Ugledni ekonomist Dražen Kalogjera u razgovoru za H-alter iznosi što bi Hrvatska trebala napraviti da ekonomski ojača: Ulaganje u poljoprivredu, plinofkacija, fleksibilniji tečaj kune, izgradnja LNG terminala na Krku, gradnja nuklearnih elektrana, ulazak u EU i NATO, skandinavski model tržišne liberalne ekonomije uz stroge ekološke propise. Oslobođenje Miroslava Kutle optužbi za malverzacije dokazuje da je nešto trulo u državi Danskoj.

Prema istraživanju GFK-a od prošlog mjeseca, svaki treći stanovnik Hrvatske živi na rubu siromaštva, a jesenske prognoze najavljuju veću inflaciju. Vlada je ipak uvjerena da će inflacija do kraja godine pasti na šest do šest i pol posto. Koji su uzroci ove inflacije i što mogu građani očekivati ove jeseni? Inflacija je u ekonomskoj teoriji uvijek nesrazmjer između ponude i potražnje. Ako s jedne strane potražnja raste, a ponuda ne može zadovoljiti potražnju, tada cijene rastu i kad se to događa na nacionalnoj razini i na širokom uzorku artikala onda je to inflacija koja ima nacionalne razmjere. Mi smo imali dva fenomena naše inflacije. Prva je uvozni dio koji obuhvaća energiju i hranu koju smo nažalost uvezli. Drugi je dio troškovna i domaća inflacija koja se očituje u velikom poskupljenju onih dobara koja nisu na tržištu kao primjerice komunalne usluge. Sve su to generatori koji imaju multiplikatorno djelovanje. Država je u svojoj potrošnji neobuzdana, svi trošimo više nego što možemo i to rezultira s tzv. dvostrukim deficitom, onim budžetskim deficitom države i deficitom u robnoj razmjeni jer uvozimo puno i time povećavamo potrošnju. S tim dvostrukim deficitom rezultira jedan od dva najveća hrvatska problema, problem zaduženosti. Hrvatska je u lošoj situaciji da se takva potrošnja više ne može namirivati, normalnom proizvodnjom, nego se moramo zaduživati u svakom sektoru, i država i poduzeća i građani. Nije nikakav problem da se zadužujemo kako bi netko financirao pozitivne investicije, ali zadužujemo se za velike infrastrukturne projekte koji se isplate na dugi rok. Uza sve to dolaze i inflacijska očekivanje jer kad jednom krene ovaj niz nastaje psihološki poriv za inflacijom. Naravno inflacija od šest ili sedam posto nije alarmantna.

kalogjera_6.jpg

Dražen Kalogjera: Država mora investirati u plinovod!
Ipak, nije ugodno osjetiti inflaciju, naročito kad se radi o tzv. tihoj inflaciji koju svatko može osjetiti posjetom trgovini nakon ljetnog odmora. Kojim se metodama poželjno oduprijeti tom rastu cijena? Od inflacije se možemo boriti kratkoročnim i dugoročnim mjerama. Kratkoročne su fiskalne mjere u kojima država treba smanjiti svoje poreze, PDV i sva opterećenja, doprinose i davanja, što uključuje i manji proračun i potrošnju, međutim to država teško radi. Dugoročne su mjere za mene jedine ispravne, a to je da se svim sredstvima potiče proizvodnja, jer je tragedija da, recimo u poljoprivredi, uvozimo proizvode u vrijednosti preko milijarde dolara uz tolike neuzorane livade, koje su naš veliki neiskorišteni potencijal. Taj uvoz je brana od inflacije, ali ima negativne efekte jer potiče zaduživanje. Građani su se zadužili za 120 milijardi kuna u kreditima, ljudi žive iznad svoje mogućnosti i to sve podiže potražnju. Kad bi se to svelo na normalne okvire onda bi i inflacija pala. Recimo, uvozna je mjera cijena benzina i nafte, ali ako se shvati da državi od svake litre benzina ide 50 posto cijene onda država može svojim mjerama smanjiti cijenu i neutralizirati povećanje uvoza; međutim to država ne želi napraviti. Sad je bila igra oko plina, ali ako postavimo plinofikaciju kao glavnu i po meni jako važnu državnu investiciju, mora se uložiti u izgradnju novog plinovoda i plinofikaciju Dalmacije. Dakle potrebno je simultano djelovanje niza mjera. A što se Vladinog antiinflacijskog programa tiče, poziv Vlade trgovcima da skinu marže vrlo je lijepa gesta, ali to nikad nije uspjelo. Takav smo sustav imali pedeset godina. Ministar Šuker je najavio 600 milijuna kuna za ublaživanje povećanja cijene struje, a možda i plina. Slažete li se s trenutačnom vladinom energetskom politikom i što bi trebalo učiniti da se smanji ovisnost države od geopolitičkih prilika, a samim time i udara na džep stanovnika? Plin je jedan od najvažnijih energenata i on je energent budućnosti, kao i sadašnjosti. Hrvatska ima svoje mogućnosti za plin, ali naša energetska strategija mora počivati na tri pravca; prvo osigurati sigurnost snabdijevanja, a budući da uvozimo, i da ni u jednom energetskom resursu nismo autohtoni, moramo se osigurati da taj uvoz bude siguran i što jeftiniji. Moramo diverzificirati snabdijevanje te se orijentirati na više dobavnih pravaca. Vrlo je značajna izgradnja LNG terminala na Krku jer su postrojenja tekućeg plina, iako vrlo skupa, jako uspješna u svijetu. Ne trebamo se bojati ni nuklearne energije jer je to najčišći i najtrajniji energetski izvor. Radi se o desetak milijardi eura vrijednoj investiciji, a mi smo već sad izgubili dosta time što nismo krenuli u takve inicijative. Francuska ima 40 nuklearki, u svijetu ih ima nekoliko stotina i sve funkcioniraju bez greške. Tu i tamo se nađe neki problem ali Černobil se više nije ponovio. U današnjim mjerama sigurnosti i s današnjom tehnologijom svi su ti izvori sigurni i neizbježni.

