H-Alter
Foto: boneandjointspecialists.com<br>Foto: boneandjointspecialists.com
Zdravstvena protu-reformacija: Je li u Hrvatskoj na djelu polako ukidanje sustava istog zdravstvenog osiguranja za sve? Je li, pošto je zdravstvo jedan od stupova socijalne države, na djelu početak kraja i socijalne države? Ante Ćorušić, predsjednik HDZ-ova Odbora za zdravstvo izjavio je u jeku kampanje za parlamentarne izbore, kako je zdravstveni sustav "još uvijek socijalistički". A reći da je socijalistički nije samo opis načina njegova funkcioniranja nego i vrlo elegantan način izricanja vrijednosnog suda.
"Zdravlje nije na prodaju."
Andrija Štampar,
reformator nastave na zagrebačkom
Medicinskom fakultetu, osnivač Više
škole za medicinske sestre i
Medicinskog fakulteta u Rijeci,
autor Ustava Svjetske zdravstvene
organizacije, predsjedavajući Prve
svjetske zdravstvene skupštine u
Ženevi 1948. godine, potpredsjednik
Ekonomskog i socijalnog vijeća OUN-a,
predsjednik HAZU-a

 

Reći da je socijalistički znači proglasiti ga neefikasnim, grbačom države, prevaziđenim i zastarjelim. Reći da je socijalistički znači reći da ga je potrebno restrukturirati i to – prevođenjem u kapitalizam. Što to točno znači objasnio je sam Ćorušić: "To znači, da ne možemo svi imati istu uslugu". To znači da će "standardna usluga" za "hrvatsku sirotinju" ostati ista, a da će oni koji "imaju više" i uplaćuju više u odgovarajuće fondove imati i – viši stupanj usluge. "Ali oni bogati će imati bolju skrb?" – pitala je voditeljica HRT-ova Dnevnika. "Ljudi koji mogu više platit, oni će imati bolju skrb", bio je jasan Ćorušić.

Osim iznošenja plana promjena, Ćorušić se bavio i kritikom SDP-ova vodstva Ministarstva zdravstva. S njom bismo se i mogli složiti, osim, narJedna od sedam ključnih točaka reforme zdravstva posebno upada u oči: uključivanje Udruge poslodavaca u zdravstvu u proces kolektivnog pregovaranjaavno, s onim dijelom napada ad hominem i kritika koje izmiču predmetu rasprava: na primjer, kada kaže da ministarstvo zdravstva ne može voditi čovjek iz Kanade (Dragutin Varga) jer mu hrvatski nije materinji jezik. Pogotovo sada, kada ni premijer ne barata jezikom države kojoj je na čelu, bilo bi nepristojno pristajati uz takve načine difamacije.

No, naravno, kritiziranje najavljenih postupaka kurentne vlasti ne znači da kritici ne treba podvrći i ranije ministre, kao i sve prakse unutar Ministarstva.

Da nešto nije u redu sa smjerom razvoja politika o zdravstvu u cjelini, pokazalo se već otvaranjem prema zdravstvenom turizmu, micanjem HZZO-a iz riznice i pokušajem uvođenja izmjena ključnih dijelova Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Srećom, ovi pokušaji su propali zbog protivljenja struke, sindikata, udruga pacijenata i konačno cjelokupne javnosti koja je prepoznala pokušaj "omogućavanja osnivanja privatnih bolnica" kao napad na javno zdravstvo i jednakost u pristupu zdravstvenim uslugama, kao što je prepoznala i menadžerizaciju i tržišno orijentiranje u zakonskom prijedlogu o odgovornim Koje će posljedice imati financijsko penaliziranje na pokušaj liječenja novih pacijenata nije poznato. Ali je poznato da ovakav način međusobnog natjecanja bolnica, kao i svaki takmičarski sustav usluga, zahtijeva menadžerizaciju i daljnje tržišno otvaranje bolnicaosobama zdravstvenih ustanova koji je predviđao "razdvajanje direktorske pozicije na poslovnog i medicinskog direktora".

