Sudeći po suzdržanom slavlju nakon utakmice protiv Urugvaja, za njemačke navijače treće mjesto na SP-u u Južnoj Africi, slaba je utjeha. Prvenstvo Njemačkoj nije donijelo samo jedan poraz, onaj u polufinalu. Vrijeme ludila za loptom vlada je iskoristila za zaključivanje mjera štednje i čerupanje socijalnog sistema.

Nakon krize u bankovnom sektoru i države se sve više nalaze pritisnute uza zid, a jedan od razloga je što se financijska industrija spasila upravo državnim novcem. Sada bi bilo zgodno da banke taj novac, barem u skromnom opsegu, vrate. Ovako se naplaćuje narodu i to dvostruko. Poreznim novcem spašavala se privreda, a sada kada tog novca više nema- krate se socijalna davanja. Ovaj fenomen možemo promatrati u cijeloj Europi. Kako bi sanirale svoje proračune i ostale konkurentne, države od Grčke, Španjolske, pa do Italije, natječu se tko će jače stegnuti remen. Ne oko napuhnutih bankovskih trbuha, nego oko vrata srednjeg i niskog sloja društva. Tako je i u Njemačkoj. Paralelno uz nogometno ludilo svjetskog prvenstva, gotovo nezapaženo od široke javnosti, krenulo je političko ludilo štednje. Naravno ne na leđima banaka i fondova - dakle onih koji su odgovorni za krizu - nego na leđima onih koji su ionako gotovo na samom dnu društvene hijerarhije.

njemacka1.jpg

Zbog državnog duga od 1,76 milijardi eura, ali i zbog obustave dugova, koja je 2006. radi solidarnosti prema nadolazećim generacijama unesena u njemački ustav, štednja je nezaobilazna. A najlakše je zavrnuti slavinu onima koji se ne mogu buniti i čiji su lobiji ministarstva koja moraju provesti mjere štednje, dakle Ministarstvo za obitelji i Ministarstvo rada. Subvencije poput izuzetka PDV-a za hotele, koji je nedavno uveden na pritisak liberala, ostaju na snazi, jednako kao i mogućnosti uštede poreza za najimućnije. Za prihode od 250 tisuća eura (za neoženjene) i 500 tisuća eura godišnje za bračne parove, vrijedi porezna stopa od 45 posto. No, zbog raznih mogućnosti otpisa poreza ovaj postotak, u prosjeku, pada na 35 posto.

Porez na imovinu, koji postoji u gotovo svim OECD zemljama, konzervativno liberalna vlada u ovome krugu perušanja naroda, također, nema namjeru uvoditi. To bi u proračun naplavilo 25 milijardi eura, što je više nego mjere uštede u jednoj godini. No povišica poreza ili bilo kakav novi porez, pogotovo ne onaj koji bi pogodio imućne s liberalima na vlasti, nije moguć. Zato se diskutira o povišici PDV-a, što naravno, proporcionalno pogađa siromašne. Dakle, prije nego se dotaknu skrivene subvencije za najbogatiji sloj društva, njemačka vlada radije krči socijalu.

Još u 2008. godini, vlada je iz rukava istresla 480 milijardi eura za oštećeni bankovni sektor, i time preuzela jamstvo za trule kredite i pokušala povratiti povjerenje u financijsku privredu. Slijedile su subvencije za auto industriju u obliku premije od 2500 eura za stari auto pri kupnji novog, u ukupnom iznosu od 5 milijardi eura, i subvencije za privredu kroz sufinanciranje troškova radnih mjesta. Ovo zadnje je, doduše, spasilo državu od masovnih otkaza, ali i donijelo privredi nekih 17 milijardi eura. Taj se novac negdje mora nadoknaditi. Do 2014. vlada želi prištedjeti 80 milijardi eura, i to uglavnom, na teret obitelji i nezaposlenih. Time pokazuje kako se u krizi dobit privatizira, a dugovi socijaliziraju.

