Boris Buden na radiju B92: Nije neznanje o zločinima to što nacije sprečava u katarzi, nego slaganje s tim zločinima. Svi koji su htjeli znati za njih, mogli su znati, i znali su. U Hrvatskoj se pokazalo da nacija kao takva ne želi isporučiti Haagu svoje zločince; nacija kao takva vjeruje da može bez problema živjeti s vlastitim zločincima, vlastiti zločini nisu za nju nikakav problem.
Ljudi i narodi koji žive isključivo u iluzijama znaju ponekad biti vrlo opasni. Njihove fantazije se mogu temeljiti na uvjerenju o vlastitoj superiornosti ili inferiornosti drugih; na uvjerenju o snazi, o zadanosti sudbine, o nužnosti sretna ishoda bilo kakve avanture bez obzira na realne opasnosti. Ukratko, na bilo kakvoj zabludi, koja je nažalost vrlo često i konstitutivna, presudna za identitet.
Ako je kritika - suočenje sa samim sobom, ogoljenim do realnosti - put ozdravljenja, onda je radikalna kritika najsigurniji put do zdravlja. No, ne mogu se svi suočiti sa kritikom. Obično onaj koji kritizira, bez obzira na namjere, biva proglašen zavidnikom, opozicionarom, heretikom, najčešće neprijateljem. Iluzija previše voli vlastito sljepilo; drugim riječima, previše mrzi one koji ga liječe. Tko je uopće, ikada, igdje, priznat kao konstruktivni kritičar?
Bitka za Kosovo
Boris Buden (49) jedan je od onih analitičara koji uništavaju iluzije. Usred rata izdao je knjigu eseja, Barikade, koja je brutalno razarala mnoge hrvatske temeljne zablude, prije svih i najoštrije onu o poštenom, dobrohotnom hrvatskom intelektualcu koji, uglavnom kao nevina žrtva, uvijek uzvišeno stremi dobru. Tog je intelektualca, u nizu konkretnih portreta, prikazao kao slabunjavo, korumpirano biće, koje voli moć, novac i, iznad svega, naciju. Nikakav, dakle, stup univerzalne moralnosti, nego naprotiv. Nisu usamljene ikone koje je razorio u paramparčad, makar su s obje noge već stajale u nacionalnom Panteonu. Popis Budenovih žrtava možda nije toliko dug, koliko je impresivan. U Hrvatskoj je zato uglavnom užasno omrznut, osim dakako kod skupine ljudi koja obožava njegovu tešku artiljeriju. Igor Mandić napisao je, otprilike, kako Budenovu analitiku, po stilu i dubini, hrvatski jezik i pismo ne poznaju, i bio je u pravu.
Boris Buden je prije nekoliko godina primio austrijsko državljanstvo, no i dalje je izvrsno upućen u balkanska zbivanja, a zadržao je i tu prokletu naviku da uvijek ide do kraja. Bez obzira na to koliku će količinu mržnje, bezinteresno, navući na sebe.
Slijedi nekoliko Budenovih ocjena s beogradskog internet portala B-92 (bez Budenove autorizacije). Njihova energičnost ponekad boli ali je, kako smo rekli, ljekovita i zato vrijede prenošenja. U takve ocjene spada ona o Kosovu koja je - za razliku od nedavno izloženog Ahtisaarijeva plana - podjednako oštra i kad je riječ o Srbima i kad je riječ o Albancima.
Što se tiče Kosova ja imam jedan veoma jasan stav, a to je - nezavisno Kosovo su zaslužili Srbi. Nisu ga zaslužili Albanci, ni po čemu, kaže Buden. Ja sam još devedesete godine napisao da je srpska politika bazirana na nasilju u odnosu prema kosovskoj realnosti. A da li će jedna, dvije ili pet nacionalnih država usrećiti Albance? U kom smislu će Kosovo uopće biti nezavisno i suvereno? Pa, to je jednako tako smiješno uz podatak o 70-80 posto nezaposlenih na Kosovu. Srbi se sad ne moraju time baviti, možda je to i velika sreća... Danas ta moneta - suverenost, nezavisnost, nacionalna država, sloboda, prosperitet, nacionalna ekonomija, nacionalni interes - ta moneta skovana od tih vrijednosti, ne vrijedi više ništa. Za nju ne možete kupiti ni pet eura. Ne gube, dakle, Srbi Kosovo, jer da im je i ostalo, ionako ga ne bi imali. Niti ne dobivaju Albanci Kosovo, jer ga oni uopće neće imati. Oni će morati, naravno da bi preživljavali, ionako otići nekamo drugdje gdje će raditi...
