ogresta.jpgIma neke, sada već tipične hrvatske (kinematografske) ironije u činjenici da je posljednji naslov Zrinka Ogreste S one strane u Zagrebu premijerno prikazan na Dan žena. Taj najnoviji HAVC-ov festivalski proizvod sve je, naime, samo ne istinska posveta ženi ili ženama, a još je manje studija uzoritog, slobodnog i samosvojnog ženskog karaktera, a o nekom revolucionarnom (muškom) pristupu "ženskom pitanju" na domaćem filmu da i ne govorimo.

Iako Ogresta u svom sedmom dugom igranom naslovu ima prepoznatljiv, precizan vizualni prosede (dijelom napušten u prethodnim Projekcijama), koji bi se najkraće mogao opisati naslovom njegova petog, odličnog filma Iza stakla, a koji dosljedno, pa i doslovno protagoniste predSve te, u održavanju muškog svijeta stalno zaposlene i zabrinute žene (koje nikako da napokon dođu i "na rub živčanog sloma"), naprosto su samo pasivne žrtvestavlja iz nevelike udaljenosti (suzdržanog i opreznog) promatrača, skrivenog iza zavjese, stakla ili tik iza dovratka, S one strane je sasvim drugačiji film od prethodna dva spomenuta, prvenstveno zbog scenarija na čijoj je izradi zajedno s redateljm ovaj put radio jedan od najhvaljenijih hrvatskih (ne samo) scenarista, Mate Matišić.

Nakon Lade Kaštelan, s kojom je (uspješno) surađivao u tri filma - Projekcijama, Iza stakla i Krhotinama, te Josipa Mlakića (Tu) i Gorana Tribusona (Crvena prašina), Zrinko Ogresta upustio se u scenarističko partnerstvo s Matišićem, i na prvi pogled načinio pun pogodak: spoj njegove redateljske precioznosti i Matišićeve scenarističke dosjetljivosti rezultirao je još jednim hrvatskim filmom koji je ušao u važan, ali ne i glavni program velikog svjetskog festivala (Panoramu Berlinalea), dobivši uglavnom pristojne kritike inozemnih kritičara. Ovi potonji pri tom su se, uobičajeno, usmjeravali na činjenicu da film govori o "oprostu, ex-yu konfliktima i međunacionalnim ljubavnim vezama", što je posljedica možda i nepopravljivo zamrznutog "zapadnjačkog" uvjerenja kako je već i poduhvatiti se takvih tema na rubnim, zaostalim i posvađanim balkanskim prostorima uspjeh koji zaslužuje biti honoran u ovom ili onom obliku.

Gotovo svi koji su pisali o filmu također su isticali izvrsnu glumu, prvenstveno onu Ksenije Marinković u glavnoj ulozi sredovječne patronažne Kao ni većina ostalih hrvatskih redatelja i scenarista koji su se poduhvatili sličnih zadataka, ni Ogresta i Matišić ne uspijevaju, dakle, zatvoriti svoje likove u cjelovite osobesestre Vesne, zatim Lazara Ristovskog (koji je, uz Ivana Maloču, i koproducent), kao ex-haaškog osuđenika, kapetana JNA i njezina (telefonskog) bivšeg supruga Žarka, te Tihane Lazović, Roberta Budaka, Alena Liverića, Tene Jeić Gajski..., a zasluženo su hvaljene i kamera Branka Linte i montaža Tomislava Pavlica. Nenametljiv, no krucijalan rad ovog potonjeg vidljiv je pogotovu u scenama telefonskih razgovora dvoje usamljenih i nesretnih protagonista što se, kao uostalom i neke druge - stajanja na balkonu, vožnje automobilom i drugih, ponavljaju u pravilnom ritmu, s jedva primjetnim, ako uopće, promjenama/pojačavanjem intenziteta, koje, kako će se pokazati, ni uz "senzacionalni" obrat u zapletu, neće dovesti ni do kakve katarze ni razrješenja ...

Ništa se, naime, u životima Ogresta-Matišićevih likova niti hoće niti može bitno promijeniti, čak ni nakon šokantnog razotkrivanja nekakvih mutnih (amaterskih?) osvetničkih urota, jer su svi ti njihovi "obični", a zapravo prilično stereotipizirani ljudi već dugo - kako je točno napisala jedna strana kritičarka - na autopilotu, odnosno, odavno su isprogramirani da vode svoje male svakodnevne palanačke živote iz kojih ih ne bude ni ratovi, ni smrti, ni zavjere (ni ljubavi) ... 

