U polemici oko smislenosti i legalnosti izgradnje spornih tzv. Bandićevih fontana, posve je izostalo pitanje ocjene njihovoga oblikovanja, načina na koji je rješenje odabrano i činjenice da se intervenira u zagrebačku Središnju gradsku os.

O tzv. Bandićevim fontanama govore arhitektica i predavačica na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu Dafne Berc, arhitekt i član zagrebačke organizacije Analog koja se bavi prostorom Luciano Basauri, arhitekt i glavni urednik časopisa Čovjek i prostor Dominko Blažević i urbana antropologinja Sonja Leboš.   

simpraga_5.jpg

Fontane koje je projektirala ekipa arhitektice Helene Paver Njirić ni po čemu su osobiti projekt - a kakav bi ciljani središnji prostor grada zasluživao u nekim povoljnijim okolnostima -  štoviše, radi se o prilično slabom radu koji će vrlo vjerojatno ostati i nedovršen s obzirom na to da je najavljena njegova etapna realizacija.

Naime, prvi dio koji uključuje izgradnju dvaju pothodnika ispod Ulice Hrvatske bratske zajednice i par fontana na tamošnjoj livadi planiran je za realizaciju ove, a drugi dio koji uključuje dodatne fontane na redu bi bio iduće godine.

Kada uzmemo u obzir da se 2013. godine održavaju lokalni izbori na kojima postoji mogućnost da gradonačelnik Milan Bandić i njegova gradska uprava konačno postanu prošlost, u tome bi scenariju sasvim izgledna bila vjerojatnost da nitko neće nastavljati Bandićeve nepotrebne, loše i skupe projekte. 

U međuvremenu, ni Društvo arhitekata Zagreba kao najpozvanije strukovno tijelo, ni bilo koja druga strukovna organizacija, nisu uputili ni službenu protestnu notu i osudili činjenicu da se na zagrebačkoj Središnjoj gradskoj osi izvode radovi bez javnog natječaja tj. direktnom pogodbom s arhitekticom koja je očito posve imuna na društveni kontekst i činjenicu da za tako važni gradski prostor natječaja nije bilo.

Iako obavijena kontraverzom, sama narudžba projekta ne izlazi iz okvira legalnog budući da gradonačelnik, sukladno zakonu, ima pravo na samostalno odlučivanje o nekim izdvajanjima u visini nekoliko postotaka gradskog proračuna.

Ono što je, međutim, itekako sporno, jest činjenica da se bez javnoga natječaja i šire javne rasprave intervenira u zamišljeno i dijelom realizirano reprezentativno središte modernog Zagreba.  

S druge strane, fontane su projekt koji je opetovano odbijen od lokalne samouprave, njihova je gradnja izrazito nepopularna u javnosti, a i sama je Gradska skupština sporne Bandićeve projekte (fontane i rekonstrukciju Cvjetnog trga s okolnim ulicama) također više puta odbila.

Sve to pitanje legalnosti izgradnje ostavlja otvorenim, odnosno trakavica o zakonitosti fontana se nastavlja budući da svaka od dvije strane tvrdi suprotno.

A neovisno o osporavanjima i službenim odlukama koje pobijaju gradnju, radovi na fontanama i dvama pothodnicima započeli su na terenu u lipnju i u punom su jeku.

Iako za punu ocjenu valja pričekati dovršetak radova, koji će se po svemu sudeći u prvoj fazi i završiti, već sada je moguće ocjeniti projekt čija je realizacija u tijeku.

