Foto: Privatni albumFoto: Privatni albumU kontekstu širenja neoliberalne logike, javne radiotelevizije su na udaru kao i sve institucije koje se financiraju izvan tržišne logike. Teško je trenutno stati u obranu HRT-a koji opetovano pokazuje svoju servilnost vlasti i konformistički perpetuira hegemoniju, iako im uvjeti rada omogućuju i drugačije pozicioniranje. Ali trebamo razgovarati o značaju javnog. Društvena očekivanja od medija sustavno se smanjuju, a legitimira se njihova isključivo tržišna i profitna logika funkcioniranja.

Uvod

Medije u 21. stoljeću karakterizira niz promjena: nova tehnološka infrastruktura, novi obrasci ponašanja korisnika, fragmentacija publika, proliferacija niza medijskih kanala, pad financijske stabilnosti te polarizacija u vrijednosno-ideološkom smislu. Normativni ideal o medijima koji su predani informiranju javnosti po pitanjima od javnog interesa nestaje, prvenstveno kao rezultat komercijalnih pritisaka i promjenama na tržištu. U takvom se kontekstu postavlja temeljno pitanje: kako kreirati uvjete koji podržavaju odgovorno izvještavanje orijentirano na javni interes i financijsku održivost?Uzmemo li u obzir i kvalitetu tih istih medija, svakako je potrebno kritički propitivati prakse u kojima se informativnim medijima iz komercijalnog sektora koji su u privatnom vlasništvu, javnim sredstvima financiraju djelatnosti bez obzira što ne ispunjavaju svoju ulogu koja im je u kontekstu demokracije pripisana

Da bi se stvorili takvi uvjeti potrebno je razviti trajno održivi medijski informativni sustav u kontekstu umrežene komunikacije suvremenoga svijeta, koji uključuje promjenu javnih politika, kolaboraciju različitih društvenih aktera i razvoj profesionalnih vrijednosti koje njeguju tradiciju medija kao javnog dobra.

Kritiku načina funkcioniranja suvremenih medija upućuju mnogi, bez obzira na ideološke razlike, no definiranje temeljnih problema i potencijalnih rješenja različita su, ako ne i dijametralno suprotna. Desni ideološki spektar, zagovornici neoliberalne agende, nezadovoljni su smanjenjem profita što karakterizira komercijalni sektor, a posljedica je većeg broja medija, fragmentacija publika te smanjenja prihoda od oglašivača.

Oni će rješenje vidjeti u daljnjoj (de)regulaciji koja će ići na ruku privatnim, profitno orijentiranim medijima. Lijevi će ideološki spektar, pak, biti nezadovoljan dominacijom komercijalne logike i nestankom javno orijentiranih medija, te će inzistirati na državnoj regulaciji koja otvara prostor za djelovanje javnih medija.

U promišljanju novih javnih politika koje bi odgovorilo na izazove s kojima se mediji danas suočavaju važno je napomenuti da, kao što ističe Robert G Picard (2010), informativni mediji nikada u povijesti nisu bili komercijalna uspješnica, već su se najvećim dijelom financirale kroz poreze ili neke druge oblike potpore, što je utemeljeno na njihovoj posebnoj vrijednosti (Pickard, u Allern i Pollack, 2017) koja se očituje u njihovoj javnoj ulozi informiranja građana o pitanjima od javnog interesa.