Ipak, bilo je i pozitivnih zahvata koji su svoju kozmetičku funkciju nadišli konkretnim poboljšanjima u pružanju zdravstvenih usluga. Tako je krajem 2015. objavljeno povećanje korištenja usluga za jedan milijun, a što bi moglo imati i, makar minimalne, veze s novim programima Ministarstva zdravlja: Danima otvorenih vrata, Programom plus i programom 72 sata kojim se trebalo skratiti vrijeme od dijagnosticiranja malignog oboljenja do početka tretmana. Na taj način, veći broj pacijenata bi se brže uključio u sustav terapije i posljedično poboljšao šanse za izlječenje.

S druge strane, plan Programa plus bio je smanjivanje lista čekanja koje su se, prema tvrdnjama pomoćnika ministra zdravlja Dragana Korolije Marinića, smanjile za preko 47 tisuća pacijenata u samo dva i pol mjeseca od uvođenja programa. Njegovom uspjehu je, naravno, kumovala i nova politika isplaćivanja sredstava bolnicama po izvršenju usluge, a što je klasični primjer prisilnog uvjetovanog rasta produktivnosti radi povećanja kapitala. Pošto je u ovom slučaju kapital količina pruženih zdravstvenih usluga, neću se dublje posvećivati kritici ove prakse, ali napominjem da je potrebno razmotriti i utjecaj novih metoda na zdravstveno osoblje koje je tek neznatno povećano.

Osim u eliminaciji lista čekanja u pojedinim bolnicama, pozitivni pomaci vidljivi su i u rangiranju hrvatskog sustava zdravstva: prema Euro Health Consumer Indexu, Hrvatska je trenutno na šesnaestom mjestu u Europi. Iako su ulaganja u zdravstvo po glavi stanovnika bitno niža nego u zaUz već postojeće razlike razreda lijekova koje plaćamo na recept, a koje nisu nebitne, dodatna povećanja troškova liječenja ovim putem bi bila ozbiljan napad na proklamiranu ideologiju javne dostupnosti i jednakosti pred zdravstvenim sustavompadnoeuropskim državama (npr. tri puta niža nego u Nizozemskoj prema analizi OECD-a i ispod razine EU 27 prema izvješću Sustainable Governance Indicators za 2015. godinu), izvođenje transplantacija i drugih kompliciranijih metoda liječenja doveli su do skoka na ljestvici. Prema izjavi Tatjane Prenđe Trupec, ravnateljice HZZO-a, mjere su pokazale napredak i u financijskom smislu: dug u zdravstvu je umanjen za 350 milijuna kuna, a istim ritmom bi, po njezinim riječima, do kraja 2017. godine bio gotovo potpuno eliminiran.

No, sve to, kako vidimo, nije bio dovoljan razlog da se zdravstvo, uključujući i izboreno zadržavanje ključnih zakona, nastave razvijati u zadanom smjeru. Koalicijski partneri nove vlade već su u predizbornoj kampanji najavili da će rezovi podrazumijevati smanjenje troškova u zdravstvenom i mirovinskom sustavu, čime je reorganizacija zdravstvenog sustava stavljena u sam vrh plana ekonomskih reformi.

Dana 28. prosinca 2015. to je potvrdio i novi mandatar hrvatske vlade Tihomir Orešković u najavi ključnih poteza među kojima se našla i "reforma zdravstvenog sustava".

Napeto smo očekivali što će ta premijerova izjava značiti u praksi. U međuvremenu se šuškalo o tzv. kanadizaciji zdravstva. Kanadizacija zdravstvenog sustava, sukladno uvozu ministra Varge pa onda i premijera Oreškovića, predstavlja daljnje poboljšavanje odnosa između Kanade i Republike Hrvatske (da ne spominjemo Ružu Tomašić i Gojka Šuška). Ima nešto perverzno u toj pokušaju nasilnog kalemljenja iskustava dijaspore u okviru domaćeg gospodarstva i politike: oduvijek je dijaspora znala uskliknuti "A u nas u Njemačkoj!" i "Treba to sve napravit k'o u švicarskoj, pa da vidiš!"; oduvijek je znala prepoznati potencijal promjene, ali ne i glupost apsolutiziranja iskustva nastalog u sasvim drugačijim gospodarskim, financijskim i političkim uslovima.