chernobyl.jpg

Foto: Zar Černobil zaista više nije moguć? Kako onda komentirate prepirke koje se čuju, primjerice, između Austrije i Češke oko čeških nuklearki, iako su obje zemlje u EU? Činjenica je da bez nuklearnih elektrana elektrogospodarstveni sustav ne može funkcionirati. To je neminovnost. Koliko je hrvatska vlada sposobna pragmatično gledati na članstvo u EU i NATO, između ostalog, i sa stanovišta energetske sigurnosti? Hrvatska mora napraviti taj korak prema EU i NATO-u. Svaki razuman čovjek je svjestan da je na ovom nemilom balkanskom prostoru ulazak u NATO velika garancija i za našu budućnost, jer male nacije ne mogu živjeti izolirano. Za mene su sulude i priče Europa ili ne. Radi se o svjetskim trendovima, kao što je u devetom i desetom stoljeću trend bio kršćanstvo! Zamislite da tada niste htjeli primiti kršćanstvo koje je bilo obilježje civiliziranog svijeta i jamstvo sigurnosti i države, ili da je u srednjem vijeku netko rekao: neću ići u industrijalizaciju, fućkam ja to, imam poljoprivredu. Cijela ekonomija Europske Unije temelji se na slobodi kretanja roba, slobodi kretanja kapitala, slobodi kretanja informacija i slobodi kretanja stanovnika. Da li sad možemo izvući Italiju ili Njemačku i ponovno postaviti granice, ponovno carine? Naravno da ta velika institucionalizacija ima problema; ali neće se problemi rješavati raspadom sustava nego njegovom dogradnjom. Francuzi i Nizozemci su rekli ne na referendumu za europski Ustav, kao što sada i mala Irska koči cijelu Europu, ali i to je za mene silno demokratsko dostignuće Europe, jer je narod rekao da mu je dosta briselske administracije. I na kraju imamo i bilancu jer svaka zemlja koja je ušla u EU je dobila više nego da je ostala izvan nje. To je temeljno pitanje svake integracije, jer nitko ne traži od Hrvatske da uđe u njih. Tada se mogu čuti one poluprimitvne diskusije da ulazimo pokorne glave. Nema tu nikakvih pokornih glava! To su organizacije koje rade prema svojim pravilima i pravila se moraju poštivati ako se želi ući u njih. Nestanak korupcije, funkcioniranje poduzeća bez dotacija, bez prevelikog utjecaja države, - to su stvari koje ionako moramo napraviti ako želimo ući na svjetsko tržište. I ova vlada ima povijesnu ulogu da to napravi. Vratimo se domaćim temama. Premijer Sanader je najavio da neće doći do aprecijacije kune i da će HNB držati stabilnost valute. Koliko je to s ekonomskog stajališta prihvatljivo i kako ocjenjujete vladinu monetarnu politiku? Ima li politika jake kune svoj utjecaj na ekonomiju? Ima ogroman utjecaj. Jedan od glavnih problema hrvatskih procesa stabilizacije koji je počeo 1993. godine jest stabilnost. Proklamirali smo stabilan razvoj, čvrsti tečaj i nisku inflaciju. Smatram da je bolje poticati razvoj, pa makar imao i malo elastičniji pristup tome. Ne može poduzetnik biti konkurentan na europskom tržištu ako mu svi ulaznu troškovi rastu, a tečaj je uvijek isti. Imponiraju mi Slovenci i Mađari koji su sačuvali konkurentnost svog gospodarstva fleksibilnim tečajem, a naša kuna je čvrsta od 1993. do danas, što je strahovito stimuliralo uvoz, destimuliralo izvoz i jedan je od glavnih razloga hrvatskog trgovinskog deficita. Kod nas je zasjela jedna grupa ekonomista koji smatraju da tečaj nije bitan. Pa ti nemaju pojma o ekonomiji! Hrvatski poduzetnici rađe uvoze i trguju, nego što izvoze i proizvode. Može li devalvacija kune uništiti uvozni lobi? Naravno, jer jaka kuna pogoduje uvoznicima i državi, jer država stvara PDV na uvozu. Promjena monetarne politike je potrebna za promjenu tog stanja. Uostalom, mi smo visoko vezani za euro i svaka deprecijacija bi imala veliki utjecaj na dužnike. Ali za depozitare je to plus. Nažalost, nisu isti koji ulažu i koji dižu kredite.

