Foto: Rep.hrFoto: Rep.hrNovinarstvo više ne obavlja svoju demokratsku funkciju informiranja građana o relevantnim temama, i na toj se konstataciji ne treba dulje zadržavati. Njegovo neobavljanje te funkcije uopće nije pojava novijega datuma.

"Javno dobro" jedan je od središnjih pojmova "novog" shvaćanja politike koje se formira posljednjih godina, uglavnom u intelektualnim i civilno-društvenim krugovima, a koja propituje "samorazumljive" postavke vlasničkih odnosa i državno-privatnih partnerstava na koje smo navikli prethodnih desetljeća. S tim u vezi, utvrđeno je da i novinarstvo spada u kategoriju "javnog dobra". Nedovoljno se u našoj javnosti reflektira što to znači.

I. Novinari i javno dobro

Najveći dio (hrvatskog) novinarstva u jeku "velikih promjena" 1990. godine uopće se nije odrekao svojih "obaveza" iz prijašnje, društvenopolitičke "epohe"

To u svakom slučaju ne znači da je bilo kakvo, odnosno svako novinarstvo dio javnoga dobra. Ono to jest pod uvjetom da, u skladu s utvrđenim standardima novinarske struke, informira građane o relevantnim temama. Relevantne teme su one čije poznavanje i obaviještenost o njima građanima daje pretpostavku da mogu biti akteri - subjekti - demokratskog društva. Nadalje, država ima legitimitet od takvoga novinarstva zahtijevati i poticati ga da promovira i neke vrednote, te da obrazuje i odgaja građane u dugu tih vrednota. To bi trebale biti one koje su nabrojane kao ključ za tumačenje ustavnog poretka (sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo,  socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i  čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav). Država ima legitimitet i onemogućavati radikalnije suprotstavljanje tim vrednotama, koje se u javnom govoru obično javlja kao govor mržnje.

Novinarstvo više ne obavlja tu svoju demokratsku funkciju, i na toj se konstataciji ne treba dulje zadržavati. Zanimljivije je pitanje - zašto ga ne obavlja.

Ponudio bih sljedeći odgovor: Njegovo neobavljanje funkcije javnog informiranja uopće nije, generalno uzevši, novija pojava.

Miroslav Krleža je još 1927, pišući "o našoj inteligenciji", prigovarao tim "inteligentima" - među kojima je bilo i novinara, da pišu kao da su "primaši ciganski, koji gude slatko uz dlakave uši pijandura". Pozivao ih je da pišu "mrko, okrutno i neumoljivo!".

Ono na što sada gledamo kao na aktualno stanje u novinarstvu velikim je dijelom posljedica konformizma ljudi koji bi trebali obavljati važnu javnu funkciju

Najveći dio (hrvatskog) novinarstva u jeku "velikih promjena" 1990. godine uopće se nije odrekao svojih "obaveza" iz prijašnje, društvenopolitičke "epohe", da budu društveno-politički radnici. A pored obaveza, naravno, nije se odrekao niti privilegija. Biti društveno-politički radnik, a ne uistinu novinar, podrazumijevalo je konformizam i kooperativnost prema centrima moći. Oni isti koji su do 1990. godine po svoje mišljenje išli u Kockicu bili su nosioci toga kontinuiteta, pa su od te godine, nadalje, po njega išli na Pantovčak, ili gdje je već trebalo. Upravo oni bili su urednici dominantnih medijskih kuća, poput HRT-a, pa su s tih pozicija i "uređivali" stanje u novinarstvu i u javnom mnijenju. Oni koji su osamdesetih godina, i ranije, u omladinskoj štampi dekorirali slobodu mišljenja, a ustvari služili aparatu - nikada se ne izlažući propitkivanju tadašnjih tabu-tema, devedesetih su se godina obogatili promovirajući novu dominantnu ideologiju, koja je tada bila agresivni nacionalizam. Čak i kada su kritizirali tadašnji HDZ, njegove zloupotrebe položaja i bogaćenje pojedinaca, u pravilu nisu dovodili u pitanje dominantnu ideologiju i njegove posljedice, poput progona ljudi i ratne zločine- dapače, davali su svoj dopirnos takvoj djelatnosti. Nije uzalud Igor Mandić, u polemikama upravo oko Krleže, ranih osamdesetih nazvao Ninu Pavića - "mali od kužine". Oni pak, koji su bili "mrki, okrutni i neumoljivi" u osamdesetima, nastavili su biti takvi i u devedesetima, pa i do danas - ukoliko su još živi i ako nisu klonuli duhom.

