Folkloraška rasprava sudskog bećarca u Donjim Andrijevcima 12. prosinca 2015. (Fotografije: Jadran Kale)<br>Folkloraška rasprava sudskog bećarca u Donjim Andrijevcima 12. prosinca 2015. (Fotografije: Jadran Kale)
Je li skandal suđenja bećarcu svraćanje javne pozornosti s mnogo važnijih problema? Jest, ako niste žena ni podređeni. Upravo u božićno vrijeme prije tri godine nizozemska vlada je imala objavljivati službena priopćenja o "Crnom Petru" (Swarte Piet), kao da se nema baviti ničim ozbiljnijem. Koliko je intenzivna javna rasprava lika crnog sluge bila važna razabire se i ovih mjeseci kad tamnopute kolone pogorjelaca stavljaju na kušnju europske granice i ideale, uključivo i hrvatske.

Kako se može vidjeti na priloženoj fotografiji, sudski proces bećarcu je bio montiran. Poput samoga suđenja, s takvom tvrdnjom ostaje prešućeno ono najvažnije – s montažom najprije to što se na fotografiji radi o upravljanju igranim video-dijelovima u studentskoj predstavi bećarca na sudu. Retoričko poigravanje s računalom na stolu u pozadini publike odakle su startale projekcije insceniranih citata sudskih aktera, odvjetnika, etnologa i prolaznika odgovara forenzičkoj grešci u identifikaciji prijestupnika: bećarac na koji se pred sudom pozivalo kao uzor nije bio taj isti koji se našao na optuženičkoj klupi. Je li se sudilo krivome?

Čitatelji su s glavnim crtama događaja vjerojatno upoznati. U jednom od ljetnih folklornih mimohoda solist iz povorke je otpjevao skaredan i ponižavajući bećarac policajki u osiguranju javnog događaja. Kad mu je zbog policijske prijave stigao poziv na sud slučaj je poprimio razmjer skandala s iskonstruiranim kvalificiranjima događaja u kakvima su prednjačili odvjetnici i forumaši. Od takvih se dalo doznati kako optužba označava ukidanje ustavnih sloboda, ugnjetavanje Slavonije, prijezir spram baštine i, bezmalo, zatiranje izvornog hrvatstva. Po dijelu potonjih nedužni bećar je pao žrtvom prijaviteljice kakva nema pojma o hrvatskim tradicijama ili mu je na pjesničkoj potenciji erotski zavidna. Novinari su skandal plasirali sve do naslovnica dnevnih listova, a redovito traženi citati su bili i od etnologa i folklorista. Od više takvih se bećaru povlađivalo, ponetko je okolnosti stavljao na vagu današnje opravdanosti i bećara i policajke, no pitanje reakcije stručnjaka je folklorist koji je prikupljao argumentaciju za uvrštavanje bećarca u Reprezentativni popis nematerijalnih kulturnih dobara čovječanstva sažeo jednoznačnom ocjenom kako je "struka stala uz bećara".

Bećarac nije nesputan, za razliku od plave bluze postoje i ruha lišena poruge poput crne halje. Bećarac nije nesputan, za razliku od plave bluze postoje i ruha lišena poruge poput crne halje.

Na samom suđenju je bećar optužbe oslobođen zbog nevaljano popunjenog prijavnog obrasca policajkinih nadređenih. Novinarsko praćenje dva sudska ročišta javnosti je, ipak, prenijelo više zanimljivih pojedinosti. Lascivan dvostih kakav je isprva plasiran medijima zapravo je bio lišen dvosmislenosti, upravljen izravno i opscen. Uobičajeno ponavljanje dvostiha počimatelja njegova povorka je s tim konkretnim stihom preskočila. Manje zanimljiv nije bio ni podatak kako je i sama policajka domaća Slavonka i prijašnja višegodišnja folklorašica u svojem mjestu, pa je u folklornim smotrama kakve u Slavoniji danas podrazumijevaju mimohode s melodijski uniformiranim bećarcima morala dobro znati zbog čega su na cijeni. Proizašlo je kako su se na mimohodu toga dana zapravo sučelila dva folkloraška nerva, jedan od njih u naruganoj "plavoj bluzi" a drugi kostimiran u narodnu nošnju.

