Hajrudin Hromadžić: Ako izađemo izvan trećeg medijskog sektora i premjestimo se u mainstream, suočeni smo s igrom interesa i moći.

Hrvatska je za Hrvate, a svi drugi su gosti - ova izjava pravašice Ruže Tomašić zakotrljala je lavinu medijskih napisa u kojima deblji kraj, evo, izvlači premijer Zoran Milanović. Kritizirajući primitivni nacionalistički ispad pravašice Tomašić, premijer je spomenuo Finsku i sve je otišlo k vragu. Medijski fokus brzo je premještan s teme na temu te smo na koncu dobili medijsku histeriju koja je nudila zaključak o Milanoviću kao političaru koji ne može istrpjeti kritiku na vlastiti račun.

U ovom slučaju fascinantno je upravo spomenuto premještanje medijskog fokusa, koje pažljivijem promatraču otkriva puno o načinu na koji mediji kreiraju javno mnijenje. O tome smo razgovarali s Hajrudinom Hromadžićem, docentom na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, koji se bavi sociologijom medija. S Hromadžićem smo, također, razgovarali općenito o pitanju funkcioniranja medija i društvenih mreža. Za početak, on će najprije reći ponešto o oštroj kritici koju je hrvatskim medijima otvoreno uputio premijer, odnosno o neuobičajenosti situacije u kojoj čelni čovjek države izvanrednu konferenciju za novinare posvećuje - novinarskoj neprofesionalnosti.

"Kao i svaka druga figura od velikog političkog značaja premijer bi na neki način trebao biti svjestan svoje performativne uloge. Svaka izgovorena riječ s tako jake društvene i političke pozicije proizvodi vrlo jak efekt. Da li je opravdano da premijer ide u kritiku medija? To je osjetljivo polje i ja sam bio iznenađen njegovim istupom. Reakcije su prilično negativne, jer takva osuda medija u demokratskim režimima nije tipična."

Kao i svaka druga figura od velikog političkog značaja premijer bi na neki način trebao biti svjestan svoje performativne uloge. Svaka izgovorena riječ s tako jake društvene i političke pozicije proizvodi vrlo jak efekt

Povod za Milanovićev istup, međutim, bio je vrlo ozbiljan. Bile su to izjave Ruže Tomašić, kakvima u civiliziranom društvu ne bi trebalo biti mjesta. Više nego o štetnosti takvih izjava mediji su, međutim, govorili o građanskom ratu u Finskoj.

Povod za istup i oštru reakciju uistinu je bio opravdan. Davati dodatni prostor za medijski iskaz jednoj političkoj osobi s takvim stavovima doista je potpuno neprimjereno. Da li je trebalo te stvari raščišćavati na način na koji je premijer odlučio to raščistiti drugo je pitanje, ali definitivno stoji kritika, s premijerove ili pozicije drugih društvenih kritičara, da je pogrešna uređivačka koncepcija davati prostor takvom diskursu. To je definitivno pitanje koje je moralo biti na tapetu, a da li ga je trebao otvarati najutjecajniji političar u državi na način na koji ga je otvorio - to ostaje diskutabilno.

Zanimljiva je medijska histerija s kojom su se ova i vezane teme u medijima obrađivale. Najprije je otvorena tema karaktera rata u Hrvatskoj, potom tema građanskog rata u Finskoj, zatim smo se bavili Trećim Dnevnikom pa premijerovim karakterom... Na koncu smo i zaboravili o čemu smo raspravljali na početku.

Netipičan oblik diskursa koji se pojavljuje trebali bi tretirati kao simptom, kao nešto što ukazuje na određene strukturalne probleme. Uzrok je opća društvena napetost, problemi koji su prezentni i događaju se na socijalno-ekonomskoj razini.

Kako tumačite medijski povratak nacionalizmu? Sve više je medijskih iskaza za kakve smo mislili da pripadaju prošlosti, devedesetima?

Netipičan oblik diskursa koji se pojavljuje trebali bi tretirati kao simptom, kao nešto što ukazuje na određene strukturalne probleme. Uzrok je opća društvena napetost, problemi koji su prezentni i događaju se na socijalno-ekonomskoj razini

Nacionalizam se pojavljuje periodično, ali redovito, naročito u kriznim situacijama kakvu imamo danas. Etapa njegove eskalacije slijedi upravo onda kad zakažu strukturalne dinamike funkcioniranja. Nacionalizam se pojavljuje kao alibi. U pitanju je oblik adrenalinskog, ostrašćenog diskursa. Koketiranje s politikama identiteta, s određenom kulturnom i nacionalnom stereotipizacijom na neki je način dokaz problema na političko-ekonomskoj razini. Kad je suštinska problematika političko-ekonomskog tipa gurnuta na marginu redovito se otvara pseudo-politička problematika identiteta. Ako idemo baš na detekciju tih problema unutar medijskih formi, dakle ako uzmemo u obzir najutjecajnije medijske narative tipa televizijskog dnevnika, onda možemo unutar takozvanog medijskog okvira lijepo vidjeti da takve teme i takvi narativi dospijevaju u prvi plan, a onda ćemo negdje u petnaestoj minuti dnevnika dobiti krucijalno važnu informaciju da se, primjerice, država zadužuje za još toliko i toliko milijardi

Tko je odgovoran za to pomicanje fokusa s bitnih tema?