Zato je u novim okolnostima nužno razvijati i nove modele koji bi, kada govorimo o javnim politikama, bili usmjereni na formiranje uvjeta za profesionalno, kritički orijentirano novinarstvo koje bi u najširem smislu poticalo demokratizaciju društva. Dakle, uključivanje građana, lokalne zajednice i različitih društvenih skupina u procese koji su značajni za njihovu svakodnevicu i to koristeći mogućnosti koje se otvaraju s umreženom komunikacijom koja uključuje širokopojasni internet, mobilnu telefoniju i društvene medije.Da bi se stvorili takvi uvjeti potrebno je razviti trajno održivi medijski informativni sustav u kontekstu umrežene komunikacije suvremenoga svijeta, koji uključuje promjenu javnih politika, kolaboraciju različitih društvenih aktera i razvoj profesionalnih vrijednosti koje njeguju tradiciju medija kao javnog dobra

Mediji u sektorskoj podjeli

Buržoaska koncepcija javne sfere (Habermas, 1992), koja je u liberalnim demokracijama dominantna, pretpostavlja oštru sektorsku podjelu koju možemo primijeniti i na medije. Ona uključuje državu kao prvi sektor, tržište kao drugi i civilno društvo kao treći sektor. Ova je podjela utemeljena na različitim ekonomskim uvjetima produkcije koji određuje strukturalne odnose moći u društvu i determiniraju sadržaje koje mediji objavljuju (Garnham, 1990).

Komercijalni medij

Na valu deregulacije koja je na Zapadu na snazi od 1980-ih godina, rastu komercijalne investicije, povećava se koncentracija vlasništva, te rastu profitna očekivanja u komercijalnom sektoru. Tada jačaju i komercijalni mediji, koji su dominantni u suvremenim demokracijama: mediji su prije svega industrija koja proizvodi robu u okviru kapitalističkog poretka s ciljem maksimizacije profita.

Zato se u najvećoj mjeri proizvode popularne forme, i sadržaji "niske" društvene vrijednosti. U sadržajnom smislu takvi mediji u najvećoj mjeri reproduciraju hegemonijski diskurs koji uključuje ekonomsku dominaciju i profitnu orijentaciju, te isključuju određene teme koje bi propitivale hegemoniju tržišta (Popović, 2016).

Isključivanje određenih tema iz javne debate, profitno orijentirani mediji provode postupkom "ekonomizacije" određenih pitanja, što, premaU promišljanju novih javnih politika koje bi odgovorilo na izazove s kojima se mediji danas suočavaju važno je napomenuti da, kao što ističe Robert G Picard (2010), informativni mediji nikada u povijesti nisu bili komercijalna uspješnica, već su se najvećim dijelom financirale kroz poreze ili neke druge oblike potpore Nancy Fraser (1990), uključuje nekoliko strategija: prikazujući ih kao impersonalne tržišne imperative, uokvirujući ih u kontekst prirodne prednosti privatnog vlasništva i/ili prikazujući ih kao tehničke probleme koje trebaju riješiti menadžeri.

Različitim vidovima "ekonomizacije" određene teme/sporna pitanja uspješno sklanjanju iz domene javnog i političkog. Time se, ističe Fraser, stvaraju odvojene diskurzivne arene te se stvaraju uvjeti u kojima se te teme u široj javnoj debati uopće ne otvaraju, sve, dakako, u interesu dominantnih grupa, a na štetu društveno podređenih (Fraser, 1990).

Državni/javni mediji

Javni medijski servis institucija je karakteristična za Europu i čvrsto je povezana s državom i načinom na koji se, u toj domeni, definiraju kulturne vrijednosti društva, a legitimitet crpe iz djelovanja u javnom interesu. Javni medijski servisi nude raznoliki sadržaj kako bi osigurali da svi segmenti populacije budu uključeni, a budući da se financiraju iz javnih sredstava, najčešće iz pretplate građana, imaju manje (ili uopće nemaju) oglašavanja.