Hoće li ministar Dario Nakić doista provesti u djelo uvođenje nadstandarda u zdravstvo, ili će prevagu odnijeti Most? (Foto: Mario Strmotić, Hina)<br> Hoće li ministar Dario Nakić doista provesti u djelo uvođenje nadstandarda u zdravstvo, ili će prevagu odnijeti Most? (Foto: Mario Strmotić, Hina)

Što je Orešković mislio pojasnio je krajem veljače novi ministar zdravlja Dario Nakić. U duhu Ćorušića je uskliknuo: tko hoće bolji kuk, neka ide u Švicarsku! Penzioneri u autobusu, ti vječni komentatori društvenih zbivanja koji su ovom izjavom posebno isprovocirani jer baš njihovi kukovi pucaju obrnuto proporcionalno dubini džepa, reagirali su nakon što je radijska spikerica pročitala vijest: tko hoće tako vladati, neka ide u ….

Zvala se kanadizacijom ili kako bilo drugačije, očito stojimo pred još jednim pokušajem komercijalizacije i elitizacije (dijelova) zdravstvenog sektora. Proklamacija da će se upravo razvojem različitih paketa zdravstvenih usluga osigurati bazični paket dostupan svim građanima, ne znači Kanadski model u prvom redu podrazumijeva prestanak subvencioniranja lijekova na recept. To bi bio važan korak unatragništa. Dapače, tko kaže da s obzirom na tržišnu ponudu pružatelja usluga zdravstvenog osiguranja s različitim paketima većina građana iz viših socijalnih razloga neće radije birati privatne osiguravatelje? I ne bi li to onda, ukoliko je komercijalizacija zdravstvenog sustava doista nužna za njegovu održivost, značilo samo daljnje urušavanje i onako upitnog sustava i još upitnije infrastrukture javnih bolnica?

Kanadski model u prvom redu podrazumijeva prestanak subvencioniranja lijekova na recept. To bi bio važan korak unatrag, budući da je prošle godine na listi završilo dodatnih 67 lijekova, a uvela se i politika uvjetnog plaćanja veoma skupih lijekova: plaćaju se samo u slučaju potpunog izlječenja. Uz već postojeće razlike razreda lijekova koje plaćamo na recept, a koje nisu nebitne, dodatna povećanja troškova liječenja ovim putem bi bila ozbiljan napad na proklamiranu ideologiju javne dostupnosti i jednakosti pred zdravstvenim sustavom. Da simplificiram: onaj tko nema para, ne bi bio zdrav.

Prema analizi stavova vodećih koalicija prema zdravstvenoj politici, a koju je provela matica sindikata, Domoljubna koalicija je iskazala kako nije ni protiv ugovaranja HZZO-a s privatnim liječničkim praksama tamo gdje javni sustav ne zadovoljava. Osim toga, primarnu zdravstvenu zaštitu Hrvatska dijaspora oduvijek je znala prepoznati potencijal promjene, ali ne i glupost apsolutiziranja iskustva nastalog u sasvim drugačijim gospodarskim, financijskim i političkim uslovimanamjeravaju dati u koncesiju, a zalažu se i za daljnji razvoj Vargina plana poticanja rada bolnice metodom mrkve i batine. No, u Domoljubnoj koaliciji smatraju kako bi se isplate trebale vršiti po mjerljivim ishodima liječenja, a ne broju pregleda i faktura. Možemo pretpostaviti što će zadesiti one bolnice u kojima je, a s obzirom na vrstu oboljenja kojima se dominantno bave, naseljenost i kapacitete, broj pacijenata, i pregleda bitno niži. Koje će posljedice imati financijsko penaliziranje na pokušaj liječenja novih pacijenata nije poznato. Ali je poznato da ovakav način međusobnog natjecanja bolnica, kao i svaki takmičarski sustav usluga, zahtijeva menadžerizaciju i daljnje tržišno otvaranje bolnica. Onaj pak dio koji ostaje javni podleći će tzv. racionalizaciji. Koja ponekad, kako pokazuje počasna predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Spomenka Avberšek, ponekad i nije racionalna. Na primjer, Mostovim prijedlogom premještanja pojedinih postupaka zdravstvene zaštite iz sekundarne bolničke djelatnosti u domove zdravlja problem bi bio samo pomaknut dalje, budući se već od privatizacije domova zdravlja 1997. godine primarna razina zdravstvene zaštite odvija kroz brojne ambulante koje vode privatnici, a koji su samo u koncesiji u domovima zdravlja i kojima je teško koordinirati.

