H-Alter
Foto: DodirFoto: DodirU Hrvatskoj živi oko 1400 gluhoslijepih i oko 12 000 gluhih i nagluhih osoba. O njihovom položaju u obrazovnom sustavu, izvornom jeziku kojim se koriste, pravima koja su im uskraćena, nerazumijevanju s kojim se svakodnevno susreću, etiketama kojima ih obilježavaju, predrasudama koje stavljaju na margine društva i onemogućuju integraciju te odnosu nadležnih tijela prema krovnim strukovnim organizacijama za H-Alter govore Sanja Tarczay, predsjednica Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir i Ana Marija Babojelić, predsjednica Hrvatskog društva prevoditelja znakovnog jezika.

Kakav je status gluhoslijepih, gluhih i nagluhih osoba u sustavu obrazovanja u Hrvatskoj? Što bi izdvojili kao glavne probleme?

Sanja Tarczay: Zagrebački Centar za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj - u kojoj se i danas obrazuje najveći dio ove populacije - i dalje je ustanova u sustavu Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, umjesto u sustavu Ministarstva znanosti i obrazovanja kamo pripadaju sve ostale odgojno - obrazovne ustanove, što najbolje odražava percepciju i prevladavajući stav o nama među kreatorima hrvatske obrazovne politike.

Gluhoslijepe, gluhe i nagluhe osobe u sustavu obrazovanja u Hrvatskoj, nažalost, najčešće su neprimjetne. Ne čuju i ne vide, no ni njih se ne čuje i ne vidi. U slučaju uključenosti u redovan sustav školovanja načelo aktivne inkluzije zamjenjuje i dalje prisutna, samo pasivna, integracija u kojoj nemaju odgovarajuću podršku u pristupu informacijama, komunikaciji i akumulaciji znanja, ne razumiju gradivo, nastavnike i vršnjake – niti oni razumiju njih.

U slučaju uključenosti u redovan sustav školovanja načelo aktivne inkluzije zamjenjuje i dalje prisutna, samo pasivna, integracija u kojoj nemaju odgovarajuću podršku u pristupu informacijama, komunikaciji i akumulaciji znanja, ne razumiju gradivo, nastavnike i vršnjake – niti oni razumiju njihUmjesto kvalitetnog poticajnog sustava koji jamči jednake obrazovne mogućnosti svakom djetetu, svjedočimo kaosu i nastavku diskriminatorne prakse gdje Ministarstvo znanosti i obrazovanja uvođenjem/zapošljavanjem komunikacijskih posrednika ili asistenata u nastavi, ne poštuje međunarodne dokumente koji jasno govore o prevoditeljima za gluhoslijepe osobe/ prevoditeljima znakovnoga jezika kao jedinoj alternativi za skupinu gluhoslijepe, gluhe i nagluhe djece, pripadnike jezično-kulturne manjine.

U 20 godina - od kada pokušavamo utjecati na promjene - Ministarstvo znanosti i obrazovanja ni jednom se nije obratilo krovnim organizacijama gluhoslijepih i gluhih osoba kako stvoriti i omogućiti jednake obrazovne šanse za svu djecu. Uzimajući u obzir naše dvadesetogodišnje napore usmjerene promjenama, dopise, molbe, i sve primjedbe poslane Ministarstvu znanosti i obrazovanja te izostanak njihovih reakcija, čini nam se da doista ne postoji dobra volja za rješavanje aktualnih problema.To je samo vrlo okviran prikaz problema. Podsjećam da je upravo naš savez inicirao, a potom i utirao puteve u osiguravanju kvalitetnih obrazovnih prevoditelja. Prvog smo prevoditelja znakovnog jezika uključili u obrazovni sustav još 1994. godine, krenuvši od fakulteta, srednje, a potom i osnovne škole. Dvadeset godina kasnije osigurali smo uz podršku Grada Zagreba prvog prevoditelja u vrtiću. 

Koja rješenja predlažete i kakve su reakcije odgovornih na prijedloge?

Sanja Tarczay: Aktivno uključivanje krovnih organizacija gluhoslijepih, gluhih i nagluhih osoba u procese donošenja odluka o politikama i programima koji se izravno odnose na nas - u skladu s motom Ništa o nama bez nas UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.

Unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja kroz konačno, sustavno, dugoročno održivo rješenje. Odugovlačenje i nepoduzimanje koraka u tom smjeru rezultiraju povećanjem problema i težim posljedicama. Apeliramo na razumijevanje, podršku i djelovanje Ministarstva znanosti i obrazovanja. Uvažavanje svih komentara i prijedloga koje su krovne organizacije gluhoslijepih, gluhih i nagluhih uputile kroz e-savjetovanje na Pravilnik o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima u lipnju 2017.godine te opet u svibnju 2017. kada se predmetni Pravilnik našao u ponovljenom procesu e-savjetovanja - bez ijedne naše prihvaćene primjedbe. To predstavlja samo dio puta k sustavnom rješenju.Nekada osnovane škole za gluhe danas su preustrojeni centri za odgoj i obrazovanje koji - iako i dalje upisuju gluhu djecu - većinom su, ipak, orijentirani na djecu s ostalim teškoćama

Ustrajemo na odgovoru Ministarstva na Apel koji je u listopadu 2017. godine u ime Kluba zastupnika Mosta nezavisnih lista upućen Ministrici zajedno s potpisima 52 saborska zastupnika kao potpora našim nastojanjima,  a o čemu do danas nisu dostavili nikakav odgovor. Također, inzistiramo na izmjeni statusa Centra za odgoj i obrazovanje «Slava Raškaj» i sličnih ustanova u kojima se obrazuju osobe sa senzoričkim oštećenjima te njegovo svrstavanje u nadležnost Ministarstva znanosti i obrazovanja. Dakle, usprkos brojnim dopisima i pozivima koje su zajednički uputile krovne organizacije gluhoslijepih, gluhih i nagluhih osoba, čak i preporukama iz Ureda predsjednika Vlade RH te apelu Hrvatskoga sabora, nema odgovora, a problem je sve teži. 

Kakav je status hrvatskog znakovnog jezika i koje su mogućnosti dvojezičnog obrazovanja u sustavu obaveznog školovanja?

Sanja Tarczay: Hrvatski znakovni jezik priznat je Zakonom o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj (NN 82/15) koji je na snazi već gotovo tri godine, od 1. kolovoza 2015. Nažalost, iako Zakon propisuje pravo gluhoslijepih, gluhih i nagluhih osoba na korištenje, informiranje i obrazovanje na hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije koji odgovaraju njihovim individualnim potrebama - a u svrhu izjednačavanja mogućnosti pristupa socijalnom, ekonomskom i kulturnom okruženju - te omogućavanju ravnopravnog ostvarivanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda, on i dalje nigdje jasno ne spominje tko će i kako osigurati, platiti te educirati prevoditelje za gluhoslijepe osobe/ prevoditelje znakovnog jezika.

Ana Marija Babojelić: Zakon gluhim i gluhoslijepim osobama priznaje, ne samo pravo na korištenje znakovnog jezika, već i obrazovanje na istom. No, problem je u tome što obrazovanje na hrvatskom znakovnom jeziku trenutno u Hrvatskoj ne postoji. Nekada osnovane škole za gluhe danas su preustrojeni centri za odgoj i obrazovanje koji - iako i dalje upisuju gluhu djecu - većinom su, ipak, orijentirani na djecu s ostalim S pojavom inkluzivnih principa obrazovanja, sve se više gluhoslijepe, gluhe i nagluhe djece upisuje u redovne škole - gdje opet nailazimo na brojne poteškoćeteškoćama.

U takvim centrima, koji su pod nadležnošću Ministarstva za demografiju, mlade, obitelj i socijalnu politiku, a ne Ministarstva znanosti i obrazovanja, zapošljava se velik broj profesora koji ne znaju znakovni jezik. Tu pritom ne možemo govoriti o obrazovanju na znakovnom jeziku. Dodatan je problem što razina i kvaliteta stečenog znanja nakon završene škole u Centru nije jednaka Razini i kvaliteti onog stečenog nakon završetka redovne škole. Mnogo je niža. 