No, upravo su, zbog financiranja iz pretplate, društvena očekivanja veća, što se manifestira i u domeni legislative, budući da se razvijaju posebni zakoni koji se odnose na javne medije (Popović, 2016). Ovaj je tip medija relevantan zbog svoje financijske stabilnosti, ali sve više i zbog činjenice da, u svijetu prekarizacije rada, pruža relativno stabilne i kvalitetne uvjete za rad novinara, što je dakako nužno, želimo li kvalitetne informativne medije.Različitim vidovima "ekonomizacije" određene teme/sporna pitanja uspješno sklanjanju iz domene javnog i političkog. Time se, ističe Fraser, stvaraju odvojene diskurzivne arene te se stvaraju uvjeti u kojima se te teme u široj javnoj debati uopće ne otvaraju, sve, dakako, u interesu dominantnih grupa, a na štetu društveno podređenih

Pod pritiskom komercijalizacije cjelokupnog medijskog sektora, kriza javnog medijskog servisa interno se očituje u promjeni poslovanja i produkcije koje podsjećaju na komercijalne medije, a "eksterna" kriza legitimiteta diskurzivno se konstruira u kontekstu tržišno-ekonomskih (ne)isplativosti održavanja takvih institucija.

U kontekstu širenja neoliberalne logike, javne radiotelevizije su na udaru kao uostalom sve javne institucije koje se financiraju izvan tržišne logike, jer se nauštrb njih nastoji proširiti prostor za djelovanje komercijalnih elektroničkih medija a posebno profitnih digitalnih informativnih medija.

Učestalo je i lobiranje za reformu modela javnog medijskog servisa gdje se predlaže da i komercijalne tvrtke trebaju imati pristup tim sredstvima, te da bi se uloga javnog medijskog servisa trebala znatno ograničiti. U većem dijelu Europe ovakvi pritisci srećom ne daju rezultate, budući da postoji društveni konsenzus o relevantnosti ove javne institucije.

Naravno, čitatelji i čitateljice ovih redaka sigurno odmah povlače paralelu s HRT-om, pa se opravdano pitaju je li se autorici teksta pomutio um kada brani javni medijski servis?! Teško je u ovom trenutku stati u obranu Hrvatske radiotelevizije (HRT) koja opetovano pokazuje svoju servilnost vlasti i konformistički perpetuira hegemoniju, iako im uvjeti rada omogućuju i drugačije pozicioniranje.

Povezanost javnog medijskog servisa s političkim institucijama, stvara jednu potencijalno koruptivnu spregu između političkih aktera na vlasti i aktera koji upravljaju javnim medijskim servisom - a taj je potencijal HRT razvio do krajnjih granica. Dakle, u procesu obrane današnjeg HRT-a postoji realna prijetnja od izbijanja seboreje ili nečega sličnog, no ipak treba postaviti stvari načelno: javni medijski servis važan je zbog gore navedenih razloga i upravo stoga jer je javan, postoje temelji za intervenciju građana ili nekih budućih političkih predstavnica/predstavnika kako bi se anomalije kojima danas svjedočimo ispravile.Za razliku od direktnih potpora, koje su često na meti kritike protivnika državnog intervencionizma, indirektne potpore ne izazivaju posebne reakcije, vjerojatno zato jer nisu tako očite, što ne znači da se ne radi o velikim iznosima koje država investira.

HRT ima legalni status javne ustanove i kao što Zakon o HRT-u propisuje, "Hrvatska radiotelevizija je neovisna o bilo kakvom političkom utjecaju i pritiscima promicatelja komercijalnih interesa" (čl. 1, st. 4) te je dužan informirati javnost o činjenicama, događajima i pojavama od javnog interesa, te poticati pluralizam mišljenja (čl. 7). Na nama je da na tomu inzistiramo.

Mediji trećeg sektora

Raste broj i važnost medija trećeg sektora, kao kombinirani rezultat krize javno orijentiranog novinarstva i širenja novih tehnologija, posebice interneta, koji je omogućio produkcijske i konsumpcijske prakse koje mogu "osigurati bazu za radikalno unaprijeđeno demokratsko novinarstvo" (McChesney, 2013:215).