Na pitanje kako ocjenjuje arhitektonsko rješenje Bandićevih fontana koje nastaju na jednoj od ekstenzija Zelene potkove, a koja je začeta izgradnjom Zrinjevca, Sonja Leboš naglašava potrebu interdisciplinarnosti u pristupu prostornim pitanjima i objašnjava:

"Arhitektonsko 'rješenje' i inače smatram vrlo lošom sintagmom: gradske situacije nisu jednostavne aritmetičke jednadžbe za koje se vrlo lako izračunavaju rješenja. Međutim, ovdje se nažalost radi o vrlo prostoj računici, kao što je to uvijek slučaj kada je gradonačelnik Bandić u pitanju. Bandić se uspoređuje sa svojim imenjakom Milanom Amrušem, tvrdeći da je situacija u kojoj je nastajao Zrinjevac bila 30 puta gora. Pritom, Bandić ne shvaća vrijeme u kojem živi, te se uspoređuje s gradonačelnikom iz zagrebačkog utemeljiteljskog razdoblja, čime samo dokazuje kako ne poznaje grad kojim načelnikuje, ali to da su mu ambicije i arogancije vrlo razvijeni ne amnestira ga od krivice. Zrinjevac i sama Zelena potkova nisu nastali u jednom koraku, njihovo planiranje je bio rad interdisciplinarnih timova, što ovdje nije slučaj. Arhitektonsko djelo čine brojni parametri, a ono što najviše govori protiv ovog 'rješenja', najjednostavnije je i nema toliko veze sa strukom koliko sa zdravim razumom: ovo arhitektonsko djelo građani NE žele, što jasno pokazuju sva istraživanja javnog mnijenja.

Isto tako, arhitektonsko djelo se ne procjenjuje na temelju renderiranih prikaza: oni su tek vrlo mali dio priče. Arhitekt je dužan ili dužna objasniti zajednici sve detalje svog plana, uključujući i cijenu naknadnog održavanja npr., ali Helena Paver Njirić i njen tim svoje djelo očito namjenjuju nekom drugom, a ne gradu i zajednici ljudi koji u njemu žive."

Na tome tragu razmišljanje je i Dominka Blaževića koji smatra da se radi, "po onome što je objavljeno, o jednom nemaštovitom, bezidejnom i dosadnom projektu".

A kako se radi o fontanama, samo posezanje za elementom vode - koji je svakako poželjan dio fizičkog ustrojstva gradova - na predmetnom potezu i nije novo. Konačno, i sama livada tj. udubina između dva kraka Ulice HBZ-a zapravo je izvorna razina Zagrebačkog polja prema Savi koje je nekad u znatnom dijelu bilo močvarno, premreženo rukavcima, otocima, sprudovima i jezerima zavojite, hirovite i poplavama sklone rijeke koja je često pomicala korito. Upravo zbog toga čitav Donji grad i moderno Trnje nastali su na nasipanom zemljištu, a izvorna razina tla danas je vidljiva tek mjestimično, poput na mjestu predmetne livade ili npr. Botaničkom vrtu i Trgu kralja Tomislava.      

simpraga_1.jpg

Na pitanje kako ocjenuje samu ideju fontana koje bi zimi bila klizališta, a što će sada biti realizirano na predmetnom postoru Središnje osi, Luciano Basauri objašnjava da je "zanimljiva, mada ne tako nova, ideja korištenje vode kao medija koji može biti stalno u stanju promjene. Prema prikazima projekta očito je da konačni učinak puno ne mijenja urbani okoliš i u konkretnom projektu nije jasno radi li se o nedostatku projekta samog ili o disparitetu urbane morfologije čiji je jedini jasan konstituent Središnja gradska os. Dodana vrijednost programskog korištenja projekta u vidu klizališta također je nejasna. Još jedan nejasan aspekt je preostaje li dovoljno livadnog prostora za igranje nogometa i drugih sportova koji su  bili uobičajeni na tome mjestu."

Dominko Blažević mišljenja je da je izgradnja fontana "suvišna, i krajnje neprikladna kako za trenutak u kojem živimo, tako i za lokaciju o kojoj govorimo. Postoje drugi prioriteti."

Jedan od tih prioriteta svakako bi mogla biti i npr. nužna sanacija pješačke plohe nadvožnjaka na Slavonskoj aveniji u neposrednoj blizini fontana, a koji je u očajnom stanju.

