Foto: Pepeo je najčistije bijeloFoto: Pepeo je najčistije bijeloO završnim filmovima FAF-a: Pepeo je najčistije bijelo Jia Zhang-kea i Suton Lászla Nemesa

Kad nešto počne sjajno, obično završi čudno. Ili, i ne završi zapravo, poput filmova koji su (na bis) zatvorili ovogodišnje izdanje beogradskog Festivala autorskog filma: Pepeo je najčistije bijelo Jia Zhang-kea i Suton Lászla Nemesa.Ono čemu smjeraju Nemes i njegov snimatelj Mátyás Erdély, i u čemu su i ovaj put briljantni, pobuđivanje je potpunog doživljaja odsudnog, prijelomnog stanja intenzivne i nepredvidive borbe za život

Još dvojica autora s nesumnjivo osobenim slikopisima i nepodilazećim, dvo-i-nešto-satnim pričama, ali, ovaj put, puno bliže noćnim morama nego dobrom snu, iako i dalje s neospornim stvaralačkim "suviškom" koji nadilazi, propituje, preslaguje, osmišljava, zaokružuje...

Pored inteligencije i iznimne sinematičnosti, ta dva, inače prilično različita ostvarenja, povezuje i presudna uloga promatrača (i uravnotežitelja okolnog kaosa) što je tek dio osobne misije jedne naizgled usputne i slučajne žene, koja iz vrtloga zastrašujućih okolnosti neprestano izranja zahvaljujući rijetko razvidnom, prigušenom ili urgentnom, no bez sumnje samoregulirajućem unutarnjem sazrijevanju.

Omiljena Jia Zhang-keova glumica (i partnerica) Zhao Tao tako u Pepelu... utjelovljuje djevojku nekakva lokalnog "bossa", koja, unatoč mafijaškom "high lifeu" po noćnim klubovima i skupim automobilima, s poslovičnim priručnim "skakavcima" i "poslovnim torbama" punim novčanica, zapravo ostaje radnička (sindikalčeva?) kći s obje noge na zemlji, te s integritetom koji ima malo tko u njezinoj nesimpatično globaliziranoj okolini.Nemes u originalnoj, zatravljujućoj formi nastavlja metafizički filmski ples svog učitelja Béle Tarra, svjedočeći još jednom kako su čud(es)ni i nepredvidivi putovi umjetnički

Prva trećina devetog dugometražnog igranog filma jednog od najvažnijih kineskih suvremenih autora prilično je nabrijana: u svakom trenutku, neprijeporno je kako i redatelj i glumica, profesionalna plesačica, uživaju u kreiranju (glazbeno-plesnih) scena visokog intenziteta (samo)zadovoljstva, ali i, još i više, u gotovo genijalnom, suptilnom i neparodijskom naznačavanju njegova intrizičnog, skorog i neizbježnog ubrzavanja u suprotnost.

Svo to žestoko prikazivanje "kumova" i "ortaka" samo je uvodni kontrapunkt onomu što dolazi: naglom padu i polaganom bolnom otrežnjenju, u kojemu Jia Zhang-ke svojim, iz filma u film sve prisutnijim i uvjerljivijim "real-poetizmom", neizravno, ali i nedvosmisleno objelodanjuje: u novomilenijskom "podzemlju" nema ničeg per se uzbudljivog ni vrijednog: ni bunta, ni časti, ni hrabrosti: pokreću ga strah, borba za moć i ispraznost, a nastanjuju lažima, bijesom, pohlepom i ohološću punjene (muške) lutke, koje su, bile bolje ili lošije obučene, svejedno, i same tek potrošni materijal jedne besmislene industrije.

Foto: Pepeo je najčistije bijelo Foto: Pepeo je najčistije bijelo

U pozadini ili izlogu (kako-kad) tog "polusvijeta", svakodnevna je (ne samo) kineska radničko-korporacijska masa, koja se, na vrhu i na dnu, U novomilenijskom "podzemlju" nema ničeg per se uzbudljivog ni vrijednog: ni bunta, ni časti, ni hrabrosti: pokreću ga strah, borba za moć i ispraznost, a nastanjuju lažima, bijesom, pohlepom i ohološću punjene (muške) lutkejednako očajnički iz dana u dan bespoštedno bori za "egzistenciju", pri čemu ono najgore što se događa i njima, kao i mafijašima, nije (samo)eksploatacija, nego potpuna, gotovo karikaturalna neautentičnost, iščašenost iz sebe i vlastite/bilo kakve kulture.