Radi se o medijima koji nastaju u okviru civilnog društva, djeluju prema načelu javnosti rada i demokratskog ustroja, a njihova je važna karakteristika neprofitna orijentacija, što znači da mogu obavljati gospodarsku djelatnost, ali ne sa svrhom stjecanja dobiti: eventualni višak prihoda može se iskoristiti isključivo za reinvestiranje u rad udruge.

Ova je značajka važna odrednica medija trećeg sektora, budući da komercijalna orijentacija i kritički orijentiran sadržaj u pravilu ne mogu koegzistirati. Iako mediji trećeg sektora dobivaju na važnosti, financijske potpore i dalje su nedovoljne, jer je za funkcioniranje medija potrebno stabilno financiranje, veći broj stalno zaposlenih plaćenih novinara koji izvještavaju o lokalnim zajednicama, neovisne informativne redakcije te stručni i obrazovani novinari (McChesney, 2013).Praksa pokazuje da od poreznih olakšica korist imaju najveći tržišni igrači, a uglavnom se sredstva ne investiraju u novinarski rad. No, porezne politike svakako su važne za uspostavu modela financiranja javnih medija. Zašto bi, primjerice, iz budžeta RH direktno bila financirana Katolička crkva, koja, bez sumnje, ima i više nego dovoljno materijalnih sredstava?

Temeljni je problem što, iako mediji trećeg sektora igraju važnu ulogu u diskurzivnoj konstrukciji javne komunikacije, oni i dalje imaju perifernu poziciju u odnosu na dominantne korporativne, masovne medije kojima upravljaju politički i ekonomski centri moći, Posljedica ove periferne pozicije jest da njihov društveni utjecaj ostaje marginalan (Popović, 2016).

Problemi u financiranju medija

Bez obzira na sektorsku pripadnost pojedinih medija, proizvodnja kvalitetnih vijesti traži znatna materijalna sredstva, što predstavlja problem za većinu medija današnjice, zato se propituje postojeće stanje i traže nova rješenja. U materijalnom ključu medijske proizvodnje, proizvodnja prve kopije je skupa, stoga industrija pribjegava pokušaju da ograniči publikama pristup – pretvarajući potencijalno javno dobro u robu kojoj građani imaju ograničeni pristup (Krugman i Wells, 2013, u Allern i Pollack, 2017). Duga strategija povećanja prihoda je proizvodnja publika koje su od interesa za oglašivače. Dakle, profitna logika uvijek nalaže rast prihoda, bez obzira radi li se o tradicionalnim masovnim ili digitalnim medijima.

Digitalizacija, širenje umrežene komunikacije i nicanje informativnih portala, prije svega je negativno utjecalo na cirkulaciju tiska, ali i na načine poslovanja drugih tradicionalnih komercijalnih masovnih medija (TV i radio), a od krize 2008. je ekonomska održivost postala goruće pitanje.

Komercijalni masovni mediji ne mogu vratiti visinu profita koju su imali prije digitalizacije koja je rezultirala diversifikacijom medija i fragmentacijom publika, već se moraju prilagoditi novim nestabilnim uvjetima proizvodnje. Lowe i Stavitsky navode da je prije digitalizacije, u 1970-im godinama, kada je postojao manji broj medija koji su imali pristup većem broju publika, u SAD-u profitna marža bila 49 posto, dok je danas prosječno oko 11 posto, a većini medija zapravo oko 5 posto. (Newman i Levy, 2014, u Lowe i Stavitsky, 2016).Osnivanje zaklade je ideja koja je u Hrvatskoj nedavno zaživjela, ali uz dva temeljna problema: činjenica da zakonodavni okvir više ograničava nego što omogućava formiranje zaklade koja bi bila usmjerena prema financiranju medija; i deficit filantropa koji su spremni ulagati u financiranje javnih medija

Digitalizacijom je tisak posebno na udaru: u SAD-u su prihodi od oglašavanja u tisku, od 2006. do 2014. godine pali za 60 posto što je, dakako rezultiralo smanjenjem broja zaposlenih i njihovih plaća (Pew Research Center, 2015, u Lowe i Stavitsky, 2016). Od svih tehnoloških platformi, jedino digitalni mediji bilježe rast oglašavanja, no radi o relativno malim iznosima budući da većina prihoda ide velikim tržišnim igračima.

