H-Alter
Drvored u ulici Prisavlje. (Foto: Suzana Dobrić Žaja)Drvored u ulici Prisavlje. (Foto: Suzana Dobrić Žaja)Kada u Berkovićevom filmu kamion preko oranica iz centra doveze obitelj na tada pustu Savicu, otac kaže: "Ovo će jednog dana biti centar grada". I nije se prevario. U šezdeset godina nekadašnje ledine i močvare postale su dio velegrada, ali ne anonimna, bezlična spavaonica, nego mali grad unutar grada, s jedinstvenim identitetom i dušom. Zajedno s našim susjedima obranili smo park već dva puta, prvi put od gradnje crkve, a drugi put od besmislenog preuređenja. Nekako smo postali naselje angažiranih, odgovornih građana koji vode brigu o prostoru u kojem žive.

Od 10. studenog do 10. prosinca na H-Alteru objavljujemo seriju tekstova pod nazivom 'Zagreb, iznova'. Vodimo vas u neobične šetnje kroz zagrebačke kvartove, okretišta i skvotove, u prašnjave prostore u kojima se spajaju utopija i distopija, otkrivamo zaboravljeno i zanemareno, maštamo o budućem i drugačijem.

Prvi u seriji tekstova tekst je Anje Vladisavljević 'Vodi curu u kino, danas sam nažicao previše', koja nas vodi u Dubravu, među pale heroje i pale industrije, ali i nove, spontane spomenike kvartovske solidarnosti.

Drugi u seriji tekstova tekst je Luke Ostojića 'Uspavana ljepotica Blata', koji nas vodi u kompleks nikada dovršene Sveučilišne bolnice na kraju grada, promišljajući značaj takvog pothvata gradnje i vrijednost sanjarskog javnoga zdravstva.

Treći u seriji tekstova tekst je Tikvice Kapulić 'Mjesto po mjeri utopije', koja piše o nadahnućima i problemima skvotiranja, sudjelovanju u pokretanju zagrebačkog BEK-a, ali i svjedočenju posrnuća i lekcijama za dalje.

Četvrti u seriji tekstova tekst je Saše Šimprage 'Najljepše ime u gradu', koji piše o ulicama koje bi Zagreb mogao imati i maštovitoj i svakodnevnoj povezanosti imena i lokacije. 

Peti u seriji tekstova tekst je Suzane Dobrić Žaje 'Nepokorena Savica', koja piše o Savici - malom gradu unutar grada, organiziranju i borbi za očuvanje kvarta i izgradnji susjedskih i solidarnih odnosa.

Na studij u Zagreb stigla sam u ranu jesen 1987. Te je godine održana Univerzijada i zbog toga je moja generacija maturirala nešto ranije. Nakon beskrajno dugog i bezbrižnog ljeta punog iščekivanja započele su studentske godine u Zagrebu koji je tada bio uzbudljiv, zanimljiv, urban, pun života i najraznovrsnijih događanja.

Prvi zagrebački dom bio mi je podstanarski stančić na 15. katu nebodera u Utrinama iz kojeg pamtim Život na Savici je lijep. Nije sve idealno, ima puno toga što se može i treba napraviti, ali za sve to postoji čvrst i stabilan temelj kojeg čine dobro isplanirano naselje i zdrava susjedska atmosferaspektakularan pogled na grad i plamteće zalaske sunca. Nakon toga kao podstanar živjela sam u mnogim kvartovima – u Dubravi, na Trešnjevci, Črnomercu, Maksimiru, u najstrožem centru grada u dvorišnom stanu jednog iličkog bloka.

Ne sjećam se kada točno, ali negdje tijekom 15 godina podstanarskog staža i brojnih selidbi po čitavom gradu odlučila sam da će, ako to ikako bude moguće, moj trajni dom biti na Savici. Iako tu zapravo nikad nisam stanovala, već samo ponekad dolazila kod prijatelja i kolega, nekako sam znala da je to kvart za mene.

Uredan, ali ne snobovski, relativno blizu centru grada, blizu Save, pun zelenila, sa svim bitnim sadržajima i velikim, solidno građenim zgradama. Uz sve te racionalne i praktične razloge postojala je i jedna neuhvatljiva slutnja da Savica predstavlja upravo onaj tip urbaniteta koji mi odgovara, a kojeg nisu pokvarili ni rat ni tranzicija ni divlji kapitalizam. Ukratko, zavoljela sam Savicu i prije nego što sam tu počela živjeti.