Odgovornost definitivno ne možemo prvoloptaški pripisati samo medijima. Mediji su tu na neki način sindrom ili simptom određenih trendova i istodobno važan pogonski kotačić u sukreaciji takve realnosti. Drugim riječima, ako ostanemo unutar teorijskog, istraživačkog okvira, medijska konstrukcija društvene zbilje u većem se broju narativa poziva na činjeničnu realnost, ali istovremeno i sukreira tu realnost. Mi često upadnemo u krivu, zdravorazumsku i ishitrenu percepciju da odmah optužujemo medije, medijske i uređivačke politike, ali ne bih ja tu ostao samo na medijima. Imamo tu političke aktere, zatim tržišne aktere u korporativnom svijetu, imamo i medije kao institucionalne faktore. Treba vidjeti u koje su sve igre, političke i tržišne, uvučene medijske institucije. Tu se približavamo detekciji pravih uzroka.

Kakvu sliku svijeta prezentiraju mediji svojim korisnicima?

Onakvu kakva je u interesu njihovih trenutačnih institucionalno-uređivačkih politika, odnosno onakvu kakva je u interesu njihovog tržišnog pozicioniranja. Ta slika svijeta nije konzistentna. Čak i najelementarnije dijakronijsko istraživanje jednog medija unazad nekoliko godina pokazat će kako se slika svijeta unutar jedne medijske institucije rapidno mijenja. Tražiti uzroke, detektirati razloge za to spadalo bi u sferu političke ekonomije samih medijskih institucija, odnosno njihovih poslovnih pozicioniranja, traganja za ovim i onim savezništvima i slično. U jednom srednjostrujaškom mediju netko tko je jučer bio politički ili poslovni neprijatelj već sutra se može etablirati kao saveznik.

hromadzic.jpg hromadzic.jpg

Smatrate da mediji trenutačno ne funkcioniraju u korist društva nego u vlastitu korist?

Da, s izuzetkom trećeg medijskog sektora u koji možemo svrstati svega nekoliko listova i internet portala. To su na neki način bastioni obrane ideje o novinarstvu kao borbi za javni interes, odnosno o javnom dobru i javnom interesu kao takvom. Ako izađemo izvan tog trećeg sektora i premjestimo se u polje medijskog mainstreama suočeni smo s igrom interesa i moći.

Mislite da mediji svojim korisnicima komuniciraju više beznačajnih, nego značajnih tema?

U zadnjih tridesetak godina taj trend izrazito je prisutan u svjetskom mainstream medijskom polju, u tisku i na televiziji. Od vremena izrazite deregulacije u polju medijskog zakonodavstva, koje započinje s neoliberalnom restauracijom kapitalizma početkom osamdesetih u Britaniji, pa do danas takav zaključak nameću već statističke kvantitativne analize. Ne moramo, dakle, niti ići u kvalitativnu analizu. Pokazuje se, dakle, da postotak udjela takozvanih ozbiljnih, informativno-obrazovnih i tradicionalno političkih tema na neki način izmiče i povlači se na uštrb takozvane tematike koja spada u domenu zabavljačkog. Razlozi za to su brojni. Imate političko-ekonomski uzlet neoliberalizma koji stvara i političke i društvene pretpostavke za takvo stanje stvari. Politika se, zapravo, tome sve više prilagođava. Ona više nije vizionarska djelatnost koja gleda s onu stranu postojećeg horizonta, već postaje podskup tržišnih igrača. Imamo cijeli sklop takvih ključnih determinanti koje će rezultirati time da danas govorimo o infotainmentu, gdje čovjek ne može jasno odijeliti informaciju od zabave, javno od komercijalnog. Dolazi do mutacije svega u jedan morbidni medijski oblik.

Kad se mainstream mediji suoče s otvorenom kritikom da ljudima nude nisko kvalitetne sadržaje, da ih pauperiziraju i tako dalje, onda se redovito pojavljuje odgovor da ljudi takve sadržaje naprosto žele. To nije isti


Često se kaže da mediji samo pružaju svojim korisnicima ono što oni žele. Mislite li da je to točno?

To je jedno od ključnih pitanja. Što se zbiva? Kad se mainstream mediji suoče s otvorenom kritikom da ljudima nude nisko kvalitetne sadržaje, da ih pauperiziraju i tako dalje, onda se redovito pojavljuje odgovor da ljudi takve sadržaje naprosto žele. To, dakako, nije istina. Za početak, ljudi se uče nešto željeti, odnosno ne željeti. Želja nije nešto esencijalno, ona se kreira, ona je koncept. To uključuje cijeli spektar kulturalnih, obrazovnih, političkih i drugih determinanti. Ako se iz široke perspektive spustimo na medijsku perspektivu, onda i povijest razvoja nekih žanrova, koji spadaju u domenu nisko kvalitetnog sadržaja ili šunda, dokazuje da tomu nije tako, da su ljudi najprije dovedeni u situaciju da određenu stvar konzumiraju, nakon čega postepeno počnu pokazivati simptome da to žele. To pokazuje, primjerice, povijest televizijskih sapunica, koje su kanonski žanr nisko kvalitetnog sadržaja. Sapunice nastaju u tridesetim godinama prošlog stoljeća, najprije na radiju u SAD-u, a potom i na televiziji, putem koje se šire po cijelom svijetu. One nastaju kao direktan interes određene oglašivačke industrije proizvodnog tipa. Konkretno, u ovom slučaju radilo se o industriji deterdženata i sapuna. Procter & Gamble, korporacija koja je sponzorirala prve radijske soap opere, naprosto je naručila određeni tip medijskog teksta koji će svojim profilom biti dovoljno prijemčiv za oglase njihovih proizvoda. Istovremeno, trebalo je targetirati određenu populaciju za koju su oni imali interes, a to su bile žene - kućanice. Dakle, nije se prvo pojavila želja za takvim sadržajem. Sadržaj je nametnut, a želja je kreirana.

<
Vezane vijesti