Kao što navode Allern i Pollack (2017), jasno je da prihodi od digitalnog oglašavanja ne mogu kompenzirati za izgubljene prihode od oglašavanja u tisku, jer se rast online oglašavanje u najvećoj mjeri događa izvan informativnih medija, zbog rasta globalnih platformi poput Facebooka, Googlea i YouTubea koji podrivaju temelje ekonomske održivosti informativnih medija.

Dakle, pogrešnom se pokazala pretpostavka da će se digitalno novinarstvo u najvećoj mjeri moći financirati komercijalnim oglašavanjem, jer su sredstva od oglašavanja mala, raspršena i fragmentirana. Upravo zato niz medijskih kompanija mijenja svoje poslovne strategije i pokušavaju naplatiti svoje informativne sadržaje oslanjajući se na dobru volju (dobrostojećih) publika.

No, Newman i Levy (2014) napominju da broj korisnika koji plaćaju digitalne informativne portale nije mnogo rastao, svodi se na 10 posto (države uključene u analizu bile su SAD, UK, Njemačka, Francuska, Danska, Finska, Španjolska, Italija, Brazil i Japan), pri čemu je Facebook najvažnija mreža za distribuciju vijesti. Osim toga, inzistiranje na profitnoj logici u proizvodnji online informativnih sadržaja kontraproduktivna je i zato što je ograničavanje i kontrola pristupa otežana kada je riječ o internetu: niz proizvoda srećom se nudi bez naplate.

Ukratko, temeljni problemi s komercijalnim financiranjem medija u digitalnom okruženju uključuju razumljivu nespremnost publika da plaćaju za informativne sadržaje, obilježje interneta kao tehnologije koja omogućuje distribuciju besplatnih sadržaja, te proliferaciju brojnih medija, što smanjuje profit pojedinim medijskim organizacijama (Allern i Pollack, 2017), paralelno s okrupnjavanjem pojedinih tržišnih "igrača" poput već spomenutog Facebooka.Teško je u ovom trenutku stati u obranu Hrvatske radiotelevizije (HRT) koja opetovano pokazuje svoju servilnost vlasti i konformistički perpetuira hegemoniju, iako im uvjeti rada omogućuju i drugačije pozicioniranje

Odgovor komercijalnih informativnih medija na ovakvo stanje manifestira se u smanjenju troškova proizvodnje, smanjenju zaposlenih, razvoju različitih izvora financiranja, pokušaju da se identificiraju tržišne niše koje nisu pokrivene, domišljanju novih načina oglašavanja, trošenju enormnih sredstava na brendiranja, fokusiranju na lukrativne niše publika, fokusiranju na proizvodnju "mekih", a ne "tvrdih" vijesti, beskonačnoj prilagodbi oglašivačima…

Neke su od posljedica takvih strategija nestanak istraživačkog novinarstva, otežavanje pristupa tržištu informativnih medija, smanjenje raznolikosti, i produbljivanje konflikta javno orijentiranog novinarstva i samointeresnih, komercijaliziranih, tržišno orijentiranih medija.

Zašto podupirati javne medije?

Kao dio šireg problema funkcioniranja medija u kontekstu tenzija između demokracije kao političkog sustava i liberalnog tržišta i profitne logike koja legitimira prakse koje onemogućuju pozicioniranje medija kao javnog dobra - postojeći medijski sustavi ne omogućuju funkcioniranje medija u skladu s očekivanjima koja se u kontekstu demokracije pred njih postavljaju (Popović, 2016).