Dakle, ono na što sada gledamo kao na aktualno stanje u novinarstvu velikim je dijelom posljedica konformizma ljudi koji bi trebali obavljati važnu javnu funkciju, a što nije nova pojava u ovdašnjem mentalitetu. Nemam nikakvih iluzija da novinarski ceh u Hrvatskoj pretežno tvore kreativni aktivisti, entuzijasti utopijskih vizija i naprednih svjetonazora kojima okrutna stvarnost, personificirana u političarima i poduzetnicima, ne dopušta da se iskažu. Međutim, zanimaju me upravo takvi pojedinci i pojedinke. Kao urednik H-Altera, trudim se pronaći ih u gomili otpuštene novinarske radne snage i s njima surađivati.

II. Komercijalni subjekti i javno dobro

Financiranje po tržišnoj osnovi postupno je dovodilo do devastiranja novinarstva

Medijski nakladnici od početka devedesetih godina postajali su "privatnici", što je uglavnom podrazumijevalo da se radi o komercijalnim subjektima - društvima s ograničenom odgovornošću, dioničkim društvima itsl. "Privatni" i "komercijalni" izdavači nisu sinonim; jer i neprofitni nakladnici također su privatne pravne osobe u vlasništvu članova udruga-nakladnika, premda se radi o neprofitnim subjektima. Opisivanje utjecaja komercijalnih subjekata na devastaciju novinarstva zahtijevalo bi pomno istraživanje koje bi netko zaista morao napraviti, a koje bi uključivalo, između ostaloga, dijakronijsku analizu sadržaja medija poput Novog lista, Globusa, Nacionala, Feral Tribunea, Radija 101, Slobodne Dalmacije prije i nakon 1993., Nove TV, Indexa, T-portala... Dakle, među njima, bez obzira na komercijalni karakter njihova izdavača, prepoznajemo istinske perjanice novinarskih sloboda, kao i one kojima su devedesetih godina posvećene vrlo kritičke opservacije i teške, vrlo opravdane optužbe u knjigama poput Kovanje rata Marka Thompsona ili Demokracija i ekskomunikacija uglednog zagrebačkog politologa Jovana Mirića.

Zajednička je osobina svih nabrojanih medija da se oni financiraju, ili su se financirali, po tržišnoj osnovi, dakle od reklamiranja ili prikrivenog reklamiranja, ili, neki od njih, na osnovu različitih političko-poslovno-kriminalnih ortakluka. Izuzetak među njima bio je Feral Tribune, čiji su oslonac, najvećim dijelom njegova postojanja, bile inozemne donacije, dijelom zarada od prodaje, dok mu je tržište oglašavanja bilo uglavnom nedostupno (ili se njegovi vlasnici i članovi uprave u poslovnom smislu na njemu nisu snalazili). Imajmo na umu da se Feral po svojem bitnom sadržaju izrazito razlikovao od svih gore navedenih medija, i to beskompromisnom zalaganjem za vladavinu prava. Takva orijentacija bila je u poslovnom smislu moguća upravo zbog donacija od strane subjekata koji su željeli da u Hrvatskoj zaživi diskurs vladavine prava. Međutim u Feralu je u kasnijoj fazi njegova postojanja došlo do nesuglasica na relaciji poslodavac-sindikat, što je bila posljedica njegove vlasničke strukture, koja se sastojala od petero vlasnika nad tvrtkama koje su izdavale Feral.

