H-Alter
Foto: LupigaFoto: LupigaSnježana Koren: Hrvatska ne rješava svoje probleme u obrazovanju. Obrazovanje se konstantno koristi kao sredstvo za politička razračunavanja. Među političkim strankama ne postoji konsenzus ni o bazičnim pitanjima  - naprimjer o trajanju obveznog obrazovanja, pa nijedna od planiranih reformi nije provedena kako valja ili nije stigla dalje od papirnatih planova. Mnoge ključne ideje upokojene Cjelovite kurikularne reforme nisu primijenjene.

Glavni kaptolski vrač Josip Bozanić nedavno je u vjerskom obredu povodom državnog praznika, a koji je prenosila javna televizija, iznio tvrdnje da je iza razdoblja modernizacije u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata ostala pustoš u školstvu i naobrazbi stanovništva. O tome periodu masovnog opismenjivanja stanovništva bez presedana u hrvatskoj povijesti, i obrazovnim reformama u Hrvatskoj kroz prošlost, za H-Alter govori povjesničarka Snježana Koren s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predavačica metodike nastave povijesti i jedna od autorica prijedloga kurikularne reforme za nastavu povijesti.  Snježana Koren je i autorica knjige "Politika povijesti u Jugoslaviji 1945. – 1960." o čemu je za H-Alter već govorila. https://h-alter.org/vijesti/jugoslavenski-poucak 

 U najkraćim crtama, koje je i kakve reforme školstva Hrvatska provodila od 19. stoljeća do danas?

Istaknula bih dvije reforme koje su ključne za obrazovni sustav kakav imamo danas. To je Mažuranićeva reforma iz 1874. godine kojom je uvedeno obavezno četverogodišnje školovanje i reforma u 1950-ima kada je obavezno obrazovanje produljeno s 4 na 8 godina. U osnovi, sustav obrazovanja kakav poznajemo danas položen je tom reformom.

Koje su glavne karakteristike obrazovnih politika u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji u razdoblju od promjene političkog sustava nakon Drugog svjetskog rata?

Neposredno poslije rata zatečeno stanje nametalo je pragmatičan smjer: trebalo je obnoviti uništene školske zgrade, nadoknaditi manjak Generalno se može reći da je gimnazijska nastava povijesti pretjerano usmjerena na memoriranje podataka, a premalo potiče kritičko mišljenje, istraživanje i rješavanje problemanastavnika i omogućiti učenicima koji nisu pohađali nastavu tijekom rata da nadoknade zaostatke. Komunistička partija Jugoslavije je od samog početka promatrala obrazovanje kao jedan od važnih čimbenika u procesu kulturnog i revolucionarnog preobražaja društva. Jedan od prvih zakona koji je donesen poslije završetka Drugog svjetskog rata, još u listopadu 1945. godine, bio je onaj o sedmogodišnjem obrazovanju. Ustavom FNRJ iz 1946. bila je zagarantirana obavezna i besplatna osnovna škola, škola je odvojena od crkve, a škole su proglašene državnim ustanovama. Produljivanje obaveznog obrazovanja prvo na sedam, a potom i na osam godina, trebalo je pridonijeti podizanju kulturnog i obrazovnog nivoa stanovništva. Prvo je obrazovanje, po sovjetskom uzoru, produljeno na 7 godina, a onda je nakon raskida sa SSSR-om, u 1950-ima, pokrenuta reforma kojom je osnovno školstvo produljeno na 8 godina. U 1960-ima planirana je reforma srednjoškolskog obrazovanja, no odgođena je i provedena tek sredinom 1970-ih. Ta je reforma (u Hrvatskoj poznata kao „šuvarica“) bila bitno kontroverznija jer su njome ukinute gimnazije i uvedeno unificirano, strukovno usmjereno srednje školstvo. Za razliku od reforme u 1950-ima, rezultati „šuvarice“ su zapravo anulirani na samom početku 1990-ih kada su vraćene gimnazije. Time se školski sustav u Hrvatskoj vratio na ono stanje koje je uspostavljeno reformom u 1950-ima, a nakon toga nije više bilo sistemske reforme obrazovanja.  

