Ilustracija: HinaIlustracija: Hina"Mi bi radije prošlost", bio je odgovor profesorice sociologije na pitanje ne bi li u planiranom istraživanju jedne čuvene gradske prepoznatljivosti, živo korištene u raznolikim primjenama, umjesto predavanja o drevnostima učenike radije naputila bilježiti i potom protumačiti što se s njenim preoblicima zbiva, primjerice, u komunikaciji prema turistima. Prošlost je sveprisutna; ona ne samo da nije mrtva već, po sjajnoj Faulknerovoj dosjetci, nije niti prošla. Više ljudi od značenja prošlosti živi no što ih je u prošlosti uopće postojalo.

"Mi bi radije prošlost", bio je odgovor profesorice sociologije na pitanje ne bi li u planiranom istraživanju jedne čuvene gradske prepoznatljivosti, živo korištene u raznolikim primjenama, umjesto predavanja o drevnostima učenike radije naputila bilježiti i potom protumačiti što se s njenim preoblicima zbiva, primjerice, u komunikaciji prema turistima. Takvo poučavanje struke u kojoj se inače od kronika bježi s gnušanjem sličnim onome kad povjesničara umjetnosti suočite s matematikom povrh sušte numeričke kronologije, istina na provincijalnoj periferiji i nevezano za znanstvenu praksu, od tog mi vremena zazvoni kao uspomena svake godine u pozno ljeto kad se primaknu rokovi najpristupačnijih natječaja za prijavljivanje kulturnih projekata u potrebi javnog financiranja. Istina, u etnološkoj struci se i očekuje biti pitan o baštini, no od godina dobrodošlih formaliziranja takvih natječaja kakva su suzila interventne budžetske prostore za arbitrarna dijeljenja javnog novca ljetno se vrijeme doima kao sezona lova na autentične povijesne tradicije, k tome pojačano još i preklapanjem s ferijama kad se takvom javnom pažnjom ojačane tradicije uopće i izvode, ne samo u turističkoj industriji već i za mjesnih okupljanja kakvima odgovaraju i ferije i klima.

Prošlost je sveprisutna; ona ne samo da nije mrtva već, po sjajnoj Faulknerovoj dosjetci, nije niti prošla.

Prošlost je sveprisutna; ona ne samo da nije mrtva već, po sjajnoj Faulknerovoj dosjetci, nije niti prošla. Više ljudi od značenja prošlosti živi no što ih je u prošlosti uopće postojalo. Najprisutnija je tamo gdje se odmicanje od nje deklarira kao preduvjet fokusiranja na budućnost, gospodarstvo, stvarne životne teškoće... ili čime li god se u retoričkoj kombinatorici učini obećavajućim svrnuti pozornost dalje od nekog cementiranja shvaćanja prošlosti. Primjerice, kao kad se nakon sukcesivnih izmišljanja utvrđuje da fašistički pozdrav ima još neko povijesno nasljeđe kakvo ga kvalificira za raspravu i stavljanje na vagu sa simboličkim inventarom političkih takmaca. Kad se gromko tvrdi kako društveno rješenje leži u nekoj budućoj trezvenoj i razboritoj raspravi, može se biti prilično siguran kako se u pozadini odvija ljuta grabež krupnih materijalnih uloga – recimo, oko svega što vlasništvo nad tvrtkama poput INA-e ili HEP-a znači. U društvu ili na samom tržištu toleriranje simbola nastalih s krvoločnim programima je signal kako bi opet moglo postati moguće riješiti se kompeticije denunciranjem takmaca zbog patriotske ili klasne (suvišni epitet prekrižiti ovisno o epohi) nepravovjernosti, a većini kako je o tome najbolje šutjeti. U vremenu novih pravnih stečevina više nije ni potrebno nekome raditi o glavi ili imovini, jer modificiranim javnim diskursom posve je dovoljno njegove proizvode zastrti odijumom. Takva prošlost zbilja nije niti prošla! Za test pretjeranosti sve te kategorije dostaje analogijom premjestiti u prostranstva sivih nijansiranja korupcije. Tolerancija predstavlja jamstvo budućeg generiranja, a država čiji službenici ne postupaju po propisima omogućavaju lagodan život najraznovrsnijim posrednicima.

Nakazno naličje demokratizacije kolektivnog pamćenja je dovelo do toga da u općoj povijesti sada ima, valjda, tek nekoliko nesretnika koji nikako ne bi mogli računati da se o njima makar u nekom kontekstu priča kao o žrtvama.