Mi u Hrvatskoj dobro znamo koliko je ova ocjena točna. Sve iluzije o ljepoti suverenosti brzo se suočavaju u sudaru s realnošću tranzicije i s nadmoći Moloha koji sve brže kolonizira sve pred sobom - ponekad ipak i na sreću koloniziranih, dodali bismo. Ali, postoji jedan gorki poučak: od ove spoznaje nema lijeka. Svatko mora na svojim greškama proživjeti iskustvo te zablude, zablude o ljepoti suverenosti, da bi mogao ocijeniti stupanj njene lažne zavodljivosti. A onda je prekasno.

 

borisbuden.jpg
Sve se već dogodilo
Na ovom mjestu dolazi jedan metodološki savjet:
Ako uopće postoji neka vrsta savjeta ili nečega što bih imao poručiti na temelju vlastitog reflektiva mog iskustva, onda je to - pomakni se, kaže Buden. Kažu da, kad čovjek dođe u bezizlaznu situaciju i pada sa 25. kata, doživljava jednu vrst psihičke disolucije: psihička svijest odvaja se od tijela tako da može promatrati to tijelo -'a vidi, vidi što se sad sa mnom događa, vjerojatno neću sad više preživjeti'. Mislim da bi vjerojatno bilo dobro za naše elite, za ljude koji misle o tim našim nacijama, da se jednostavno na sličan način odvoje i pogledaju te svoje nacije u fazi njihove agonije, njihovog umiranja, da mogu tu sliku vidjeti. Jer ako su suviše iznutra, kao što se sa Borisom Tadićem očigledno zbiva, onda vjeruju da još ima neke šanse.
To je kao iz onog vica kada čovjek skoči sa 25. kata, pa se sad nalazi na razini negdje oko desetog, pa kaže - dosad je sve u redu, ništa strašno se nije dogodilo. Tako isto ljudi misle - pa imamo naciju, ništa se još nije dogodilo. Ali to je greška. Sve se već dogodilo. Sve je već odlučeno!
Buden je sam realizirao vlastiti savjet. Otišao je u Austriju, otkuda promatra balkanske nacije u stanju slobodnog kontinuiranog pada. Za razliku od njih, nema iluzije da neće doći do treska. Akceleracija i sila teže su prejake. Buden, štoviše, ne vjeruje ni u kakve teorije koje naše narode i narodnosti doživljavaju kao Fenikse koji se dižu iz vlastitog pepela. Ne, nacija je na stari način nemoguća, nemoguća je i nacionalna suverenost, a naročito su obje stvari nemoguće oslabjelim i posve dezorijentiranim, u modernosti zalutalim, manje ili više izgubljenim balkanskim narodima.
Ponovno rođenje nacije iz svog pepela nije moguće, ne zbog toga što su Srbi nesposobni, nego suverenost nema više onu vrijednost koju je imala prije pedeset godina. Imamo identitetsku zajednicu, a to nije nacija, i ta nacija više ne kontrolira temeljne uvjete svoje vlastite materijalne reprodukcije. Ne postoje materijalni preduvjeti da srpska nacija ponovo ustane na vlastite noge. Nacionalnu elitu zamijenila je kompradorska elita - to je elita koja je na raspolaganju pravim izvorima moći na našim prostorima, koji uopće nisu kod nas locirani. To nije niti Amerika, niti bilo koja zemlja na svijetu, to je mreža, network, ne samo u ekonomskom smislu velikih kompanija, nego velikih medija. Pa svi mi znamo da WAZ danas raspolaže s pedeset najvažnijih medija na Balkanu. To su monopoli kakve ne pamtimo iz komunističkih vremena! Našoj, kako se to lijepo kaže, kompradorskoj eliti, njena funkcija je transmisija interesa tih centara moći koji nisu kod nas...
