H-Alter
Foto: T.O.Foto: T.O.Lora Vidović, pučka pravobraniteljica, u intervjuu za H-Alter nakon što domoljubno-mostovska većina u Saboru nije prihvatila njezin godišnji izvještaj: U pojedinim trenucima bilo je vidljivo da dio zastupnika koji su sudjelovali u raspravi nije ni pročitao izvješće. Prava manjine nikako se ne mogu shvaćati kao ugrožavaje prava većine. Što se tiče smjene, o tome sada ne razmišljam već cijeli tim i ja nastavljamo raditi na rješavanju pritužbi građana.

Vladajuća većina krajem prošlog tjedna u Saboru nije prihvatila izvješće o radu pučke pravobraniteljice za 2015. godinu, a ishod glasovanja dao se naslutiti tijekom same rasprave kada su pojedini zastupnici i zastupnice isticali "ideološku obojenost" izvješća. Unatoč tome što je rad pučke pravobraniteljice Lore Vidović prepoznat međunarodno, čemu u prilog govori i činjenica da je izabrana za predsjedanje Europskom mrežom nacionalnih institucija za ljudska prava, prvi puta se dogodilo da izvješće nije prihvaćeno zbog njenog kritičkog mišljenja o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. O razlozima neprihvaćanja izvješća, potencijalnoj smjeni, samom sadržaju izvješća te problemima rastuće diskriminacije i govora mržnje u društvu razgovarali smo s Lorom Vidović.

Tijekom su rasprave pojedini zastupnici, najviše iz redova vladajućih, više puta istaknuli kako je izvješće ideološki obojeno te da nisu uvršteni pojedini slučajevi kršenja prava iako ste na kraju same rasprave obrazložili zašto. Kako komentirate takav ishod glasovanja i Zabrana pomaganja izbjeglicama iz humanitarnih razloga jednostavno je neprihvatljivajesu li ovim otvorena vrata za vašu smjenu?

Rezultat glasovanja je politički pritisak na neovisnost institucije, što pokazuje i činjenica da su Izvješće prije tek nekoliko tjedana jednoglasno prihvatili zastupnici sva tri saborska odbora koja su o njemu raspravljala: Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav, Odbor za pravosuđe te Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, dakle i zastupnici koji ga na plenarnoj sjednici nisu podržali. Šteta je što su tijekom dvodnevne rasprave na plenarnoj sjednici teme pretežno bile ideološke i isticane su vrijednosne razlike među zastupnicima, dok je marginaliziran ili preskočen cijeli niz problema na kojima država mora raditi. A što se tiče smjene, doista o tome sad ne razmišljam, već cijeli tim i ja nastavljamo postupati po pritužbama građana kako bismo uklonili probleme s kojima nam se obraćaju.

Iz same saborske rasprave bilo je očito da dobar dio zastupnika nije pročitao čitavo izvješće, već samo njegov sažetak jer su tijekom rasprave navodili kako nije uvršten dio podataka koji se nalazi u izvješću. Je li neprihvaćanje izvješća nastavak smjena "nepodobnih", među kojima ste se očito i vi našli?

Drago mi je da ste to primijetili, bilo je trenutaka u kojima je bilo vidljivo da dio zastupnika nije pročitao Izvješće, primjerice kada su pitali zašto ne govorimo o problemima poput nerazvrstanih cesta ili stanja u graditeljstvu, što su teme o kojima pišemo. Brine i što dio nije u potpunosti upoznat s nadležnošću i ovlastima institucije Pučkog pravobranitelja. No, istaknula bih i izlaganja u kojima je rečeno da je Izvješće argumentirani kritički pogled na stanje ljudskih prava i diskriminacije, te da ne podilazi nikome. Mislim da je upravo to, nepristrana kritičnost, također vidljiva iz rezulVažno je da politički, društveni i vjerski vođe ne samo aktivno osuđuju svaki govor mržnje, već i da ga preveniraju te da pozivaju na toleranciju, i tu je njihova odgovornost tim većatata glasovanja. Tako ću i nastaviti raditi, kao i pratiti ispunjavaju li se preporuke koje smo u izvješću uputili velikom broju javnih tijela, strukovnih organizacija i drugima, jer je poteze koje predlažemo doista potrebno provesti.