S druge strane, s pojavom inkluzivnih principa obrazovanja, sve se više gluhoslijepe, gluhe i nagluhe djece upisuje u redovne škole - gdje opet nailazimo na brojne poteškoće. Svakom gluhoslijepom, gluhom i nagluhom djetetu potrebno je osigurati prevoditelja u nastavi. Iako je Savez Dodir inicirao i prvi osigurao uvođenje obrazovnih prevoditelja i na tome predano radi već više od 20 godina, u Hrvatskoj još uvijek ne postoji dvojezično obrazovanje, kao ni sustavno rješenje edukacije, osiguravanja i financiranja prevoditelja. Mnogo je uskraćene djece za ovaj vid podrške, posebno u udaljenim mjestima. Dodatan je problem nedostatak znanja i informiranosti obrazovnih institucija, koje, umjesto prevoditelja, za gluho dijete traže asistenta. Logično je, asistent bez znanja, vještina i fluentnosti u znakovnom jeziku i njegovom prevođenju, djetetu ne može pomoći.

Ono što se također zaboravlja, pokušavam izbjeći riječ ignorira, da je najveći broj spomenute djece čiji je materinji jezik hrvatski znakovni jezik, ne poznaju hrvatski govorni jezik u mjeri da na njemu mogu pratiti nastavu. Oni bi ga morali učiti kao što ga uče i svi stranci koji dolaze u Hrvatsku. U protivnom, svjedoci smo brojnih situacija u kojima, čak i nakon završenog "obrazovanja", ne razumiju najjednostavniji pročitani tekst. Gluha djeca koja pak dolaze iz čujućih obitelji često ne znaju hrvatski niti hrvatski znakovni jezik i tu je situacija još složenija. Ovdje prevoditelj niti ne može raditi svoj posao jer da bi se prevođenje moglo osigurati mora postojati znanje barem jednog jezika.

Problem postoji i u matičnom zakonu koji ne prati međunarodne standarde. Možete li reći nešto više o tome?

Sanja Tarczay: Kroz cijeli tekst Zakona koristi se pogrešna i netočna interpretacija terminologije. Zakon, naime, samo osigurava pravo na stručnu osobu koja će pružiti podršku u komunikaciji, no ne nudi detaljnu distinkciju zanimanja niti definira ulogu svakog pružatelja usluga, a što je trebalo biti definirano daljnjim Pravilnikom koji do danas nije donesen. Moram, zato, i ovom prilikom izraziti i svoje duboko nezadovoljstvo zbog Zakon, naime, samo osigurava pravo na stručnu osobu koja će pružiti podršku u komunikaciji, no ne nudi detaljnu distinkciju zanimanja niti definira ulogu svakog pružatelja usluga, a što je trebalo biti definirano daljnjim Pravilnikom koji do danas nije donesensustavnog ignoriranja svih nastojanja krovnih organizacija gluhoslijepih i gluhih osoba na poboljšanju kvalitete života osoba koje kao tri krovne organizacije zastupamo, a čija su prava takvih pristupom znatno ugrožena.

Usprkos usvojenim jednoznačnim terminima koje koriste organizacije prevoditelja znakovnog jezika u Europi i svijetu, organizacije gluhih i gluhoslijepih osoba te brojne institucije - prevoditelj znakovnog jezika (sign language interpreter) i prevoditelj za gluhoslijepe osobe (deafblind interpreter), Zakon je iznjedrio, a potom i Pravilnik o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima usvojio pojam "komunikacijski posrednik"/ "stručni komunikacijski posrednik". Termin koji ne samo da sustavno degradira zanimanje educiranih i stručnih prevoditelja na razinu asistenta već i u praktičnoj provedbi stvara dodatne brojne nejasnoće, što na kraju rezultira problemima u osiguravanju kvalitetnih usluga gluhim i gluhoslijepim osobama i kršenju temeljih ljudskih prava. Stoga apeliramo utvrditi jednoznačne termine korištene u internacionalnim dokumentima pozivajući se i na Rezoluciju Europskog parlamenta o znakovnom jeziku i profesionalnim prevoditeljima znakovnog jezika (2016/2952(RSP)) usvojenu u studenom 2016. – koja dodatno potvrđuje ispravnost termina prevoditelj.   