Savica je planirani, urbanistički definiran kvart višekatnica i nebodera u kojem jedva da ima koja obiteljska kućica. Nekoliko ih je ostalo stisnuto uz ulicu Prisavlje pored nove, nedavno sagrađene zgrade, a ima ih još jedino na zapadnom rubu naselja, uz Križnu ulicu gdje počinje Staro Trnje. One su ostatak naselja Kruge koje se tu nekoć nalazilo. Stariji stanovnici pamte i nekadašnji nasip koji je tada bio jedina zaštita Zagreba od Save. Protezao se nešto sjevernije od današnjeg i prolazio kroz park. 1964. godine Sava ga je probila i poplavila veliki dio grada, nakon čega je podignut novi, današnji nasip.

Kao i cijeli Novi Zagreb, Savica je planirana u skladu s Atenskom poveljom. To je dokument kojeg je 1943. godine objavio Le Corbusier, a sadržavao je zaključke s IV. Međunarodnog kongresa moderne arhitekture (CIAM) održanog deset godina ranije. Tema kongresa bio je Funkcionalni grad, a na njemu su sudjelovali vodeći svjetski arhitekti i urbanisti tog vremena.Uz sve te racionalne i praktične razloge postojala je i jedna neuhvatljiva slutnja da Savica predstavlja upravo onaj tip urbaniteta koji mi odgovara, a kojeg nisu pokvarili ni rat ni tranzicija ni divlji kapitalizam

Njihova ideja bila je da će idealan prostorni raspored stvoriti i oblikovati idealne društvene odnose. Odnosno, grad je taj koji stvara građane, a ne obrnuto. Te tada najmodernije ideje prihvatili su jugoslavenski urbanisti i idućih tridesetak godina svi su urbanistički planovi bili neka vrsta utopije temeljene na principima iznesenim u Atenskoj povelji.

Prve zgrade na Savici sagrađene su uz Držićevu i Miljackinu. One u Miljackinoj ovjekovječene su u filmu Moj stan, prvijencu redatelja Zvonimira Berkovića za kojeg je 1963. godine dobio nagradu za najbolji kratkometražni film na Filmskom festivalu u Cannesu. Film govori o četveročlanoj zagrebačkoj obitelji koja iz tijesnog donjogradskog podstanarskog stana seli u jednako tijesan stan u novogradnji na Savici.

Kroz pomalo subverzivnu priču u kojoj "bolja budućnost" nije ispala tako sjajna kao što se očekivalo, vodi nas djevojčica koja uz dozu humora opisuje nevolje života u premalom stanu, ali na kraju ipak zaključuje: "U našoj kući ima 358 ljudi i svi su sretni i zadovoljni, a ako netko koji put nije sretan i zadovoljan, dovoljno je da pogleda kroz prozor." Kroz prozor su se, naime, još uvijek mogle vidjeti potleušice bez struje i vode.

Moj stan, Zvonimir Berković. (Foto: Youtube) Moj stan, Zvonimir Berković. (Foto: Youtube)

Gradnja novih zgrada nastavljena je sve do kraja osamdesetih, a naselje je polako zadobivalo svoj obris. Sagrađeni su škola, dva vrtića, tržnica, uređen je središnji kvartovski park. Tijekom osamdesetih nastali su izdignuti pješački platoi, zamišljeni isključivo za pješački promet, koji se protežu u smjeru sjever – jug povezujući veći dio naselja.U razdoblju tranzicije Savica je već bila završeno naselje s tek nekoliko praznih prostora na kojima se još moglo nešto sagraditi. Recentna gradnja nema one urbanističke kvalitete kakve je imala nekadašnja, ali nije niti pretjerano loša

Obrubljuju ih zgrade s trgovinama i najrazličitijim poslovnim prostorima u prizemlju, pa je ovaj potez polako postao glavna pješačka os kojom stanovnici uz samo jedan prelazak ulice mogu proći kroz čitav kvart od tržnice do savskog nasipa. Uz ovu kvartovsku žilu kucavicu nižu se najvažniji javni sadržaji – tu su tržnica, ambulanta, knjižnica, dječji vrtić, mali i veliki park i nešto dalje škola.