Kao i u Našem vremenu Carlosa Reygadasa, podjednako reperski važni, iako kod Jia Zhang-kea manje (vremenski) zastupljeni, (vulkansko)planinski su krajolici i pustopoljine, koji nisu samo predah; kao što ni soc-kapitalistički urbani prizori nisu tek kulisa filma Pepeo je najčistije bijelo, u kojemu je autor elegantno sintetizirao svoja tri prethodna ostvarenja – Dodir grijeha, Planine mogu da odu i Mrtvu prirodu.

Vjeran sebi i duhu svoga prethodnog djela je i mađarski redatelj László Nemes, koji se i u rijetko filmski dosljednom Sutonu nastavlja probijati kroz užase prve polovice prošlog stoljeća.

Nakon neviđenog, neustrašivog suočavanja s "logikom" nacizma i koncentracijskim logorima u dugometražnom prvijencu, Šaulovu sinu, 41-godišnji autor usudio se pokušati otići i dalje: naznačiti razdjelni moment u kojemu je za Europu možda bilo moguće i nešto drugačije, kao i istražiti što je širom otvorilo vrata "zlim dusima".Pored inteligencije i iznimne sinematičnosti, ta dva, inače prilično različita ostvarenja, povezuje i to što je presudna uloga promatrača (i uravnotežitelja okolnog kaosa) tek dio osobne misije jedne naizgled usputne i slučajne žene

Možda bi i moglo biti, ali mjesto nije Sarajevo, ni godina 1914., nego Budimpešta, nešto ranije: mlada djevojka, modistica, stiže iz Trsta i javlja se na oglas za posao u glasovitom salonu šešira, koji je pripadao njezinim odavno pokojnim roditeljima i još nosi obiteljsko prezime, a koji se upravo priprema za veliku proslavu što uključuje i posjet carskih ličnosti iz Beča.

Bez obzira što se u startu suočava s podozrenjem i odbijanjem sviju, te unatoč finom internatskom odgoju, Írisz Leiter, u besprijekornom ostvarenju Juli Jakab, ne odustaje od nastojanja da prozre, ili se barem uhvati za nešto pouzdano u sve uzavrelijoj, na trenutke paklenoj (predratnoj) atmosferi, u kojoj se uglađeno licemjerstvo i krajnja perverznost "uglednih" neprozirno miješaju s očajničkom surovošću i slijepom bestijalnošću "besprizornih", a ničeg drugog kao da i nema, te izgleda kako je (u početku) nemoguće jasno razdijeliti dobro od zla.

Usprkos tvrdnjama mnogih recenzenata, ni u krajnje vizualno zgusnutoj, zamračenoj gužvi i jurnjavi, ne bi bilo nemoguće rekonstruirati što se Ono najgore što se događa i njima, kao i mafijašima, nije (samo)eksploatacija, nego potpuna, gotovo karikaturalna neautentičnost, iščašenost iz sebe i vlastite/bilo kakve kulturekonkretno događalo odlučnoj i zapanjenoj djevojci koja pokušava i susresti svog nenadano otkrivenog brata, no, za gledatelja je to suvišan, pa i kontraproduktivan posao, upravo zato što ga je redatelj odradio do u detalje.

Ono čemu smjeraju Nemes i njegov snimatelj Mátyás Erdély, i u čemu su i ovaj put briljantni, pobuđivanje je potpunog doživljaja odsudnog, prijelomnog stanja intenzivne i nepredvidive borbe za život, u kojoj je opstanak uvjetovan ne padom u nagon i/li dresuru, nego naprotiv, ovisi o paradoksalnom, istovremenom sazrijevanju svijesti i o osobnom subjektivitetu i o onomu bitnijemu od vlastitog preživljavanja.

Iako ga posreduje kroz jedan teško-da- može-biti više različit milje, kao i u gotovo videoigričnoj, 21.-stoljetnoj hektičnosti, Nemes u originalnoj, zatravljujućoj formi nastavlja metafizički filmski ples svog učitelja Béle Tarra, svjedočeći još jednom kako su čud(es)ni i nepredvidivi putovi umjetnički.

Ključne riječi: umjetnost, kultura, film, faf
<
Vezane vijesti