I upravo u tomu je najveći (scenaristički) problem S one strane: slično kao i Dalibor Matanić u Zvizdanu, ali i Vinko Brešan (te Matišić i Živko Zalar) u filmu Nije kraj, Ogresta svoje ljubavnike (možda zbog izazova, a možda i zbog gore spomenutih apriornih festivalskih i ino-kritičarskih simpatija) ciljano postavlja u teški kontekst "zabranjenog miješanja" balkanskih nacija, no čini to zapravo vrlo artificijelno: njegova frustrirana, ali stoička, "guram dalje" patronažna sestra mogla bi, naime, biti vrlo uspio i suptilan prikaz sredovječne Zagrepčanke koju je muž ostavio zbog mlađe i ljepše, ali nikako ne može biti uvjerljiva nekadašnja, "zbog dužnosti" ostavljena supruga za ratne zločine osuđenog oficira neprijateljske Ogrestini i Matišićevi (glavni) likovi čas su samo bezlični proizvodi konteksta u kojemu su živjeli i žive, prazni kalupi koje svojim djelovanjima ispunjavaju drugi, a čas su od tog konteksta potpuno cijepljeni, kao da ih on niti ne dotičevojske, koja i dalje živi u Hrvatskoj, a majka je jednog (samo)ubijenog i jednog bezosjećajnog sina te kćeri koja krije očev (i nema vlastiti) identitet.

Inače, za neki drugi kontekst sjajno napisana, režirana i glumljena rola glavne junakinje, gotovo nalik onima iz novijih rumunjskih filmova, postala je očitim umjetnim uvlačenjem u teški "srpsko-hrvatski" (po)ratni kontekst sasvim neuvjerljiva i površna; a vrijedi i obrnuto: sav taj nekadašnji rat, pa i samo ovlaš spomenutih "trideset i troje žena i djece" ubijenih (baš) u Bosni, kao da su zapravo ništa, tek "jaka, kontrastna pozadina" za jednu začkoljastu priču o nemogućoj ljubavi dvoje razočaranih ljudi (na tu temu preporučujemo, na primjer, remek-djelo Adelheid Františeka Vláčila)...

Ogrestini i Matišićevi (glavni) likovi tako su čas samo bezlični proizvodi konteksta u kojemu su živjeli i žive, prazni kalupi koje svojim djelovanjima ispunjavaju drugi, a čas su od tog konteksta potpuno cijepljeni, kao da ih on niti ne dotiče, a kamo li da im oblikuje karaktere, ponašanje, afinitete... Što je, zapravo, donekle i dosljedno: i u jednom i u drugom svjetlu, sasvim su bezlični, ništa drugo do marionete vještih, no besmislenih "autorskih" iskušavanja scenarističkih mogućnosti i poigravanja s ciljem postizanja što neviđenijeg i neočekivanijeg zapleta.

Kao ni većina ostalih hrvatskih redatelja i scenarista koji su se poduhvatili sličnih zadataka, ni Ogresta i Matišić ne uspijevaju, dakle, zatvoriti Za neki drugi kontekst sjajno napisana, režirana i glumljena rola glavne junakinje, gotovo nalik onima iz novijih rumunjskih filmova, postala je očitim umjetnim uvlačenjem u teški "srpsko-hrvatski" (po)ratni kontekst sasvim neuvjerljiva i površnasvoje likove u cjelovite osobe, karaktere koje je djelovanje u (povijesnim) okolnostima učinilo jedinstvenim, pa i univerzalnima. To nedobacivanje do stvarne osobnosti i ostajanje na, dobro maskiranim, no u biti uobičajenim generalizacijama, posebno je jasno vidljivo u ženskim likovima S one strane, koji su, baš svi, trpeće funkcije muškaraca i roda, svedene na održavanje besmislenog "svakodnevnog" života: Marte, nikako ne Marije (Majke ili Magdalene), toliko bez vlastite osobnosti i sudbine da ne mogu biti čak ni "kurve ili svetice".