Financiranje po tržišnoj osnovi postupno je dovodilo do devastiranja novinarstva, o čemu je odličan temat objavljen u posljednjem broju Novinara, na primjeru EPH. EPH-ovim izdanjima, kao i drugim "komercijalnim" medijima bez ostatka pripada zasluga za sustavni nadzor nad postupcima vlasti, pogotovo u devedesetim godinama - ako im već ne pripada zasluga za kritiku tadašnjeg (ili sadašnjeg) dominantnog diskursa. Ipak, u tematu se pokazuje prerastanje Globusa iz njegove, ideološki tobože nezainteresirane watch dog funkcije u funkciju igračke u zakulisnim poslovnim igrama Mandićevog "malog od kužine".

III. Neprofitni mediji i javno dobro

Sintagma "neprofitni mediji" uvedena je u naš oficijelni jezik sa Zakonom o medijima i Zakonom o elektroničkim medijima, koji su stupili na snagu 2003. godine. U oba zakona taj termin je ostao nerazrađen, tako da nije bilo posve jasno o čemu je riječ, koja su njihova prava i obaveze. Međutim, očito je da je nešto kao "neprofitni mediji" postojalo i prije 2003. godine, dakle dok još u zakonu nije bilo ni spomena o njima. Vjerojatno je najznačajniji takav medij bio dvotjednik Arkzin, koji je izlazio od 1993. do 1997. godine, čiji je nakladnik bila Antiratna kampanja Hrvatske, i čija je osnovna uređivačka orijentacija bila promicanje vrednota mira, nenasilja i ljudskih prava, a koji se u poslovnom smislu oslanjao na inozemne donatore.

"Neprofitni medij", po razumijevanju ovoga autora, je medij koji je u potpunosti posvećen objavljivanju "neprofitnih" sadržaja

"Neprofitni medij", po razumijevanju ovoga autora, je medij koji je u potpunosti posvećen objavljivanju "neprofitnih" sadržaja. Ako bismo to negativno određenje preveli u nešto pozitivno, to bi značilo - posvećen je temama koje su od javnog interesa, i koje su novinarski i uređivački prezentirane na način da zadovolje kriterij da javnost o njima bude temeljito informirana. Javni interes je, da ne bude dvojbe, ono što je javno relevantno, a ne ono što je velikom broju ljudi intrigantno; informacija koja je ljudima nužna da bi bili u punom smislu riječi građani. Termin "neprofitnost" bih, dakle, tijesno povezao s javnim interesom, a izveden je iz pretpostavke da je na osnovu ovakve uređivačke orijentacije nemoguće stjecati profit; radikalnije, da bi država trebala dodjelom javnih sredstava podupirati medije koji su potrebni za zadovoljavanje interesa javnosti da bude informirana u pravom smislu te riječi.

Termin "neprofitnost" bih, dakle, tijesno povezao s javnim interesom, a izveden je iz pretpostavke da je na osnovu ovakve uređivačke orijentacije nemoguće stjecati profit

Zašto smatram da medij mora u potpunosti biti posvećen objavljivanju neprofitnih sadržaja da bi ga se smatralo "neprofitnim"? Poslužit ću se poglavljem o cinizmu medija u Weimarskoj republici iz knjige Kritika ciničkog uma Petera Sloterdijka. Sloterdijk pokazuje da dovođenje različitih informacija jedne pored drugih, kopuliranih veznikom "i" proizvodi niz pseudoekvivalencija (nogometna utakmica, gužva na cestama, poplava u Indiji, Zakon o strateškim ulaganjima, nesreća na Velebitu, udaja kraljice, nečije gaćice...). Posljedica je duhovna dezintegracija i ravnodušnost, u kojoj ljudi gube sposobnost razlikovanja ispravnog i krivog. Na semantičkom planu odvija se odvajanje medijskih prikaza od samih događaja. Na filozofskom planu, Sloterdijk koristi Marxovu analizu robe i zaključuje da te sve, različite, informacije na isti nazivnik dovodi - njihova tržišna vrijednost. A tržišna vrijednost osnovna je motivacija vlasnika i urednika takvih novina: selekcija i način obrade informacija ovisi isključivo o uredničkoj procjeni njihove tržišne potentnosti. Ideologija marketinga ultimativna je poruka takvih medija, i u nju se uklapaju, ili ne uklapaju, njihovi eventualni "neprofitni" sadržaji, sadržaji od javnog interesa. Oni se zato na pojedinim radio-stanicama i emitiraju u gluho doba noći, kako bi se opravdala dodijeljena javna sredstva, a ujedno ostavio prime time za teme koje će više obradovati oglašivače i ostale ortake i "stakeholdere". U kontekstu komercijalnih medija, dakle, čak i posebno dotirani "neprofitni sadržaji" zadobivaju fetiški karakter robe.