I Sonja Leboš navodi da bi "fontane mogle biti prigodno rješenje kada bi susjedno Trnje imalo riješeno osnovna infrastrukturalna pitanja u svakoj kući, kada se obližnji Paromlin ne bi raspadao, i kada bi parametri naknadnog održavanja bili održivi."

simpraga_4.jpg

Naime, činjenica je da mnoge postojeće zagrebačke fontane uopće ne rade i to na račun neodržavanja od strane nadležnih gradskih službi.

Uz to, značajnije ili nikako nije javno problematizirana ni činjenica da se mnogi povijesni (ukrasni) bazeni s vodom koji su postojali u nizu zagrebačkih parkova kao vrijedan dodatak prostoru, zadnjih godina doslovno zatrpavaju i pretvaraju u ružičnjake kako ih se ne bi trebalo održavati, primjerice na Trgu Mažuranića ili u Parku Prve hrvatske šedionice kod Zorkovačke ulice.

Važna dugoročna održivost projekta o kojoj govori Sonja Leboš, može se pratiti i po stanju recentnijih intervencija u niz zagrebačkih trgova, od kojih npr. dio javne rasvjete ili svjetlosni stup na Kvaternikovom trgu, u što su uložena ogromna javna sredstva, praktički od početka ne rade tj. ne održavaju se, a takvih je primjera mnogo. 

Na pitanje da li je za Središnju os, s obzirom na njenu važnost i ulogu u urbanoj strukturi Zagreba, valjalo raspisati javni natječaj Sonja Leboš odgovara: "Bez sumnje. Izostanak javnog natječaja presedan je koji se može tolerirati samo u iznimnim situacijama, kao što su elementarne nepogode poput potresa, poplave ili pak katrastrofa poput nuklearne."

Naime, Središnja os nesporedna je ekstenzija Zelene potkove. Os je od kraja 1950-ih godina urbanistički realizirana s planom budućega glavnog zagrebačkog trga s južne strane Glavnog kolodvora - izvorno Trga revolucionara, danas Trga Stjepana Radića -  potom dva kraka Ulice Hrvatske bratske zajednice i preko Mosta slobode produžena u Novi Zagreb kao Avenija Većeslava Holjevca.

simpraga_8.jpg

Svakako je opravdano postaviti pitanje nije li npr. ta realizacija, ili ona budućega glavnog trga,  prioritetnija od loših i skupih fontana, osobito kada se uzme u obzir činjenica da se u Zagrebu odavno ne grade (potrebni) novi trgovi, a stari uporno degradiraju. 

simpraga_7.jpg

Što se tiče ranije spomenute interdisciplinarnosti u gradogradnji i općenito rješavanju prostornih problema, odnosno činjenice da za važan prostor poput Središnje osi javnoga natječaja nije bilo, Dafne Berc smatra da bi "svaki gradski projekt koji se bavi relevantnim javnim prostorom i bez obzira na intezitet njegovog korištenja, trebao izrasti iz neke vrste pluralne platforme za raspravu, u obliku javnog natječaja ili prethodnih anketa-istraživanja ako grad želi direktno angažirati arhitekta. Nažalost, ni jedno nije ovdje učinjeno."

Dominko Blažević objašnjava da je Središnja os "donekle već obrađivana u natječajima. Što se same središnje "livade" tiče, ako se na njoj već želi nešto raditi, bilo bi zanimljivo i poželjno organizirati anketni natječaj, makar i s minimumom sredstava/nagrada. Ujedno kaže da nije siguran da bi "nešto" na livadi bilo bolje od sadašnjeg "ništa"". 

Ta misao svakako je na tragu činjenice da je u suvremenosti, upravo važnost praznog prostora svojevrsna paradigma grada.

To, dakako, ne znači da nema mjesta poboljšanjima. Štoviše, za predmetni bi prostor već i minimalna krajobrazna nadogradnja biljem mogla polučiti bitno reprezentativniji, ali i po boravišne kvalitete bolji, a konačno i znatno jeftiniji rezultat od fontana koje se upravo grade. 

Jedno od obrazloženja kojem je pribjegavala gradska uprava u pravdanju izbora arhitektice bila je činjenica da je Helena Paver Njirić bila dio tima koji je pobijedio na javnom natječaju za Središnju os 1992. godine.