Planiranje po principima Atenske povelje donijelo je dobro riješen automobilski promet unutar naselja, pa čak i do određene mjere razdvajanje pješačkog i kolnog prometa, tako da djeca do škole dolaze uz minimalno prelaženje ceste. Planirani su svi svakodnevno potrebni javni sadržaji, kao i zajednički javni prostori. Zgrade su dovoljno udaljene jedna od druge i usprkos velikoj gustoći stanovanja stanovi imaju dovoljno svjetla i zraka, a uz njih još uvijek postoji dosta zelenila. Sve te kvalitete prepoznaju i stanovnici Savice.

Frenki, koja već dugo živi na Savici, kaže: "Život na Savici predstavlja savršen spoj blizine centra grada, Save i Savskog nasipa i predivnog, za sada još uvijek očuvanog, zelenila. Zgrade su uglavnom pristojno udaljene jedna od druge, pa je i pogled kroz prozor većini stanara širok i otvoren. Najdraži dio kvarta mi je aleja u ulici Prisavlje, kroz koju redovito prolazim na putu do tramvaja i gdje se punim pozitivnom energijom.“

Njezina prijateljica Ana dodaje: "Savica je za mene poput malenog grada u kojem imamo sve što obitelji ili samcu treba za ugodan život: vrtić, škola, tržnica, knjižnica s odličnim programom za djecu i odrasle, liječnici opće prakse, dućani, javni bilježnik, odvjetnik, fotokopiraone i još puno toga nama potrebnoga. Naši limeni ljubimci imaju dovoljno parkirnog mjesta, a djeca na izboru nekoliko parkova za igru." Tijekom osamdesetih nastali su izdignuti pješački platoi, zamišljeni isključivo za pješački promet, koji se protežu u smjeru sjever – jug povezujući veći dio naselja

Druga polovica devedesetih i novo tisućljeće devastirali su mnoge dijelove grada stihijskom gradnjom. Urbanizam je u Zagrebu praktički nestao i pretvorio se u tzv. investitorski, točkasti urbanizam, a zadnji koliko toliko isplaniran kvart bila je Malešnica. U razdoblju tranzicije Savica je već bila završeno naselje s tek nekoliko praznih prostora na kojima se još moglo nešto sagraditi. Recentna gradnja nema one urbanističke kvalitete kakve je imala nekadašnja, ali nije niti pretjerano loša. 

"Ono što je nekad bilo selo, uspavani labirint kućica čiji dio se još drži u Starom Trnju u zadnjih tridesetak godina postalo je mnogoljudno naselje u kojem beton prevladava, ali nije pobijedio. Cijeli život gledam kvart kako raste, gradi se, mijenja i koliko god u današnjem urbanom planiranju nema planiranja polako smo od periferije postali širi centar. Život na Savici je divan. Ima okus onog starog Zagreba, ali i grabi naprijed velikim koracima, držeći kvalitetu života na prilično visokom nivou", primjećuje Sanjin koji stanuje u bloku Autoput jug.

Jedna od zanimljivosti koje se vežu uz Savicu jest da njezinih 12 tisuća stanovnika živi u samo desetak ulica. Nekima od njih turbulentnih Otkrila sam nasip i tišinu nedjeljnog jutra uz rijeku, ali i subotnju gužvu i vrevu na placu. Ubrzo mi se u susjednu zgradu doselio brat s obitelji, a malo nakon toga i sestrična. Zezali smo se da smo se naselili kao plemedevedesetih promijenjena su imena i tada smo ostali bez ulica Klare Zetkin i Rose Luxemburg. Današnji nazivi ulica tematski su povezani i nose imena osoba iz svijeta umjetnosti – Vladimira Ruždjaka, Zinke Kunc, Ljerke Šram i Zvonimira Rogoza, a središnji park uskoro bi mogao dobiti ime po velikoj glumici Mariji Ružički Strozzi.

Moja želja da živim na Savici se ostvarila. Doselila sam se 2002. godine i od početka sam se tu osjećala kao kod kuće. Ulica u kojoj živim nekad je bila Ulica Rose Luxemburg, a danas Zinke Kunc. Pomalo sam upoznavala kvartovske dućane, pekare i lokale na tržnici, pronašla sve one praktične sadržaje kao što su pošta, banka, željezarija ili kemijska čistionica, počela sam posuđivati knjige u kvartovskoj knjižnici, upoznala svoje najbliže susjede.