U skiciranom kontekstu jasno je da treba osigurati ekonomske osnove za funkcioniranje informativnog novinarstva javnih medija, dakle onih medija koji su neprofitno orijentirani, društveno odgovorni i prvenstvena im je funkcija informiranje javnosti o temama od javnog interesa. Budući da se radi o medijima koji su javni, građani od njih imaju pravo tražiti odgovornost, odnosno, imaju pravo na intervenciju.

Foto: Wikimedia Commons Foto: Wikimedia Commons

Koncept "javnog" nosi različita međupovezana značenja koja uključuju povezanost s državom, nešto pristupačno svima što je od značaja za sve, te održavanje javnog dobra ili zajedničkih interesa (Fraser, 1990). Allern i Pollack (2017) ističu da informativno novinarstvo proizvodi određeno znanje te stoga ima karakteristike javnog dobra.Pod pritiskom komercijalizacije cjelokupnog medijskog sektora, kriza javnog medijskog servisa interno se očituje u promjeni poslovanja i produkcije koje podsjećaju na komercijalne medije, a "eksterna" kriza legitimiteta diskurzivno se konstruira u kontekstu tržišno-ekonomskih (ne)isplativosti održavanja takvih institucija

Autori javna dobra suprotstavljaju privatnim dobrima, budući da su javna dobra neisključiva u smislu pristupa i ne-kompetitivna u vidu korištenja i konsumpcije. Korištenje javnog dobra od strane jednog pojedinca, ne smanjuje pristupačnost drugima, i nikoga ne isključuje. Navode primjere javnih dobara koji uključuju nacionalnu obranu, prevenciju bolesti, nacionalne parkove, obrazovanje, a ubrajaju i proizvodnju javnog znanja/informacija.

S obzirom na skicirano, možemo reći da javni mediji imaju sljedeće karakteristike:

  • Neprofitnu i antikomercijalnu orijentaciju, koja je ključ za neovisno izvještavanje u interesu javnosti;
  • Koriste različite izvore financiranja ali ono se, u najvećoj mjeri, temelji na javnim sredstvima;
  • Proizvode sadržaj kritički orijentiran prema centrima moći koji ne djeluju u javnom interesu;
  • Predstavljaju deprivilegirane i marginalizirane društvene skupine koje nemaju pristup dominantnim kanalima komunikacije (radnici, protestne grupe, supkulture, manjine – rodne, etničke, seksualne itd.);
  • Potiču širu participaciju, ne samo u medijskim procesima proizvodnje nego i u širim demokratskim društvenim procesima;
  • Promoviraju otvoreni pristup, socijalnu jednakost i društvenu odgovornost

Takvi mediji važni su za društvo u cjelini, jer doprinose demokratskoj izgradnji javnoga mnijenja te pomažu donošenju javnih odluka. Allern i Pollack (2017) navode rezultate istraživanja koji pokazuju da su građani koji imaju pristup profesionalno proizvedenim vijestima bolje upoznati s globalnim pitanjima, bolje razumiju političke procese i generalno je veća vjerojatnost da će se uključivati u politici život u odnosu na one koji nemaju (Aalberg i Curran, 2012, u Allern i Pollack, 2017).Jasno je da prihodi od digitalnog oglašavanja ne mogu kompenzirati za izgubljene prihode od oglašavanja u tisku, jer se rast online oglašavanje u najvećoj mjeri događa izvan informativnih medija, zbog rasta globalnih platformi poput Facebooka, Googlea i YouTubea koji podrivaju temelje ekonomske održivosti informativnih medija

Dodatno, komparativna studija koja je uključila 27 zemalja pokazala je da oni koji prate televizijske vijesti na javnom medijskom servisu imaju višu razinu političkog znanja od onih koji se temeljno oslanjaju na vijesti komercijalnih televizija (Fraile i Iyengar, 2014, u Allern i Pollack, 2017).

Kako osigurati ekonomske osnove informativnog novinarstva javnih medija?