Sve te, u održavanju muškog svijeta stalno zaposlene i zabrinute žene (koje nikako da napokon dođu i "na rub živčanog sloma"), naprosto su samo pasivne žrtve, što je s jedne strane najveći kompliment, maksimalan status koji žena može dobiti od patrijarhalnih i konzervativnih muškaraca (nerijetko rezerviran samo za vlastite majke), a s druge je, unatoč sve većoj zastarjelosti, i dalje najefikasniji način pacifiziranja žena i njihova ostavljanja u statusu quo

(Ono što se dvojici scenarista, međutim, mora priznati jeste da su iznašli ne toliko uvjerljiv koliko neproziran lijepak koji će sve te karakterne rascjepe i nedosljednosti prikriti i donekle držati na okupu, a koji dolazi iz istog tog zatvorenog, ustajalog muškog svijeta što već godinama perpetuira i to tzv. "hrvatsko-srpsko" pitanje: zaogrnuli su S one strane dodatnim, mistifikatorskim, možda čak i alegorijskim slojem priče, koji samo u tragovima daje naslutiti još jedan poslovični balkanski kontekst - onaj (diletantskog) nadziranja, uhođenja i pokušaja manipuliranja nečijim životima iz tko zna kakvih motiva i u tko zna kakve, privatne, svrhe.).

Ali, na kraju krajeva, zašto uopće dvojici očito patrijarhalnih muškaraca spočitavati (filmsko) potcjenjivanje žena, pa makar i na njihov praznik, Ogresta svoje ljubavnike (možda zbog izazova, a možda i zbog gore spomenutih apriornih festivalskih i ino-kritičarskih simpatija) ciljano postavlja u teški kontekst "zabranjenog miješanja" balkanskih nacija, no čini to zapravo vrlo artificijelnokad je na isti taj dan, malo prije i nedaleko od premijere filma, u Zagrebu održan i "susret uz prvi (sic!) hrvatski prijevod" 67 godina stare kultne knjige Simone de Beauvoir Drugi spol, na kojem su govorile uglavnom domaće feministice čija je najvažnija odlika također jedan ogromni rascjep - onaj između vlastite teorije i prakse.

Ili, kako govoriti o nepopravljivom samoudovoljavajućem konzervativizmu dvojice "visokih hrvatskih predstavnika" neprijeporno još uvijek dominantno muške umjetnosti, kad je u zagerbačkom Muzeju suvremene umjetnosti (sic!) par dana poslije premijere S one strane otvorena velika skupna izložba "T-HT nagrade", na kojoj nekada jedna od najtalentiranijih suvremenih hrvatskih umjetnica običnom olovkom i pisanim slovima na zidu ispisuje vlastitu ispovijed u kojoj priznaje kako je "biti majka" bolje i ljepše od stvaranja bilo kakve umjetnosti. Kao da (vlastito) majčinstvo (ili njegovo odbijanje) ne može također biti relevantno, odnosno kao da upravo ono nije jedna još uvijek velika, tek načeta, nepotrošena i neistražena tema (i rezervoar) suvremene umjetnosti. (Ako je kojim slučajem taj rad pokušaj da se meta-ironijski propita upravo nepopularnost tematiziranja majčinstva u umjetnosti, nije baš uspio).

Na svu sreću, na istoj toj izložbi može se vidjeti i drugačijih radova, poput  fascinantne fotografske serije/projekta (pa i inastalacije) O njoj Jelene Blagović, koja na ponešto klasičan, ali briljantan način slavi "žensko" i u sadržaju i u formi, a ne treba zaboraviti ni da hrvatska kinematografija još uvijek čeka neka nova (i) autentična, hrabra i suptilna, nesamoispričavajuća ostvarenja čitavog niza autorica koje su se istaknule posljednjih godina, a koje se, unatoč ozbiljnom potencijalu kreiranja jedinog istinskog "novog hrvatskog filmskog vala", još uvijek nalaze u (havcovskoj) sjeni svojih mahom manje nadarenih muških kolega. Riječ je o Ivoni Juka, Dani Budisavljević, Renati Poljak, Dubravki Turić, Vanji Sviličić, Hani Jušić, Barbari Vekarić, Sonji Tarokić, Uni Gunjak, Daini Oniunas-Pusić, (animiranim) Chintis Lundgren, Petri Zlonogi, Ireni Jukić Pranjić, (dokumentarnim) Ines Pletikos, Ljiljani Šišmanović, Katarini-Zrinki Matijević, Tihoj Gudac, Evi Kraljević, Martini Globočnik, Ivani Sansević, Nikici Zdunić..., no one su iz nekog sasvim drugog filma/teksta.

Ključne riječi: film
<
Vezane vijesti