Neprofitni mediji kod nas su uzeli maha posebno unazad desetak godina, nakon što je kritična masa usvojila internetske tehnologije. Zbog jednostavnosti i jeftine tehnologije oni su najprisutniji u formi portala, i danas znatno doprinose pluralnosti medijske scene. Raznovrsni su s obzirom na tematiku kojom se bave, geografskim područjem koje pokrivaju, senzibilitetom, izrazom i ideologijama, vrstama nakladnika, kao i posjećenošću i kvalitetom. No pored portala, našu medijsku scenu karakteriziraju i značajni tiskani neprofitni mediji, te radijske, televizijske i video produkcije.

Od 2006. godine neprofitni mediji dobivaju sustavnu podršku Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, koja je posljednjih godina iznosila oko 1 200 000 kn ukupne godišnje potpore (a ne 500 000, što je brojka kojom se - neistinito - barata u okviru javne rasprave o izmjenama Zakona o elektroničkim medijima). Neki od njih se financiraju na osnovu posebnih propisa, poput neprofitnih medija čiji su nakladnici udruge nacionalnih manjina, ili oni čiji su nakladnici vjerske organizacije.

U kontekstu komercijalnih medija, čak i posebno dotirani "neprofitni sadržaji" zadobivaju fetiški karakter robe

Grupa neprofitnih nakladnika čiji je financijer Nacionalna zaklada, prije nekoliko godina se međusobno povezala u mrežu, s ciljem unapređenja svojega sistemskog položaja. Izradili smo dokument u kojem je opisana problematika njihova rada, i taj je dokument dostavljen nadležnim adresama. Osim toga, grupa portala je prije nekoliko godina predložila Ministarstvu kulture, Nacionalnoj zakladi i Gradskom uredu za kulturu - Zagreb kriterije za vrednovanje portala na javnim natječajima, što je naišlo na relativno prihvaćanje od strane tadašnjeg Ministarstva kulture.

Neprofitni mediji nisu čarobni štapić koji će riješiti bitne probleme u novinarstvu i medijima. U tom "sektoru" su vidljivi začeci boleština koje bi, u slučaju jačega financiranja, ako se na njih u startu ne obrati pažnja, mogle poprimiti kroničan oblik: od guslanja niz dlakave uši donatora, do slatke uljuljkanosti u život na državnim jaslama. Sam proces doniranja otežan je, i bit će otežan uslijed klanskih pripadnosti i različitih klijentelizama. Model javnog financiranja neprofitnih medija može uspjeti samo pod uvjetom da se jasno zna što se hoće, pod uvjetom postojanja jasnih kriterija i efikasne kontrole dodijeljenih sredstava.

IV. Država, vlast i javno dobro

Država ustrojena po liberalno-demokratskom uzoru po samodefiniciji bi trebala biti jamac za očuvanje javnog dobra. U novinarstvu, to bi značilo da ona kreira i provodi politike kojima se uspostavljaju pretpostavke za gore opisano relevantno informiranje građana. Nosioci javnog dobra u sferi medija trebali bi biti javni (državni) mediji, dakle oni koje dosad, na empirijskoj razini, uglavnom poznajemo kao poligone najgorih manipulacija javnim mnijenjem.

Propisi koji su danas na snazi u Hrvatskoj, uglavnom ukazuju na odsustvo brige za javno dobro kod njihovih donositelja, ili barem na izokrenute vrijednosti kojima se oni rukovode.