U kojim fazama se odvijalo opismenjavanje stanovništva? Kada najintenzivnije i s kojim rezultatima?

Opismenjavanjem stanovništva trebalo je iskorijeniti nepismenost koja je bila značajna uoči rata, osobito među ženama. Na području današnje Hrvatske prije Drugog svjetskog rata nešto više od 50 posto stanovništva bilo je nepismeno, a taj je postotak bio značajno viši među ženama kojima nije bilo omogućeno jednako obrazovanje kao muškarcima. U nekim drugim dijelovima prijeratne Jugoslavije postotak nepismenih dosezao je i do 70 posto.  Opismenjavanje odraslih bilo je najintenzivnije u prvim godinama poslije rata. Likvidiranje nepismenosti bilo je važno i zbog planirane industrijalizacije koja je zahtijevala obrazovanog i stručno osposobljenog radnika. Daljnje stvaranje nepismenih trebalo je spriječiti uključivanjem sve djece školskih obveznika u obavezno obrazovanje. Kao rezultat tih nastojanja, do kraja 1950-ih u Hrvatskoj je gotovo 90 posto Problem je u prevelikom broju predmeta, u nemogućnosti da učenici odabiru module ili predmete koji su im važni za nastavak obrazovanjadjece bilo obuhvaćeno obaveznim osmogodišnjim osnovnoškolskim obrazovanjem. 

Jedna od karakteristika razdoblja socijalizma je i ideološka obojenost obrazovnog sustava. U kojoj mjeri je to bilo tada, odnosno je li i koliko sadašnji sustav, u demokraciji, pod utjecajem ne znanstvenih, npr. vjerskih, tendencija? 

Komunistička partija Jugoslavije od početka je željela obrazovni sustav koji je utemeljen na novim ideološkim osnovama temeljenima na marksističko-lenjinističkom pogledu na svijet. Tako postavljeno obrazovanje trebalo je biti sastavni dio procesa revolucionarnog preobražaja društva, odnosno formiranja „novog socijalističkog čovjeka“. Prema zamislima partijskih ideologa, škola u socijalističkom društvu trebala je ponajprije služiti interesima velike većine stanovništva, radnika i seljaka. Zato je obrazovanje, znanost i kulturu trebalo približiti širokim narodnim masama te tako uz brisanje ekonomskih razlika izbrisati i kulturne razlike. Nasljeđe tog razdoblja je svakako egalitarni pristup obrazovanju koji je omogućio brojnoj djeci iz radničkih obitelji da se školuju i studiraju. Bilo je tu, naravno, i prizemnijih ideoloških ciljeva čiji je primarni cilj bila legitimacija i održanje vlasti KPJ, poput kulta ličnosti i uspostavljanja NOB-a kao formativnog događaja druge Jugoslavije u čije se kontrolirane interpretacije nije smjelo zadirati. U tom pogledu, škola je trebala odgojiti učenike  koji imaju, kako se govorilo, „pravilno formirane poglede na svijet“. Druga je stvar u kojoj mjeri se to uspjelo provesti i koja je bila uspješnost ovakvih oblika kulturne manipulacije u obrazovanju.