Otkrila sam nasip i tišinu nedjeljnog jutra uz rijeku, ali i subotnju gužvu i vrevu na placu. Ubrzo mi se u susjednu zgradu doselio brat s obitelji, a malo nakon toga i sestrična. Zezali smo se da smo se naselili kao pleme. Nismo poznavali puno ljudi iz kvarta, aliTog ljeta 2016. godine osim mene je u inicijativu došlo još nekoliko novih ljudi i započela je priča za koju danas znaju svi. Zajedno s našim susjedima obranili smo park već dva puta, prvi put od gradnje crkve, a drugi put od besmislenog preuređenja u kojem bi se prava trava zamijenila plastičnom imali smo jedni druge u blizini pa smo sve one sitne svakodnevne probleme u kojima obično uskoče susjedi rješavali unutar obitelji – posuđivali jedni drugima stolice kada dođu gosti, ostavljali rezervne ključeve i zalijevali cvijeće preko ljeta.

Nije lako udomaćiti se u kvartu u kojem nisi odrastao, to znaju svi koji su se selili u odrasloj dobi. Veze stvorene u djetinjstvu i kroz odrastanje imaju drugačiju boju i kvalitetu od onih koje se grade kasnije i zato su kvartovski "starosjedioci" snažnije međusobno povezani od nas koji smo se doselili u kvart. Na Savici sam odmah osjetila njihovu povezanost, vidjela sam da se susjedi međusobno poznaju, da se pozdravljaju kada se susretnu na ulici, da zastaju i razgovaraju.

Roditelji se druže pazeći na djecu u parku, djeca se zajedno igraju, u kvartovskim kafićima uvijek je živahno. Iako je novo, užurbano vrijeme posvuda donijelo promjene, otuđenje kao njegova posljedica na Savici kao da se osjećalo manje nego drugdje. Planski izgrađeno naselje s javnim prostorima svojim je stanovnicima dalo okvir za suživot, ali socijalne veze gradile su se vremenom, polako. Danas ovdje odrasta već treća generacija djece.

Dosta dugo zapravo nisam sudjelovala u kvartovskom životu, ali su razlog za to bile i moje tadašnje životne preokupacije koje su me vodile van Savice. Ali onda je došao trenutak kada sam se morala uključiti i bilo je to naglo, brzo i vrlo, vrlo intenzivno. Nakon ozbiljne i posve izgledne prijetnje da će se posred kvartovskog parka sagraditi crkva, priključila sam se grupici susjeda koji su to pokušavali spriječiti. Oni su se pod Borba za park nije djelovala samo na nas koji smo bili najaktivniji, mislim da se neka vrsta promjene osjeća u cijelom kvartu. Puno je susjeda na ovaj ili onaj način sudjelovalo u priči oko parka i nekako smo postali naselje angažiranih, odgovornih građana koji vode brigu o prostoru u kojem živenazivom Čuvamo naš park okupili kao neformalna inicijativa par godina ranije, kada je proveden arhitektonski natječaj za gradnju crkve.

Tog ljeta 2016. godine osim mene je u inicijativu došlo još nekoliko novih ljudi i započela je priča za koju danas znaju svi. Zajedno s našim susjedima obranili smo park već dva puta, prvi put od gradnje crkve, a drugi put od besmislenog preuređenja u kojem bi se prava trava zamijenila plastičnom.

Za nas dvanaest u inicijativi bilo je to burno, stresno, ponekad kaotično razdoblje, ali dok smo se borili istovremeno smo gradili i nešto više. Odjednom su počeli pristizati ljudi, naši susjedi koje do tada nismo poznavali, koji su htjeli nešto dati i doprinijeti. Svatko je donosio nešto drugo, neki novi impuls i dinamiku, a mi smo pokušavali sve te različite ideje usmjeriti tako da nas dovedu do cilja.

I uspijevali smo, a kroz zajedničko iskustvo i rad, međusobno povjerenje i uvažavanje nas dvanaest, iako različiti na mnogo načina, povezali smo se brzo i snažno. Počeli smo se družiti i mimo borbe za park, odlaziti na kave, posjećivati se međusobno, pomagati kad je potrebno. Malo-pomalo postajali smo prijatelji, a onda se to nekako počelo prelijevati i na ostale stanovnike Savice.

