H-Alter
nsa_tg.jpgU pravu su komentari na moj prošli članak koji kažu kako smo danas još više praćeni. To sam i rekao Gastonu dok smo obilazili arhiv STASI-ja. Lako nam je pojmiti da je 111 km dosjea jako mnogo. No, izvan našeg iskustva je pojmiti da je npr 111 Tb podataka isto toliko zastrašujuće.

Duga topla i sunčana jesen. Koliko još? Pod dojmom sam posjeta Njemačkoj. U pravu su komentari na moj prošli članak koji kažu kako smo danas još više praćeni.

To sam i rekao Gastonu dok smo obilazili arhiv STASI-ja. Lako nam je pojmiti da je 111 km dosjea jako mnogo. No, izvan našeg iskustva je pojmiti da je npr 111 Tb podataka isto toliko zastrašujuće. Kao, znamo, ali nas to ipak ne užasava. Možda i bolje. Ne znam.

Velika i važna tema, za neku drugu priliku.

Lijevo: Rudiger Rossig (Foto: Roland Gerhardt, dw)<br>
Lijevo: Rudiger Rossig (Foto: Roland Gerhardt, dw)

Popio sam jutarnju kavu u Berlinu sa starim, dragim prijateljem Rudigerom Rossigom, novinarom, aktivistom. Osebujnim i vedrim, uvijek me inspirira. Na izlogu kafića njegove izdavačke kuće, TAZ stoji naljepnica: “This location is monitored by NSA”. Odmah sam ju htio kupiti, ali sam zastao – zašto ju ne bi sam napravio?

Dolazak u Skopje. U Kruševu, čarobnom “orlovom gnijezdu”, je u toku desetodnevni trening Izgradnje miraMirovna akcija ga organizira. Nezapaženo prolaze takvi susreti. Možda najvažniji događaji koji se dešavaju na ovim prostorima. Ozbiljno to mislim. Ljudi razgovaraju o jako teškim temama. Otvaraju se, upoznaju druge i drugačije, nose se sa svojim reakcijama, uče o drugima ali najviše o sebi. Jak tim okuplja Mirovna. Ana, Albulena, Flanza, Goran, Boro.

Što mislim pod “jakim timom”? Koji se ne boji “zaorati”, koji zna koliko je zdravo ići, kada treba stati, a kada se ne smije stati. U koji ljudi imaju povjerenja, ali koji im nije vrsta autoriteta na koji su naučeni. Sve je novo. Novo se društvo gradi na ovim i takvim skupovima. Skeptika nikad ne

Radim, ili točnije: radio sam dosta s braniteljima i braniteljicama na uključivanju u izgradnju mira. Trpio nerijetko, ako ne otvorene kritike, a onda prijekorne poglede nekih kolega i kolegica s mirovne i civilne scene

manjka, pa često kažu: “Pravi život je drugačiji.” Stvarno? Mora li biti? Nije pravi život ako smo ono što jesmo? Kakav je to onda pravi život? Licemjerstvo?

"Visim“ na fejsbuku. Nije mi to drago. Ali pomaže kad si odvojen od dragih i važnih ljudi. Danas sam upoznao sjajnu akciju iz Slovenije. U času je izazvala pažnju. Što znamo o trgovini ljudima, a i o iskorištavanju strane radne snage – ljudskih bića?

To je ono čime se NVO-i bave? I policija.

Što je pravi život? Opsjena?

Sjećam se slike milicajca na TV, mali sam još bio, a još ga živo pamtim, sedamdesete godine. Priča, kaže u jednom trenutku: “Ljudi su zli.” Još pamtim. Teško mi je to bilo čuti. Jesu li? Jesmo li?

Naravno da jesmo. Ali smo i dobri. Možemo biti. Potencijal za dobro i za zlo leži u svima nama.

Koji ćemo od njih poticati ovisi o mnogo faktora. Ne samo od nas samih. Niti samo od društva oko nas. Plus, i jedni i drugi smo pod uticajima što prošlosti, što interesa, što zabluda, što navika.

Mirovne edukacije. U Nurembergu sam se sreo nakon dugo vremena s Ivanom iz Centra za nenasilnu akciju. Lijepo je bilo sresti “staru” suborkinju. Osjetiti nekog od prije bliskog među novim ljudima iz cijela Svijeta. CNA godinama radi treninge izgradnje mira. Doživjeli su već da su im bivši polaznici na društveno uticajnim pozicijama. To daje nadu. Ne da je nevažno što mnogi od nas nismo na položajima od većeg uticaja. U male krugove ja vjerujem. “Sve više od jedne osobe je masa”, pomalo u šali poručio nam je znakovito divni fra Ivo Marković iz Sarajeva na jednoj od Miramida u Bihaću krajem devedesetih.

