Foto: I.P.Foto: I.P.Scott Kelly još je jednom iz dna duše posijao sporoploveći i ujedajući mrak po Močvari.

Naslovna fotografija ovog teksta stara je četiri godine i mutna. Okinuta je kada je Scott Kelly posljednji put protutnjao svoju bol Močvarom, prije četiri godine. Nove, s jučerašnjeg nastupa u Močvari, nemam. Nisam vadila mobitel ni razmišljala o fotografiranju, a sam je Kelly nakon treće pjesme fotografima rekao da je vrijeme da maknu kamere jer su im kliktanja prebučna. Sjedeći je koncert, čovjek rastače dušu, treba mu tišina, gotovo pa sakralna – ona koju sasvim jasno čuješ kad uđeš u crkvu.Melankolija, patnja i očaj za Scotta Kellya nisu figura, začin, ukras kojim će nasumično okititi i "produbiti" svoje stihove, već sama srž, srčika svega

Močvara ipak nije crkva, a poneki posjetioci ovakvih svetih koncerata ponašaju se malčice bezobzirno pa se brzo znaju uskomešati, ćaskati u zadnjim redovima, čačkati po mobitelima, i izlaziti po pive usred pjesama. Ali im zato divljine nedostaje u aplauzu, koji je sinoć, kao i na posljednjem Kellyevom koncertu, ostao nekako mlak i sputan, privezan uz stolice.

"Oduvijek sam imao goruću želju da pustim sve iz sebe van. Radim to svake noći. I uvijek je teško... Prvi puta kada sam prepoznao tu želju u sebi imao sam trinaest ili četrnaest godina. Ovo sranje uvijek je trebalo izbaciti iz mene", kaže u jednom od intervjua Kelly.

Posljednjih sam ga godina imala prilike slušati uživo nekoliko puta i istina je da je svaki puta bilo teško – i njemu, i publici koja ga zaista doživi. Na trenutke je i nelagodno, a onima koji si ne dozvole da se valjaju u nelagodnosti – valjda bude dosadno. Činjenica je da je Scott Kelly iskren Čitava je njegova muzika spoznaja da se gromadama praznine ne može pobjeći, čitava je njegova muzika prigrljavanje teškog i rovanje kroz mrak – mi gorimo u noćikao malo koji muzičar, i sve o čemu pjeva veoma je opipljivo, i sve mu vjerujete. Pitanje je koliko se duboko želite ubaciti na to putovanje s njim – trebat će vam vlastite plutače.

Ono o čemu Kelly pjeva proizlazi iz sjebanog života, iz kontinuiranog i iscrpljujućeg hrvanja s bipolarnim poremećajem, iz činjenice da se smrt klatari iznad glave – htio, ne htio. Kad je sinoć ispustio glas proglasivši "ja sam vječna ponoć", to je izišlo iz dubine, provuklo se od pete do usana, rastegnulo se čitavim tijelom i izletilo kao iz praćke.

"Imam sjajnu ženu i djecu i sjajan bend. Putujem po svijetu. Nemam se na što žaliti. Većina ljudi bi rado zamijenila svoje živote za ono što sam ja uspio napraviti i iskusiti, ali ponekad sve to jednostavno nije važno. Tada postoji samo praznina (...) Htio bih da su pjesme koje izlaze iz mene drugačije pjesme, često bih to htio. Volio bih da ne kanaliziram to što kanaliziram, jer je prilično sjebano većinu vremena", kaže Kelly.Ono o čemu Kelly pjeva proizlazi iz sjebanog života, iz kontinuiranog i iscrpljujućeg hrvanja s bipolarnim poremećajem, iz činjenice da se smrt klatari iznad glave – htio, ne htio. Kad je sinoć ispustio glas proglasivši "ja sam vječna ponoć", to je izišlo iz dubine, provuklo se od pete do usana, rastegnulo se čitavim tijelom i izletilo kao iz praćke

Čitava je njegova muzika spoznaja da se gromadama praznine ne može pobjeći, čitava je njegova muzika prigrljavanje teškog i rovanje kroz mrak – mi gorimo u noći. U stihovima njegovih pjesama vječno nešto gori u ljudima, nešto se u njima iskupljuje, grla su kandila, bol se secira, noževi se oštre, tuneli se sužavaju u mraku, ceste se utiru u krvi i mesu, jer smo mesom omeđene duše.

Melankolija, patnja i očaj za Scotta Kellya nisu figura, začin, ukras kojim će nasumično okititi i "produbiti" svoje stihove, već sama srž, srčika svega. Odavno je odbacio ideju mačo muškarca koji ne plače, guta svoja sranja, šutnju tumači za snagu i srami se potražiti pomoć.