Javno svrstavanje uz bestidnog bećara folklorno je zakonomjerna pojava, jer se u narodnoj formi obratio državnom autoritetu. Taman da se u priči upropaštava ili ubija kakav velmoža, obogaljuju ili čereče njegova djeca, siluju njegova žena i kćer i bacaju u ponor, empatija slušatelja je uvijek pridržana na strani lakrdijaša i prijestupnika, čak i zločinca. Takva ruka zakašnjele pravde maloga čovjeka, zadana da se uvijek ima razumjeti u nekim širim obzirima, psihološki se napaja iz obrednog rezervoara okrepljujuće i obnavljajuće snage smijeha. Mnoge situacije u kakvima se drži da smijeh nema granica ustvari su striktno omeđene i premrežene pravilima. Jedno od tih zaista jest da za nasamarenog nema naklonosti, ali unutar žanra. Namagarčite li koga prvotravanjskom dosjetkom drugoga travnja, okrenut ćete šalu protiv sebe i za štetu ćete zasigurno odgovarati sami. Zašto je rugalica iz mimohoda računala na kolektivizaciju krivice?

becarac_copy85303.jpg

Sudski bećarac je dignitetu spomenika pribjegao nečim što je u stvarnosti pomična meta kakvu se ne da isklesati u kameni memorijal. Prvo što u dinamici ciljane forme upada u oči je zamjena rodova. U nerijetkim prilikama se iz bećarskih povorki šalilo i na račun milicajaca i policajaca, no sad se u toj ulozi pojavila žena. Ženi je prije bilo dolično biti samo pocikušom kakva bi nešto mogla dobaciti čak i organu državne prisile, ali uvijek kao žena (u pravilu starija) spram muškarca i to isključivo putem aluzija čije dosjetljivosti uopće imponiraju onoliko koliko se dvosmislenosti uspije skladati desetercem. Ovo su prepoznali i sami folkloraši kad su se sa svojim etnologinjama okupili prokomentirati čitav slučaj. Policajka se nije smjela odazvati formi i uzvratiti bećarcem jer je bila u službi, no etnologinja Marija Gačić se rodne asimetričnosti bećarskog dijaloga prisjetila na primjeru folklorne smotre kad se ženska skupina iz sela koje uživa reputaciju britkih neskanjivanja na pozornici folklorne smotre ustegnula odgovoriti na masni bećarac. Lakrdijaš je regularni lik za kulturno poistovjećivanje, no može li to biti i žena?

Osim rodnog okvira za smještavanje slike bećarca na sudu, tu je još i komodifikacija. Kratka dovitljiva rugalica originalno pripada krugu rodbine i svojte kakav je u lokalnoj zajednici perfomativno carevao na svadbama. Prije elektrike estradni je repertoar zabave na svadbenom piru živio kroz protokolarne majstore šale i podbadanja svatovskih uzvanika. Etnografska bilježenja svadbenih običaja vrve od ismijavanja, čak i izrugivanja ili ponižavanja mladoženje zbog kakvih čauši nisu dospijevali na sud. Nanovo ženjeni udovci su se od višednevnih i višenoćnih zvonjava pod prozorom morali otkupljivati novcem. Sva su takva pretjerivanja bila razumljiva samo unutar lokalne zajednice. S modernizacijom nakon 2. sv. rata pjevani varijeteti svatovaca, pokladaraca, bušaraca, drumaraca i drugih formi reducirani su na onu među njima kakva je bila najpodatnija za mikrofon. Od folklornih obnova iz druge polovice 1960-tih godina i kasnije melodijski uniformiran bećarac postao je komodificirano čedo kratkih predstavljanja sa smotri kakvo se glatko može rabiti i u nekolikosekundnim reklamama, u čemu je kao narodni parnjak diskvalificirana čak i jednako britka ojkalica. Bećarac se kao forma proširio i u one dijelove Slavonije i zapadnog Srijema gdje prije nije bio poznat, a kao kodificirani obrazac se ustalio u obliku kakav je bio nov za sve. Etnograf koji je 1938. godine zapisao "pismicu" kakva odgovara onome što bismo danas nazvali bećarcem tek ih u tekstu iz 1951. naziva "bećarskim i pijančevim pjesmama". Kao i u mnogim drugim primjerima, navodno starodrevna korjenika raskriva se kao pučka refleksija moderniteta za kakvu bi među zakonitim roditeljima bilo kobnije da joj umjesto stoljeća sedmog uzmanjka radio ili željeznica. U očima etnografa iz sredine prošlog stoljeća, ovom smo faktičkom formom danas svi postali bekrijama i pijancima jer samo takvi stignemo proći scenom ili stati u reklamu. Dionizijskom redukcijom kao da se zatvorio krug.

Bećarac na sudu sa studentskog praktikuma.
Bećarac na sudu sa studentskog praktikuma.

