H-Alter
Foto: M.K.Foto: M.K.40 godina od upisa Dubrovnika u listu spomenika svjetske baštine: Dok je Titanik tonuo, orkestar je svirao, a dok povijesna jezgra umire, organiziraju se koncerti ne bi li se u javnosti prikrio problem da se ništa u gradskoj upravi ne poduzima po pitanju odumiranja grada. Od nekadašnjih četiri tisuće stanovnika pitanje je živi li u gradu još tisuću. Kako taj demografski i kulturološki poraz može biti povod za svečanu konferenciju i koncert?

Početkom veljače građani Dubrovnika bili su pozvani sudjelovati u proslavi 40 godišnjice upisa Dubrovnika u listu spomenika svjetske baštine. Tom prilikom je organiziran i svečani koncert simfonijskog orkestra kao i UNESCO-va konferencija na temu ratnih razaranja i obnove Dubrovnika. Postavljam pitanje imamo li uopće razloga za slavlje?

Za ilustraciju situacije u kojoj se Dubrovnik danas nalazi dajem primjer jedne od najvećih svjetskih pomorskih nesreća iz 1912. godine, potonuće Titanika.

Titanik je plovio s oko 2200 putnika i članova posade prema New Yorku. Dvostruko više stanovnika nego Titanik putnika, Dubrovnik je imao u povijesnoj jezgri u trenutku ulaska pod zaštitu UNESCO-a 1979. godine. Te 1912. godine s Titanika se spasilo se svega 700 putnika. To se nazivalo strašnom tragedijom, jednom od najgorih u povijesti pomorstva. U sličnoj poziciji je Dubrovnik danas: od nekadašnjih 4000 stanovnika pitanje je živi li u gradu još 1000. Kako taj demografski i kulturološki poraz može biti povod za svečanu konferenciju i koncert?

U posljednjih 10 godina, otkad se milijuni od turizma i zidina slijevaju u gradsku blagajnu, nijedan od tih milijuna nije iskorišten za otkup nekog stana ili kuće u gradu pa ne čudi da su političke elite ukinule jedini alat kojim su mogli parirati nekontroliranoj prodaji nekretnina u povijesnoj jezgri.

Dok je Titanik tonuo, orkestar je svirao, a dok povijesna jezgra umire, organiziraju se koncerti ne bi li se u javnosti prikrio problem da se ništa u gradskoj upravi ne poduzima po pitanju odumiranja grada, osim što se milijuni kuna koriste na medijske hvalospjeve gradonačelniku i gradskoj upravi pod nazivom Respect the City.

Da ovakvo ponašanje Ministarstva kulture i Grada Dubrovnika nije slučajno, već je riječ o sustavnom zanemarivanju obveza prema upravljanju svjetskom baštinom i manipuliranju građana, pokazat će sljedećih nekoliko primjera.

Od 2015. godine ukinuto je pravo prvootkupa u korist jedinica lokalne samouprave i Republike Hrvatske za kuće i nekretnine koje nisu pojedinačno zaštićene iako jesu dio zaštićene povijesne cjeline. Svega 10 do 15 palača u povijesnoj jezgri ima tu vrstu pojedinačne zaštite, poput Kneževa dvora ili Sponze. Srećom, još nikom ne pada napamet prodavati Sponzu ili Knežev dvor.

S obzirom da u posljednjih 10 godina, otkad se milijuni od turizma i zidina slijevaju u gradsku blagajnu, nijedan od tih milijuna nije iskorišten za otkup nekog stana ili kuće u gradu pa ne čudi da su političke elite ukinule jedini alat kojim su mogli parirati nekontroliranoj prodaji nekretnina u povijesnoj jezgri i posljedično smanjenju broja stanovnika u njoj.

Svjetska baština ili zabavni park? Ilustracija: M.K. Svjetska baština ili zabavni park? Ilustracija: M.K.

U međuvremenu je 2017. godine donesen i Pravilnik o jednostavnoj gradnji kojim se kuće u povijesnoj jezgri mogu obnavljati bez građevinske dozvole kao da se radi o nekakvim kokošinjcima ili štalama radi kojih se ovaj Pravilnik donosio, a sve u želji da se olakša povlačenje novca iz EU fondova za poljoprivredu. Rezultat primjene Pravilnika za kokošinjce na svjetsku baštinu je omogućavanje svakom tko se sjeti povećati broj apartmana, otvaranje novih belvedera na krovovima bez da susjedi kojima novi belvederi zaklanjaju postojeće prozore imaju status stranke u postupku.

Ako gradska uprava izradi i usvoji Plan upravljanja te ako se započne s njegovom primjenom postavlja se pitanje s čim će to Plan upravljati kad stanovnika ne bude? Turizmom u turističko-apartmanskoj zoni povijesna jezgra?

Zakon o najmu stanova donesen 2018. godine, kojim se regulira pitanje zaštićenih najmoprimaca, predviđa da će se uvjeti najamnine za 500 zaštićenih najmoprimaca i stanovnika povijesne jezgre izjednačiti s tržišnima, što znači da do 2023.godine Gradu prijeti gubitak 1/3 preostalih stanovnika prema popisu stanovništva iz 2016. Za tu situaciju ova gradska uprava nije spremna. Neće biti spremna za reakciju kada se dio tih nekretnina nađe na tržištu jer za otkup i povratak pa čak niti zadržavanje stanovnika u povijesnoj jezgri nije predvidjela nikakva sredstva. Primjera radi, gradska uprava nije uopće reagirala kad se u medijima pojavila priča o Slovencu koji kupuje 50 kuća od Prijekog do Pelina u korist nekog britanskog off shore fonda.

Na pitanje koje bi povodom 40-godišnjice od upisa na UNESCO-vu listu trebalo biti goruće: koliko su Grad Dubrovnik i DPDS predvidjeli novca za rješavanje ovog problema, za otkup kuća i revitalizaciju grada? Koliko kuća i stanova planiraju otkupiti i kako planiraju vratiti obitelji u Grad? Odgovor je: ravno nula.

Ako gradska uprava izradi i usvoji Plan upravljanja te ako se započne s njegovom primjenom postavlja se pitanje s čim će to Plan upravljati kad stanovnika ne bude? Turizmom u turističko-apartmanskoj zoni povijesna jezgra?

Sve što gradska uprava propagandno građanima nudi je slušanje medijskog orkestra na temu Respect the City dok grad nestaje, a okrutnost i nebriga ove gradske uprave ispadaju gori od sante leda na koju je Titanik naletio.

Na Titaniku je kapetan Smith svjestan vlastitih propusta potonuo s brodom. Kapetana Mata, uz zvuke simfonijske pjesme Respect the City, poput mame Dube, čeka svijetla politička budućnost i plodne bruxelleske ravnice kao nagrada za nebrigu i nesposobnost.


 Autor teksta Đuro Capor koordinator je Inicijative Srđ je naš.

Ključne riječi: Dubrovnik, UNESCO, urbani prostor
<
Vezane vijesti