Foto: Ytb-prtscFoto: Ytb-prtscJamal Khashoggi je ubijen, reći će nam vjerojatno, "bez odobrenja" ili "na svoju ruku".

Umro je za vrijeme ispitivanja, točnije saslušavanja. To je objašnjenje. Nešto je pošlo po zlu. Ispitivanje, pardon, saslušavanje podrazumijeva se, je normalno da se radi u konzulatu kada se vade dokumenti za vjenčanje.Snaga slike "našeg načina života" je jedna od najjačih mantri nas koji nismo gladni, iz EU, iz razvijenog dijela Svijeta. Toliko je jaka da ćemo izbjegavati ljude kojima je mnogo lošije nego nama, da ta loša karma ne pređe na nas, zabraniti ćemo beskućnicima da spavaju na ulici ili ćemo se zgražati nad ljudima koje nam je lakše imigranti nazvati kada nam dođu u blizinu

Možda ih je ipak , bar djelomično, nadmudrio snimajući svoj boravak u konzulatu. To otvara cijelo novo poglavlje o ulozi modernih tehnologija u Svijetu u kojem čovjek uđe u konzulat svoje države i nikad više ne izađe.

Bio je disident, kritičar režima, reći će neki. To je objašnjenje, opravdanje. Molim? Razmislimo malo, kako bi bilo živjeti u Svijetu kada bi opaska glasila: NIJE bio kritičar režima. Kakvo bi to društvo bilo u kojem bi odsustvo kritike režima bilo iznimka!

Nije ovo tekst o Saudijskoj Arabiji, bogatoj, moćnoj, uticajnoj državi, možda jedinoj koja se slobodno šepuri na drugoj strani spektra od poštivanja ljudskih prava. Nešto drugo me zanima. Navodno pojedinačne situacije kada se sustav ogoli. U filmu Matrix je to kada slika zatitra, kad crna mačka dvaput prođe istim putem, u sekundi. Alarm.

Jamal Khashoggi je ubijen, reći će nam vjerojatno, "bez odobrenja" ili "na svoju ruku", nisu krivi nadležni već je netko izletio, iskoračio van ovlaštenja. "Nešto je pošlo po zlu". Nije, ne nije. To JE sustav. Da pođe po zlu onda kada kritičar režima ušeta "u naš prostor".

Nije sustav kriv što se iživljava na ženama u našim bolnicama. O ne, one su krive. I ne iživljava se, one su samo "preosjetljive". Sada dolazi najopasniji dio: "Moguće su greške". To bi nas trebalo umiriti, nakon što nam je rečeno a) da žene lažu b) da pretjeruju i zapravo su nenormalne, valjda se podrazumijeva i – manje vrijedne c) da se radi o izdvojenim, pojedinačnim slučajevima.

Koji ne postoje, po definiciji, nema "izdvojenog slučaja". Lanac nikada nije ni bio niti će biti jak onoliko koliko mu je najjača karika jaka. Naprotiv, znamo još iz škole – jak je koliko je najslabija karika jaka. To je karakteristika lanca, svakoga. Tako i lanca odlučivanja, lanca podjele poslova, lanca odgovornosti, lanca suradnje, svakog lanca – svake veze među ljudima. Pogotovo one "intimne", kako nam kaže predsjednik Sabora, kada drugom biću nanosiš bol. To jest intimno."Nešto je pošlo po zlu". Nije, ne nije. To JE sustav. Da pođe po zlu onda kada kritičar režima ušeta "u naš prostor"

Problem sustava kao takvog potvrđuje se i kada mizogine, nadmene izjave dolaze od čelnih ljudi ginekoloških institucija, muškaraca naravno.

Izuzetaka nema, oni jesu pravilo, govore o svakom sistemu ono najvažnije – gdje je slab, u čemu se slabost sastoji, otkriva se pravi karakter sustava onda kada ga se kritizira, otkriva se latentno ili stvarno nasilje koje sustav svojim postojanjem i (ne)djelovanjem proizvodi.