Povišica poreza, ili bilo kakav novi porez, pogotovo ne onaj koji bi pogodio imućne- s liberalima na vlasti, nije moguć. Zato se diskutira o povišici PDV-a, što proporcionalno pogađa siromašne. Dakle, prije nego se dotaknu skrivene subvencije za najbogatiji sloj društva, njemačka vlada radije krči socijalu

Najveći dio ciljanih 80 milijardi uštedjeti će se u resoru rada i socijale. Za dječji doplatak uvodi se nova osnova obračunavanja naknade plaće za vrijeme roditeljskog dopusta. Tako će ubuduće maksimalna naknada iznositi dvije trećine plaće, odnosno maksimalno 1200, umjesto dosadašnjih 1800 eura. Za majke i očeve koji zarađuju ispod 1800 eura ne mijenja se ništa, no za sve one koji zarađuju više, to znači do 600 eura u džepu manje. Za obitelji u kojima jedan partner zarađuje nadprosječno to je možda neosjetljiva razlika. No, upravo za osobe s prosječnom zaradom, ovo je i u pogledu demografskog razvoja pogrešan signal, da ne govorimo o utjecaju na obitelji u kojima je samo žena u radnom odnosu, a koja bi voljela ili čak mora provesti prvih par mjeseci uz novorođenče.

Roditeljska naknada se potpuno ukida za osobe koje već žive na socijali. Možda je vlada ovdje imala na umu socijalnu nemobilnost u njemačkom društvu pa želi signalizirati potrebitim osobama kako uopće nije poželjno da rađaju nove primatelje socijalne potpore. Njima se, također, ukida pomoć za troškove grijanja i uplate u mirovinski fond. Novac je to koji će kad-tad uzmanjkati, ne samo u mirovinskom osiguranju, nego i u džepovima dotičnih osoba koje će pod stare dane pasti na mirovinski minimalac. No, veliki dio sadašnje vlade do tada, ne samo da će uživati u dobroj mirovini, nego ih vjerojatno neće više biti na ovom svijetu, pa koga briga. Osobe koje si, pak, žele priskrbiti vlastiti stan i time se koliko toliko materijalno osigurati za starost, na državne potpore više neće moći računati. Ukida se, naime, poticaj gradnji stanova za vlastite potrebe, što opet cilja na srednji sloj društva. Siromašne osobe uglavnom žive kao podstanari, dok bogatiji stanove mogu graditi i bez ove potpore. Naravno da ova mjera štednje ne dotiče porezne olakšice iznajmljivačima stanova, koji te iste stanove financiraju preko kredita.

Do 2014. njemačka vlada želi prištedjeti 80 milijardi eura, i to uglavnom, na teret obitelji i nezaposlenih. Time pokazuje kako se u krizi dobit privatizira, a dugovi socijaliziraju

Jedna druga mjera štednje je kraćenje subvencija za regenerativne izvore energije. Subvencije za razgradnju kamenog ugljena ostaju na snazi, a razmišlja se o uvođenju poreza na nuklearno gorivo, koji bi proračunu donio 2,3 milijarde godišnje. Na prvi pogled, to ne zvuči loše. No sasvim je jasno da će elektroprivredni koncerni tih 2,3 milijarde proslijediti na potrošače. I još je jedna caka u pitanju. Kako bi se taj porez isplatio, izlaz iz nuklearne energije zaključen još za vrijeme Schrödera, bit će poništen. Time će vlada lukavo ubit dvije muhe jednim udarcem. Prema van, ovo će biti alibi doprinos koncerna za sanaciju proračuna, a prema unutra pogoduje energetskom lobiju kojemu gašenje nuklearki od samog početka nije bilo po volji.