Gubitak kontrole
Buden opisuje paradoks koji nam od 1990. do danas neprestano lebdi pred očima, manje ili više neartikuliran. To je paradoks po kojemu nacionalizam uništava, proždire naciju, onako kako Kišova krmača proždire svoj okot.
Nitko nije tako radikalno upropastio nacionalne interese kao nacionalizmi, i to ne jedanput u dvadesetom stoljeću. Klasični primjer je ustaštvo u Hrvatskoj, koje je naravno potpuno upropastilo sve temeljne hrvatske interese. Godine 1991. taj se kompleks ponovno pojavio i kako se to završilo - pa, tako što u Hrvatskoj više ništa nije hrvatsko. Hrvati nemaju kontrole nad vlastitom domovinom.
Specijalni slučaj ovog, možda i ne sasvim općenitog pravila, je Srbija. O Srbiji na svu sreću znam sve manje, da sam Srbin nekim slučajem bio bih puno manje Srbin nego što sam Hrvat. Zašto - zato što mislim da je Srbima uspjelo nešto fantastično u zadnjih dvadeset godina, a to je da pogaze do kraja svaki svoj nacionalni interes koji su imali, da ga unište i zatru za sljedećih pet, danas ili ne znam koliko više generacija. Upravo kažem, to je tragično, ali ima tu i jednu smiješnu crtu - krenuli su u ratove s parolom 'Svi Srbi u jednoj državi', u trenutku kad su već bili u jednoj državi, da bi rat završili tako da više nisu u toj jednoj državi. Uzmite Kosovo, u kojem se ta suverenost, koja je potpuno apstraktna, potpuno irelevantna, ne može potvrditi ni na vlastitom teritoriju. Golema je diskrepancija između realnosti, rasula, svega onoga što se kondenziralo oko takozvanog srpskog nacionalnog interesa, tako da s jedne strane imamo realitet tog rasula i s druge strane imamo taj fantastični svijet nekakve potpuno irealne kompenzacije za stvarnost koju živimo.
Jedan od fantastičnih svjetova koji služe kao irealna kompenzacije je, možda, carstvo jezika koji daje neku iluziju suverenosti. Tragikomično je da se od lingvistički jednog jezika, koji dijele Srbi i Hrvati, Bosanci i Crnogorci, gradi više jezika. To je nacionalni projekt. On će uspjeti, u smislu da ćemo za 15, 20 ili 30 godina vjerojatno govoriti različite jezike. Već je danas moj hrvatski iz sedamdesetih i osamdesetih za današnju generaciju u Zagrebu vjerojatno arhaičan. S tim jezikom više ništa nećete moći napraviti, doslovno, nećete moći ništa pametno pročitati.
Život sa zločinom
Tu banalnost da sam ja Hrvat, prije sam upisivao gdje god se tražila nacionalnost - a ona je za mene danas svedena na to što ona zapravo i jeste - banalnost i ništa više. U vezi sa mojim hrvatstvom gotovo da ne osjećam više ništa, to je otprilike jednako kao što osjećam u vezi sa mojim austrijanstvom. Više nemam hrvatsko državljanstvo, uzeo sam austrijsko državljanstvo, pa sam sad Austrijanac na privremenom radu u Njemačkoj, odnosno u Švedskoj, odnosno bilo gdje drugdje. Priča o korijenima, o tome da postoji negdje neka domovina koje se ja sjećam, stoji. Postoji djetinjstvo, postoje reminiscencije, postoji sreća i raj lijepog djetinjstva, a što je to slučajno na hrvatskom jeziku i uglavnom u Hrvatskoj, ili na moru, to je jedan drugi, intimni dio priče koja nije danas u tom smislu relevantna. Potpuno sam zadovoljan s time da sam Austrijanac. Tko si, što si, otkuda dolaziš - to ima sve manju relevantnost.
