Građanski otpor betonizaciji otoka Hvara: Skupina urbanista, arhitekata, prijatelja i ljubitelja hvarskog gradića Jelse pokušava zaustaviti donošenje prostornog plana koji bi većinu očuvanih uvala na središnjem dijelu otoka trebao pretvoriti u apartmanski raj. Vlasnici zemlje trljaju ruke i vesele se dobroj zaradi, premda će, po običaju, pravu premiju dići netko treći.
Privatizacija donedavno javnih dobara pošast je koja se sve više uvlači u atraktivne komadiće Hrvatske. Sve ono što smo još maločas svi konzumirali, koje nam je svima bilo dostupno, sada halapljivo gledaju razrogačene oči nekih velikih riba i svojataju njihovi duboki džepovi. Jer novac makes the world go round. Možda mu samo usput doda pokoju anomaliju.
Polja lavande Polja lavande
Deset godina za izgradnju još jedne Jelse
Trenutno je u proceduri Prostorni plan Općine Jelsa (koja pored grada obuhvaća još nekoliko pitoresknih mjestašca prema unutrašnjosti otoka), sam po sebi zbog mnogočega sporan. On naime, predviđa da se u turističku zonu stavi 223 hektara zemlje. Usporedbe radi, Jelsa danas obuhvaća 190 hektara. Dakle, u idućih deset godina planira se izgraditi više od onoga što se gradilo tisuću godina prije. Načelnik Općine Ivo Milatić pojašnjava da je dosadašnji plan županije i Općine Jelsa imao 416 ha zona turističke izgradnje koje se po Uredbi o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora iz rujna 2004.g. trebalo svesti na 70 posto površine. Plan je, tvrdi, 2005. reduciran na 90 ha, a u ispravku usklađenja iz 2006.g. na 223 hektara što je 53,60 posto od postojećeg. Općina Jelsa je prije imala 41 turističku zonu, sada ima 19, toliko o 'fami' proširenja i nove devastacije, kaže Milatić.
Pri tome zaboravlja spomenuti jednu sitnicu – plan na koji se poziva datira iz 1992. godine, kada se sve podređivalo razvoju masovnog turizma, i planirani su megalomanski zahvati na tom području, pa zasnivanje današnjeg plana na spomenutom gubi svoj smisao.

Skupina urbanista, arhitekata, prijatelja i ljubitelja Jelse, predvođeni arhitektima Zorkom Dubokovićem i Lukom Bunčugom upozoravaju na manjkavosti te pokušavaju zaustaviti odobravanje ovog, za Jelsu nimalo dobroćudnog, plana. Luka Bunčuga kaže: Foto: Zorko Duboković i H-Alterova novinarka
Zorko Duboković i Ivana Sansević Zorko Duboković i Ivana Sansević
Milatić zaboravlja spomenuti i da je razlog usklađenja iz 2006. taj što se Općina županiji priprijetila ustavnom tužbom. Na ruku im je išla spomenuta Uredba, koja predviđa da ako je izgrađeni dio građevinskog područja manji od 50 posto od ukupnog građevinskog područja, mora se smanjiti na 70 posto postojeće površine. Tako su se oni pozvali na plan iz 1992., koji nije realiziran, pa je 70 posto istog iznosila cca 240 ha. Bunčuga pojašnjava: Pritisnuta ustavnom tužbom, županija je popustila i prepustila dio kolača lokalnim igračima. Od 90 hektara do tih 223 hektara površine je rezultat manipulacije od strane Općine. U cijeloj proceduri Bunčuga ponajviše zamjera odredbama, prema kojima prostorne planove iscrtavaju mnogi, no često ne i – prostorni planeri. Oni ingerenciju imaju samo nad naseljima. Na svim ostalim prodručjima izvan naselja, što iznosi otprilike 90 - 95 posto površine, država je kao nadležnog odredila Županijski ured za planiranje.
Krupni kapital ispred interesa stanovništva
No sve da se i državne instance i njihova kompetentnost ostave po strani, ne treba biti stručnjak da bi se zaključilo da je u cijeloj priči ponajmanje važno bilo razvijati i iskoristiti prostor u skladu sa ekološkim, kulturološkim i sociološkim aspektima. Pod turističku zonu zahvaćeno je 19 lokacija, mahom malih uvala na sjevernoj strani otoka, i to u velikim površinama od po desetak hektara. Sporan je i ulazak poluotoka Gradine u građevinsku zonu, spomenika kulture, lokacije s grobljem, crkvom, arheološkim nalazištima, zatim izgradnje u uvali Mina, najpopularnijem jelšanskom kupalištu, jednoj od dvije pješčane hvarske plaže.