Propisi koji su danas na snazi u Hrvatskoj, uglavnom ukazuju na odsustvo brige za javno dobro kod njihovih donositelja, ili na izokrenute vrijednosti kojima se oni rukovode

Na izokrenute vrijednosti ukazuje posve apsurdno tretiranje vrhunskog sporta kao prvorazrednog javnog interesa. Prije Nove godine Vlada je donijela novi propis, koji utvrđuje staro "stečeno pravo" Hrvatskog olimpijskog odbora: 35 posto sredstava dodjeljuje se za razvoj sporta, od čega 87 posto pripada Hrvatskom olimpijskom odboru - istom onom čiji predsjednik ne dozvoljava javnu financijsku kontrolu vlastite organizacije, jer da bi se takvom kontrolom ugrozila njezina autonomija. Usporedbe radi, manje od 12 posto sredstava usmjereno je na kulturu, a 13 posto za razvoj civilnog društva (od čega, opet, dio odlazi na socijalnu i humanitarnu pomoć, a ne za unapređenje demokracije i građanskih vrijednosti).

Tu je, zatim, "Popis značajnih događanja" koji je Vijeće za elektroničke medije donijelo 2008. godine, a koji zahtijevaju poseban tretman na televiziji: među 15 "značajnih događanja" 14 ih je iz vrhunskog sporta: Olimpijske igre, Svjetsko i Evropsko nogometno prvenstvo, Liga prvaka i Kup UEFA ako u njima igraju hrvatske - pazite, momčadi; finala Svjetskog i Evropskog prvenstva u rukometu ako u njima sudjeluje hrvatska - pazite, seniorska, muška reprezentacija... vaterpolo, muški, skijanje, plivanje... i kao 15. točka - kulturni festivali od nacionalnog značaja. Splitsko ljeto, Dubrovačke ljetne igre, Varaždinske barokne večeri, Osorske glazbene večeri. Točka.

Izokrenute vrijednosti ilustrira i podatak da su nakladnici novina koje nemaju apsolutno nikakvu relevantnost glede javnog interesa oslobođeni plaćanja 15 posto PDV-a. Bliska tome je i činjenica da 100 posto sredstava Fonda za pluralizam elektroničkih medija već deset godina pripada komercijalnim lokalnim radijima i televizijama, premda njihov program vrlo često nema nikakve veze s medijskim pluralizmom, već se radi o najogoljenijem mainstreamu. Neprihvatljivo je i da nakladnici kojima je ustanovljeno grubo kršenje Zakona o medijima ili Zakona o radu budu korisnici bilo kakve državne potpore ili olakšice.

el.mediji.jpg el.mediji.jpg

Mnogo od ovoga nadilazi temu Zakona o elektroničkim medijima, pa i medijske politike kao takve. Da bi se promijenilo, trebalo bi zarezati duboko u klijentelističke odnose koji su imali priliku puštati korijenje skoro četvrt stoljeća. Bez riješenosti da se ti i takvi odnosi ukinu, što zahtijeva politički, a ponegdje i pravosudni konflikt, ne moramo se ozbiljno ničem nadati ni od novog Zakona o elektroničkim medijima, ni od nove medijske politike, kao ni poboljšanju prilika u novinarstvu, ni koječemu drugom što izlazi iz okvira ove rasprave. Država i vlast moraju ne samo tolerirati "mrko, okrutno i neumoljivo" pisanje o društvenoj i političkoj stvarnosti, nego upravo takvo pisanje moraju prihvatiti, izričito proglasiti za prvorazredni nacionalni interes i stvoriti uvjete za njega. Na njima je red da svojim postupcima demantiraju dojam kako im više paše guslanje niz dlakave uši, u našoj kulturnoj, političkoj i medijskoj kloaki.


* Tekst je u skraćenoj verziji bio izgovoren na Konferenciji o predloženim izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima, 1. ožujka 2013, Zagreb, Studentski centar. (op. ur.)

<
Vezane vijesti