Hrvatska je u priključenju Evropi imala nekoliko paradoksalnih prednosti u odnosu na ostatak Balkana. Hrvatska je spletom okolnosti, zato što je zapadnije, što nije imala rat i NATO-ovo bombardiranje, prije progutana, tako da su hrvatski političari manje suvereni nego srpski. Zato nije toliko bitno što Sanader želi, bitno je što Sanader mora učiniti, jer njegova legitimacijska baza više nije njegov vlastiti narod, on je to samo u prenesenom smislu. U osnovi on mora Hrvatsku dovesti u Evropu, jer ne vidi, niti on ima neku drugu ideju, niti je druga ideja uopće realna, niti ima sredstava da neku drugu viziju realizira. On ne kontrolira osnovne parametre života u Hrvatskoj.
Na vrlo često diskutiranu temu, nacija i zločini, Buden također ima zaoštren odgovor. On smatra, štoviše, on odavno tvrdi da nije neznanje o zločinima to koje nacije sprečava u katarzi, nego slaganje s njima. Svi koji su htjeli znati, mogli su znati, i znali su - misli Buden. Problem, dakle, nije u spoznajnoj ravni nego u ravni morala. Želimo li stajati uz zločine, ili ne. To se lijepo vidi na odnosu prema Haagu. To sam ja doživio na hrvatskom primjeru. Nije rječ o zločincima koje treba ili ne treba isporučiti Hagu. U Hrvatskoj se pokazalo da nacija kao takva to ne želi, nacija kao takva vjeruje da može bez problema živjeti sa vlastitim zločincima, da oni za naciju nisu nikakav problem. Dobro, ali onda je nacija problem, to je moj odgovor otprilike...
Raspad nacije
Mislim da sam previše svjestan novih hegemonija u kojima živimo, dodaje Buden. I to nema veze sa mnom, ljudi koji su ostali su na jednak način dislocirani. Ukoliko žele recipirati o čemu se govori i što se danas radi u teoriji, u umjetnosti, u kulturi, oni će sav taj input dobiti na stranim jezicima. Gotovo ništa se više ne proizvodi na našem jeziku, srpskom, hrvatskom, bosanskom i tako dalje. Također, ukoliko imaju nešto za reći, to će također morati raditi, taj output, na nekom drugom jeziku, u prvom redu na engleskom, zato da ih uopće netko čuje, zato da taj njihov glas uopće bude relevantan.
Rekao bih da stvar nije toliko u staroj onoj priči o pečalbi, o ljudima koji odlaze, pa onda domovina ostaje negdje iza nas, pa hoće li se, neće li se vratiti. Nema više domovine u onom smislu u kojem je ona nekad postojala. Nema više te iluzije da se čovek može intelektualno reproducirati i realizirati u takvim malim jezicima kao što su naši, malim, zatvorenim kulturama. Nisam se samo ja pokrenuo, zemlja na kojoj svi mi skupa stojimo se brzo kreće. Tako se brzo kreće da, ako danas dođem u Zagreb, kupujem iste stvari koje bih kupio u Stockholmu, Berlinu i bilo gdje drugdje. Sve te stvari rade se negdje na Dalekom Istoku, proizvodi ih uglavnom uglavnom jefina radna snaga. Slične su okolnosti u kojima mi živimo, tako da nije toliko dramatično kao što je to nekad bilo, pa - sunce tuđeg neba neće te grijati k'o što te grije tvoje vlastito sunce. Te priče su zastarjele, ali još se nešto u ideološkom smislu u meni prelomilo. Ne vjerujem više u postojanje nacije, ta iluzija je također skončala. Ona je za mene skončavala u nekoj vrsti agonije devedesetih, čije sam različite fenomene promatrao i zapisivao. Kada su svi mislili da se nacija upravo tada ponovo podiže iz pepela, oslobađa lažnih internacionalizama, ideologije, i ponovo dolazi do svoje biti, do svog identiteta - vidio sam upravo suprotan proces, rasulo onoga što ljudi misle da je nacija, da je identitet, da je budućnost, da je suverena nacionalna država. To što takozvana suverena nacionalna država kakva je bila prije 25-30 godina, takozvana država blagostanja, danas više nigdje ne postoji nego se raspada, također je dio globalne realnosti.
<
Vezane vijesti