"Slažem li se s braniteljima? Politički? Pa i ne znam što bih rekao. Kao da mi to (ne)slaganje nije važno. Poštujemo se." Goran Božičević zajedno sa Žarkom Puhovskim, Eugenom Jakovčićem i Anom Preveden na REKOM-ovoj press konferenciji (Foto: Rekomistra.org)<br> "Slažem li se s braniteljima? Politički? Pa i ne znam što bih rekao. Kao da mi to (ne)slaganje nije važno. Poštujemo se." Goran Božičević zajedno sa Žarkom Puhovskim, Eugenom Jakovčićem i Anom Preveden na REKOM-ovoj press konferenciji (Foto: Rekomistra.org)

No, saznanje da u institucionalne, državne i društvene strukture, pomalo dolaze ljudi s interesom i saznanjima o nenasilju, transformaciji konflikta, izgradnji trajnog mira, ohrabruje.

Radim, ili točnije: radio sam dosta s braniteljima i braniteljicama na uključivanju u izgradnju mira.

Trpio nerijetko, ako ne otvorene kritike, a onda prijekorne poglede nekih kolega i kolegica s mirovne i civilne scene. Ta, znamo svi kakvi su oni. Da? Otkud sada tako lako etiketiranje? Kolektivno, da dodam. Kako znamo? Slušali smo ih? Pitali smo ih? Mislim, onako zaozbiljno. Ljudski.

Ponosan sam što mogu reći da sam upoznao neke od njih. Uvijek je prisutna dilema o kojim braniteljima/ ratnim veteranima govorimo. Mnogo ih je i među nama, no taj im identitet nije važan, primaran pogotovo. Govorim o ljudima aktivnim u udrugama branitelja, neki su bili i zapovjednici brigada, svi su osjetlii zlo rata na prvoj crti. Ljudi. Ljudska bića. Mame i tate, supruzi nečiji. Koliko nam je (dnevna) politika uspjela zamagliti pogled da se podsjetimo da govorimo o – ljudima?

Slažem li se s njima? Politički? Pa i ne znam što bih rekao. Kao da mi to (ne)slaganje nije važno. Poštujemo se. Obostrano. Poštivanje ljudi koji žive ono što im je važno. I mogu, cijene to prepoznati kod drugih, makar nam se životni prioriteti i vrijednosti ne slagali uvijek.

“Ljudi su zli.” Još pamtim. Teško mi je to bilo čuti. Jesu li? Jesmo li? Naravno da jesmo. Ali smo i dobri. Možemo biti.

Sjajan crtić jučer na nekom kabelskom kanalu. Dijete ide u razred sa svima koji su isti kao i on/a.

Ponosmo pokazuje fotografiju. Zbunjeni roditelji pitaju: koji/a si ti?

Nije slika samo problem. Svi su odgovori isti, sva su razmišljanja ista, nema neslaganja. Slika idealnog društva? Nadam se da nikome nije.

Posjetih nedavno u Bruxellesu prijatelja bliskog, bivšeg pakračkog volontera, Gauthiera. Doktor biologije. Hoda po korporacijama i govori im o (mikro)organizmima. Nije im sporan jer je biolog, a ne mirovnjak. Bar se tako predstavlja.

Kad je “frka”, kad su resursi limitirani, kad je opasno – Život surađuje. Ne natječe se. Nema ono “tko jači taj kvači”. Suradnja je u prirodi način opstanka. Moćna poruka. Gauthier ju prenosi (utjecajnim) ljudima. Znamo to i sami iz nedavnih poplava. Još da to povežemo s periodima kad nismo izravno ugroženi…

Završavam ovaj članak posve neočekivano. Seksom. Wow! Ali H-Alter ne piše o tome. Kako, pa to prodaje sve? Zaista?

Koliko nam je seks oponašanje društvenih obrazaca? Igra moći, nadmoći, manipulacije, surogata, dokazivanja drugima? Nije li on izraz tjelesne bliskosti s drugim ljudskim bićem koje sada i ovdje udiše isti zrak kao i ja? Pitanje autentičnosti. Da budemo ono što jesmo. Ponavljam taj pojam sve češće na radionicama. Važnost autentičnosti sam učio od jedne makedonske filozofkinje. Koliko sam ja sam autentičan. Nedovoljno? Ili previše za licemjerna društva u kojima se krećem? Ili sad već govorim o vođenju ljubavi? Ne nužno. Možda.

Kakve to veze ima s izgradnjom mira?

O tome sam već (počeo) pisati u prošlim člancima :)

Ključne riječi: branitelji, miramidalije
<
Vezane vijesti