Osim netaktičkih rješenja, jedna od sedam ključnih točaka reforme zdravstva posebno upada u oči: uključivanje Udruge poslodavaca u zdravstvu Koalicijski partneri nove vlade već su u predizbornoj kampanji najavili da će rezovi podrazumijevati smanjenje troškova u zdravstvenom i mirovinskom sustavu, čime je reorganizacija zdravstvenog sustava stavljena u sam vrh plana ekonomskih reformiu proces kolektivnog pregovaranja. Da ne spominjemo stav kako bi uvođenje privatnog sektora u zdravstvo trebalo povećati efikasnost i smanjiti troškove njegova financiranja iz javnih izvora. A to će se, inšalah, osigurati u prvom redu otvaranjem prostora za treći stup dodatnog zdravstvenog osiguranja, koje bi nudile osiguravajuće kuće. Naravno, kako bi se taj plan ostvario potrebno je dio usluga iz paketa primarne zdravstvene zaštite izbaciti da bi ovaj treći stupanj imao što osigurati. O tome što točno još se nije govorilo, ali nije isključeno da će se raditi upravo o uslugama okulista, stomatologa, psihologa i psihoterapeuta koji se plaćaju i po kanadskom uzor-sustavu.

Za sada je ministar prionuo uvodnom čišćenju: ukidanju postojećih programa među kojima se prvi na udaru našao Program 72 sata koji je proglasio političkom patkom i u praksi sasvim irelevantnom frazom. Iako je prema tvrdnjama predsjednice udruge Europa Donna Vesne Ramljak ovaj program doista zaživio i pokazao pozitivne rezultate, sasvim opipljive za oboljele od raka, ministar je ostao pri svome. Zašto? Nije li upravo Most pompozno najavljivao depolitizaciju zdravstva, da bi sada ukidali pozitivnu praksu samo zato što ju je uveo ministar iz druge stranke? Veoma neozbiljan i neopravdan korak. Ali s vrlo konkretnim posljedicama. Kao i cjelovita politika nove džumbus-koalicije koja više ni sama ne zna što o čemu misli i tko o čemu odlučuje. Hoće li Nakić doista provesti u djelo uvođenje nadstandarda u zdravstvo ili će prevagu odnijeti Mostovci koji, unatoč svom reformskom planu, još uvijek zazivaju javno dostupno i jednako zdravstvo za sve ("(…) nikako dirati u skrb za sve građane jednako. Nema šanse da će se ukidati prava i da će bogatiji imati bolju uslugu" (Nikola Grmoja u intervjuu Net.hr-u 30.12. 2015. godine))? Ili će možda u pravu biti i jedni i drugi, odgovor će se (ne prvi puta!) naći u jezičnim igricama pa će se i uvesti treći stupanj osiguranja i nastaviti jamčiti jednakost građana pred zdravstvenim osiguranjem – samo što ono više neće pokrivati gotovo ništa.


 

antifa.jpg

Članak je originalno objavljen u fanzinu Mladih antifašista grada Splita pod naslovom Zdravstvena protu-reformacija, a prenesen je u dogovoru s autoricom. (op. ur.)

<
Vezane vijesti