Bahman Kiarostami, iranski režiser: Nisam religiozan i ne vjerujem u islam. Ali opet, živim u društvu u kojem promatramo kako nekoliko tisuća ljudi svakodnevno ilegalno prelaze granicu, na tom putu i umiru, samo kako bi otišli u Karbalu u Irak i vidjeli svetište Imama Husseina. Ne mogu a da se ne upitam iz kojih razloga oni to rade?

Iranski režiser Bahman Kiarostami sin je renomiranog redatelja Abbasa Kiarostamija. Njgov je film Nevjernici, o nomadskim Romima u Iranu, prikazan u popratnom programu ZFF-a. Film Nevjernici koji govori o Godarima, nomadskim Romima koji su u Iran doselili iz Indije. Njihova primarna religija bila je animizam, no za vrijeme Islamske revolucije bil isu prisljeni prijeći na islam, i tako su postali šijiti. No bez obzira na to, danas ih se još uvijek percipira kao odmetnike, nevjernike.
Počeli ste snimajući dokumentarce o filmovima vašeg oca Abbasa?

I da i ne. Ti filmovi jesu moji, ali ja sam jednostavno bio prisutan na snimanjima, uzeo bih kameru i snimao. Nije to bila planirana odluka da počnem snimati te dokumentarce. Uvijek pokušavam izdvojiti te filmove iz mojeg dosadašnjeg rada jer ih ne smatram svojim relevantnim radovima. Nakon toga sam počeo raditi reklame, a od 1998. počeo sam snimati dokumentarce i dosada snimio desetak.

kiarostami01.jpg

Većina njih se na neki način bavi religijom islama, različitim aspektima islama. Pilgrimage je film o vjernicima koji prelaze iransko-iračku granicu kako bi posjetili svetište, drugi je o profesionalcima koji se angažiraju na sprovodima da oplakuju mrtve. Nevjernici je pak film o ljudima koji se na neki način suočavaju s islamom, pričaju o svojim problemima sa Bogom.
Planirate li u budućnosti snimiti igrani film?

Ne, trenutno uživam snimajući dokumentarce u Iranu. Naime, postoji toliko vrijednih stvari koje se događaju oko nas i koje trebaju biti na neki način dokumentirane. Naprimjer, Godari u filmu Nevjernici – oni su pripadnici posljednje generacije ljudi koji žive takvim načinom života. Iduće generacije vjerojatno će svirati elektronske instrumente ili većina njih uopće neće biti glazbenici. Kao autor dokumentaraca, ja svjedočim o posljednjim generacijama ljudi koji žive na određeni način i jednostavno ne mogu, a da to ne zabilježim. Jer toliko toga nestaje svakog trena. Iz tih razloga vjerujem da ću i dalje, barem idućih 10 godina, snimati dokumentarce.
To je nezahvalna profesija, nije profitabilna.

Da. Ja sebi mogu priuštiti da radim takve filmove jer sam za posljednja četiri filma za producenta imao iranskoamerička nevladina organizacija iz SAD-a. Oni u biti nisu filmski producenti, već im je svrha organizirati kulturne aktivnosti povezane sa umjetnošću na Istoku.
Pozitivna strana kada si autor dokumentaraca u Iranu jest što država ne daje potporu, a istodobno tv kuće i producenti ne nameću pravila, pa prema tome ljudi rade više osobne filmove, tj. osjećaju se slobodnima unijeti puno više osobnog iskustva i emocija. Tako je i sa mnom. Radio sam film za ARTE kanal u Francuskoj i to je bilo grozno iskustvo, jer nisam naučen raditi filmove za tv programe, volim dati svoj osobni doprinos tematici. Onda su me tražili da ga mijenjam, prepravljam, i na kraju se nije sviđao ni njima ni meni. To je dobra stvar u Iranu, ni od koga ne dobiješ novce pa te nitko ni ne tlači. Ja u međuvremenu zarađujem radeći reklame. Tako mogu dobiti dovoljno novaca da radim ono što volim, a to su dokumentarci.

kiarostami02_1.jpg

Zato što se stvarno bojim da ćemo ih izgubiti u nepovrat. Jer u Iranu postoji golemi niz situacija koje su kontroverzne, nerazumljive, i nameće nam se toliko pitanja. Za mene ovo znači da kroz filmove pokušavam pronaći neke odgovore na ta pitanja. Kao npr. film Pilgrimage – ja nisam religiozan i ne vjerujem u islam. Ali opet, živim u društvu u kojem promatramo kako nekoliko tisuća ljudi svakodnevno ilegalno prelaze granicu, na tom putu i umiru, samo kako bi otišli u Karbalu u Irak i vidjeli svetište Imama Husseina. I onda ne mogu a da se ne zapitam iz kojih razloga oni to rade, ti ljudi koju štuju istu kulturu kao i ja, zašto su tako predani svojoj vjeri? Misliš da ih poznaješ, no onda shvatiš da ne znaš ništa o njima. Recimo da ih na ovaj način pokušavam shvatiti. Jer oni su svakodnevno vrlo blizu mene, ali istodobno jako daleko od mojih shvaćanja. Na neki način pokušavam kroz sve to pronaći odgovore na moja osobna pitanja i nedoumice.
Je li uopće moguće u Iranu kroz filmove kritizirati društvo i izbjeći zabranu prikazivanja?

Zabrana prikazivanja je puno jača kod igranih filmova; kada napišete scenarij za film, morate ga dati na uvid vlastima, te vam oni izdaju dozvolu za snimanje filma. Ista je procedura i prije samog prikazivanja. Kod dokumentarca nema baš toliko zabrana jer nema ni toliko mogućnosti prikazivanja, nema publike pa nema ni zabrane. Ali s druge strane osjećaš se više slobodnim da budeš kritički usmjeren na društvo. To su također bitni razlozi zbog kojih sam odabrao dokumentarce.

Ključne riječi: Iran, Bahman Kiarostami
<
Vezane vijesti