kalogjera_1.jpg

Dražen Kalogjera: Nema tog zagađenja koje se ne može spriječiti, ali sve ima svoju cijenu Očito onda država blokira ekonomske stručnjake ili zapošljava samo one koji rade ekonomske programe političkih stranaka. Možete li prokomentirati gospodarske programe vodećih hrvatskih političkih stranaka, napose HDZ-a i SDP-a? Mi ekonomisti smo godinama savjetovali Komunističkoj partiji iste ove stvari, to se govorilo devedesetih, zatim smo Račanu savjetovali promjenu tog smjera, ali je on nastavio potpuno istu politiku, čak i sa mojim studentom Jurčićem. Nisu pokrenuli ni proizvodnju niti stimulirali izvoz. A poduzetnici su ti koji moraju imati inicijativu, ne političari. Političke stranke mogu stvoriti neke odrednice, ali oni nemaju ništa konkretizirati. Jedino hrvatski poduzetnici i stranci koji dođu tu mogu otvoriti radna mjesta. Naravno, ja ne zanemarujem kod toga ulogu države jer i ona može biti vrlo korisna. U Hrvatskoj, kao i mnogim novim demokracijama nejasna je veza između političara i poduzetnika. Ona mora nešto značiti i u političkim i gospodarskim vodama? Stvarno ne znači. Sanader je to dobro ocijenio, jer imamo stimulaciju poduzetnika s kreditima i HBOR-om. Poduzetnik mora imati stabilan dotok novaca, moraju mu se osigurati makroekonomski faktori sigurnosti kao što su tečaj, monetarna carinska politika, pravni sustav. Taj pravni sustav je najvažniji. Jedan od najvećih poduzetničkih problema je nelikvidnost, ali to nije nikakav ekonomski problem, već pravni. Kad netko ne plaća u obveznom odnosu, država treba nastupati. Recimo, kad razgovarate sa Skandinavcima o likvidnosti, tzv. late paymentu, uopće vas ne razumiju, jer im je posve samorazumljivo da za petnaest dana moje fakture moraju biti plaćene, ili nastupa stečaj. Hrvatski je pravni sustav potpuno zakazao, a glavni nositelj nelikvidnosti u devedesetima je bila država. Ona je stvorila lanac nelivkidnosti. Danas često imamo prigovore da se poduzetnici bogate. Znate, tko god otvori deset tisuća radnih mjesta u Hrvatskoj, odmah mu kupujem vilu na Bahamamima!