Uputili ste 160 preporuka ministarstvima, odnosno tijelima države koji imaju zakonsku obavezu implementirati te preporuke. Koliko nadležna tijela poštuju i ispunjavaju preporuke?

Nemaju zakonsku obvezu implementirati ih, a iskustva su različita. Dobar primjer je ispunjavanje naše preporuke i prepoznavanje beskućnika kao ranjive skupine u mjerama aktivne politike zapošljavanja HZZ-a. No, ima i primjera kada dobijemo kvalitetno argumentiran odgovor zašto naša preporuka nije uvažena, kao što je Ministarstvo pravosuđa napravilo u slučaju preporuke da se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju briše iz Zakona o obveznim odnosima. Nakon toga smo se usmjerili zagovaranju jačanja zaštitnih mehanizama i postavljanju određenih ograničenja kako bi starije osobe koje takve ugovore sklapaju, ipak bile zaštićene od ekonomskog iskorištavanja koje je često posljedica njihova sklapanja. Ovaj primjer pokazuje kako se može postići socijalni dijalog bez kojeg ne možemo ni očekivati toliko nužne promjene.

Rasa, etnička pripadnost ili boja kože te nacionalno podrijetlo, pri čemu prednjači srpska nacionalnost, navode se kao osnova za diskriminaciju u gotovo četvrtini pritužbi. Iako građani pokreću sve više tužbi zbog diskriminacije, ali i zločina iz mržnje, čini se kako ih sudstvo i dalje nedovoljno prepoznaje kao djela s ozbiljnim posljedicama. Tome u prilog ide sve manji broj kaznenih postupaka, ublažavanje kazne pa i ne naplaćivanje novčane kazne kod više od 50 posto osuđenika. Koliko takve presude utječu na neprijavljivanje diskriminacije i zločina iz mržnje, ali i na ponavljanje takvih djela?

Zasigurno da pravosudni epilog može imati preventivni učinak i poslati jasnu poruku društvu da diskriminacija nije prihvatljiva i da će žrtve biti zaštićene i obeštećene. Također, nesankcioniranje zločina iz mržnje može potaknuti daljnja slična ponašanja, pa tako i pridonijeti povećanju atmosSudska zaštita samo je jedan način borbe protiv diskriminacije. Najčešći uzrok takvom ponašanju su predrasude prema određenim skupinamafere straha i netolerancije.  No, sudska zaštita samo je jedan način borbe protiv diskriminacije. Najčešći uzrok takvom ponašanju su predrasude prema određenim skupinama, koje imaju zajedničku osobnu karakteristiku – dob, imovno stanje, nacionalno podrijetlo, pa je edukacija koja te stereotipe može ukloniti, kao i svijest o tome da je diskriminacija protuzakonita, također važan način postizanja ciljeva u borbi protiv diskriminacije. U isto vrijeme, problem njezinog neprijavljivanja nije specifičan samo za Hrvatsku, on je prisutan i u drugim zemljama EU. Osim što se ne prijavljuje, ona se izuzetno često i ne prepoznaje, i to ne samo u široj javnosti, već je taj problem prisutan i među onima koji rade u sustavu, a čiji posao uključuje i provođenje Zakona o suzbijanju diskriminacije. O tome nam svjedoče i podaci, i iskustva građana koji nam se obraćaju. Tako ima slučajeva u kojima se tužbeni zahtjevi odbijaju jer u njima nije navedena osnova diskriminacije. Moramo znati i da Hrvatska nema nacionalnu strategiju borbe protiv diskriminacije, na što smo također Izvješćem upozorili.

