Foto: Damir Senčar, Hina<br>Foto: Damir Senčar, Hina
Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva: Bitno je tko su vlasnici medija, kakve su njihove veze s raznim političarima, tajkunima, organiziranim kriminalom. Iz njihove perspektive naprosto nema potrebe za ozbiljnim istraživačkim novinarstvom. Novinari zbilja jesu ugrožena vrsta, ali ponekad smo sami krivi za situaciju u kojoj se nalazimo - jer je velik broj novinara i dalje nedovoljno informiran, posebice kada se radi o zakonima, bitnim propisima i dokumentima.

Novi predsjednik HND-a Saša Leković novinarstvom se bavi više od trideset godina. Osnivač je i direktor Centra za istraživačko novinarstvo i prvi slobodan novinar koji predsjeda HND-om. S Lekovićem smo razgovarali o stanju u HND-u, medijskoj slobodi u Hrvatskoj i regiji, manjku medijske strategije i eroziji novinarske struke, te načinama i metodama borbe za promjene.

Kakvu ste situaciju zatekli pri dolasku na mjesto predsjednika HND-a? Čime ste bili zadovoljni, čime ne? Postoji li potreba za prestrukturiranjem i uvođenjem novih metoda rada?

Davno sam opazio da HND nema velik utjecaj u društvu u pogledu slobode medija, slobode izražavanja, i svega drugoga što piše u našem statutu i na što bismo trebali utjecati. To je ono što me posebno smetalo i mislim da se to može mijenjati. HND je vrlo složena organizacija, imamo i zgradu u kojoj iznajmljujemo prostor i brojne druge "netipične" poslove kojima se moramo baviti. Mislim da se duže vrijeme unutar Danas oglašivači utječu na svaku razinu funkcioniranja mainstream medija. Tu je i organizirani kriminal - mi često ne znamo tko su zapravo vlasnici pojedinih medija, otkud im novci, kako ih trošesamog HND-a nije razumijevalo da postoji ta slojevitost. Ima mnogo zakona na koje želimo utjecati, bilo da se radi o lošim zakonima koje valja mijenjati ili o dobrima koje treba provoditi. Naravno da ćemo mijenjati neke metode rada, a to će za sobom povući i neke druge promjene. Želio bih da se ozbiljno bavimo i izdavaštvom i edukacijom. Ono što smo već uspjeli napraviti jest pokrenuti projekt Centra za zaštitu slobode izražavanja, gdje imamo sjajan tim pravnih stručnjaka i mislim da je to nešto što u ovom obujmu ne postoji na ovim prostorima, a ni šire.

Radili ste dugo kao istraživački novinar, u EPH i Mediacentru bili ste voditelj Odjela i Centra za istraživačko novinarstvo. Kakva je situacija po pitanju istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj danas? Postoje li uopće prostor i podrška za takvu vrstu novinarstva?

I dalje se kao slobodni novinar bavim istraživačkim novinarstvom i vodim Centar za istraživačko novinarstvo koji je mala, ali značajna organizacija. Što se tiče istraživačkog novinarstva u Hrvatskoj, mislim da situacija nikada nije bila onakva kakvom ju se prikazivalo, istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj nikada nije bilo u sjajnom položaju. Jako je seksi napisati ispod članka "istraživački tim" ili predstavljati određene priče kao plod istraživačkog rada, ali često tu od istraživanja nema ništa. Kako god bilo, istraživačko novinarstvo je, tamo gdje ga ima, nažalost uvijek prva žrtva. Kad je u pitanju financijska kriza, prvo se reže ono što je najskuplje, a to je uglavnom istraživačko novinarstvo. Iako, moram napomenuti da ono ne mora nužno biti skupo, često se zapravo radi o lošoj organizaciji rada u redakcijama pa zato ispadne toliko skupo. Još je jedan dodatan element to što je kod nas sve povezano - bitno je tko su vlasnici medija, kakve su njihove veze s raznim političarima, s tajkunima, s organiziranim kriminalom. Iz njihove perspektive naprosto nema potrebe za ozbiljnim istraživačkim novinarstvom. Naravno da postoji potreba u društvu i da bi takvo nešto bilo u interesu javnosti, ali to nije ono čime se vode vlasnici medija danas. Ponekad je i publika pojedinih Svaki medij bi trebao igrati po pravilima profesije - ne lagati, ne pridavati važnost vijestima i pričama koje nisu važne, te pravilno i potpuno informirati publikumedija jednostavno odgojena u tom duhu vječne tranzicije pa ljudi ne mogu prepoznati razliku između skandaloznog naslova i prave istraživačke priče. Nedostaje nam medijske pismenosti, čak i među samim novinarima, i to je isto nešto na čemu želim da HND više radi u budućnosti.

U Bosni i Hercegovini je od prošle godine na snazi jedan od najpotpunijih zakona o zaštiti zviždača u Europi. Jedan ste od urednika i izdavača knjige "Istina - savjest iznad bankarske tajne" o slučaju poznate zviždačice Ankice Lepej. Kakva je situacija u Hrvatskoj sa zaštitom zviždača/ica?

U Hrvatskoj je problem isprepletenost raznih moćnika i njihovih utjecaja, Hrvatska je još uvijek duboko u tranziciji, bez razvijene demokratske kulture, pa tako i bez razvijenih velikih demokratskih medija. Sve je nedovoljno dobro pa je takav slučaj i sa zaštitom zviždača. Moram ovdje spomenuti jedno svoje iskustvo iz Bosne i Hercegovine otprije desetak godina, kada sam tamo radio na NETNOVINAR projektu. Tada je u BiH već postojao jako dobar Zakon o informacijama od javnog značaja i ja sam na radionici za istraživačke novinare upitao novinare koliko je njih upoznato s postojanjem tog zakona. Od njih trideset, dvoje je diglo ruku. Pitanje je dakle i koliko novinari koriste i poznaju postojeće zakone. Novinari zbilja jesu ugrožena vrsta, ali ponekad smo sami krivi za situaciju u kojoj se nalazimo - jer je velik broj novinara i dalje nedovoljno informiran, posebice kada se radi o određenim zakonima, bitnim propisima i dokumentima. Super je Potpuno je neprirodno da imamo razne propise i zakone, imamo medije, a nemamo strategiju. Kako nemamo strategiju, naravno da nemamo ni jasnu koncepciju javnog interesada postoje dobri zakoni o zviždačima, ali netko i treba znati da oni postoje i inzistirati na tome da se provode.

Često surađujete s novinarima i medijskim stručnjacima iz regije. Kako ocjenjujete situaciju po pitanju medijske slobode u Hrvatskoj u odnosu na regiju? Jesmo li svi u "istoj kaši"?

Otprilike smo svi u istoj kaši, iako postoje neke razlike s obzirom na općenitu situaciju u društvu. U Makedoniji je primjerice situacija još gora zbog vrlo jasnih poveznica političara i medija s organiziranim kriminalom. Tamo novinari završavaju u zatvoru i bivaju ubijeni i nezavisni mediji gotovo da ne postoje. U Srbiji pak imate situaciju da je većina medija pod šapom vlasti, a ono malo nezavisnih medija koji postoje zapravo i nisu klasični mediji već se radi o različitim organizacijama, poput BIRN-a, koje su i u svijetu poznate po istraživačkom radu i edukaciji novinara. Naravno da takvi mediji bivaju proglašeni državnim neprijateljima, a situacija po tom pitanju nije mnogo drugačija ni u Hrvatskoj, iako u Hrvatskoj vlast nema toliko rigoroznu kontorolu nad većinom mainstream medija kao što je to slučaj u Srbiji.

Bili ste jedan od pokretača Jutarnjeg lista. Kako ocjenjujete situaciju u Jutarnjem listu danas, mislite li da je sadržaj tih novina u skladu sa standardima profesije?

Znate kako to obično ide - sve ono što ste činili kad ste bili mlađi ili sve ono što je bilo prije, čini vam se da je bilo bolje. Kada je list pokrenut, to je bio veoma smion potez, na više razina. Tada je bilo teško pronaći ljude, jer su se svi bojali da će to brzo propasti. Bili smo nekad prisiljeni uzimati ljude "s ulice" i naravno da s profesionalne strane stvar nije bila dobra koliko je mogla biti. Ipak, čini mi se da je tada bilo tema koje su bile ozbiljno i dobro odrađene, svakako više nego što ih je danas. Ali to nije samo problem Jutarnjeg lista, to je problem koji muči većinu naših medija. Dnevna politika utječe na donošenje zakona o HRT-u, na izbor ravnatelja, na ovlasti koje oni imaju, jednostavno - utječe na sve. HRT nažalost previše pokušava konkurirati komercijalnim televizijama, što nije nužno loše - ukoliko se održi prvotna razina kvalitetePogledajte samo koje teme dominiraju na naslovnicama naših novina, pogledajte najčitanije naslove na velikim portalima. Mi uopće nemamo ozbiljan dnevni list, imamo samo tabloide ili polutabloide.

Koliko ste zadovoljni načinom na koji HRT obavlja funkciju zadovoljavanja javnog interesa i što HND može napraviti da se stvari na tom području promijene?

HRT je javni servis, ali nažalost, kao i brojni drugi javni servisi u regiji, nije dovoljno javni servis i nije javni servis bez utjecaja dnevne politike. Dnevna politika utječe na donošenje zakona o HRT-u, na izbor ravnatelja, na ovlasti koje oni imaju, jednostavno - utječe na sve. HRT nažalost previše pokušava konkurirati komercijalnim televizijama, što nije nužno loše - ukoliko se održi prvotna razina kvalitete, ali često takvim potezima kvaliteta opada. Međutim, valja spomenuti da na HRT-u postoji i zbilja dobrog programa, ali kako kod nas ljudi na sve gledaju po principu - ili je crno ili je bijelo - često nismo u stanju priznati te nijanse, jednostavno ne analiziramo dovoljno detaljno.

U čemu se po vašem mišljenju sastoji javni interes u novinarskom poslu? Je li javni interes dovoljno dobro izražen u postojećem zakonodavstvu? Upravo je javni interes u srži svake medijske strategije...

Tu i jest problem - mi još uvijek nemamo medijsku strategiju, prijedlog bi uskoro tebao ići na javnu raspravu. To nepostojanje medijske strategije je veliki problem jer bi iz nje trebalo proizići sve ostalo. Potpuno je neprirodno da imamo razne propise i zakone, imamo medije, a nemamo strategiju. Kako nemamo strategiju, naravno da nemamo ni jasnu koncepciju javnog interesa. Kada govorimo o javnom interesu, uglavnom govorimo o nekim načelnim, opće utvrđenim parametrima, ali preciznu definiciju javnog ineteresa nemamo. Tu bih se htio nadovezati na prethodno piPogledajte samo koje teme dominiraju na naslovnicama naših novina, pogledajte najčitanije naslove na velikim portalima. Mi uopće nemamo ozbiljan dnevni list, imamo samo tabloide ili polutabloidetanje - naime, postoji nešto što me dosta smeta u raspravi oko HRT-a i komercijalnih televizija. Naravno da bi HRT kao javni servis primarno trebao voditi računa o javnom interesu, ali mislim da o javnom interesu računa moraju voditi i komercijalne televizije. Kod nas postoji ta zabuna, slučajna ili namjerna, da komercijalne televizije ne moraju ispunjavati gotovo nikakve uvjete. Svaki medij bi trebao igrati po pravilima profesije - ne lagati, ne pridavati važnost vijestima i pričama koje nisu važne, te pravilno i potpuno informirati publiku.

Spomenuli ste važnost medijske strategije - kako biste prokomentirali proces izrade medijske strategije koju već tri godine priprema Ministarstvo kulture? Izgledaju li vam dosad objavljeni radni materijali obećavajuće?

U posljednja tri mjeseca sam maksimalno uključen u te sastanke i jako me zanima izrada te strategije. Sada zapravo čekam konačan nacrt i po primitku tog nacrta ću zajedno sa svojim timom dati jasne primjedbe i neke prijedloge. Mislim da nema smisla raspravljati o detaljima prije konačnog nacrta i javne rasprave. Naravno da sam malo skeptičan jer sve to tako dugo traje, ali neka konačno vidimo kako će to izgledati. Iako, moramo imati na umu da će uskoro biti izbori pa ne znam što će se dalje sa strategijom događati nakon izbora. Poznato je da se kod nas sve mijenja nakon izbora, to je opasan ringišpil koji nema smisla, ali to je naša stvarnost.

Portal Fairpress.eu koji je ocijenjen kao najbolji od novih portala na nedavnom natječaju Ministarstva kulture za neprofitne medije, nije upisan Hrvatska je još uvijek duboko u tranziciji, bez razvijene demokratske kulture, pa tako i bez razvijenih velikih demokratskih medija u registar elektroničkih publikacija Vijeća za elektroničke medije. Fairpress je naime dobio negativno mišljenje Vijeća u odnosu na zahtjev za upis u registar. Jeste li dobili objašnjenje od Vijeća za ovakav postupak?

Poslao sam upit Vijeću nakon što su me kontaktirali iz redakcije Fairpressa, tako sam i doznao za taj slučaj. Još uvijek mi nije jasno kako je došlo do toga i zanima me obrazloženje. Iz Fairpressa tvrde da je razlog koji je Vijeće navelo taj što nemaju tri vlastita teksta tjedno, što je, kako su i sami pisali na portalu - netočno. Iz Vijeća sam upravo dobio informaciju da će se u ponedjeljak (17. kolovoza) sastati predstavnici Vijeća i portala Fairpress kako bi riješili problem u vezi (ne)upisivanja Fairpressa u upisnik elektroničkih medija. Dodao bih da je potrebno razumijeti da HND nije nikakva medijska policija - mi šaljemo upite i tražimo obrazloženja, ali ne možemo obvezati ljude da nam odgovore.

Vezano uz to - smatrate li da su Zakon o elektroničkim medijima i provedbeni akti koje je donijelo Vijeće za elektroničke medije primjereni za internetsko medijsko nakladništvo? Namjerava li HND inicirati izmjene medijskih zakona?

To je veliki problem, i ne samo u Hrvatskoj. Internet je promijenio mnogo toga u novinarstvu i naravno da mnoge stvari u zakonima nisu izmijenjene u skladu s vremenom, odnosno ostale su fokusirane na klasične medije. Praksa je pretekla papir, iako to nije opravdanje i ne može nas abolirati krivnje - što se tiče manjkavosti određenih zakona. Naravno da planiramo inicirati neke izmjene medijskih zakona, tu će biti bitan Centar Jako je seksi napisati ispod članka "istraživački tim" ili predstavljati određene priče kao plod istraživačkog rada, ali često tu od istraživanja nema ništaza zaštitu slobode izražavanja, ali i suradnja s drugim institucijama i organizacijama koje se bave slobodom medija i medijskom politikom. Nedavno smo se pridružili GONG-u pri aktiviranju oko izmjena Zakona o pravu na pristup informacijama, koji je uz usklađivanje s europskom regulativom donosio i neke vrlo opasne izmjene koje su se pokušale progurati "ispod stola".

Nedavno ste prozivani u nekim medijima zbog konferencije za novinare o pravomoćnoj sudskoj presudi za tužbu novinarke Karoline Vidović Krišto protiv udruge Zagreb Pride, koju je suorganizirao HND. Zašto vam je bilo bitno da sudjelujete u organizaciji te konferencije?

Ti napadi su bili posve promašeni, s jednim ciljem - da se oblati HND. Mislim da je to zato što HND ne šuti, već radi svoj posao. Vidović Krišto je na sudu dobila tu pravomoćnu presudu, a Zagreb Pride je htio održati tu konferenciju zajedno s drugim organizacijama koje kao manjinske i ranjive skupine osjećaju da je ugroženo njihovo pravo na slobodu izražavanja. To nam je bilo zanimljivo jer se radilo o sukobu dva prava na slobodu izražavanja - dakle prava Vidović Krišto i prava udruge Zagreb Pride. Mislim da HND treba štititi manjine od napada i mi zapravo nismo uopće htjeli raspravljati o valjanosti same presude, već o pravu na slobodu izražavanja i koliko daleko ono može ići. Što se pak same presude tiče, Vesna Alaburić, naša stručnjakinja za medijsko pravo, ponudila je zanimljivu interpretaciju te presude - ona Ima mnogo zakona na koje želimo utjecati, bilo da se radi o lošim zakonima koje valja mijenjati ili o dobrima koje treba provodititvrdi da je ta presuda dobra jer pokazuje da je biti homofob uvreda, da homofob nije titula kojom bi se netko trebao ponositi i da se Vidović Krišto imala pravo osjećati uvrijeđenom.

Čini se da se naša novinarska scena urušava - samo u zadnjih dva mjeseca bilježimo prijetnje otkazima i otkaze, fizičke napade na novinare, medijsku pripremu tih napada u pojedinim medijima, krajnje nekritički tretman događaja vezanih uz proslavu godišnjice Oluje u većini medija i pri izvještavanju o otmici Tomislava Salopeka. Sami ste u Novinaru nedavno pisali kako je "novinarstvo u Hrvatskoj u dubokoj krizi, pokleknulo pred naletom političko-financijsko-kriminalnih neprincipijelnih koalicija." Možete li nam reći više, ući dublje u tu procjenu?

Problema je zbilja dosta i mnoge smo već dotaknuli u ovom razgovoru. Danas oglašivači utječu na svaku razinu funkcioniranja mainstream medija. Tu je i organizirani kriminal - mi često ne znamo tko su zapravo vlasnici pojedinih medija, otkud im novci, kako ih troše... Ne postoji ni koherentna uređivačka politika - jedan dan u medijima vidite jedno, drugi dan nešto posve drugo. Možete imati medij koji zagovara određenu političku opciju, to je sasvim legitimno, sve dok se ono što ti mediji rade bazira na činjenicama. Imamo te bizarne trenutke gdje se jedni igraju da su krajnje desni, a drugi da su krajnje lijevi, dok nitko ne barata činjenicama, nema dobre argumente i ne radi dobro novinarstvo. U potpunosti je U Centru za slobodu izražavanja od prvog dana imamo dežurstva pravnika koji nude besplatnu pravnu pomoć novinarima kojima je potrebna i sudjelujemo o raspravama o izmjenama zakonanestala ona priča o dva neophodna izvora i većinom je sve dosta neprofesionalno.

Što HND može napraviti da bi se spriječila daljnja erozije struke? Vidljivo je češće i oštrije reagiranje HND-a na određene događaje, no postoji strah da će se sve svesti na pisanje izjava za javnost.

Uvijek postoji opasnost da će netko tvrditi da HND samo piše prioćenje za javnost, ali oni koji to žele tvrditi, tvrdit će to bez obzira na sve. Naravno da ćemo uvijek reagirati na neke događaje, iznositi svoja stajališta. U slučaju Tomislava Salopeka, nakon našeg priopćenja medijima se obratilo i Ministarstvo vanjskih poslova i Ured predsjednice, a neki su mediji malo "stali na loptu" pa ipak ima nekog smisla u svemu tome. Ne bavimo se samo priopćenjima, ali to je ono što javnost najviše vidi. Svaki mjesec pišem izvještaj o radu koji možete pronaći na našim stranicama, u Centru za slobodu izražavanja od prvog dana imamo dežurstva pravnika koji nude besplatnu pravnu pomoć novinarima kojima je potrebna, sudjelujemo o raspravama o izmjenama zakona... Također, upravo smo ovih dana uspjeli postići jednu značajnu stvar - da se slobodnim i honorarnim novinarima omugući otvaranje zaštićenog računa u slučaju kada im je jedan račun blokiran. Oni su bili jedina kategorija kojima je protustavno uskraćeno to pravo. Iako se zakon promijenio i otvaranje takvog računa je zakonski omogućeno, koordinacija između porezne uprave, FINE i ministarstava je bila toliko loša da je u praksi dolazilo do problema, koji će napokon biti rješeni. U jesen bi trebalo doći i do novih izmjena zakona kako bi se u potpunosti izjednačila sva prava slobodnih i honorarnih novinara s pravima drugih novinara i radnika.

Saša Leković: "Ja nemam mnoge kočnice koje bi netko drugi na mom mjestu imao." (Foto: Ivana Perić)<br> Saša Leković: "Ja nemam mnoge kočnice koje bi netko drugi na mom mjestu imao." (Foto: Ivana Perić)

Prvi ste slobodni novinar koji predsjeda HND-om. Zašto je to bitno i na koji način bi to moglo utjecati na percepciju HND-a među strukom i u javnosti?

Mislim da sam čak i prvi slobodan novinar na svijetu na čelu novinarske organizacije. To je logično jer se slobodni novinari ne bore često za takve funkcije, to uglavnom rade ljudi iz velikih kuća i redakcija, pogotovo u organizacijama koje funkcioniraju na delegatskom principu. Mislim da je to bitno zato što ja nemam mnoge kočnice koje bi netko drugi na mom mjestu imao. Već godinama radim kao slobodan novinar, ne moram se bojati da će mi dati otkaz na poslu ili da će moja djelovanja biti interpretirana kao zastupanje interesa medija za koji radim.

Nakon toliko godina u novinarstvu, svjesni konformističke situacije u kojoj se ono trenutno nalazi, zašto mislite da se i dalje isplati boriti za dobro, pošteno novinarstvo?

Zato što se isplati boriti za sve dobro i pošteno općenito pa tako i u novinarstvu. Ja ne vidim drugog načina. Ovo nije nešto što radim zbog zarade, ovo je moj poziv - ja novinarstvo živim.


 

logo_projekt_copy19214.jpg

Ovaj tekst izrađen je u partnerstvu s Osservatorio Balcani e Caucaso  za projekt  European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinanciran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ni na koji se način ne može smatrati da održava gledišta Europske komisije.

<
Vezane vijesti