Foto: AGMFoto: AGMOsvrt na djelo Car Riszarda Kapuścińskog.

Kad se god govori o vlasti, teško je ne prisjetiti se jedne likovne produkcije engleskog romantičarskog slikara Richarda Westalla, učitelja slikanja kraljice Viktorije, a najpoznatijeg po portretima Georgea Gordona Byrona, slike- Damoklov mač. Naime, svaka vlast donosi sa sobom i potencijalnu prijetnju od strane onih, koji u hijerarhiji osjećaju ambiciju za usponom ka višoj poziciji, ali i onih koji osjećaju nezadovoljstvo iz bilo kojeg razloga. A što se dogodi ako se ta tanka nit na kojoj visi taj mač iznad "zlatnog prijestolja" počne kolebati i o njenom trenutku donosi nam jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih suvremenih poljskih autora- Riszard Kapuściński.

Njegovo djelo Car zanimljiva je sinteza esejistike, reportaže i književne fikcije kojom smjelo rekonstruira kolebanja u vladavini Halila Selasija čija je zemlja sve više bila pogođena korupcijom, ruralnom nerazvijenošću, inflacijom, nezaposlenošću i glađu, što je dovelo do sve većih otpora i demonstracija među studentima, radnicima i nižim činovnicima i napose etiopskom revolucijom 1974. i kolapsom monarhije. Kapuściński svoju Njegovo djelo Car zanimljiva je sinteza esejistike, reportaže i književne fikcije kojom smjelo rekonstruira kolebanja u vladavini Halila Selasija čija je zemlja sve više bila pogođena korupcijom, ruralnom nerazvijenošću, inflacijom, nezaposlenošću i glađu, što je dovelo do sve većih otpora i demonstracija među studentima, radnicima i nižim činovnicima i napose etiopskom revolucijom 1974. i kolapsom monarhijerekonstrukciju bazira na intervjuima niza dvorjana i njihovih svjedočanstava koji nižući događaje i vlastite refleksije o kretanjima dvora kao i odnosima dvora s izvršnim organima i intelektualnom javnošću te tako slaže mozaik događaja koji su doveli do političkog prevrata.

Istodobno, to je kritika svake autoritarne, despotske vlasti, pošto se u ocrtavanju preferencija vlasti i metodologiji njihove izvedbe vide brojne sličnosti s brojnim drugim režimima u povijesti ali, na žalost, i u sadašnjosti; kako i sam autor u knjizi navodi: (...) zapravo je to priča o carskom dvoru i njegovu padu ispričana od onih koji su napučivali salone, urede i hodnike palače(...). Oslikavanje svijeta autoritarno-monarhističkog režima, kakav je tada vladao u Etiopiji, naravno da nam donosi svijet prepun suprotnosti: nastojanja vladara da prikaže svoju državu kao modernu i razvijenu, izgrađujući moderne zgrade i donoseći reforme koje su unaprijed osuđene na propast, velikih i raskošnih dvorskih primanja i iluzije razvijenosti nalik Potemkinovu selu, te bizarnu realizaciju te vladarske deluzije u obliku gomile napola dovršenih zgrada i otužnu stvarnost gotovo animalnog života njegovih podanika koji iza nadstrešnice, u gustišu noći, u blatu i pod kišom, stoje zbijeni u gomilu bosonogih prosjaka, kojima su perači suđa koji su radili pod nadstrešnicom bacali ostatke s pladnjeva. Konstantan osjećaj prijetnje i nesigurnosti koji je bio garancija opstojnosti te vladarske opne moći i vlasti, u čijim su se titrajima upijali krici jadnika, onih "poniženih i uvrijeđenih", ali i potencijalni tihi revolt onih koji su čeznuli za "zlatnim prijestoljem" i presijecanjem tanke strune Damoklova mača, ljudski život je obezvrijedio do gotovo puke prepreke u ostvarenju osobnih ambicija.

Istodobno, to je kritika svake autoritarne, despotske vlasti, pošto se u ocrtavanju preferencija vlasti i metodologiji njihove izvedbe vide brojne sličnosti s brojnim drugim režimima u povijesti ali, na žalost, i u sadašnjostiSvaka vrlina i sve što je tvorilo stvarnost mjerilo se carskoj naklonosti i dolaru. Pa koliko onda vrijedi ljudski život u takvom jednom dekadentnom svijetu? Drugi čovjek postoji onoliko koliko nam priječi put. Život ne znači puno, premda je bolje oduzeti ga neprijatelju prije nego što on uspije udariti nas. Majstorsko isprepletanje intervjua s fiktivnom autorskom naracijom tako je stvorilo vividnu sliku jednog posrćućeg carstva, koje je u svojoj mahnitoj deluziji projiciralo sliku Adis Ababe kao afričke prijestolnice, Olimpa, na čijem tronu sjedi Hail Selasije, utjelovljeni bog, izbavitelj i ujedinitelj afričkih naroda i iseljenih Afrikanaca, koji glasno izvikuje: Moramo postati članovi nove rase, koja će nadići sitničave predrasude, dugujući našu krajnju odanost ne nacijama, već našim bližnjima unutar ljudske zajednice, a u čijoj zemlji na tisuće ljudi skapava od gladi, žeđi, bolesti i siromaštva.

Živopisna slikovitost, detaljni opisi, rastuća napetost koja prožima svaku stranicu ovog zaista majstorskog djela, zaista tvore nezaobilaznu lektiru svakog tko zna prepoznati i uživati u vrhunskim književnim ostvarenjima i tko ne okreće glavu od gorućih tema "dalekog istoka" i "zaboravljenog" svijeta izvan tržišta globalnog kapitala u kojemu, na žalost, i danas bukte ratni sukobi, krv i suze slijevaju se u potocima a siromaštvo se provlači kroz sve pore iznemoglog naroda.

Upravo u ovoj najpopularnijoj i najcjenjenijoj knjizi "genija reportaže" Riszarda Kapuścińskog, u prijevodu Mladena Martića i nakladi AGM, osjećaju se najave "novog doba" i najave svjetske globalizacije, multipolarnosti i dolazak novih gospodarskih sila koje sve više i više oblikuju ovaj naš današnji, policentrični i sve nejasniji svijet, u kojemu se Damoklov mač, čini se, počeo ljuljati iznad čitavih političkih zajednica, posredstvom neobično shvaćene demokracije i uljuljkavanjem ekonomije i društvenih vrijednosti, čak i iznad čitavih naroda.

Ključne riječi: kultura, književna kritika
<
Vezane vijesti