Natječaj na kojem je pobijedila zajedno s Hrvojem Njirićem, nikada nije realiziran ni po jednoj točki. Taj je projekt, u duhu vremena, uključivao i izgradnju polupodzemne crkve na južnome dijelu sadašnje livade, što je posve neprikladan sadržaj za taj prostor. 

Samo sudjelovanje u nekom drugom projektu, nije valjani argument jer se sada radi o posve drugačijoj intervenciji u prostor, a jedino što je isto je prostor koji se tematizira i to na drugačiji način.

Na pitanje kako ocjenjuju odluku arhitektice Helene Paver Njirić, voditeljice tima  koji potpisuje sporne fontane, da uopće sudjeluje u projektu koji je od početka kontraverzan i nailazi na osudu javnosti, Sonja Leboš  takvu odluku smatra "duboko nemoralnom i nedostojnom diplome koju arhitektica posjeduje. Stručnjake poput nje društvo ne školuje besplatno zato da bi radili u korist samoživih moćnika i protiv volje zajednice, a to je ono što Helena Paver Njirić čini, nanoseći sramotu struci unutar koje djeluje."

Dominko Blažević pritom postavlja  i pitanje "o kakvim se osobnim ili interesnim vezama tu radi? Kako se uopće dolazi do takvih poslova tj. po kojoj osnovi? S druge strane ističe da je arhitektima danas teško odbijati narudžbe budući da su egzistencijalno  stjerani u kut."

Dafne Berc navodi da "prije svega, govorimo o timu autora, a situaciju naziva 'nepodnošljivom lakoćom postojanja' arhitekata koje ništa neće zaustaviti na putu da izgrade svoje ideje, previđajući moguće političke, društvene i ekonomske kontradikcije ili tko što plaća. Takav stav se proširuje dalje od pojedinih autora i zapravo je vrlo simptomatičan za mnoge arhitektonske cehove diljem svijeta."

Iz mišljenja anketiranih prizlazi da moralna odgovornost i profesionalna etičnost arhitekta još jednom pada na ispitu, a  u tome smislu opravdano je postaviti i pitanje odgovornosti  šire, prije svega stručne, javnosti.

Komentirajući činjenicu da nema reakcije arhitektonskih strukovnih tijela, Dominko Blažević smatra da "struka, nažalost, kao i obično, kasni. S tim da je letargija koju izaziva sve veća nemoć u novostvorenim političko-tržišnim uvjetima, slab izgovor za nedjelovanje."

Dafne Berc kaže kako "ovdje ulozi nisu previsoki, jer niti je projekt silno skup niti uvodi velike promjene u svoju okolinu, pa se arhitekti neće tako lako izjasniti. Svi smo svjesni da arhitektonskom cehu često treba polarizirano stanje za početak reakcije. U tom smislu je ovaj projekt samo niz loših odluka i arhitekti bi vjerojatno jednostavno izabrali suosjećati s autorima. No, istovremeno čudi što aktivistička scena ne reagira na recentna zbivanja, jer i oni bi trebali osvješćivati građane o prostornoj pravdi i javnim troškovima u javnim projektima."

U zaključku, i uz dvojbenu legalnost, može se reći da je činjenica da se značajno intervenira u Središnju gradsku os bez javnog natječaja zapravo porazna, a kao rezultat takve prakse implementira se projekt koji je arhitektonski slab i kao takav neprimjeren za prostor kojem je namijenjen.

simpraga_6.jpg

A s obzirom na nikakve reakcije strukovnih tijela, pa i aktivističke scene, odnosno činjenicu da se fontane grade usred krize i vremena u kojem je Zagreb u predbankrotnom stanju, odnosno kada građani kao posljedicu lošega upravljanja gradom plaćaju najskuplje komunalije i najviši porez ne samo u zemlji već i u regiji, proizlazi da su Bandićeve fontane, osim njemu samom, zapravo i idealan spomenik društvu koje je kapituliralo.

Ključne riječi: urbanizam, zagreb
<
Vezane vijesti