Ana Marija Babojelić: Problem leži, čuli ste, i u samom Zakonu o znakovnom jeziku, odnosno njegovoj krivoj interpretaciji - u kojoj se pojam "komunikacijski posrednik" shvatio kao zanimanje, a ne puki opis uloga svih pružatelja usluga. Komunikacijski posrednik nije prevoditelj. To može biti bilo tko, i osoba koja ne zna ili zna tek osnove znakovnoga jezika, ali nipošto nije educirana, niti ima vještine i sposobnosti prevođenja. A kad govorimo o osobama koje rade u obrazovnom sustavu, naravno da prevoditelji moraju posjedovati dodatne kompetencije za rad s gluhoslijepim, gluhim i nagluhim djetetom.

Pridodamo li tome plaću prevoditelja u školama koja je, ovisno o projektu iz kojeg se financira, između 20 i 25 kn po satu, ograničenosti satnice rada na 20 (u osnovnim) i 30 sati tjedno (u srednjim školama) dolazimo do računice kako mnogi prevoditelji mjesečno rade za plaću od oko 2 500 kn. Pritom, plaćen im je samo direktan rad s djetetom u nastavi, dok sav ostali, a iznimno važan, segment: od vlastite pripreme i pripreme Problem leži i u samom Zakonu o znakovnom jeziku, odnosno njegovoj krivoj interpretaciji - u kojoj se pojam "komunikacijski posrednik" shvatio kao zanimanje, a ne puki opis uloga svih pružatelja uslugadjeteta, suradnje s roditeljima, učiteljima i stručnim timom u školi, pisanje izvještaja i ostali zadaci koje prevoditelj mora obavljati nije financiran. Spomenutom plaćom, složit ćete se, nemoguće je pokriti čak i osnovne troškove života pa ne ćudi izuzetno mali interes za ovaj posao. No, pozicije se moraju pokriti, pa se nerijetko na ta mjesta upošljavaju nestručni ljudi koji, pretpostavljate, djeci nanose trajnu štetu.

Gdje se obrazuju i kakav je status prevoditelja za gluhoslijepe osobe/prevoditelja znakovnog jezika?

Ana Marija Babojelić: Formalno - sustavno - obrazovanje prevoditelja u Republici Hrvatskoj ne postoji. Što koči i službeno priznavanje i vrednovanje profesije. Većina prevoditelja u Hrvatskoj djeca su gluhih roditelja, kojima je znakovni jezik materinji ili su ga naučili u neformalnim uvjetima, kako volimo reći "kod kuće". Ostalo su osobe koje su prvotno završile tečaj znakovnoga jezika, a zatim, dodatno i tečaj za prevoditelje. Barem je to slučaj kod prevoditelja upisanih u registar Saveza Dodir gdje primjerice, obrazovanje prevoditelja traje ukupno četiri godine, a potom slijedi praksa. Puno prakse. Nakon četiri godine same edukacije niste spremni prevoditi u svakoj situaciji. Pravi prevoditelj je toga svjestan. Prevođenje na sudu, u bolnici ili na televiziji zahtjeva mnogo prakse.

No čemu svjedočimo? Od kad je Zakon o znakovnom jeziku stupio na snagu, Hrvatsku su preplavili brojni tečajevi i edukacije za "prevoditelje" Sramotna je činjenica da je prosječna plaća koja se nudi za prevoditelje - osobe s visokom stručnom spremom u obrazovanju - ispod plaće zaposlenika s nižom stručnom spremom, a nerijetko i one koju na tržištu zarađuje nekvalificirana radna snagaodnosno "komunikacijske posrednike". Neke od tih edukacija ne traju duže od tri mjeseca.

Nepostojanje formalne edukacije utječe, ponavljam, na status prevoditelja. Degradacija zanimanja posebno je vidljiva u području obrazovanja. Primjerice, Nacrt prijedloga Pravilnika o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima - gdje korištenje pogrešnog nazivlja, neadekvatan plan edukacije za pružatelje ove vrste usluga i uvjeti zapošljavanja rezultiraju ne samo izjednačavanjem potreba sve djece s teškoćama u razvoju ili invaliditetom, već se izjednačava i rad asistenata s prevoditeljima. Načini zapošljavanja su različiti, kao i njihove vještine, znanja i kompetencije.

Sramotna je činjenica da je prosječna plaća koja se nudi za prevoditelje - osobe s visokom stručnom spremom u obrazovanju - ispod plaće zaposlenika s nižom stručnom spremom, a nerijetko i one koju na tržištu zarađuje nekvalificirana radna snaga npr. čistačice. 