Glavne kategorije upravljanja ovakvim simboličkim resursima preslikane su upravo iz relacija ekonomije i tržišta. Precijenjen proizvod je od potrošača faktički utuživ. Široka vrata kroz koja je u reguliranje javnih resursa ušla vrijednosna relativizacija je manipulirana viktimizacija, privatni glas žrtve – potrošača osobitih javnih značenja – koji je sada glasan i pravno respektiran. Teško je i pobrojati tko sve u narativnim maticama nije postao respektiran kao ranije nepriznata žrtva. U demokratskom životu to je bio dobrodošao znak kako i zanemareni dijelovi društva dobijaju glas i oslonac kreativnog samopoštovanja. Nakazno naličje demokratizacije kolektivnog pamćenja je dovelo do toga da u općoj povijesti sada ima, valjda, tek nekoliko nesretnika koji nikako ne bi mogli računati da se o njima makar u nekom kontekstu priča kao o žrtvama.

Viktimizacijski čarobni štapić u rukama političara doista je polučio čudesa. Glavno mjesto u Kohlovom nacionalnom spomeniku njemačkog ujedinjenja kojim je 1993. godine pobrisan komunistički kenotaf u zgradi istočnoberlinske Nove stražarnice (Neue Wache) je nenatkrivena sekularizirana pietà izvrgnuta prirodnim elementima, simbol narodnog stradanja pod totalitarizmima – u množini i rezerviran samo za Nijemce. "Kancelar ujedinitelj" je ekonomska i društvena trvenja apsorpcije sovjetske okupacijske zone učinio probavljivim zamotavši ih u žrtvoslovnu oblatnu "unutrašnjeg jedinstva" s dijeljenom poviješću ratne patnje pod nacizmom i mirnodopske patnje pod komunizmom. Njegovo viktimološko traženje mobilizacijske platforme potječe iz sredine osamdesetih, kad se u namicanju podrške pred crveno-zelenim oponentima počeo izravnije udvarati populacijski potentnim prognaničkim udrugama (nakon 1945. protjerivanja su obuhvatila 14 milijuna Nijemaca), a raketne ustupke je naplatio posjetom bitburškom groblju na kojem su Reaganu i njemački vojnici – uključivo s SS-ovcima – počivali kao "žrtve nacizma, bivajući žrtvama kao i zatvorenici koncentracijskih logora". Druga polovica 1980-tih je bilo vrijeme za Historikerstreit, u kojem je ono što je danas kod nas rasprava o "drugom značenju" domaćeg fašističkog pozdrava bilo pretresanje globalne povijesti u potrazi za ekcesnom magnitudom masovnih zločina kakva bi Holokaust učinila tek povijesnom kategorijom a ne unikatnim civilizacijskim zločinom sa čijim se osobitim nasljeđem ima nositi kontinuirano. Prešutna zahvalnost naših današnjih debatanata Ivanu Zajcu za postojanje ikakvih argumentacijskih fragmenata podsjeća na onodobne njemačke novine u kojima se u kolumnama i pismima čitatelja iz domaćih razloga pasionirano isticalo detalje o Polu Potu i Crvenim Kmerima.

Mit je uopćavajuće narativno sredstvo legitimiranja zajednice, imali njeni pripadnici u rukama motiku ili mobitel. Takav je komunikacijski proces uvijek bio dvosmjeran, meandrirajući u kapilare javnosti i kulture.