Od spomenutih 19 lokacija, sve osim jedne zone predviđaju T2 gradnju (turističko naselje što u prijevodu znači - apartmani) i ponešto T1 gradnju (hoteli), što znači da se krupni kapital pretpostavlja malim pansionima, konačištima čime bi se unaprijedila mogućnost sudjelovanja domicilnog stanovništva u razvoju Općine. Milatić tvrdi da će novcima od zona ulagati u razvoj pasivnih krajeva: Plan na ORTO FOTO snimku
ORTO FOTO ORTO FOTO
No, kao i obično, i ovdje se manipulira narodom. Stvarajući im privid boljeg života, kao spasonosna činjenica postaje ulazak zemlje u predviđenu zonu. Ljudi postaju euforični i broje parcele, zadovoljno trljajući rukama nad mogućim bogaćenjem. Nisu ni svijesni da ih se vara gdje god se stigne. Luka Bunčuga kaže: Pojavi se veći kupac koji je spreman iskeširati par milijuna eura za 10 hektara površine, i obrati se odvjetničkom uredu. Taj isti ured blizak je sa vlastima, i otvorene su mu ruke da pregovara sa vlasnicima. Sugerira im se da prodaju zemljište po cijeni koju im oni ponude. Ukoliko odbiju, prijeti im se da zemljište uopće neće ući, tj. ostati u zoni. Tako se poljoprivredno zemljište najčešće otkupljuje po 10-50 eura, a onda se velikim investitorima prodaje po 150-200 eura. Kome ide razlika? U kapitalističkom društvu je bespredmetno pričati o tome kome ide eventualna razlika u cijeni. Nas kao općinu interesira samo da li je plaćen porez na prodaju nekretnina od kojega dobivamo značajni postotak u proračun, odgovara Milatić.
Može li biti bespredmetno pričati o bilo kakvoj svoti koja premašuje 100 milijuna eura? A ova se vrti na ovom prostornom planu. I u blizini ove Općine.
Jelsa nije iznimka Bunčuga kaže: Ne zamjeram ljudima koji "ne vide", već onima koji znaju što rade i koji su svjesni posljedica i zbog boljeg auta ili novog broda spremni su uništiti stoljećima očuvane i stvarane vrijednosti. On i Duboković najviše strahuju od usvajanja plana od strane Ministarstva. Ukoliko dođe do toga, kaže, gotovo je. Općina postaje nadležna i dirigira. Zbog čega ne postoji niti jedna studija kako oplemeniti ovo područje? Jer ono je naša tvornica za turizam, zaključio je Duboković. Bunčuga dodaje da je Španjolska krupni kapital već debelo platila, pa sada donosi zakone da se ne smije graditi čak 300 metara od mora.
Zabranjen pristup Zabranjen pristup
O stanju u Hvaru posvjedočila je čana Fio iz udruge Eko Sunčani otoci Hvar koja ističe da se za zaštitu rta Pelegrin i Hvarskih njiva bori od 1993. Bezuspješno, jer je svaku inicijativu navodno zaustavio bivši splitsko-dalmatinski župan Kruno Peronja. Sada joj, kaže, preostaje borba krivičnim prijavama. Pričali su mi ljudi da je Gradsko poglavarstvo sjedilo na kaminu i raspravljalo kome će što staviti u građevinsku zonu i koliko će im se za to platiti. Navodno im se nude stanovi po Zagrebu. Kao da je teško nekom tko želi graditi, poput Zagorca ili Tedeschija, pokupovati par stanova u Zagrebu i podijeliti ovima iz Poglavarstva. Što se Jelse tiče, kaže, javna je tajna da sve što Kruno Peronja proda preko svog odvjetničkog ureda postane građevinska zona.
S druge strane, kaže, 2004. godine je donešen zakon prema kojem bi se prostorni planovi otoka koji imaju više jedinica morali donositi na razini otoka. Međutim, to u praksi nije zaživjelo. Oni namjerno nastoje rascjepkati otok. Razjedinjuju Hvar, ogorčena je Fio.
Davitelj protiv davitelja
Tko su oni? Za neke je jasno, dok se drugi vješto sakrivaju iza love, imena, firmi i funkcija. Većina ih pak definitivno misli da je betoniranje Jelse samo njihova stvar. Tako se Milatić prijeti svima nama - novinarima i medijima – nazivajući nas daviteljima, da nam je pametnije svoje zanimanje usmjeriti na nedavno izgrađene objekte unutar infrastrukture, a da pustimo legitimno izabrane, obrazovane predstavnike građana Općine Jelsa da riješe PP Općine sami po Zakonu i volji građana i nikako drukčije.
Jednom je mediju isti ovaj načelnik izjavio da će uvala Mina postati novo Zrće. Čija je sad to volja?
Stalno ponavljamo slučaj Španjolske, ne bi li nam jedna razvijena europska zemlja bila dokaz o opasnostima koje nam predstoje ovakvim pristupom razvoju. Uništenjem 90 posto svoje obale, ona sada mahnito pokušava vratiti izgubljeno. Italija je vrlo blizu. No što nam to vrijedi? Da se naivno upozoravamo tuđim greškama, kada nam vlastite ne znače ništa. Kako se uopće boriti kada oni beton vide u šarenim bojama eura i kuna? Kako očekivati vrednovanje prirode, kada u korist profita težinu gubi i ljudski život?

A što bi rekli dide ili nona na sve ovo? Oni koji su stotinama godina u svojem znoju obrađivali polja, želi lavandu, strepili nad lozom zbog uroda vina, sušili masline i smokve, i svojim rukama gradili Hvar? Sigurno bi odmahnuli rukom i samo tiho izustili:
barba.jpg
Ključne riječi: Hvar, betonizacija
<
Vezane vijesti