Neću o ratnim zločinima osim podsjetnika da smo govorili da su oni “djelo pojedinaca”, naravno kada smo "mi" osumnjičeni. Pojedinci su ti koji su uvijek krivi, nije kolektiv, organizacija, institucija, zajednica, narod. Odmaknimo se od cinizma i ustvrdimo da je tvrdnja točna, najčešće. I sam godinama zagovaram tezu "da su zločine počinili konkretni ljudi i oni su krivi, no mi svi drugi nismo amnestirani, mi smo odgovorni". Mogli smo napraviti više, no nismo. Nije to loša tvrdnja, pomaže razlučiti krivicu i odgovornost, donekle.

A što ako jesmo krivi?Koji ne postoje, po definiciji, nema "izdvojenog slučaja". Lanac nikada nije ni bio niti će biti jak onoliko koliko mu je najjača karika jaka. Naprotiv, znamo još iz škole – jak je koliko je najslabija karika jaka. To je karakteristika lanca, svakoga

Dokle god se loše, nasilne, nepravedne, mučne, grozne stvari i situacije dešavaju oko nas, to nas se tiče. Problema s tim "ticanjem" ima dosta, da počnem od – kako izabrati kada reagirati, pa do - preplavljeni smo lošim vijestima. Jesmo, da, no to ne može biti izgovor, može biti samo loš odgovor. Riječ je o kvaliteti života kojeg živimo, upravo o tome.

Imamo li dobar i lijepo plaćen posao, kućicu s dvorištem, novi auto, zdravu djecu – što je to? Sreća, nedostižan cilj, blagoslov, blagostanje? Svakako jest, ne želim biti grub, no isto tako nije, nažalost nije. Dok imamo sve to, a u našem susjedstvu čovjek nestane nakon što uđe u svoj konzulat, ne u sumnjivi noćni bar u gusarskom dijelu zloglasne luke, nego u svoj konzulat, nemamo ništa. Točnije imamo mnogo toga plus još nešto mračno - saučesništvo u ugovoru s vragom. Dok okrećemo glavu kad treba biti će nam dobro.

Snaga te idealizirane slike blagostanja koje čak i nije samo materijalno je velika. Tolika da ušutkava žene da kažu da "ih boli" ili da "su ih dirali" ili još i gore, odgaja djecu da se pitaju Jesam li ja Srbenka?, dozvoljava pametnicama iz Borga da nam pokupe svima novaca koliko mi, niti zamisliti ne možemo, a mi samo buljimo, kaže djeci da kleknu jer je Dan kruha, a nije ni loše da se nauče klečati, zatvara Uljanik uz slaganje ramenima i doskočicu radnicima "Bad luck. Takva su vremena".Dokle god se loše, nasilne, nepravedne, mučne, grozne stvari i situacije dešavaju oko nas, to nas se tiče. Problema s tim "ticanjem" ima dosta, da počnem od – kako izabrati kada reagirati, pa do - preplavljeni smo lošim vijestima

Snaga slike "našeg načina života" je jedna od najjačih mantri nas koji nismo gladni, iz EU, iz razvijenog dijela Svijeta. Toliko je jaka da ćemo izbjegavati ljude kojima je mnogo lošije nego nama, da ta loša karma ne pređe na nas, zabraniti ćemo beskućnicima da spavaju na ulici ili ćemo se zgražati nad ljudima koje nam je lakše imigranti nazvati kada nam dođu u blizinu. I to je ljudski, bojimo ih se ne zbog realnog straha da će nam nešto učiniti, bojimo se – realne – mogućnosti da ćemo i mi sutra tako živjeti.

I što sad?

Za početak jednom nećemo okrenuti glavu. To će biti prvi put, pa će nam se sviditi i neće biti ni zadnji. Primijetit ćemo da su bahati, licemjerni zlostavljači na važnim funkcijama i zapitat ćemo se – Zašto ja to trpim?

Uvidjet ćemo da promjena počinje malim koracima. Bitno je krenuti. Još jučer nismo znali što sve ženama rade kada im je najteže. Danas već imamo 400 svjedočanstava koje je udruga RODA prikupila.

Kada se krenemo oslobađati najgorih lanaca, onih nevidljivih, razumjet ćemo zašto nam treba razvijeno civilno društvo. I još važnije - kome je interes da ga nema.

Ključne riječi: ljudska prava, solidarnost, miramidalije
<
Vezane vijesti