Taj nenadomjestivi kulturni resurs kakav umješniku pod svjetlima društvene pozornice omogućuje odvraćati pozornost dok se pravi potez zbiva nad ključnim dobrima je – prošlost. Nebrojeno je mnogo interpretacijskih opcija najprije pri uobličavanju protekle prošlosti u događajnu povijest, kakvu treba periodizirati, pojave imenovati a njihova značenja povezivati i tumačiti, takav posao metodološki usustavljujući kao vjerodostojnu znanost. Pronicavi je komentator današnje terorističke ugroze povezao s društvima raspadajućih država poput Iraka, Sirije ili Belgije, kojima je zajedničko što ih je u modernom obliku skrojio strani osvajač – zajedno i s nominalnom izmišljotinom poput "zemlje Belga" i pripadnim interpretacijskim kohezijama. Kad su nakon završetka Hladnog rata povjesničari mitohistorije prionuli na uobličavanje novih paradigmi, ostali su zatečeni konstatacijom kako mitotvornost ne samo da ne predstavlja evolucijsku uspomenu na predznanstveno i predindustrijsko doba, već je demokratskim društvima važna koliko i aristokratskim ili totalitarnim. Mit je uopćavajuće narativno sredstvo legitimiranja zajednice, imali njeni pripadnici u rukama motiku ili mobitel. Takav je komunikacijski proces uvijek bio dvosmjeran, meandrirajući u kapilare javnosti i kulture. Istina je da su se boljševici u proslavama Oktobarske revolucije zapravo referirali na filmsku scenu masovnog juriša na Zimski dvorac, što nije imalo veze ni sa čime stvarno dogođenim, no stoji i to da se u zemlji iz koje baštinimo građanina, trobojnicu i kamene-temeljce državnim praznikom odaje počast zauzimanju utvrde u kojoj je zatvorena bila tek nekolicina džepara, mentalnih bolesnika i nevoljnika privedenih od vlastitih obitelji. Industrijsko i post-industrijsko društvo mitotvorno je po definiciji, jer bi potrošna dobra lišena statusnih i inih značenja ostala tavoriti tek na svojim faktičkim performansama. Kola koja vozim izašla su iz najveće automobilske industrije na svijetu, kojoj je uspjelo održati reputaciju savjesne izrade s legendarnim crvenim dugmetom što ga, u maniri zanatlijskog majstora, radnik uvijek može stisnuti opazi li nesavršenost za otklanjanje. U stvarnosti tvorničke poslove rade siromašni imigranti, štedeći za svoje obitelji stanovanjem u dormitorijima opasanima žicom, kakvima ne pada na pamet zaustavljati lančanu proizvodnju ne bi li ugrozili radni status i riskirali repatrijaciju. Svakome tko ovaj članak čita s mobitelskog zaslona ne treba mnogo duljiti s marketinškim pričama o privlačnostima tehnoloških dobara.

Tržišni odgovor na ustaše i partizane glasi kako ponude takvih simboličkih sadržaja ne bi ni bilo bez potražnje, slično kao što bi svake novine smjesta prestale uvrštavati tračeve ili pornografiju kad bi ih se zbog toga prestalo kupovati i zakupljivati reklamama.

Na tako plodno mitotvorno tlo u našem slučaju padaju i neumorna pretresanja ustaša i partizana, točnije, rehabilitacija kvislinškog režima sa svojom simboličkom protutežom. Na zahvalnom se humusu kopirani predložak lako prilagođava pojedinostima podneblja, poput legitimiranja fašističkog pozdrava posljednjim ratom ili istovremenog odricanja državne zasnovanosti na ratnim rezultatima iz 1945. godine bez spominjanja državnih granica koje bi inače bile u nešto skučenijoj verziji. Ustaško-partizanska uskrsnuća taman i iz portalskih komentara članaka o tratinčicama nisu samo stvar kontaminacije od nesposobnih političara, to je interpretacijski okvir u kakvome se implicitna računica pronalazi kako svisoka, tako i odozdo. I tu se kao laka usporedba nameće korupcija, neodrživa ako se ne napaja s oba kraja. Glavni proizvođači značenja su ljudi od pera u svakoj od situacija kad se kreativni posao obogaćivanja dijeljenih dobara doima neizvjesnijim i neprivlačnijim od koristi ulaženjem u ulogu čuvara naizgled neupitnih a zapravo korozivnih tumačenja neprimjenljivih istom mjerom u svakoj sredini.

Tržišni odgovor na ustaše i partizane glasi kako ponude takvih simboličkih sadržaja ne bi ni bilo bez potražnje, slično kao što bi svake novine smjesta prestale uvrštavati tračeve ili pornografiju kad bi ih se zbog toga prestalo kupovati i zakupljivati reklamama. Kako se to ne događa, konzumacijske potrebe za njima očito ima. Na tom mjestu potrošaču se pridružuje građanin kojem je u javnoj sferi izronila tzv. konzervativna revolucija, ogolivši bokove za istu vrstu javnog diskursa za kakvim je i sama posegnula. Vojnik, svećenik, poduzetnik ili aktivist koji je uzeo udjela u političkoj areni od jednog se sloja svoje impregnirane odjeće morao oprostiti, imajući biti pripravan i na bubotke kakve je i sam krenuo dijeliti. Ovakva je predodžba crno-bijelih laboratorijskih postavki, naravno, složenija utoliko što se ne odnosi na nekakav vlastiti omeđeni svemir već na udio u susjedskoj i civilizacijskoj međuigri. Ipak, važno je što je čitav takav semantički koloplet neostvariv bez svojih sićušnih tržišnih i demokratskih udjeličara. Kao što "veliki" ljudi znaju biti posve maleni, u takvoj perspektivi bez "malenih" ljudi nema ni značenja povijesti iz prošlosti, kako onih ispisivanih tako niti čitanih i dijeljenih. Želi li se radije prošlost nije samo stvar diktata.

<
Vezane vijesti