Osuda diskriminatornog ponašanja i govora mržnje generalno izostaje od strane osoba na najvišim pozicijama moći – od saborskih zastupnika, premijera Tihomira Oreškovića pa i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Legitimira li se time svaki fašistički pozdrav Za dom spremni, svaki etnički motivirani napad, svaki govor mržnje koji prođe bez osude?

Ne bih rekla da se legitimira, ali zasigurno ne djeluje preventivno niti se šalje jasna poruka da su takva, protuzakonita ponašanja, neprihvatljiva. Važno je da politički, društveni i vjerski vođe ne samo aktivno osuđuju svaki govor mržnje, već i da ga preveniraju te da pozivaju na toleranciju, i tu je njihova odgovornost tim veća jer njihove riječi putem medija dopiru do puno šire javnosti, pa imaju i posebnu težinu. To sam istaknula i prilikom obraćanja Hrvatskom saboru, na početku plenarne sjednice, a isto je i sadržaj preporuke koju je državama članicama Vijeća Europe uputio Nastavit ćemo pratiti ispunjavaju li se preporuke koje smo u izvješću uputili velikom broju javnih tijela, strukovnih organizacija i drugima, jer je poteze koje predlažemo doista potrebno provestiOdbor za suzbijanje rasne diskriminacije.  

Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije još uvijek nije donesen iako je prošli prestao važiti 2013. godine. Koji su razlozi za njegovo nedonošenje i koje su njegove temeljne smjernice s obzirom na to da ste i sami sudjelovali u izradi nacrta?

Plan je usmjeren prema suzbijanju diskriminacije u više područja obuhvaćenih Zakonom o suzbijanju diskriminacije, točnije rada i radnih uvjeta, obrazovanja, pravosuđa i uprave, javnog informiranja i medija, pristupa dobrima i uslugama, socijalne sigurnosti, zdravstvene zaštite, znanosti i sporta. Mi smo imali savjetodavnu ulogu u procesu njegove pripreme, a posljednje informacije koje imamo govore da je idući korak provođenje javne rasprave.

Unatoč svim dostupnim podacima, koji dolaze od institucija i udruga civilnog društva, o slučajevima diskriminacije, zločinima iz mržnje, ugrožavanju pluralizma i slobode medija, predstavnici vladajuće koalicije ih uporno negiraju. Takve izjave dolaze od brojnih ministara poput Kovača i Hasanbegovića, ali i premijera i predsjednice. Kako u tom kontekstu možemo očekivati od građana da imaju povjerenje u institucije i sustav?

Nepovjerenje u institucije je problem koji se nastavio i u 2015. godine, a uzrokuje ga cijeli niz faktora, među kojima je i javni govor, koji ima svoju težinu u slanju poruka društvu i javnom sankcioniranju neprikladnog i kažnjivog ponašanja. Ako govorimo o diskriminaciji, o tom nepovjerenju svjedoči činjenica koja se posljednjih godina nije značajno mijenjala, a to je da ju žrtve i dalje ne prijavljuju jer se boje da će ostati nezaštićene – da će im se netko osvetiti, da će zbog sudskih troškova ostati i bez ono malo imovine što imaju ili da će proces toliko dugo trajati da ih to jednosRezultat saborskog glasovanja o izvješću je politički pritisak na neovisnost institucije, što pokazuje i činjenica da su izvješće prije tek nekoliko tjedana jednoglasno prihvatili zastupnici sva tri saborska odbora koja su o njemu raspravljalatavno obeshrabri. No, mnogi nemaju niti volje bilo što poduzeti jer žive u tako lošim uvjetima, siromašni, bez posla i perspektive, da im činjenica da su diskriminirani i nije najveća briga, iako je upravo ona često značajan uzrok njihovih problema.

Govor mržnje bio je jedna od tema saborske rasprave, ali iz rečenog od strane zastupnika i zastupnica jasno je da postoji generalni problem neprepoznavanja što je doista govor mržnje, a što sloboda izražavanja.

Govor mržnje i sloboda izražavanja su pojmovi koji su definirani zakonodavnim okvirima i međunarodnim dokumentima, a praksa domaćih sudova, Europskog suda za ljudska prava i Suda EU te pravne postavke prenose u stvarni život. I razumljivo je da netko tko nije upoznat sa svime što sam navela može imati predodžbu koja je preuska ili preširoka u odnosu na ono što govor mržnje i sloboda izražavanja uistinu jesu i kako se manifestiraju. Kad postupamo u predmetu koji uključuje jedno od ova dva pojma, to podrazumijeva pravnu analizu, dakle i standarde i sudsku praksu i zakone. Ta analiza je nekad jednostavna i brza, jer je riječ o slučaju u kakvom smo više puta već postupali, a nekad više savjetnika na njoj radi danima. Nakon nje dajemo svoju ocjenu, svoj stav, a jedino sud može konačno reći je li doista prema nekome usmjeren govor mržnje ili nije.

Lora Vidović: "Hrvatska nema nacionalnu strategiju borbe protiv diskriminacije, na što smo u izvješću također upozorili." (Foto: Denis Cerić, Hina)<br> Lora Vidović: "Hrvatska nema nacionalnu strategiju borbe protiv diskriminacije, na što smo u izvješću također upozorili." (Foto: Denis Cerić, Hina)

Hrastov zastupnik Ladislav Iličić prošlog je tjedna u Saboru konstatirao da ne štitite interese i prava svih građana, već samo manjina koje žele uništavati interese većinskog hrvatskog naroda. Kako komentirate njegovu izjavu?

Prava manjine nikako se ne mogu shvaćati kao ugroza prava većine, a najbolji odgovor na vaše pitanje je 200 stranica Izvješća, koje govori o više od 50 tema, u kojima su argumentirani i opisani problemi svih građana, kao i preporuke za uklanjanje tih problema.

U izvješću ste pohvalili dobar i humani pristup policijskih službenika prema izbjeglicama, ali i građana i građanki, tijekom humanitarne krize. Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o strancima u svom konačnom prijedlogu unatoč brojnim amandmanima ipak sadrži odredbu Šteta je što su tijekom dvodnevne saborske rasprave o izvješću na plenarnoj sjednici teme pretežno bile ideološke i isticane su vrijednosne razlike među zastupnicima, dok je marginaliziran ili preskočen cijeli niz problema na kojima država mora raditio kriminaliziranju solidarnosti, odnosno predviđa kažnjavanje humanitarnog pomaganja. Kako se takva odredba može odraziti na ostvarivanje prava izbjeglica i tražitelja azila u Hrvatskoj? Obeshrabruje li takva odredba građane da solidarno pomažu svakome neovisno o njihovom statusu?

Takva odredba, zabrana pomaganja iz humanitarnih razloga, jednostavno je neprihvatljiva, to smo i naglasili u mišljenju koje smo uputili MUP-u u sklopu javne rasprave. Posebno je neprihvatljivo u situacijama kada bi nepružanje pomoći moglo nekome ugroziti zdravlje ili čak život, posebno ranjivih skupina. Druga stvar je pomaganje iz koristoljublja, no ono je zabranjeno Kaznenim zakonom. Bi li to obeshrabrilo građane? Iskreno, nakon svega što sam vidjela na terenu dok su izbjeglice prolazile Hrvatskom, mislim da ne bi. Takvu količinu solidarnosti i organiziranosti zbog pomaganja izbjeglicama sam u više navrata pohvalila, a naše društvo se i u prijašnjim situacijama, bilo da govorimo o katastrofalnim poplavama ili raznim drugim humanitarnim akcijama, itekako izjasnilo kao društvo spremno pomoći onima kojima je to najpotrebnije.


 


 

zaklada77_copy27407.jpgnorway_grants_gif_copy88009.gifeea_grants_gif_copy44304.gif

Ovaj članak je nastao u sklopu projekta "Dosta je mržnje!", uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Za sadržaj članka isključivo je odgovorna Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora.

<
Vezane vijesti