krasic.jpg

Foto: Šima Krasić podastrla je poraznu sliku razultata privatizacije na hrvatski način Da se privatizacija nije provela na ovakav način, možda bi mnogi poduzetnici već imali vilu na Bahamima. Kako komentirate reviziju privatizacije? Šima Krasić je 2003. i 2004. napravila najbolji potez državne revizije kad je opisala u preko dvije tisuće primjera kako je s poduzećima bilo na početku privatizacije, a što je bilo nakon što je ona provedena. Slika je bila porazna. Revizija bi morala imati samo jedan kriterij; kad je netko u privatizacijskom procesu sačuvao poduzeće, otvorio nova radna mjesta, povećao proizvodnju, ne pitaj ga koliko je platio, nego što je napravio. Devedeset posto privatizacije je bila laž. Novi su vlasnici lagali državi i uništili poduzeća. Kaže se da je Todorić dobio Belje za jednu kunu. Ali on je jako investirao u Belje. I nije dobio državne poticaje za trgovinu, nego za proizvodnju. Dobro je ispalo što je spasio Belje i PIK Vrbovec jer bila bi katastrofa za čitav taj kraj da su ti kombinati propali. Dobro je i što je Vindija radila istu tu stvar, kao i da je Tvornica duhana Rovinj išla u diverzifikaciju. Da je Đuro Đaković sačuvao to što je mogao, pa kamo sreće da je netko došao. Dakle, za privatizaciju je važno što su radili, a pravno treba obraditi one koji su radili za osobni interes i uništili poduzeća. Međutim, pravna obrada Miroslava Kutle je završila njegovom oslobađajućom presudom. To je tako. To je pravni sustav. Nešto je trulo u državi Danskoj, rekao bi Hamlet. Očito pravni sustav nije podešen za naše prilike. Ako imate ljude koji su mogli steći imovinu i nisu morali izvršavati obveze, a nisu bili procesuirani, zašto bi netko plaćao, ako ne mora. Onaj koji je ušao u pretvorbu s ciljem pljačke, po političkoj podobnosti, a ne poslovnoj sposobnosti, dobro se snašao, a sudska vlast nije napravila svoj posao jer je i ona bila pod istim utjecajima. Još sam se kao ministar borio za podjelu imovine građanima, radnicima. Unatoč malverzacijama, niz poduzeća bilo je uspješno u pretvorbi. Imamo primjere da je radništvo kolektivno preuzelo poduzeća kao u Dalekovodu, ili brodogradilište u Korčuli. To je bio moj model za koji sam se ja zalagao, ali nemam ništa protiv toga da jedan jaki poduzetnik preuzme poduzeće i da radi. Taj moj model se više ne može na čemu primijeniti, osim možda od slučaja do slučaja.

todoric.jpg

Foto: Todorić je dobio Belje za jednu kunu, ali je ipak investirao Kažete da program političkih stranaka ne nosi tako veliku važnost. Nekad je ideologija usmjeravala sve, pa i te programe, a danas su i europske i hrvatske političke stranke postale oštri centar uz pragmatično usmjerenje. Označava li to pobjedu liberalizma? Tržišna liberalna ekonomija nema alternative, ali ona mora tražiti partnera u državi, kao u skandinavskom modelu. Poduzetnik mora biti fleksibilan, ali država mora davati sigurnost. Bez dobro organizirane države nema ni dobre poduzetničke klime. Tržište vrši selekciju, distribuciju i alokaciju i tu država mora dati slobodu, kao što je dano u EU koja je time pokazala uspjeh. Danas više ne postoji razlike između ljevice i desnice, jer je glavna stvar tražiti način kako pomiriti socijalnu državu i veliku industriju. Europa regulira taj sukob, a mi to također možemo imati putem jakih sindikata kao partnera državi. Taj socijalni naboj mora biti jako prisutan, jer najveća je tragedija nezaposlenost, naročito mladih. Skandinavski model uključuje finski sustav školovanja, švedski sustav mirovinskog osiguranja, danski sustav odnosa prema državi i - norvešku naftu. No, šalu na stranu, i bez nafte je moguće ostvariti skandinavski san: invensticije, invensticije, invensticije! Treba ulagati u nove poduzetnike, proizvodnju, otvarati nove mogućnosti. Više bih volio da dođe jedan Volskwagen pa da zaposli deset tisuća radnika, nego stotinu malih poduzeća. Bez velikih poduzeća nema malih. Veliki su tržište malih, tisuće kooperanata je u igri, a velika su poduzeća inkubatori za mlade ljude koji ispeku zanat i formiraju nova poduzeća. A mi smo te velike uništili, umjesto da smo ih gradili i sačuvali. Slovenci za razliku od toga nisu ništa uništili, nego preustrojili sustav i danas je Gorenje svjetska firma. Obrazovanje je strašno važno. Finska, na primjer, ima nastavu poduzetništva već od osnovne škole.

kutle.jpg

Foto: Miroslav Kutle, živ dokaz da se u Hrvatskoj razvija danska varijanta skandinavskog modela Obrazovanje u svakom smislu, kao i ekološka svijest. Može li se pomiriti ekonomski rast s poštivanjem ekoloških kriterija? U Istri je opet aktualan Rockwool. Ekološki standardi su danas sine qua non. Ekologija je najveći izdatak Europe, i to je jako dobro. Svaka poduzeće mora internalizirati taj trošak i bez toga nema održivog razvoja koji traži ekološki pristup. Ekološka stavka mora biti ugrađena u ekonomske mjere. Svatko tko zagađuje rijeke, more, tlo, zrak, mora to platiti. Nema tog zagađivanja koje se ne može spriječiti, ali sve ima svoju cijenu.