Dosadašnje prakse javnog financiranja medija uključuju direktne i indirektne potpore. Direktne potpore daju se, primjerice, na temelju određenih kvantitativnih kriterija poput broja zaposlenih novinara (Danska), ili na temelju cirkulacije i urednički proizvedenog originalnog sadržaja (Švedska).

Relevantni su i kvalitativni kriteriji, kao što je, primjerice, prijedlog regulacije direktnih potpora u Švedskoj, koja bi uključila samo one medijske organizacije koje udovoljavaju principima ljudskih prava, te proizvode sadržaje visoke kvalitete i interne raznolikosti (Allern i Pollack, 2017).

I u Hrvatskoj se, za vrijeme "lijeve" koalicije nakratko uvelo financiranje medija trećeg sektora kroz direktne potpore, distribuirane prema određenim kriterijima, no, taj je poduhvat zaustavljen i "pometen" čim je desna vlada 2016. godine zauzela poziciju, s tadašnjim ministrom kulture Hasanbegovićem na čelu.

Za razliku od direktnih potpora, koje su često na meti kritike protivnika državnog intervencionizma, indirektne potpore ne izazivaju posebne U skiciranom kontekstu jasno je da treba osigurati ekonomske osnove za funkcioniranje informativnog novinarstva javnih medija, dakle onih medija koji su neprofitno orijentirani, društveno odgovorni i prvenstvena im je funkcija informiranje javnosti o temama od javnog interesareakcije, vjerojatno zato jer nisu tako očite, što ne znači da se ne radi o velikim iznosima koje država investira.

One, primjerice, uključuju državnu potporu u poštanskim uslugama, ili smanjenje stope poreza, koja se u hrvatskom kontekstu primjenjuje na tiskane komercijalne medije. No, pitanje je gdje završavaju sredstava koja se generiraju na temelju poreznih olakšica? Imaju li od toga koristi i potrošači kroz smanjenje cijena, a ne samo proizvođači?

Praksa pokazuje da od poreznih olakšica korist imaju najveći tržišni igrači, a uglavnom se sredstva ne investiraju u novinarski rad. No, porezne politike svakako su važne za uspostavu modela financiranja javnih medija. Zašto bi, primjerice, iz budžeta RH direktno bila financirana Katolička crkva, koja, bez sumnje, ima i više nego dovoljno materijalnih sredstava? Zašto građani i građanke sami ne bi odlučivali o tome kojoj će organizaciji civilnog društva dati dio poreznih davanja (po uzoru na Njemačku)?

Potpore se dodjeljuju i kroz filantropske i donatorske aktivnosti koje često uključuju uspostavljanje javnih ili privatnih zaklada za financiranje informativnih medija, pri čemu sami donatori imaju određene porezne olakšice.

Osnivanje zaklade je ideja koja je u Hrvatskoj nedavno zaživjela, ali uz dva temeljna problema: činjenica da zakonodavni okvir više ograničava nego što omogućava formiranje zaklade koja bi bila usmjerena prema financiranju medija; i deficit filantropa koji su spremni ulagati u financiranje javnih medija.

Julija Cage (2015) predlaže model osnivanja neprofitnih medijskih fondacija/zaklada. Navodi postojeće primjere poput američkog portala ProPublica, osnovanog 2008. godine, specijaliziranog za internet novinarstvo, koji je nastao izdašnom donacijom Herberta i Marion Sandler od nekoliko milijuna dolara.

Guardian Media Group u Velikoj Britaniji kontrolira Scott Trust - neprofitna fondacija osnovana 1936. godine, kako bi se očuvala neovisnost Guardiana. No, kako ističe Cage, izuzev ovih velikih medija, većina neprofitnih medija je mala, ima mali broj zaposlenih te, iako ispunjavaju Pogrešnom se pokazala pretpostavka da će se digitalno novinarstvo u najvećoj mjeri moći financirati komercijalnim oglašavanjem, jer su sredstva od oglašavanja mala, raspršena i fragmentirana. Upravo zato niz medijskih kompanija mijenja svoje poslovne strategije i pokušavaju naplatiti svoje informativne sadržajeprazninu koja je nastala smanjenjem troškova tradicionalnih medija, nisu sposobni zamijeniti postojeće srednjestrujaške informativne medije.