Početkom 1990-ih govorilo se o „deideologizaciji“, odnosno uklanjanju dotadašnje ideologije iz obrazovanja, dakle udžbenika i nastavnih programa. Umjesto toga, dogodila se zamjena ideologija, a u njezinoj osnovi bila je želja tada vladajućeg HDZ- da stvori nezavisnu i etnički homogenu državu. Obrazovanje je ponovo služilo za redefiniranje identiteta, a ideološke zahvate u školskom sustava usmjeravala je ideologija etničkog nacionalizma, Tuđmanova politika nacionalnog pomirenja  - koja je posljedično rezultirala revizionističkim pristupom tumačenju Drugog Prema analizama koje smo radili za povijest, na državnoj maturi nema pitanja koja provjeravaju više razine kognitivnih procesa koje podrazumijevaju kritičko i kreativno mišljenjesvjetskog rata - i, postupno, postavljanje Domovinskog rata na ono mjesto nedodirljivog utemeljujućeg događaja koje je dotad imao NOB.

Posljednjih nekoliko godina, još jedno bojno polje u obrazovanju postale su i ideološke konfrontacije o programima građanskog i zdravstvenog odgoja te pitanja poput istospolnih brakova, rodne jednakosti, reproduktivnih prava žena, seksualnog obrazovanja i definicije obitelji. U tim je raspravama očit i snažan utjecaj Katoličke crkve koji se ogleda i u isprepletanju vjerskih i školskih ceremonija i proslava te u specijalnom statusu vjeronauka u hrvatskim školama. Rasprave o kurikularnoj reformi pokazale su i sukob između promicatelja liberalnih i konzervativnih društvenih vrijednosti. Takvim su ideološkim intervencijama osobito podvrgnuti tzv. „nacionalni predmeti“, ponajprije hrvatski jezik i povijest. Te su rasprave pokazale još jedan višedesetljetni kontinuitet – a to je kontinuitet ideje da obrazovanje služi formiranju učeničkog (nacionalnog, klasnog, vjerskog) identiteta, pri čemu se rijetko ili nikada ne postavlja pitanje ima li država uopće pravo zadirati na taj način u učeničku osobnost.

Koje su osnovne karakteristike tzv. Šuvarove reforme? U čemu je uspjela, a u čemu podbacila? Koje bi elemente te reforme, ne nužno provedene, možda izdvojili? 

Zbog toga što je ukinula gimnazije i strukovno usmjerila srednjoškolsko obrazovanje, tzv. Šuvarova reforma nerijetko se demonizira. Pitanje gimnazija svakako je imalo svoju ideološku dimenziju jer su se one doživljavale kao škole za građansku elitu, nasuprot strukovnih škola za djecu iz radničkih obitelji, pa je njihovo ukidanje bio jedan od često isticanih ciljeva nove prosvjetne politike od samog početka. No, ta je reforma predstavljala i pokušaj da se produlji obavezno obrazovanje na deset godina i da izjednači mogućnosti učenika za daljnje školovanje. Ukratko, Promjene u obrazovanju zahtijevaju višegodišnji kontinuitet, a političke stranke razmišljaju u kratkim izbornim ciklusima i sve svoje odluke podređuju uskim političkim interesimasmatram da tzv. Šuvarova reforma još uvijek čeka jedno kvalitetno istraživanje koje će neostrašćeno vrednovati njezine potencijale i nedostatke.

Hrvatska je danas zemlja s jednim od najkraćih trajanja obaveznog obrazovanja u Europskoj uniji. Ni u trideset godina od neovisnosti reforma koja bi to ispravila nije doživjela realizaciju. Koji su razlozi za to? Što priječi iskorak? Zašto smo zadnji u EU? Po čemu još, u kontekstu obrazovnih politika i razvoja obrazovnog sustava, Hrvatska kasni za uspješnijim europskim zemljama?

