Foto: I.P.Foto: I.P.Pomirenje ima malo veze s "drugima" - ono je znak naše snage, zrelosti, spremnosti.

"Ne pomire li se Hrvati i Srbi u dogledno vrijeme, svake će im godine biti još teže, bit će sve manji i izoliraniji", zaključuje s upozorenjem Tvrtko Jakovina u svom nedavnom tekstu u Globusu.

Naslov je članka "Je li vrijeme za trajnu pomirbu Hrvata i Srba?", pitanje pomalo neuobičajeno u društvu koje mazohistički uživa u bavljenju vlastitom prošlosti i iskrivljavanju njenom. Koliko god samo pitanje izgledalo jasno, a odgovori očekivani; nije, jeste, da ali uz ove uvjete - nije tako, o ne.Pomirenje je dakle rješenje, a mržnja je problem? Krivi zaključak. Politika koja teži pomirenju, izgradnji povjerenja, dijalogu, konstruktivnom rješavanju problema, odgovorna politika je rješenje. Politika koja proizvodi mržnju je problem

Mnogi će tako Hrvati i Srbi ustvrditi da se oni nemaju potrebe miriti jer se oni nisu ni sukobljavali - s onim drugima. To su radile politike, dodati će. Ima ih, navodno mnogo, kojima pomirba, a još manje pomirenje, nisu niti u primisli - no iz oprečnih razloga.

Oni će se nasmijati dosjetci "Dobar je samo je mrtav Srbin/ Hrvat". Taj smijeh nije od onih lijepih, životnih, dječjih rekao bih, više je neki istrošen, namješten, podmukao. Zanimljivo da su ti ljudi, jako bliski jedni drugima - ovisni o vođama, nisko na društvenoj ljestvici, uvijek dio kolektiva, mnoštva, naroda, nesretni. Oni mrze iz - meni razumljivih - mnogih razloga.

Mržnja je jak osjećaj, pa vam daje potvrdu da ste živi i i da živite intenzivno, ona vam nudi rješenja - jer su "oni drugi" krivi, a ne vi sami, bliska je, kao antipod, ljubavi pa vas ponese, krila vam da - pogotovo kada ste u masi, rulji točnije. Mržnja - pazite sada, vas i legitimira, makar posredno, jer mrzeći "druge" potvrđujete da ste dio "svojih" i to onaj ispravan, najispravniji dio. Mržnja vas, u današnjoj Hrvatskoj, čini i važnim - jer vam daje legitimitet i pažnju u javnosti, privid  ali i ne samo privid. Mrziti danas u Hrvatskoj je - čin hrabrosti, domoljublja, ispravnosti, čistoće.  Kako onda - ne mrziti?

Ne kažem da je Hrvatska puna mržnje, nije. Kažem da u javni, politički prostor mržnja polako (ili manje polako) ulazi zadnjih pola desetljeća, akumulira se, legitimira. Nakon plime iz 90ih i oseke od 2000e, eto nam plimnog vala od, recimo 2012. Nema je još toliko da kažemo da je voda došla do grla, no možda griješim. Valjalo bi se zamisliti koliko je onih što napuštaju Hrvatsku, poticaj dobilo i toj rastućoj, legitimiranoj mržnji. Ne zato što se njih osobno mrzi (ti su otišli još 1995.), nego zato što mržnja sama zagađuje životnu sredinu, intenzivno ju prlja.  Nije ni lijepo, ni udobno, ni lako živjeti u društvu u kojem je mržnja - ispravna. To znaju manjine, razne, ne samo nacionalne, znaju sve više i većine. Nisu imuni ni privilegirani, pa tada, s pravom, kažu: "Sramimo se društva u kojem živimo".

Tako dolazimo do toga da do "pomirbe Hrvata i Srba" neće ni doći, bar ne skoro. Neće, jer im je dobro, i jednima i drugima, u situaciji u kojoj jesu. Neće, jer pomirenje ukida mržnju kao poželjno društveno ponašanje i svodi ju tamo gdje joj je i mjesto - na emociju pojedinca.

Mržnja je rak društva koji djeluje kao opojna droga. Izraziti simptomi uključuju poricanje, nemogućnost slušanja drugih i drugačijih, sužavanje vida i sluha i kompletnog doživljaja realnosti, iskrivljenu percepciju, odbojnost prema individualnom djelovanju, napuhavanje vlastitog samopouzdanja no i potrebu za tetošenjem i slijeđenjem vođa.Odsustvo politike pomirenja je najčišći i najraspostranjeniji sukus, ekstrakt, bit, definicija politike na Zapadnom Balkanu zadnja dva desetljeća

Vratimo se na Hrvate i Srbe, podjelu koja nam je nametnuta, a nije nimalo jasna ni jednostavna. Tko je recimo - Hrvat/ica? Određuje li ga/nju ime, prezime, mjesto rođenja, vjera (da!), jezik, roditelji, odnos prema državnim svetinjama, vlasti, HDZ-u, domovnica, što točno i u kojoj mjeri?