Foto: Dodir Foto: Dodir

U Hrvatskoj živi oko 12 tisuća gluhih. Svi oni u svakodnevnom životu – u školi, na fakultetu, na sudovima, kod liječnika i drugdje – imaju pravo na besplatnog prevoditelja znakovnog jezika. No, nedostatak profesionalnih prevoditelja vidljiv je u cijeloj Hrvatskoj. Kako se izlazi na kraj s takvim poraznim stanjem, odnosno koje konkretne mjere predlažete?

Sanja Tarczay: Stanje je teško. No postoji rješenje i mi ga nudimo. Još 2015. godine osnovano je Učilište Dodir – ustanova za obrazovanje odraslih. U proteklih tri godine pripremali smo ga za rad i zadovoljili sve zahtjeve povezane s osnutkom jedne takve ustanove. Na Ministarstvu znanosti i obrazovanja je sada odobriti rad Učilišta koji će osigurati sustavno obrazovanje prevoditelja znakovnog jezika/ prevoditelja za gluhoslijepe osobe i time stvoriti preduvjete za povećani interes za ovo zanimanje. Ako i naknada za njega bude razmjerna, a ne ponižavajuća i demotivirajuća kakva je danas.

Ana Marija Babojelić: Prevoditelja doista ima premalo da bi se odgovorilo na sve potrebe naših korisnika. Uz sve napore, Služba podrške i Centar za prevođenje hrvatskog znakovnog jezika koji djeluje pri Savezu Dodir ne uspijeva zadovoljiti sve potrebe za prevođenjem. I to nas Ono što se često zaboravlja ili toga uopće nismo svjesni je da podrška koja se pruža gluhoslijepim osobama, za razliku od podrške gluhim osobama uvijek mora biti individualizirana zabrinjava, jer teško je odrediti čija je potreba hitnija - osobi koja ide na davno zakazani pregled kod liječnika ili roditelju koji ide na roditeljski sastanak. Kao profesionalac, ali i čovjek smatram to tužnim i neprihvatljivim.

Ono što se često zaboravlja ili toga uopće nismo svjesni je da podrška koja se pruža gluhoslijepim osobama, za razliku od podrške gluhim osobama uvijek mora biti individualizirana tj. jedan na jedan, i da pritom, uz prevođenje, podrazumijeva i podršku u kretanju te primanju svih vizualnih informacija iz okoline. Usprkos činjenici kako sam proces prevođenja ne traje dugo, prevoditelj odlazi po korisnika te istoga vraća kući, što produžuje situaciju prevođenja i za nekoliko sati te skraćuje mogućnost brzog prebacivanja prevoditelja s jednog zadatka na drugi.

Uvjeti u kojima rade prevoditelji, kao i njihovo radno vrijeme, također su ne odgovarajući. Za sva službena prevođenja koja traju duže od 2 sata nužno je osigurati barem dva prevoditelja koji će se izmjenjivati svakih 20 minuta. Prevođenje je fizički, al ii umno zahtijevan posao. Nakon 20 minuta koncentracija prevoditelja pada, kao i kvaliteta njegova prijevoda, što na koncu šteti korisniku.

Stoga, apeliram na hitno ostvarivanje uvjeta koji će osigurati veći broj dostupnih prevoditelja svim gluhoslijepim osobama, neovisno o prostoru na kojem žive. Prevoditelja, koji će omogućiti izlazak iz izolacije, ravnopravno sudjelovanje gluhoslijepih, gluhih i nagluhih osoba u svim sferama javnog života, uključujući onog političkog - a poštivajući načelo UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ništa o nama bez nas.

Slijedom sustavne diskriminacije, gluhe i gluhoslijepe osobe uglavnom završavaju na nisko plaćenim zanimanjima i poslovima. Postoje li neke statistike?

Sanja Tarczay: Ne, ne postoje statistike, ali je očito da veliki broj njih završavaju škole za nisko kvalificirane poslove s kojima nisu konkurentni na hrvatskom tržištu rada. Ponavljam, gluhoslijepim, gluhim i nagluhim osoba sustavno se lišavaju prava na inkluzivno obrazovanje i kvalitetne U školski se sustav najčešće uključuju tek početkom osnovne škole jer u vrtićima nije riješeno zapošljavanje prevoditelja znakovnog jezika na odgovarajućiprevoditelje. U školski se sustav najčešće uključuju tek početkom osnovne škole jer u vrtićima nije riješeno zapošljavanje prevoditelja znakovnog jezika na odgovarajući način. Bez odgovarajuće pripreme za školu, ne postižu ni dobre rezultate kasnije. Bez kvalitetnog obrazovanja, teško se uključuju na tržište rada i slabo doprinose zajednici, koja ih s vremenom isključuje.  