Daljnjih 2,3 milijarde eura vlada namjerava uštedjeti u civilnoj i vojnoj administraciji. Plan je da se u civilnoj upravi ukine petnaest tisuća radnih mjesta do 2014. godine. Mršavljenje birokracije na prvi se pogled često čini pametno. No, imajući na umu da već sada pojedina ministarstva zbog manjka stručnjaka zapošljavaju privatne pravne urede pri izradi zakona, ostaje pitanje koliko će se na kraju zaista uštedjeti. Njemački sindikat poreznih uprava procjenjuje da bi država godišnje mogla ubrati 30 milijardi eura više poreza samo da ukloni manjak osoblja u poreznim upravama. Ako je ova procjena približno točna, zaposlenje novih poreznih službenika bio bi veliki korak ka rješenju financijskih problema države, ali i ka strožim kontrolama poreznih obveznika, prije svega onih koji svoj novac pokušavaju i uspijevaju provesti mimo poreznih uprava.

Rezanje troškova u vojnoj administraciji u sklopu navedenih 2,3 milijarde djeluje smiješno naspram cjelokupnom vojnom budžetu od 31 milijarde eura. A samo prijevremeno povlačenje njemačke vojske iz Afganistana uštedjelo bi, prema računu Njemačkog instituta za privredna istraživanja (Deutsches Institut für Wirtschaftsforschung - DIW), do tri milijarde godišnje. U DIW-u tvrde da će sudjelovanje u ratu u Afganistanu Njemačku sveukupno koštati do 47 milijardi eura. Čak ako bi se Njemačka povukla slijedeće godine, cijela akcija odnijeti će između 18 i 33 milijardi, što je tri puta više nego predviđeno u proračunu. Zašto se radije nastavlja s ratom i čerupa socijalnu državu, možda je najbolje objasnio bivši njemački predsjednik Horst Köhler.

horst_kohler.jpg

Pri svojem posljednjem posjetu Afganistanu Köhler je izjavio kako zemlja veličine Njemačke, svoje interese - primjerice slobodne trgovačke putove ili pak stabilnost u strateški važnim regijama - mora braniti i vojnom silom. Zbog ove je izjave Köhler bio primoran dati ostavku, valjda zato što je bio jedini političar na nekoj višoj funkciji koji se usudio (ili je riječ o čistoj gluposti) reći istinu o njemačkom vojnom angažmanu.

Negodovanje i kritike protiv vladinog smjera štednje vuče se kroz cijelo društvo, počevši od opozicije, pa sve do crkvenih udruga i sindikata. Čak su ankete među bogatim i imućnim pokazale da i ovaj društveni sloj mjere uštede smatra socijalno neuravnoteženima i da je spreman pridonijeti više nego što vlada od njega očekuje. Pri tome su od sredine devedesetih, uvijek iznova, provođene porezne olakšice za visoke prihode i već iz tog razloga bi upravo osobe s takvim prihodima trebale sudjelovati u sanaciji državnog proračuna.

pol_cem_dpa1.jpg

Vođa stranke Zelenih Cem Özdemir izjavio je kako je zastrašujuće da vladi kod uštede na pamet padaju samo one mjere koje "za vrat stežu upravo najsiromašnije u društvu". I to se provodi unatoč tome što je godinu 2010. Europska Unija proglasila godinom protiv siromaštva. Stefan Sell, direktor Instituta za obrazovnu i socijalnu politiku na koblenškom sveučilištu pogađa s toga točno "u sridu" kada kaže da je proglašenje "godine protiv siromaštva" jednostavno proklamatorska politika, a ovo drugo realna politika. "To što mjere štednje pogađaju prije svega potrebite, može se zahvaliti činjenici da se s te strane očekuje najmanje organiziranog otpora", kaže Sell. Sve ovo slijedi logiku koju je već 1998. započela socijaldemokratsko-zelena koalicija pod Gerhardom Schröderom  i njegovom provedbom "trećeg puta socijaldemokracije". Potrebitima se uskraćuje socijalna pomoć u toj mjeri da su primorani uzeti bilo koji posao. Fatalno je jedino to što u Njemačkoj ne postoji minimalno garantirana plaća. Vrlo se često događa da ljudi od svojeg rada ne mogu živjeti, nego su primorani tražiti državnu potporu. A to nije ništa drugo nego, još jedna, prikrivena subvencija za privredu.