Masni bećarac je upao u tempiranu klopku kakvu su prošli već mnogi. Kad su se nakon procvata masovnog turizma zvončari našli privučenima karnevalski ophoditi i Opatijom, kad-tad su ih očekivale neslućene situacije da mimohodima ovih ekskluzivno muških klubova ravnaju okretne voditeljice Turističkih zajednica. Uvrijeđenost ili uzmicanje i nisu bili opcija na izabir, jer su izvedbene prilagodbe novim gledateljstvima već tekle npr. manjim brojem ali tim uvećanih rekvizita poput samih zvona ili maski. Takve je, kao i kratki bećarac, lakše uočiti na televiziji. Ovakvu je modernitetsku dvojbu po medijskoj debati iz 1999. godine možda još lakše nazvati "pupnatskim momentom", kad su se domaćini moreške odigrane zajedno s obnovom običaja ceremonijalnog klanja vola zgranuli nad prozivanjima zbog takve barbarske, balkanske i implicitno nehrvatske navade. Kao nova artikulacijska pomagala u pupnatskom se slučaju našao Zakon o zaštiti životinja, dok je s bećarcem to bio Zakon o ravnopravnosti spolova. K tome, svako sažimanje sudsko-bećarske polemike bez konstatiranja UNESCO-a kao autoriteta prizivanoga ako ne u prvoj, onda svakako u drugoj rečenici, ne bi bilo potpuno.

Je li skandal suđenja bećarcu svraćanje javne pozornosti s mnogo važnijih problema? Jest, ako niste žena ni podređeni. Upravo u božićno vrijeme prije tri godine nizozemska vlada je imala objavljivati službena priopćenja o "Crnom Petru" (Swarte Piet), kao da se nema baviti ničim ozbiljnijem. Koliko je intenzivna javna rasprava lika crnog sluge bila važna razabire se i ovih mjeseci kad tamnopute kolone pogorjelaca stavljaju na kušnju europske granice i ideale, uključivo i hrvatske. Iz fikcionalne škrinjice starodrevnih tradicija za bećarcem se krenulo posezati van privatne domene njegovih pred-formi, dovodeći posezatelje u neslućene i instantno nerazrješive dvojbe. Poput čete zastrašujućih zvončara što je dočekala slušati ženu iz TZ-a, tako se i bećarac našao u čudu kad ga je došao red baštinski citirati u javnom prostoru škole pred djecom ili čak s djecom samom. Smije li nastavnik biti bekrija, a bećari njegovi učenici?

Ni fikcionalno nesputani bećarac nije lišen ograničenja. Primjerice, uz određenu dozu smjelosti i dovitljivosti ne libi se podbadati ni javne redare u plavome, no mimoilazeće muškarce ili žene u crnim haljama svećenićkih ili redovničkih poziva nije se adresiralo nikada – ma koliko oni znali uzimati udjela u javnoj, uključivo čak i političkoj domeni. Takva se ograničenja intuitivno rekalibriraju po reperu prihvaćenosti i ukusu vremena. Zvončarima više ne pada na pamet trčati za djevojkama ne bi li ih okrvavili raščerečenim mačkama, na Korčuli se vol više nikada neće svečano obezglavljivati makar je nekada poziv na igranje moreške glasio kako se ide sjeći vola, a ni slavonski nastavnici neće po školama ustrajno demonstrirati ili poticati masne bećarce (ma koliko ih "štitio UNESCO") jer znaju da bi mogli ostati bez posla. Kroz usta lika koji reagira na nepriličnost Čehov je jednom konstatirao da "svaka nepristojnost ima svoju učtivost". Kako je elaborirao Eco, karnevalska sloboda se ne sastoji od orgijastičkog gaženja svih granica već od njihovih domišljatih propitivanja. Zamjena refleksivne problematizacije momentalnom dionizijskom raspuštenošću je komodifikacijski trik kakav ne može uspijevati ne prihvati li se s obje strane štapa.

Ponižavajući i nadmeno muškarački bećarac izglobljen iz svoje održive kulture pripada govoru vječne, zapravo bezvremene i zdravo za gotovo deklamirane tradicije kakva u stvarnosti postoji samo kao retorika moći i tim putem nudi biti podatnim sredstvom ideološke manipulacije. Policajka se nije imala što žaliti slično kao što to pred svojim upravnim vijećem ili na dioničarskoj skupštini ne treba raditi ni neka direktorica tvrtke ako promiče meritum spram forme, diktira li tako tradicija iza kakve se koče sive eminencije njenih čuvara i moderatora. Jezikom nedavne bećarske reklame za rashlađenu bocu piva, u tako komodificiranom folkloru smo svi u isti mah i bekrije i očevi djevojaka što se "orose" čim ih bećar "dohvati u ruke". Slavonska nas je policajka uvela u doba kad je i takve priče postalo moguće ispričati materinskim jezikom.

Ključne riječi: Slavonija
<
Vezane vijesti