Nije lako pitanje, mnogi su se bavili njime, ustvrdio bih samo da postoje Hrvati i "pravi Hrvati" i državljani Hrvatske - za koje nemamo riječ, baš zanimljivo.

Izraz "pravi Hrvat" je pokušaj pojašnjavanja te složene problematike. Bio bi možda i simpatičan da je samo pokušaj, no bojim se da nije. To je politika. Koja je sama po sebi nejasna i fluidna jer politika takva jeste, a tim je opasnija. Politika fokusirana na "prave Hrvate" traži mržnju, hrani ju i njom se hrani, simbioza je na djelu. I ne vidi ništa loše u tome, naprotiv.

Pomirenje tako nema veze s etničkim, nacionalnim odrednicama. Znam, ima, ali zapravo nema. Ono je čista stvar politike. Odsustvo politike pomirenja je najčišći i najraspostranjeniji sukus, ekstrakt, bit, definicija politike na Zapadnom Balkanu zadnja dva desetljeća. Jednom kada pomirenje. a ne mržnja postane legitimna i dobrodošla, doći će do suštinske promjene, na svim poljima.

Vjera - ljudi će početi živjeti svoju vjeru, poštovati Boga i druge ljude, njegovati dobro u sebi i drugima. Ekonomija će procvasti jer će pametni, vješti, inovativni, pošteni, odgovorni moći naprijed, poslovati, na dobrobit sviju. Država će ojačati, povjerenje u institucije se izgraditi, "uhljebe" će zamjeniti educirani i motivirani. Sigurnost će se povećati jer će povjerenje zamjeniti mržnju, suradnja istjerati opstrukciju, straha će nestati.

Pomirenje je dakle rješenje,  a mržnja je problem? Krivi zaključak. Politika koja teži pomirenju, izgradnji povjerenja, dijalogu, konstruktivnom rješavanju problema, odgovorna politika je rješenje. Politika koja proizvodi mržnju je problem.Pomirenje je užitak u boljitku sviju, to su nove, svjetle, moderne, vesele škole kao pravilo, a ne iznimka, to je radost učenja, a ne prepisivanja, to je radost poštenja, a ne život u korupciji

No politike nisu izvan ljudi, nisu software od računala ili vanzemaljaca napisan. Politike kroje ljudi. I tu dolazimo do (hrvatskog?) paradoksa, mi imamo glavne političke pojmove prisutne: zajedništvo, domoljublje, dignitet, vjeru, suprotstavljanje totalitarizmima, o da, čak i - spremnost. Prisutne da, no i isprazne, prazne kao vakuum ili punjenje lažima.

Kada zajedništvo zaživi kao odsustvo straha od drugih ljudi, domoljublje postane briga i odgovornost za prirodu, ljude, život sviju u Hrvatskoj, dignitet se vrati osobi, svakom živom čovjeku, a oduzme ratu. Kada se vjera se očisti od manipulacija, izvrtanja i užitka u moći, totalitarizmima kaže istinsko NE i počne svatko čistiti od svoga praga, od sebe, a spremnost postane sinonim za aktivnog građanina, tada se više nećemo morati baviti ni pomirbom, ni pomirenjem.

Zato je pomirenje, prije svega čišćenje svoga doma, presipitivanje same sebe, odstranjivanje mržnje iz zajedničkih, javnih prostora, a tada ona odlazi i od nas samih. Pomirenje je užitak u boljitku sviju, to su nove, svjetle, moderne, vesele škole kao pravilo, a ne iznimka, to je radost učenja, a ne prepisivanja, to je radost poštenja, a ne život u korupciji.

Pomirenje ima malo veze , s "drugima", ono je znak naše snage, zrelosti, spremnosti, odluke da ne budemo mali, sitni, nikakvi. Priznanje da smo slabi, nezreli, u mržnju zaljubljeni je prvi korak.  Pridruživanje onima koji već rade na izgradnji društva bez mržnje je onaj najvažniji, drugi korak.

Prava promjena, snaga nije u liderima, već u nama koji ćemo odbaciti strah i prvi se pridružiti promjeni koja se dešava.  Snaga druge osobe.

<
Vezane vijesti