sve svode na pitanje osobne voljnosti, a svaki bijes, kolektivno zalaganje i pokušaj mijenjanja društva kategoriziraju kao gubitak vremena. Pritom nitko nije zapravo sretan, ali svi se uče izgledati i projicirati sreću.Trebalo je da netko iznjedri silnu deprivaciju i frustracije suvremenog doba i katapultira ih u svemir, na jedan od najboljih načina – kroz muzičko zakucavanje. Katarza je bila riječ o kojoj sam razmišljala nakon koncerta

Veselost ovakve vrste, piše Eagleton, je forma psihološkog poricanja. Uz svu svoju prividnu energiju, zapravo je riječ o moralnom izbjegavanju. Radi se o neprijatelju nade, jer ne uključuje uvažavanje ozbiljnosti situacije, ne razrađuje kompleksnost proživljenog. Hitrost kojom optimist dođe do nade također ga vodi ka podcjenjivanju prepreka, što mu daje prilično bezvrijedno jamstvo. Nema tu prostora za razradu scenarija za dubinske promjene i pomake na bolje - optimizam očaj ne shvaća dovoljno ozbiljno. Zato je tu metal!

Prijašnjih desetljeća često se događalo da se u općemedijskom i društvenom diskursu metal redukcionistički i površno povezuje s nasiljem, isključivosti, mentalnim poremećajima, pesimizmom, sotonizom. Radi se o možda najomraženijem i najčešće krivo poimanom glazbenom žanru. S obzirom na neuklapanje u šljašteće smajli kroporativno kapitalističke kulise svijeta, metalu je lokacija na marginama s razlogom.

Tek je tijekom posljednja dva desetljeća došlo do nekih pomaka u diskursu, dijelom zahvaljujući i pomaku u sociopsihološkim istraživanjima. S obzirom na neuklapanje u šljašteće smajli kroporativno kapitalističke kulise svijeta, metalu je lokacija na marginama s razlogomIstraživači su počeli govoriti o korelaciji umjesto o kauzalnosti, o katarzi i razvijanju koping mehanizama umjesto o devijacijama, o utjecaju drugih društvenih faktora izuzev glazbe, te o kompleksnosti i raznolikoj interpretaciji same glazbe. Do pomaka možda dolazi i zbog zasićenosti filozofijom Kesi se ili umri, kako to formulira Barbara Ehrenreich.

Prizivajući onaj osjećaj katarze i nade nakon nastupa Eyehategoda, zaključujem kako nam treba - metalom protiv optimizma, metalom za nadu. Stihovima  EHG-a u Ruptured Heart Theory: "My life is full of hurt and pain, But this time I'll do it fine."

Ključne riječi: glazba, kultura, metal, nada, eyehategod
<
Vezane vijesti