Nešto otpora ipak se osjetilo tik poslije vladinih najava o mjerama štednje. U Berlinu i Stuttgartu na cestu je izašlo desetine tisuća ljudi pod motom "Kriza je kapitalizam - neka banke i koncerni plate". Proteste je na kraju platilo ozljedama nekoliko policajaca koji su u Berlinu ozlijeđeni "bombom" koja je, navodno, pored boca i kamenja, doletjela iz lijevog bloka. U Stuttgartu je, umjesto banaka, platio političar

claus_schmiedel.jpg

socijaldemokrat Claus Schmiedel, kojega su demonstranti gađali jajima, bocama i drškama zastava. Ove sporadične i djelomično nasilne demonstracije, naravno, nisu potaknuli društvenu ili političku raspravu o smislu i nesmislu štednje. Narod je bio zaokupljen nogometom, a političarima CDU-a nije palo ništa bolje na pamet nego lupetati o novoj najezdi "lijevog terorizma", umjesto da se zapitaju od kuda to nezadovoljstvo potiče. A nezadovoljstvo s općim radom vlade vidljivo je i u anketama: Liberali su pali na tri posto glasova, a po prvi put u osam godina socijaldemokrati leže ispred CDU-a. Da se ovih dana glasa za Bundestag SPD bi zajedno sa Zelenima dobio debelu većinu u parlamentu.

Dok policija, ne bez žrtava, štiti najavljenu nezrelu socijalnu politiku, u Berlinu je vlada daleko od naroda i društvene stvarnosti. Ne samo da političarima ne pada na pamet da prištede iz svojih primanja, već je kancelarka Angela Merkel našla shodnim, na račun poreznih obveznika, posjetiti Južnu Afriku i pogledati polufinalnu utakmicu Njemačke i Španjolske. Da tragedija bude veća, na taj bezobrazluk pozvala je i političare opozicije, koji su imali dovoljno savjesti i zdrave pameti da odbiju poziv.

merkel.jpg

Nogometno prvenstvo u Južnoj Africi Nijemcima nije donijelo samo jedan poraz, onaj u polufinalu protiv Španjolske. Na jesen, kada se začarani i hipnotizirani nogometnom loptom probude iz ljetnog sna, kada prođe ljetna stanka i praznici, kod mnogih će masovna gledanja nogometa zamijeniti masovno gledanje u sve tanje i tanje ili čak prazne novčanike. Biti će onda negodovanja na račun bezobrazne vlade koja brsti socijalne blagajne, i za to koristi vrijeme svjetskog prvenstva, kad mnogi ne vidi dalje od prvog mjesta za masovno praćenje utakmica i dna krigle pive. Ili kako je to sročio voditelj vijesti na kanalu Arte, uoči utakmice protiv Španjolske: "U Njemačkoj večeras milijune ljudi zanima samo jedno pitanje, a to je hoće li njemačka reprezentacija uspjeti ući u finale." Zaista, ništa nas drugo u Njemačkoj mjesec dana nije zanimalo pa je konzervativno-liberalna vlada pod kancelarkom Merkel pokušala iskoristiti zaokupljenost raje nogometom da najavi i zaključi svoje socijalno neuravnotežene mjere štednje, najoštrije u povijesti Savezne Republike Njemačke.

No, sudeći po suzdržanom slavlju nakon subotnje pobjede protiv Urugvaja, možda je narod već naslutio da nije propušten samo san jedne ljetne noći o ulasku u nogometno finale, nego da mu je u ovih mjesec dana vlastita vlada namjerno zabila autogol.

<
Vezane vijesti