Hrvatska ne rješava svoje probleme u obrazovanju. Ponekad se uvedu određene promjene koje prate svjetske trendove, pa se nakon nekoliko godina od njih odustane. Kad proučavate dokumente o reformi u 1950-ima, onda pronalazite niz pitanja o kojima se raspravljalo još prije 80 godina, a koja su ostala neriješena do danas – npr. jednosmjenska i cjelodnevna nastava, aktivne metode učenja i poučavanja koje proizlaze iz konstruktivističkih pristupa obrazovanju, poučavanje usmjereno na učenika, cjeloživotno učenje. Politika dominira u svim područjima društvenog života, uključujući i ona koja zahtijevaju profesionalne prosudbe. Obrazovanje se konstantno koristi kao sredstvo za politička razračunavanja. Među političkim strankama ne postoji konsenzus ni o bazičnim pitanjima  - npr. o trajanju obveznog obrazovanja, pa nijedna od planiranih reformi nije provedena kako valja ili nije stigla dalje od papirnatih planova. Promjene u obrazovanju zahtijevaju višegodišnji kontinuitet, a političke stranke razmišljaju u kratkim izbornim ciklusima i sve svoje odluke podređuju uskim političkim interesima. Kao rezultat, Hrvatska ima jedno od najkraćih obaveznih obrazovanja u Europi. Naši nastavni programi i kurikulumi su nesuvremeni, i u smislu odabira sadržaja i u smislu metoda učenja i poučavanja; novouvedeni kurikulumi učinili su tek skroman iskorak u pravcu njihove modernizacije, a mnoge ključne ideje upokojene Cjelovite kurikularne reforme nisu primijenjene. Učenici provode premalo sati u školi, što mnogima smanjuje šanse za uspjeh. Pritom ne mislim da bi trebali imati još više sati nastave, nego da bi se Hrvatska ima jedno od najkraćih obaveznih obrazovanja u Europi. Naši nastavni programi i kurikulumi su nesuvremeni, i u smislu odabira sadržaja i u smislu metoda učenja i poučavanjaškolski dan trebao organizirati tako da u školi, uz stručnu pomoć nastavnika, riješe sve zadatke koje inače dobivaju za domaću zadaću.

Osobito se bavite nastavom povijesti. U dijelu stručne javnosti npr. nastava iz povijesti na gimnazijskoj razini smatra se osobito zaostalom, bližom 19. nego 21. stoljeću. Je li povijest jedina?

Uz ogradu da postoje nastavnici koji doista rade uspješno i kreativno, generalno se može reći da je gimnazijska nastava povijesti pretjerano usmjerena na memoriranje podataka, a premalo potiče kritičko mišljenje, istraživanje i rješavanje problema. S obzirom na uzrast učenika, to je velika šteta jer je povijest predmet koji može omogućiti kritičko promišljanje o društvima u prošlosti i sadašnjosti. U metodičkom smislu, nastava povijesti u gimnazijama često je na nižoj razini od one u osnovnoj školi. Ne mogu s takvom sigurnošću govoriti o nastavi drugih predmeta, ali učenici i studenti se žale na pretrpanost programa, na mnoštvo nepotrebne faktografije, kako u povijesti, tako i u predmetima poput biologije ili geografije. Prečesto sve ovisi o entuzijazmu nastavnika, jer sustav nije postavljen tako da potiče autonomiju i kreativnost. Problem je i u prevelikom broju predmeta, u nemogućnosti da učenici odabiru module ili predmete koji su im važni za nastavak obrazovanja. Na kraju, dobar pokazatelj je i državna matura. Prema analizama koje smo radili za povijest, nema pitanja koja provjeravaju više razine kognitivnih procesa koje podrazumijevaju kritičko i kreativno mišljenje. Naime, kao osnova za oblikovanje pitanja na državnoj maturi usvojena je skala od šest razina kognitivnih procesa iz revidirane Bloomove taksonomije, u kojoj se razine 4-6 smatraju višim razinama. Pitanja na državnoj maturi iz povijesti su u velikoj većini na razinama 1 i 2, tek rijetko na razini 3, a razina 4-6 uopće nema. Slični su i rezultati istraživanja pitanja i zadataka u gimnazijskim udžbenicima povijesti.

Jeste li optimistični oko kurikularne reforme u Hrvatskoj?   

Ne.  

Ključne riječi: nacionalna povijest, školstvo, povijest
<
Vezane vijesti