O životu s bipolarnim poremećajem otvoreno priča u intervjuima, o svim svojim grijesima i patnjama direktno progovara u pjesmama, a uvijek naglašava emocionalnu nabijenost suradnji koje ostvaruje s drugim glazbenicima – pa je tako posebno značajna suradnja s Mastodonom na Crack The Skye, pjesmi posvećenoj sestri bunjara Branna Dailora (zvala se Skye), koja se ubila kada je Dailor bio tinejdžer.

Prilikom snimanja pjesme, Kelly je tražio da ima fotografiju Skye ispred sebe, u potpunosti zaokupljen željom da prenese pjesmu na najbolji mogući način, da zaroni gdje treba. Nakon toga je rekao da je  snimanje Crack the Skye, van Neurosisa, najteža stvar koju je napravio. Ali ju je napravio i ponovio bi to. Jer on nije mučenik, on je borac.

Podsjetilo me to na H.R. Gigera, koji se kao dijete užasno bojao smrti pa se odlučio na sljedeće - s lubanjom privezanom na konopcu hodati oko kuće, jer je tako nastojao pripitomiti taj strah. Znamo kakvu je umjetnost čitav svoj život u konačnici stvarao Giger – ostao je na direktnoj liniji sa svim svojim demonima.

To radi i Kelly. Jučer nam je tako u mraku Močvare zapjevao kako smrt donosi kišu rijeci, a kamenja u rijeci donose pakao u srca onih što su ostali u ljušturama (We let the Hell Come). I iako ga često muči nemoć i besmisao svega, nije da smisla nema. Naposljetku, muzika je smisao. Kelly pjeva da bi se čuo kako živi. I da bi preživio.

Muzika je smisao i put i empatija i dijeljenje. Malo tko je na "sceni" velik za suradnju i u suradnji kao Scott Kelly. Malo tko kolege i povezanost svih i svega neprestano ističe kao Kelly. Tako u jednom intervjuu kaže: "Muzika je samo potok. Bilo tko tko se razmeće originalnošću pun je I iako ga često muči nemoć i besmisao svega, nije da smisla nema. Naposljetku, muzika je smisao. Kelly pjeva da bi se čuo kako živi. I da bi preživiogovana. Poanta je unaprjeđivanje muzike. Mi (Neurosis) sigurno nismo izmislili neki originalan zvuk. Samo smo kombinacija stvari koje su nam bile bitne i činile nam se ispravne."

I sinoć smo tako mogli čuti dvije posvete velikim glazbenicima – uz nenametljivu, ali sjajnu pratnju Johna Judkinsa, Kelly je otpjevao jedan istinski srcoder - Tecumseh Valley Townesa Van Zandta, (kojom je prije četiri godine završio koncert) i divnu Cortez The Killer Neila Younga (iako će mi uvijek najdraža verzija Corteza biti ona s Bruceom Lamontom, ali to je zbog njegova čarobnog saksofona).

Više puta tijekom svirke zahvalio je publici i rekao da mu je drago biti ovdje, večeras. U razgovoru za Rolling Stone, povodom trideset godina muzičkih putešestvija Neurosisa, o radosti nastupanja kaže:

"Imali smo puno sreće i izuzetno sam zahvalan na ovoj prilici, zahvalan za svaki put kada imamo mogućnost svirati, uvijek je poseban osjećaj. Cijenimo svaki trenutak, svaki nam je nastup stvarno važan, svaki nam je album jako važan. Jasno nam je da je naša ljudska egzistencija izrazito krhka, i jasno nam je da možda nećemo imati šansu ponoviti to što radimo. Uvijek je velika mogućnost da sutra nećemo svirati, i zato se fokusiramo na bivanje u trenutku, na to da budemo prisutni."

Neurosis u Zagrebu 2014. godine, foto: I.P. Neurosis u Zagrebu 2014. godine, foto: I.P.

Kao posljednju pjesmu sinoć smo čuli We Burn Through The Night, otpjevanu zatvorenih očiju, kao i većinu pjesama, koju je Kelly posvetio svojoj i Judkinsonovoj obitelji, ali i svim našim obiteljima, i svemu što nam obitelj može biti i značiti.

Iako bi bilo divno da je trajalo još malo duže, vidljivo je da je Kelly bio iscrpljen i da mu je bilo taman, a i pitanje je koliko bi publika još imala strpljenja za ovakve spore plovidbe u ujedajućem mraku. Na bisu nam je ipak malo odškrinuo prozor ka svjetlu, jer, ne zaboravimo, sunce sanja u duši (The Sun Is Dreaming In The Soul) i pozdravio Zagreb uz želju da "brinemo jedni za druge".

Ključne riječi: glazba, kultura, močvara, scott kelly, neurosis
<
Vezane vijesti