Foto: A.K.Foto: A.K.Solidarnost s Uljanikom ne zbog Uljanika samog, već zbog sviju nas i ne samo zbog straha od mogućeg nasilja. Solidarnost jer trebamo nadu, žudimo za empatijom, suosjećanjem, sposobnošću brige za drugoga koja nije nepotizam nego je znak ljudskosti. Naš aktivni angažman treba odmah sada, ne tek ako stvari pođu po zlu. Gradnja društva dostojnog čovjeka, gradnja sustava koji služi svojim građanima. Gradnja odnosa s drugim, odnosa koji nije isključivanje, odbacivanje, negiranje. Potpuno suprotno, inkluzija sviju. Tek tada ćemo moći reći da imamo državu, koja će nam – svima - omogućavati dostojan život.

Uljanikovci su na ulicama. Ulice su, još uvijek, opće dobro, zajedničko. Radnici Uljanika iz Pule izašli su izvan okvira svoga brodogradilišta među nas, u javni prostor. Nagađati što će se sve desiti sliči proricanju budućnosti, time se ja ne bavim, rekao bi Yuval Harari. Možemo se sjetiti kako je to ranije bilo, pokušati naći obrasce, trendove, sagledati moguće pravce razvoja ovoga, možda zadnjega, izlaska Uljanikovaca na ulice.

Postoje načini da se smanji opravdani bijes radnika, umrtvi, rasprši, postoje medijske taktike, dio ljudi će naći posla drugdje, neki će se iseliti, neki umiroviti, neki na burzu, možda se nađe sića za otpremninu nekimaUljanik, uz dužno poštovanje ostalima, bio je najuglednije brodogradilište bivše nam države. Vrlo, vrlo, jak brend, svjetski.

Sada su radnici Uljanika na ulicama, suočeni s možda konačnom situacijom da nema novaca za plaće te sve dubljom krizom svoje firme. Za početak, krenimo lagano, kao Stanković u Nu2. Ima jedna mala, ali dobra vijest. Na ulicama su radnici, a ne djelatnici ili ne uposlenici. Nakon što su nestali u 90ima, pomalo su se počeli vraćati u 2000ima i sada su konačno stigli, možda, da sami sebe raspuste.

Mirno. Molim? Hoće li se raspustiti – mirno?

Nadam se, nadamo se, nadaju se, mnogi, svi. Nitko ne želi nerede, nasilje je najmanje što ikome treba. I zato … zato što?

Postoje načini da se smanji opravdani bijes radnika, umrtvi, rasprši, postoje medijske taktike, dio ljudi će naći posla drugdje, neki će se iseliti, neki umiroviti, neki na burzu, možda se nađe sića za otpremninu nekima i tako.

Dosta, ako ne i vrlo vjerojatno je da će za koji mjesec ili godinu Uljanik biti stvar prošlosti. Tako je bilo s nizom, dugim nizom, poznatih giganata 20.stoljeća. Možda će se naći i strateški partner, možda, no ne znam govorimo li o nadi ili bijegu od stvarnosti. Tko zna kakve se igre igraju ispod stola. Naslućujemo ih, nije da nema naznaka, turizam nam nadire kroz svaku poru, kao nekad antibiotici, turizam će sve riješiti, panacea. Onaj isti turizam koji iseljava nekad jake i slavne gradove, pretvara ih u odredišta, destinacije kako se kaže.Davno nas je Franci Blašković upozoravao na opasnosti turizma, nismo ga ozbiljno shvaćali. Masovni turizam, brzo rastuća rušilačka snaga ljudi koji se kreću po planeti u potrazi za samima sobom

Davno nas je Franci Blašković upozoravao na opasnosti turizma, nismo ga ozbiljno shvaćali. Masovni turizam, brzo rastuća rušilačka snaga ljudi koji se kreću po planeti u potrazi za samima sobom. Ne za poslom, ne za sigurnošću doma, ne za vladavinom prava, turisti odlaze daleko, drže se zajedno dok su na destinacijama, malo komuniciraju s lokalnim stanovništvom, a posluga u hotelima ionako je sve manje lokalna. Turisti koji su većinski samo snimatelji svoga bijega od doma, ostavljaju svoje novčiće poput kakice iza ovaca. Masovni turizam polako nas dolazi glave, koliko god mu se rugali.

Ne, nisam protiv putovanja, još manje protiv upoznavanja drugih ljudi, običaja i kultura, odlaska na odmor. Protiv sam, i ne samo ja, laži u svemu tome, protiv proizvodnje odmora, industrije promjene koja to nije, bijega od samih sebe jer – kako preživjeti nekoliko tjedana godišnjega – bez rada, sami sa sobom, s istinom o sebi?

Optuživati turizam za propast Uljanika možda nije najveća glupost, ima tu nešto svakako, no to je promašeni potez. Drugi su krivi, samo ne mi. Analizirat situaciju u Uljaniku uostalom možda ili sigurno ne bi trebao raditi mirovnjak. Nešto drugo je zanimljivo, koliko god je ta riječ neprimjerena ovdje. Ljudi su na ulicama. Pula je mali grad. Istrani jesu tolerantni, prilično, no tolerantni su na različitosti, ne baš na nepravdu, nikako ne na ugnjetavanje.

Rastuća kriza u Uljaniku, u firmi koja je na neke načine i veća od grada u kojem se nalazi, sve je samo ne benigna stvar. Radnici su na ulicama, traže spas, sve dok ne shvate da im ga nitko neće dati. I onda?

Razglabati o mogućim neželjenim scenarijima ostavimo drugima. Sagledati kako ih prevenirati je mnogo bolje. Razumjeti kako najprimjerenije djelovati je ključno.

