Fotografije: Miramida<br>Fotografije: Miramida
“Kako si, Gorane?” pita me nastavnica Mirjana koja svoj šesti razred vodi na mnoga mjesta u gradu, što češće van učionice, vikendom i radnim danom, pravi život je negdje vani a prepreke se uvijek daju zaobići. Ako želimo, a ona želi. - Ne mogu biti loše uz tolike sjajne ljude. Još da nas ima više koji vidimo i prepoznajemo jasno kao Branko.

“Tek radom na sebi i svojim nemirima možemo autentično zakoračiti prema drugima.”

(iz evaluacije Miramidana)

I ne samo zakoračiti.

 “Treba(m) puno više pričati. Treba(m) puno više slušati. Može se zajedno ali je teško (teže nego odvojeno).”

(iz evaluacije)

 Održani su peti Miramidani. Dani Izgradnje mira u Grožnjanu. Počeli su sjajnim kratkim igranim filmom Pragovi prvijencem Dijane Mlađenović. Teatrino Zajednice Talijana u Poreču.

Gluma bez riječi. Lik kojem vjerujete. Proživljavate s njim. Iako o njemu skoro ništa ne znate. Ili baš zato. Franjo Kuhar. Užitak gledanja. Naravno, i Alma Prica je sjajna, ona nosi film, nosi i poruku, onu dublju i ovu vidljivu. Diskusija nakon filma nas je iznenadila. Kako kratak film, naizgled jasan i jednostavan, a koliko tumačenja, katkad dijametralno suprotnih viđenja. Kako znamo da su muž i žena? Možda joj je brat? Je li njoj bilo lakše da reagira? Koju je borbu on u sebi vodio?

Neću pisati izvještaj s Miramidana. Samo prizivam čarobne momente.

“Neopisiva količina pozitivne energije!” (iz evaluacije)

Na samom kraju u nedjelju sjedimo u krugu nas četrdesetak. Pred ručak. Vani zamaman sunčan dan. Iza nas su dva dana bogatog programa u kojem su ljudi sami bili u središtu.

“Grožnjan, kompetentnost ljudi, predavača i učesnika, strpljivost, spremnost na razgovor, te velika moć slušanja sugovornika.”

(iz evaluacije)

Nikako ne uspijevam završiti sesiju. Nekoliko puta počinjem : “Ako se nitko više ne javlja, možemo završiti...” Uvijek se netko javi. Refleksija na jučer, misao od danas, osjećaj skoro zaboravljen, replika ne nužna.

“Vidio si da se ljudima nije ustajalo?” pita me prijatelj. “Baš im se nije izlazilo, htjeli su biti još skupa.”

Htjeli smo. Skupa, zajedno, različiti kakvi jesmo ali smo čaroliju zajedno kreirali ovaj vikend.

“Opušten pristup organizatora, atmosfera na Ottovoj radionici, Grožnjanska čarolija.” (iz evaluacije)

Ottova radionica. Vjera u nenasilje. Otto Raffai sam, Ana piše kući doktorat i čeka kći koja je u Njemačkoj brala jabuke.

Nisam bio na Ottovoj radionici ali naslućujem. Pavle je bio, piše na facebooku:

U sunčanu grožnjansku nedjelju ujutro na radionici "Vjera u nenasilju“ voditelj Otto Raffai u jednom nam je trenutku pročitao citat Rumija:

"Ako žedni traže vodu po svijetu,
I voda traga za žednima po svijetu.“

Nakon toga zamolio nas je da izađemo na dvadesetak minuta šetnje Grožnjanom u spontanoj potrazi za predmetom koji će istovremeno naći nas. Bilo je nešto čarobno u toj Ottovoj radionici. Neka jednostavnost, tiha i nježna atmosfera u kojoj nije bilo nikakve napetosti i neslaganja, protočnost i bliskost. Kada nam je zadao taj zadatak, znao sam da se nekako radi o mojem trčanju dan prije, no nisam odmah mogao ubrati koliko doslovno ima veze sa citatom.

Dan prije, Branko Sekulić, Dalmatinac zbog kojih volim što sam rođeni Zadranin, čovjek rijetko zarazne pokretačke energije. Govori o vjeri, religiji, Crkvi, dilemama, ulogama.

U diskusiji se čuje prijedlog da nam treba Teologija oslobođenja, iskustva iz Latinske Amerike, ljudi odande koji će nam otkriti nove horizonte djelovanja u Crkvi.

Branko i Otto. Moj mladi i moj stari prijatelj. Iskra, trenutak koji mi je mogao pobjeći, no nije.

“Imamo mi ovdje s nama teologiju oslobođenja, u krugu, ono što rade Otto i Ana Raffai, to je teologija oslobođenja. Način kako žive svoju vjeru, što i kako rade. Nenasilje. Ja mnogo učim od njih. ” Brankove riječi.

Branko me nije oduševio jer je pametan, a jest, niti što je načitan niti što je aktivista. Srećem mnogo takvih izvanrednih ljudi. To je moj svijet.

Osvojio me jer vidi, ono što drugi samo gledaju, on vidi. Ono što drugi slušaju, on čuje.

Vidi bitno, vidi srž, ne smeta mu “pakiranje“ da vidi što je “sadržaj“.

I kad govori o biskupima što ljube ruke ratnim zločincima i kad prepoznaje svjetski vrijedan pristup kod druga svog.

Jedan me drugi Branko poučavao ovih dana isto. Vodio je subotnji ponoćni razgovor uz malvaziju Dešković iz Kostanjice, grožđe, kikiriki i glazbu s Jazzradija.

Šloser je održao  monolog. Trideset ljudi sjedi, pijucka, gricka i sluša. To je monolog, to nisu razgovori. Branko priča li priča. Uvlači nas nevino, nevidljivo u labirinte svojih aktivističkih dilema, sve nešto onako usput, pa onako kao nije važno.

Razgovor te večeri mnogima je bio vrhunac Miramidana. Zapalio nas Šloser kerozinom. Koja doza iskrenosti, propitivanja, neslaganja, potrebe za ustajanjem, burnih reakcija, dubokih ponekad gotovo intimnih misli. I poštovanja.

Gledao, slušao, sudjelovao, uživao i učio. Mnogi su putovi do ljudskog srca, monolog može biti i

jedan od njih.

Nije ovo izvještaj s Miramidana pa činim nepravdu mnogima ne spominjući ih.

Nastavnice iz Zagreba i Korenice su donijele potreban svjež zrak na Miramidane. Kao i vrhunski šahist Mario, koji vjeru u sindikate vraća te aktivisti za radnička prava.

“Inzistiranje na neobaveznosti, fokusiranje na introspekciju, doziranost u raspravama i odlična organizacija.”

(iz evaluacije)

“Kako si, Gorane?” pita me nastavnica Mirjana koja svoj šesti razred vodi na mnoga mjesta u gradu, što češće van učionice, vikendom i radnim danom, pravi život je negdje vani a prepreke se uvijek daju zaobići. Ako želimo, a ona želi.

Ne mogu biti loše uz tolike sjajne ljude. Još da nas ima više koji vidimo i prepoznajemo jasno kao Branko.

<
Vezane vijesti