"Na Savici živim od 1986. Djeca su od vrtića do diploma provela na Savici. Dvije kćeri sa svojim porodicama i sada žive u svom starom kvartu. Iz Slavonca smo otišli na ratište, vratili se i živjeli zagrebačkim kvartovskim životom. Dobar dan sused, kak je?... Plan gradnje ogromne crkve u parku a onda i prijetnja betoniranja i plastificiranja travnatih površina parka prisilila je, kako mene tako i većinu susjeda, da izađemo iz stanova i suprotstavimo se agresivnom pokušaju devastacije parka, našeg kvarta, naše životne sredine.Svatko od nas dvanaest imao je neki sličan osobni trenutak i baš to je bio najveći uspjeh, naučiti kako zbog višeg cilja staviti na stranu svoj ego, svoju komociju i svoje strahove

Suprotstavljati se gradonačelniku i njemu pokornom gradskom aparatu u provedbi suludih ideja je zahtjevan posao. Višegodišnje aktivnosti na očuvanju parka pretvorile su nas susjede, stanare u odgovorne građane, aktiviste, suborce, prijatelje. Koliko su pozitivne energije uložili, divim im se. Danas, kad se s unucima igram u parku, uživam ih vidjeti u zelenilu. Koliko kolica s bebama je na stazi u hladu drvoreda koji se proteže parkom? I na klupama ispod krošnji mnogima je ugodnije nego u stanu. Te su slike nagrada za uspjeh, za pobjeduNema više Slavonca pa ću na pivu sa suborcima u Afriku", priča Rade, jedan od "starosjedilaca".

Rade je točno istaknuo da smo kroz borbu mijenjali i kvart i sebe. Neuobičajena situacija koja nas je izbacila iz svakodnevne rutine istovremeno je bila prilika da u sebi otkrijemo potencijale za koje nismo ni znali da ih imamo. Učili smo se toleranciji, suradnji, pobjeđivali smo razne vrste strahova, izlagali se i stajali pred drugima braneći ono u što vjerujemo.

Sjećam se da sam po dolasku u inicijativu rekla da ću raditi sve, samo da neću govoriti za medije jer imam strah od javnog nastupa. Ali dogodilo se da je trebalo negdje govoriti, pa sam ipak skupila hrabrost, napravila to i preživjela. Svatko od nas dvanaest imao je neki sličan osobni trenutak i baš to je bio najveći uspjeh, naučiti kako zbog višeg cilja staviti na stranu svoj ego, svoju komociju i svoje strahove.

Borba za park nije djelovala samo na nas koji smo bili najaktivniji, mislim da se neka vrsta promjene osjeća u cijelom kvartu. Puno je susjeda na ovaj ili onaj način sudjelovalo u priči oko parka i nekako smo postali naselje angažiranih, odgovornih građana koji vode brigu o prostoru u kojem žive. Upoznali smo se međusobno i danas ne mogu otići ni do dućana, a da ne sretnem nekog poznatog. Oko parka se već duže vrijeme ne događa ništa bitno, ali tu su i druge kvartovske teme. Počeli smo se družiti i mimo borbe za park, odlaziti na kave, posjećivati se međusobno, pomagati kad je potrebno. Malo-pomalo postajali smo prijatelji, a onda se to nekako počelo prelijevati i na ostale stanovnike Savice

Osnovna škola Jure Kaštelana treba rekonstrukciju, platoi su u lošem stanju, ima mnogo zapuštenih i derutnih mjesta koje treba obnoviti. Posebno me veseli da se stanovnici Savice brzo i u velikom broju odazivaju na sve naše pozive i akcije, bilo da se radi o predstavi ulične cirkuske skupine u parku, potpisivanju primjedbi na Generalni urbanistički plan ili tribini o gospodarenju otpadom u mjesnom odboru. "Savica ima puno minusa, još više pluseva, ali ono što je sigurno – ima borben duh i ljude koji će se dići uvijek kad treba", objašnjava Sanjin.

Život na Savici je lijep. Nije sve idealno, ima puno toga što se može i treba napraviti, ali za sve to postoji čvrst i stabilan temelj kojeg čine dobro isplanirano naselje i zdrava susjedska atmosfera.

Kada u Berkovićevom filmu kamion preko oranica iz centra grada doveze obitelj na tada pustu Savicu, otac kaže "Ovo će jednog dana biti centar grada". I nije se prevario. U šezdeset godina nekadašnje ledine i močvare postale su dio velegrada, ali ne njegova anonimna, bezlična spavaonica, nego mali grad unutar grada, s vlastitim jedinstvenim identitetom i dušom.

aem_copy24103.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti