Foto: Kazalište JakobsonFoto: Kazalište JakobsonKritika gostovanja sanktpeterburškog kazališta s baletom Giselle u zagrebačkom HNK.

Druge večeri gostovanja Sanktpeterburškoga državnoga akademskoga baletnoga kazališta Jakobson, 8. lipnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, izveden je balet Giselle, kojega je prema libretu Julesa-Henrija Vernoya de Sain-Georgesa, Theophilea Gautiera i Jeana Corallija, te prema koreografiji Jeana Corallija, Julesa Perrota i Mariusa Petipaa prenijela nekadašnja primabalerina teatra Kirov i Narodna umjetnica Sovjetskog Saveza Irina Kolpakova. Prvi put izveden 1841., taj je fantastični balet u dva čina danas dio željeznog repertoara svih jačih kazališnih kuća, pa tako i gostujuće, koja je najnoviju inačicu postavila 2012., te ju izabrala kao svojevrsnu lirsku protutežu karakternom Don Quijoteu, izvedenom prethodne večeri.Što se tiče tehničkih aspekata izvedbe, određene se kritike mogu uputiti mjestimice krutim i u trećoj poziciji nepreciznim rukama, kao i ponegdje zatvorenim laktovima, a osobito čudi gotovo potpuna obamrlost ruku u varijaciji prvog čina

Giselle je utjelovila Alla Bočarova, koja je zagrebačkoj publici već poznata s dvaju gala koncerata, a u odnosu na koje je i tehnički i ekspresivno vidljivo napredovala. Za tumačenje najnovije uloge odlikuje se svima potrebnim predispozicijama, zahvaljujući kojima je u prvom činu donijela vjerodostojan lik zaljubljene, iskrene i dobrohotne djevojke, a u drugom pak njezinu jednako uvjerljivu eteričnu inkarnaciju.

Bočarova je balerina nenapadne, ali vrlo rječite mimike, kojom postiže uvjerljivo nijansiranje široke skale emocija, koje prvi put kulminiraju u sceni ludila na kraju prvog čina, a drugi put u sceni neposredno prije konačnog rastanka od Albrechta, na kraju drugog čina. Ni u jednom trenutku ne pretjerujući, ostavljala je dojam da uistinu proživljava povjerenu joj sudbinu, a ne da tek pošto-poto afektiranjem u to nastoji uvjeriti publiku.

Što se tiče tehničkih aspekata izvedbe, određene se kritike mogu uputiti mjestimice krutim i u trećoj poziciji nepreciznim rukama, kao i ponegdje zatvorenim laktovima, a osobito čudi gotovo potpuna obamrlost ruku u varijaciji prvog čina – inače često izvođenoj na natjecanjima – u kojoj je fokus upravo na besprijekornoj koordinaciji čvrstih ballonésa i prozračnih kretnji ruku. No rad nogu bio je zato izvrstan u sitnim skokovima i batiranju, dok su nešto slabiji dojam ostavili viši skokovi zbog tvrdih doskoka. Međutim, zahvaljujući potpunoj i nepatvorenoj uživljenosti u lik, bivajući od početka do kraja unutra, gotovo da je poništila nesavršenost dijela ostalih, čisto zanatskih aspekata izvedbe.

U Andreju Sorokinu kao Albrechtu – koji je prethodne večeri briljirao u karakternoj ulozi Basilija, a u ovu je ulogu uskočio umjesto najavljenoga Stepana Demina – imala je podjednako izvrsnoga lirskog partnera. Sorokin se u zajedničkim dijelovima iskazao odgovarajućim praćenjem njezinih gesta, linija i poza, a u varijacijama elegancijom, preciznošću i izdržljivošću u samo naoko jednostavnima malim i srednjim skokovima.

Andrej Gudima bio je također odličan kao Hilarion, iznijevši ga plesno i uopće interpretativno izraženom osobnošću, no koja ni u jednom trenutku nije prelazila dopuštene okvire.Međutim, unatoč vrlo dobrim solistima i ansamblu, predstava je u cjelini prilično monotona, osobito u prvom činu, koji je neujednačenog tempa, s dosta dramaturški praznih dijelova koji nemaju čime osvojiti pažnju

Ana Skvorcova kao Myrtha, drugi po važnosti ženski lik utjelovila je u uobičajenoj maniri ledene kraljice, zadržavajući tijekom cijelog nastupa hladan izraz lica i visoku tehničku razinu izvedbe, osobito skokova, no u konačnici je njezina interpretacija ipak ostala uskraćena za osobni pečat, bez kojega je, unatoč trudu, bila tek na razini manje-više šablonske.

Izvrstan je, uigran i bez greške bio pas de deux Ekaterine Jaljinskaje i Kirilla Vičužanina u prvom činu, baš kao i čitavog ansambla u drugom, kojeg je krasila zavidna ujednačenost, sigurnost i čistoća izvedbe, osobito u vrlo efektnom dijelu s klizećim arabesquesama.

Međutim, unatoč vrlo dobrim solistima i ansamblu, predstava je u cjelini prilično monotona, osobito u prvom činu, koji je neujednačenog tempa, s dosta dramaturški praznih dijelova koji nemaju čime osvojiti pažnju. Gotovo bez ikakvih simultanih zbivanja, te bez prave scenske energije i kod onih koji se odvijaju, prva polovina baleta poprilično prorjeđuje cjelokupno scensko tkanje, a u kombinaciji s Adamovom glazbom, koju također ne krasi naročita melodioznost, ilustrativnost ni kontrastnost, taj se dojam još pojačava.Zbog kojih je razloga između brojnih zanimljivih naslova na repertoaru teatar Jakobson za gostovanje odabrao baš Giselle, prema onome što je pokazao nije sasvim jasno

Scenografija, koju potpisuje Vječeslav Okunev, donosi uvjerljiv ambijent u oba čina, osobito u drugom, gdje mu se za potpunu realističnost vilinskog obitavališta pridružuje i izvrsno  oblikovano, sfumatozno plavičasto osvjetljenje. Kostime također potpisuje Okunev, no oni su uspjeliji u prvom činu, koji je šarolikiji bojama i bogatiji krojevima, nego u drugom, čija je prevladavajuća bjelina dodatno isprana preobičnom formom.  

Zbog kojih je razloga između brojnih zanimljivih naslova na repertoaru teatar Jakobson za gostovanje odabrao baš Giselle, prema onome što je pokazao nije sasvim jasno. Neupitno je tek da se tom odlukom osjetno udaljio od izvanrednog dojma o Don Quijoteu prethodne večeri; u mjeri u kojoj su, naime, ta djela međusobno oprečna sadržajno, stilski i izvođački, pokazala su se oprečnima i u kvaliteti njihovoga scenskog uobličenja.

No uzevši u obzir da ni Don Quijote ni Giselle ove sezone nisu bili na repertoaru zagrebačkog HNK, te da su usto jedina nova klasična izvedena djela (premijere su bile u znaku neoklasičnih i suvremenih naslova), dijelu publike sasvim su sigurno oba značila uspješno popunjavanje nedostajućih dijelova repertoarnog mozaika.

Ključne riječi: Rusija, balet, HNK
<
Vezane vijesti