Rastuća kriza u Uljaniku, u firmi koja je na neke načine i veća od grada u kojem se nalazi, sve je samo ne benigna stvar. Radnici su na ulicama, traže spas, sve dok ne shvate da im ga nitko neće dati. I onda?Djelovati, mi svi, kako, zašto? To nam nije baš jasno, točnije jasno nam je da “nas se to ne tiče”, imamo različite teorije i saznanja "tko je kriv", mi nismo i to je to. Manja ili veća stopa malodušnosti je prisutna kod svih, odmahivanje rukom nije nam strano, a u napadu adrenalina zaželjet ćemo radnicima podršku.

Osim ako u međuvremenu ne shvatimo da nas se ovakva propast Uljanika jako tiče. Količina prljavoga veša, kao i onoga za koji nam tvrde da je čist, a ne prljav je pregolema. To je prljavi veš sviju nas, ne samo Uljanikovaca, priča o tranziciji na hrvatski način. Nekima je lijepo svanulo, no mnogima je smrklo.

Jesmo li spremni za razvoj situacije oko Uljanika? Jesmo li stvarno ok da kažemo da se to nas ne tiče, neka institucije rade svoj posao? Ako se slučajno demonstracije na ulicama izmaknu od nenasilja, policija će reagirati. Ona ista koja već "reagira" na granici države, prema nekim drugim očajnim ljudima bez posla, u bijegu k dostojnom životu.

Tada ćemo lamentirati zašto je do toga došlo i kako se moglo spriječiti. Sada se još može spriječiti.

Ne znam niti sam čuo za ijednog Uljanikovca koji želi da izlazak na ulice izmakne kontroli. No to ne znači da toga nikako i nikada neće biti.

Nasilje treba spriječiti, a ne (samo) liječiti. Ionako ga je već dosta počinjeno, bar što se ekonomskog nasilja tiče. Ljudi bez plaća ne mogu skrbiti za svoje obitelji. Nisu prvi, znam, ostavimo cinizam po strani, razvoj situacije vodi ka stvaranju mnogo očajnih ljudi. Zrelih, odgovornih, stručnih,Radnicima Uljanika treba solidarnost, ali im trebamo mi, naše prisustvo, naša znanja, naše vizije, naši resursi kompetentnih, no očajnih. Ne samo zbog neisplate plaća, uvijek još više zbog bezbrižnog života onih koji su za poslovanje firme najodgovorniji.

Zbog odsustva odgovornosti, morala, osjećaja za druge. Sit gladnom ne vjeruje. Hoće li gladan sitom moći opraštati? Dokle?

Još uvijek se može puno toga napraviti. Osobno smatram da se i radi, ozbiljno, na nekim višim razinama, makar negdje, na razini poslovnog plana, investiranja i slično. Možda i bude nešto od toga.

No ako ne bude, imat ćemo naše susjede na ulici, na javnom prostoru, znači i našemu. Zaustavit će promet ,a mi ćemo tada imati izbor: naljutit ćemo se zbog svoga kašnjenja uslijed manjka njihove odgovornosti ili ćemo im se pridružiti. Kako? U jalovom, potencijalno rušilačkom protestu protiv koga? Nalaženje dežurnog krivca zna poslužiti za kanaliziranje agresije, no to nije pravda već surogat.

Radnicima Uljanika treba solidarnost, ali im trebamo mi, naše prisustvo, naša znanja, naše vizije, naši resursi. Krivo, svima nam treba Solidarnost jer trebamo nadu, žudimo za empatijom, suosjećanjem, sposobnošću brige za drugoga koja nije nepotizam nego je znak ljudskostisolidarnost, ne samo njima, krpanje pokidanih socijalnih mreža, izbacivanje koruptivnih niti te zamjena s empatičnim, solidarnima. Nasilje ne treba nikome, nagomilana frustracija može biti konstruktivno iskorištena, no zahtjeva sve nas. To ne ide odjednom, ide jedan po jedan, prvo solidarnost drugih radnika, pa udruga, pa raznih cehovskih udruženja, manjinskih vijeća, žrtava rata i mira, učitelja, novinara, vjernika, ateista, svih onih koji znaju kako se osjeća čovjek kojemu se oduzme dostojanstvo.

Solidarnost s Uljanikom ne zbog Uljanika samog, već zbog sviju nas i ne samo zbog straha od mogućeg nasilja. Solidarnost jer trebamo nadu, žudimo za empatijom, suosjećanjem, sposobnošću brige za drugoga koja nije nepotizam nego je znak ljudskosti.

Naš aktivni angažman treba odmah sada, ne tek ako stvari pođu po zlu. Gradnja društva dostojnog čovjeka, gradnja sustava koji služi svojim građanima. Gradnja odnosa s drugim, odnosa koji nije isključivanje, odbacivanje, negiranje. Potpuno suprotno, inkluzija sviju. Tek tada ćemo moći reći da imamo državu, koja će nam – svima - omogućavati dostojan život.

Otvoreno društvo se to zove. Da nije prejaka asocijacija sa Sorosem koja bi nas odvela drugdje, naslovio bih tekst tako. Zatvorenost naša je problem, zatvorenost uma i srca, zatvorenost za pamet i poštenje. Dok gledamo Uljanikovce na ulici ne shvaćamo da smo mi ti koji smo u kavezu.

Nismo? Možda.

No, kako da to znamo ako ne probamo prići drugome? Ne da ga preobratimo ili se sažalimo nad njim, valja nam prići tako da zajedno krenemo otvarati ovo društvo.

<
Vezane vijesti