Postoje brojni stereotipi o gluhoslijepima i gluhima i znakovnim jezicima. Možete li pojasniti razliku između pojmova gluhi i gluhonijemi?

Ana Marija Babojelić: Drago mi je da ste to pitali. Naime, ovakve pogreške događaju nam se svakodnevno, a Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir već više od 20 godina ustraje u edukaciji, podizanju svjesnosti i senzibiliteta šire javnosti kroz promociju gluhosljepoće i gluhoće s ciljem dokidanja "domino-efekta" uzrokovanih informativnim pogreškama, često plasiranim i u medijima.

Zastario i izrazito diskriminirajući pojam -"gluhonijeme osobe" - označava onu skupinu osoba s invaliditetom kojoj pripadaju osobe s oštećenjem sluha/gluhe osobe koje ne mogu govoriti. Koje su u principu rijetkost. Gluhoslijepe i gluhe osobe imaju uredno razvijen govorni aparat te unatoč većem/manjem intenzitetu oštećenja sluha mogu nesmetano koristiti govor.

Ovdje je izuzetno važno uzeti u obzir kako su gluhe  - i gluhoslijepe osobe odrasle u zajednici gluhih osoba -  prije svega pripadnici jezične i kulturne zajednice koji se radije odlučuju na korištenje materinjeg jezika (hrvatskog znakovnog jezika), nego hrvatskoga govornog koji je njihov drugi jezik.  Dakle radi se samo o identitetu i pripadnosti zajednici.

Koje su osnovne razlike prema gluhoslijepima/ gluhima u Hrvatskoj u odnosu na razvijenije europske zemlje?

Ana Marija Babojelić: Razlike su velike. Daleko je najbolja situacija u skandinavskim i nordijskim državama, gdje se na gluhoslijepe i gluhe osobe gleda kao ravnopravne drugim osobama koje invaliditet nemaju, mogućnosti su iste, potencijali se uvažavaju. Poštuje se pravo naDaleko je najbolja situacija u skandinavskim i nordijskim državama, gdje se na gluhoslijepe i gluhe osobe gleda kao ravnopravne drugim osobama koje invaliditet nemaju, mogućnosti su iste, potencijali se uvažavaju profesionalnog i educiranog prevoditelja u svim službenim i neslužbenim situacijama. Prevođenje je studijski smjer na brojnim fakultetima, a znakovni jezik ravnopravan i uživa status svih govorenih jezika. 

Sanja Tarczay: Gluhoslijepim, gluhim i nagluhim osobama u drugim zemljama veliku podršku i pomoć pruža niz institucija. Poštuje se njihov identitet kao pripadnika zasebne jezično - kulturne manjine, zapošljava na visokim dužnostima, uključuje u donošenje odluka koje se direktno njih tiču, pokušava ih se razumjeti da bi im se moglo odgovarajuće pomoći, ako im je pomoć potrebna.

Osigurano im je pravo na obrazovanje, pravo na komunikaciju, javno i političko djelovanje. Ne čudi stoga da postoje gluhoslijepi profesori i predavači na fakultetima, gluhi zastupnici u Europskom parlamentu, umjetnici, sportaši, avanturisti.

Gdje smo mi kao društvo? Daleko, miljama daleko. Možda to najbolje dokazuje i moj primjer – gdje me se - bez obzira na stečenu titulu doktorice znanosti – i dalje diskriminira na osnovi invaliditeta. "Pacijent ne može postati liječnik" – izrekla je jednom prigodom stručnjakinja s fakulteta koji sam i sama završila, ciljajući na moje kompetencije.

I dalje nailazimo na stav da su gluhoslijepe, gluhe i nagluhe osobe oštećene i da ih je potrebno popraviti, kao i da znakovni jezik nije zaseban jezik, već barijera, a što je nerijetko moguće čuti čak i u stručnim krugovima.

<
Vezane vijesti