Stoga predlaže osnivanje medijskih društava kao hibridnog modela koje djelomično funkcionira prema principima zaklada/fondacija, a djelomično prema principima dioničkog društva. Medijsko društvo osiguralo bi trajnost kapitala koji isključuje maksimizaciju profita, isplatu dividendi i povrata uloga, omogućilo bi "dioničarima" (zaposlenicima i korisnicima) koji zajednički, u različitim omjerima financiraju medijsko društvo, demokratsko odlučivanje, pod uvjetom da se ograniči moć najvećih dioničara (s najvećim ulogom) koji bi, između ostalog, bili motivirani poreznim olakšicama (više o tome u: Cage, 2015).

Dakle, opcija je mnogo, i medijski stručnjaci razvijaju različite moguće alternative, no za konkretnu promjenu potrebna je prije svega politička volja. Nažalost, hrvatska medijska politika kontinuirano radi u prilog komercijalnih aktera, s jedne strane zbog zadobivanja političke podrške, a s druge jer, u konzervativnom ključu, privatno-profitna logika predstavlja jedan od temeljnih postulata ekonomske politike.

Vidljivo je to, primjerice, u državnim potporama komercijalnim tiskanim medijima kroz porezne olakšice, ili podupiranjem proizvodnje lokalnih i regionalnih privatnih, komercijalnih elektroničkih medija, putem Fonda za pluralizam i raznolikost medija...

Uzmemo li u obzir i kvalitetu tih istih medija, svakako je potrebno kritički propitivati prakse u kojima se informativnim medijima iz komercijalnog sektora koji su u privatnom vlasništvu, javnim sredstvima financiraju djelatnosti bez obzira što ne ispunjavaju svoju ulogu koja im je u kontekstu demokracije pripisana. Umjesto toga, društvena očekivanja od tih medija sustavno se smanjuju, čime se legitimira njihova isključivo tržišna i profitna logika funkcioniranja. Zbilja naopako.

Izvori:
Allern, Sigurd i Pollack, Ester (2017) Journalism as a public good: A Scandinavian perspective. Journalism, SAGE, str. 1-17.
Cage, Julija (2015) Spasavanje medija: Kapitalizam, participativno finansiranje i demokratija. Novi Sad: Akademska knjiga.
Fraser, Nancy (1990) Rethinking the Public Sphere: A Contribution to the Critique of Actually Existing Democracy. Social Text, No. 25/26 (1990), str. 56-80.
Garnham, Nicholas (1990) Capitalism and Communication: Global Culture and the Economics of Information. London: Sage.
Habermas, Jurgen (1992) “Further Reflections on the Public Sphere”. U: Calhoun, C. (ed.) Habermas and the Public Sphere. Cambridge: MIT Press. Str. 421-61.
Lowe Gregory F., Stavitsky, Alan G. (2016) Ensuring public service news provision in the era of networked communications. International Communication Gazette, Vol. 78(4), str. 311–329.
McChesney, W. Robert (2013) Digitalna isključenost: Kako kapitalizam okreće Internet protiv demokracije. Zagreb: Multimedijalni institut.
Popović, Helena (2016) „Mediji trećeg sektora: konceptualizacija i društveni kontekst njihovog djelovanja“. U: Car, Viktorija; Matović, Marijana; Turčilo, Lejla (ur.), Mediji i javni interes. FPZ: Zagreb.
Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji (NN 137/10, 76/12, 78/16, 46/17, 73/17).

 

aem_copy29583.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti