Shivani Tibrewala, književnica: Danas je u Indiji zaposleno eksponencijalno više žena no prije dvadeset godina. To je dramatično promijenilo žensku i sveukupnu društvenu psihologiju, dovelo je u pitanje postojeću dinamiku moći u međusobnim odnosima, te rezultiralo osnaženijom ženom koja više nije ekonomski i emotivno ovisna o muškarcu.

Mlada indijska dramatičarka, režiserka i pjesnikinja govori o Mumbaiju, njegovim ženama, feminističkoj revoluciji i mitu, sufizmu i Hemingwayu, Bollywoodu, pisanju... monsunima

Urbana žena na ginekološkome stolu brblja o prekidu i smrdljivoj ribi, trudni muškarac na info pultu objavljuje kako samo želi mir, multinacionalne farmaceutske kompanije koriste indijske pacijente kao zamorce za testiranje spornih lijekova, a epske Sita i Surpanakha odlučuju kazati i svoju stranu mitske priče...

Čitateljice i čitatelji u Hrvatskoj poznaju vas kao autoricu komičnoga monologa Isprazniti prazninu (Avoid the Void), objavljenog u Popodnevnim pljuskovima, izboru iz suvremenoga indijskog ženskog pisanja. Na koji se način taj tekst bavi modernom/urbanom indijskom ženom i razlikuje li se od sličnih tekstova na Zapadu? Koliko od autobiografskog elementa prodre u vaše pisanje?

Monolog Isprazniti prazninu oslikava vrlo urbanu, suvremenu ženu koja se pokušava nositi s prekidom, ponovno proživljavajući realnost kroz nepovezano ispovijedanje svome ginekologu i psihijatru, a sve u istome danu. Kako se primičemo sve urbanijem, globalnom društvu, kulturne razlike počinju iščezavati, a istovremeno se osjeća sve više zajedničkih odjeka i istomišlja. Odlasci na spojeve, veze, chatroomi, prekidi - to sve nije strano Zapadnoj publici. Isto je i s patrijarhatom, vjekovnim stereotipima ljepote i feminizmima. No ipak, feministička je revolucija (barem onako kako se ta riječ koristi na Zapadu) u Indiji recentnija pojava, potpirivana radikalnom promjenom u indijskoj ekonomiji - danas je na radnim mjestima eksponencijalno više žena no što je to bio slučaj prije dvadeset godina. To je dramatično promijenilo žensku i sveukupnu društvenu psihologiju, dovelo u pitanje postojeću dinamiku moći u međusobnim odnosima, te rezultiralo osnaženijom ženom koja više nije ekonomski i emotivno ovisna o muškarcu. Žena odjednom nije samo kućanica - njezin se identitet širi daleko iz i izvan granica doma, odnosno iznad skale njezinih odnosa s muškarcima. To je također proizvelo i velike seksualne slobode u do sada potisnutome društvu.

Što se autobiografskog elementa tiče - svo je pisanje autobiografsko u neku ruku, jer svi smo povezani i crpimo iz tuđih iskustava, misli, percepcija i emocija koje su time, zapravo, i naše vlastite.

shivani_tibrewal.jpg shivani_tibrewal.jpg

Ne smatram se ničim. Jednostavno pišem ono što u nekome trenutku vjerujem ili osjećam. Uvjerenja se mijenjaju kako raste znanje, a mudrost se polako prikrada na vršcima prstiju. Vjerujem da mitovi, folklor, epovi i legende kolektivno tvore veliki dio tkanja naše društvene svijesti. Književnost treba proučavati u kontekstu vremena u kojemu je napisana/izrečena da bi se istinski razumjelo njezina značenja i relevantnost. Indijski su epovi duboko simbolične pripovijesti, a bogovi i božice zapravo su upotrebljavani tek kao mediji za prenošenje suptilnih duhovnih poruka u formi koja bi mogla zaintrigirati našu maštu. Problem se začne u onome tenutku kada se pripovijedni čin počinje pretvarati da utemeljuje društveni poredak određen od strane bogova, a ljudi to prihvate kao da se radi o religijskome ediktu, nikada ne propitujući zašto je pripovijest ispričana na određeni način, na nekomu određenom mjestu, u određeno vrijeme, te koji su mogući motivi u pozadini jedne takve naracije.  Pripovijesti su u Indiji bile uglavnom usmeno prenošene - pisati su umjeli takozvani učenjaci koji su imali koristi od očuvanja religijskog i društvenog poretka. Možda je patrijarhat bio propisan od strane epova jer je to pogodovalo piscima? Naravno, ako se zagledamo malo dublje, shvatimo da se uopće i nije radilo o patrijarhatu. Ono što bi zaista bilo opasno jest kada bi simbolična značenja iz Ramajane bila u potpunosti zaboravljena, a svi mislili da je Sita idealna žena, a Ram idealan suprug, te da je to vrsta odnos kojemu bi svi muškarci i žene trebali težiti. Također, ne zaboravimo da je Surpanakha bila brutalno osakaćena jer je otvoreno izrazila žudnju za oženjenim muškarcem. Jednostavno sam odlučila ponovno se osvrnuti na taj odnos i tu percepciju kroz leću današnjice, kako bih sve sagledala iz drugačije perspektive.

Neki se od vaših tekstova bave društvenom i političkom kritikom. Na koji način?

Neukorijenjenost je novi dom milijuna migranata u 21. stoljeću. Zaista smo izgubljena generacija koja ne pripada nigdje i svugdje

Većina ih se bavi društvenom kritikom. Info pult (Helpdesk) društveno je politička satira o Indiji danas, u kojoj hrpa otkačenih ljudi prilazi info pultu tražeći pomoć, a službenik im nudi  apsurdna rješenja za njihove apsurdne probleme. Radi se o problemima poput Članka o pravu na informacije, a likovi uključuju, među ostalima, i jednu kućanicu koja želi tužiti slavnu osobu, majku koja želi prodati sina, novine koje žele postati tabloid, sredovječni muškaraci koji svoje ostarjele roditelje žele poslati na Mjesec, ovisnika o slavi, lažnoga bogočovjeka, dijete koje želi kalašnjikov, trudnoga muškarca koji samo žudi za mirom... Napisala sam također i Laboratorij (The Laboratory) koji govori o multinacionalnim farmaceutskim kompanijama koje koriste indijske pacijente kao zamorce za neetična testiranja lijekova. Ostati živ (Staying Alive) drama je o sedmoro mladih koji počine samoubojstvo u vrijeme kada je stopa samoubojstva među mladima diljem svijeta dosegla svoj vrhunac. Štogod da kažeš (Whatever You Say) bavi se iskrenom komunikacijom u svijetu koji postaje sve prijetvornijim. Raccontini su pak adaptacija nekih od kratkih pripovijedaka Itala Calvina koje se, oštro poput noža, osvrću na politiku fašističkih vlada i mentalitet mase, Čekajući na ništa (Waiting for Nothing) bavi se Velikom depresijom i životom jednog prosjaka, a temelji se na romanu Toma Kromera...

Spisateljica ste, režiserka i producentica udruge za performativnu umjetnost No Licence Yet koja je 2002. osnovana u Mumbaiju. Koje su joj konceptualne osnove i premise te ciljana publika? Na koje sve načine suvremeno kazalište i Bollywoodu su-postoje u Mumbaiju?

No License Yet stremi uljepšati svijet koji pokušava zabaviti. Volimo raditi društveno relevantno kazalište za publiku koja je otvorena novim idejama, novim formama i mijenjanju perspektiva, kao što smo i mi sami. Bollywood omogućava kazalištarcima (piscima, glumcima, režiserima) da prežive u Mumbaiju, jer suvremeno kazalište ovdje ni na koji način nije unosna profesija - zapravo, daleko od toga. No Bollywood se ipak služi kazalištem kako bi se opskrbio novim talentima!

U kakvom je stanju izdavaštvo u Indiji i koliko je sklono mladim dramatičarkama? Možete li živjeti od pisanja? Koje su alternative? Bollywood?

U Indiji je malo izdavačkih prilika za dramske pisce općenito. Čak su i naknade za autorska prava zanemarive. Potrebno je svoje prihode nadopunjavati pisanjem za televiziju ili Bollywood, ili pisanjem članaka za časopise, iako ni ta plaća ne doseže.

U veljači ove godine vaša je nova drama, Starac i more - sufijska priča (The Old Man and the Sea - a Sufi Fable) premijerno prikazana na mumbajskom umjetničkom festivalu Kala Ghoda. Možete li nam reći nešto više o njoj i odakle te taknula inspiracija za ovakvu adaptaciju?

To je adaptacija Hemingwayeve novele prepletene s pjesmama sufijskog učenjaka Đalaluddina Rumija iz 13. stoljeća. Bavi se čovjekovom borbom, patnjom i konačnom predavanju elementima, te kako se čak i tragičan poraz, gledan očima sufija, može transformirati u herojsku pobjedu. Starac na ribu uvijek gleda kao na svoga brata - nikada kao na plijen. Nisam si mogla pomoći, a da ne nađem nešto vrlo sufijsko u njegovoj ljubavi prema ribi, moru, ptici, dječaku... Ta dva pisca, koja su me inspirirala da je napišem, možda dijeli osam stoljeća i mnogi oceani, no njihov se duh isprepliće u glazbi ove propovijesti...

Osim pisanja i režiranja, redovito vodite razne radionice za djecu i mlade. Čime se radionice bave i kakve su reakcije polaznika?

Naše radionice tematski variraju od poezije do kreativnog pisanja, kazališta, vodstva, okoliša, kultura svijeta, biomimikrije, vode, prepričavanje bajki, pet osjetila... U radionicama je uvijek prisutan element performativne umjetnosti. Interaktivan je to pristup podučavanju, temeljen na vrijednostima. Djeca se stalno vraćaju po još pa pretpostavljam da u njima uživaju!

monsoon_wedding4.jpg monsoon_wedding4.jpg

Performativna poetska natjecanja koja publika ocijenjuje i boduje, a u kojima pjesnikinje i pjesnici moraju svoju poeziju izvesti pred živom publikom! Tri su kruga natjecanja i obično se dodijeljuje i novčana nagrada. Odvijaju se uglavnom u barovima i vrlo su zabavna. Prva sam ih naveliko popularizirala u Mumbaiju, a prije dvije godine sam također vodila i prvi indijski Def Poetry Jam...

Svoje ste studentske godine proveli izvan Indije, točnije u Španjolskoj i SAD-u. Kako uronjenost u različiti okoliš utječe na vaše pisanje i percepciju identiteta? Koja okolina najviše potiče vašu kreativnost?

Obogaćuje ju (nadam se!). Neukorijenjenost je novi dom milijuna migranata u 21. stoljeću. Zaista smo izgubljena generacija koja ne pripada nigdje i svugdje. Moje najdraže mjesto za pisanje je Goa, u malenoj kolibici pokraj mora, koju mi prijatelj s vremena na vrijeme iznajmi... Goa u kišnoj sezoni idealna je za pisanje. Ja sam srpanjsko dijete. Volim kišu! Miriše kao sve prekrasne stvari na svijetu odjednom, poput doma i zemlje i ljubavi i žudnje... Želiš li  da nastavim? 

Pratite li ustaljene obrasce discipline kada se radi o kreativnom procesu ili pišete u navalama inspiracije?

Uh. Nemam discipline, bojim se. Zapravo bih rekla da sam pseudospisateljica. Pišem tu i tamo. Prave spisateljice pišu cijelo vrijeme. Osim toga, s obzirom da  svoje drame i režiram te vodim radionice i poetske slamove, pisanje je ponekad nagurano u pozadinu. Želim provoditi više vremena pišući, a manje djelujući.

A sada jezik. Pišete li uglavnom na engleskom? Koje mjesto zauzima hindski? Mogu li se neki poetski prostori prenijeti ekskluzivnošću samo jednoga medija?

Obično pišem na engleskom, ali ponekad se hindski i španjolski uvuku u moje drame i poeziju. Jezici imaju svoju boju - nije uvijek lako prevoditi. Riječ za kišu u hindskome je barsat. Ona je nekako zvučno neizmjerno poetskija i romantičnija - barem meni - nego rain (eng. kiša). Možda i stoga što u Indiji slavimo i radosno dočekujemo kiše nakon vrućeg ljeta - dok se na Zapadu ljudi sklanjaju pod krovove. Zato, bez obzira kako kišu pokušala izgovoriti na engleskome, ta riječ jednostavno neće imati taj rashlađujući učinak.

Radite li na nečem novom ovih dana?

Da. Na jednoj intenzivnoj društvenoj drami. Trebam više sati u danu, Gou i barsat da bih je završila.

Ključne riječi: Indija, Shivani Tiberwala
<
Vezane vijesti